GOST KOLUMNIST: IVAN PADJEN: Sindikalizam, populizam, globalizacija

Pregovori između Vlade i sindikata zdravstvenih djelatnika i sindikata učitelja pokazuju da se Vlada i sindikati do te mjere slažu da to nisu pregovori Vlade i sindikata, nego Vlade sa samom sobom

Angloamerički populizam, za razliku od jazza ili rocka, teško da će uskoro biti slijeđen u Europi, pogotovo Hrvatskoj. Znakoviti je mali uspjeh desnih populističkih stranaka u izborima za Europski parlament 2019., čije promicanje si je za poslanje uzeo Stephen Bannon, prije toga Trumpov strateg (a još prije toga, među ostalim, potpredsjednik Goldman-Sachsa). Razlog može pokazati Wikipedija, koja je i sama populistički proizvod.

Englesko izdanje Wikipedije određuje populizam kao „raspon političkih stajališta koja naglašavaju ideju ‘puka’ i često suprotstavljaju tu skupinu ‘eliti’“. Hrvatsko izdanje određuje populizam kao „način politike koji prikazuje ‘istaknutu bliskost narodu’ i instrumentalizira nezadovoljstvo, strahove i aktualne sukobe za vlastite potrebe. Apelira na instinkte i nudi jednostavna rješenja, pri čemu se aspekti praktične izvedivosti uvelike zanemaruju”. Kao što je Umberto Eco pronicavo kazao da je McIntosh PC katoličko, a IBM PC protestantsko osobno računalo, tako je američko poimanje populizma prepoznatljivo, bez imalo pronicavosti, kao protestantsko, a hrvatsko kao katoličko. Prvo suprotstavlja puk eliti i ne nalazi u populizmu ništa problematično, upravo kao što svaki (ili gotovo svaki) protestant odgojen u svojoj denominaciji drži da je sam u stanju čitati Bibliju (po Kurtu Andersenu, “Fantasyland: How America Went Haywire: A 500-Year History”, 2017., američki protestantizam je u tom otišao još mnogo dalje od europskoga, uključujući onaj britanski; u američkome je čak nađena knjiga Biblije, i to ona najvažnija, po kojoj je SAD obećana zemlja). Kao što katolik u svom čitanju Biblije treba biti vođen od Crkve, odnosno klera, tako i Hrvatsko izdanje Wikipedije šutke ali očito sugerira da populizam nudi jednostavna rješenja i zanemaruje njihovu praktičnu izvedivost zbog toga što je izgubio svoju političku crkvu i njezin kler, tj. političku stranku i njezine dužnosnike.

Sindikalizam

Hrvatska politika na katolički način otišla još mnogo dalje od europskoga – kao što je i primjereno u toliko katoličkoj državi. “Referendum ‘Do 65.: ispunjenje ili samouništenje Ustava Neutralne Seljačke Republike Hrvatske?“, Nacional (21. svibnja 2019.) potvorio je hrvatsku državu tvrdnjom da sindikati organiziraju za nju samouništavajući referendum, čiji je cilj da se radi još manje, a to zato što „nemaju nijednog partnera za dogovore o ekonomskoj politici, tj. za korporativnu državu, po kojoj su zapadnoeuropske zemlje postale bolje mjesto od SAD-a“. Ocjena se u međuvremenu pokazala potpuno pogrešnom.

Nakon što su sindikati podastrli 750.000 potpisa za održavanje referenduma, Vlada, koja se godinama opirala (baš kao i njezina prethodnica sastavljena od mahom drugih stranaka) zahtjevu da dob za punu mirovinu ostane 65. godina života, u cijelosti je prihvatila taj i povezane zahtjeve sindikata. Tako je Vlada pokazala, kao njezine prethodnice koje su uzvikivale „Mi smo Titovi, Tito je naš!“, da je sindikalna, a time i da je sindikat Vladin, jer se tako skladno slažu (uostalom, sam Tito je kad je bio od novinara pitan „Što to radnik ne voli?“ britko odgovorio: „Hrmbat“).

Pregovori između Vlade RH i, s jedne strane, sindikata zdravstvenih djelatnika te, s druge, sindikata učitelja, koji su u tijeku, pokazuju da se Vlada i sindikati do te mjere slažu da to nisu pregovori Vlade i sindikata, nego Vlade sa samom sobom. To je posve očito u prvim pregovorima. Ministar zdravlja u javnosti (pa onda valjda i u pregovorima) stalno ponovno ističe da zdravstveni djelatnici zaslužuju mnogo veće plaće od onih koje primaju i da država ne samo da treba naći novac za povišicu plaća, nego da je on siguran da hoće. Razlog što slaganje Vlade i sindikata nije očito u drugim pregovorima, sa sindikatom učitelja, jest taj što je bilo toliko očito da ministrica znanosti i obrazovanja nije glavni pregovarač Vlade nego sindikata, da ju je Vlada isključila iz pregovora s učiteljima.

Korporativizam

U Hrvatskoj je samorazumljivo da je sadašnji ministar zdravlja, kao i svi njegovi prethodnici posljednjih 75 godina, liječnik. Te da je ministrica znanosti i obrazovanja znanstvenica i nastavnica, kao što je i najveći broj njezinih prethodnika u posljednjih najmanje pet (a možda i više) desetljeća bio jedno i/ili drugo. Nije razvidno da li ministar obrane, protivno procjenama da avioni nisu prvenstvena potreba za obranu, kupuje avione zato da zadovolji potrebe svojih pilota da više lete pa da njihov sindikat može tražiti da im se kilometrina uračuna u plaće. Takav način vladanja naziva se birokratska vlast. Protivno pučkim predodžbama, to nije vlast birokrata, tj. državnih službenika. Po Eugenu Pusiću, vodećem hrvatskom – i internacionalno priznatom – istraživaču i nastavniku javne uprave, birokratska vlast je vlast političke elite koja se ne oslanja prvenstveno na određenu društvenu klasu ili političku partiju, nego na javne službenike. Osobitost je hrvatske birokratske vlasti u tom da je, također protivno članku „Referendum ‘Do 65’“, korporativna.

Korporativna je na način u mnogo čemu sličan jugoslavenskome samoupravnom socijalizmu. Po ustavu SRH iz 1963. Sabor SRH bio je sastavljen od pet vijeća (domova), od kojih je jedno, Republičko vijeće, bilo sastavljeno od zastupnika svih birača SRH, dočim su ostala četiri vijeća bila korporativna te je svako bilo sastavljeno od predstavnika zaposlenika javnih organizacija određene vrste. Korporativna vijeća bila su Privredno vijeće, Prosvjetno-kulturno vijeće, Socijalno-zdravstveno vijeće i Organizaciono-političko vijeće.

Danas više nisu potrebna takva vijeća jer njihove nadležnosti otpravljaju sindikati, a njihovi predstavnici su članovi Vlade RH, i to takvi koji su ravnopravni u pregovorima s predsjednikom Vlade i njegovim ministrima, toliko koliko ih ima, a imaju malu težinu.

Malu u usporedbi s ministrom zdravlja i prosvjete, koji upravljaju s približno dvije trećine državnog proračuna i javnih službenika. Korisno je stoga hrvatski korporativni sindikalizam sagledati u kontekstu angloameričkog populizma kao reakcije, ali i proizvoda globalizacije. Ne zato da se RH ugleda u SAD i/ili UK, nego da se uoči koje su njihove moguće posljedice za RH.

Populizam

Društveni analitičari nerijetko predviđaju da je to što nazivaju populizmom ispunjenje a ne izjalovljenje liberalne demokracije. Tako se Charles Taylor, jedan od najistaknutijih političkih i socijalnih mislilaca posljednjih šest desetljeća, prije dva tjedna u New Yorkeru upitao zašto američki birači nisu na izborima za predsjednika SAD-a glasali za Bernieja Sandersa. Da Taylor misli socioekonomski i politekonomski, a ne samo politologijski i filozofijski, znao bi odgovor. Sanders je nudio biračima to što ne može riješiti njihove probleme nezaposlenosti i potplaćenosti. Naime, da će ih učiniti internacionalno ekonomski konkurentnima time da im omogući besplatno a izvrsno visoko obrazovanje. Radnici znaju da to ne bi koristilo ni njima niti njihovoj djeci. Jer znaju da uspjeh u obrazovanju ovisi toliko o obrazovanju roditelja koliko i o imovnom stanju. Sanders je ponudio obuhvat još većeg broja stanovnika saveznim zdravstvenim osiguranjem poznatim kao ObamaCare. Amerikanci na tako obuhvatno osiguranje nisu navikli. Ako i jesu (npr. u Massachusettsu, gdje ga je uveo republikanac Romney, Obamin protukandidat), toliko im je prihvatljivo koliko bi hrvatskim biračima bilo prihvatljivo da im javno zdravstveno osiguranje uređuje EU a ne RH.

Druga kandidatkinja za predsjednicu SAD-a Hillary Clinton nije nudila ni to što je nudio Sanders, nego još više istog: the more of the same. U vremena napretka to može biti znak zdravog konzervativizma. U vrijeme koje traži promjenu prije je znak kretenizma.

Tako je američkim biračima bio ponuđen samo jedan provedivi program društvene promjene. Uključuje: otežavanje dotoka jeftine radne snage i jeftinih proizvoda u SAD; povećanje proračuna za obranu, očito i u svrhu očuvanja prvenstva SAD-a u tehnološkim inovacijama u svijetu; sudjelovanje SAD-a u Atlantskom paktu pod uvjetom da svaka druga članica Pakta poveća svoj vojni proračun na ranije dogovorenih dva posto svog BDP-a i tako postane barem mogući kupac američkog oružja. Taj je program ponudio i provodi Donald Trump. Kritičari nalaze da Trump provodi i niz štetnih politika, uz to što je sam po sebi rijetko pogrešna osoba za predsjednika SAD-a. Ako je to doista tako, upućuje i na nedostatak ustavnog prava SAD-a, koji je omogućio pravnu promjenu vlasti, ali time još ne i dovoljnu društvenu promjenu.

Brexit

Još poučniji je slučaj sličan američkome, no za koji se još ne vidi kojim putem može biti riješen. To je nastojanje da Velika Britanija promijeni vrhovnu vlast u nastajanju, onu Europske unije, tako da iz Unije iziđe.

Niz okolnosti je pravno zanimljiv. Prvo, referendum održan 2016. bio je savjetodavan, a britanske vlade Davida Camerona, Therese May i Borisa Johnsona provode ga tako kao da je pravno obvezatan. Drugo, referendumska odluka o izlasku donesena je neznatnom većinom, 51,89 : 48,11 posto i samo 0,08 nevaljanih ili neodlučnih glasova. To je očito nedovoljna većina za odluku koja je po svojoj prirodi ne samo ustavna, nego i iznadustavna. Treće, sadašnji britanski premijer suspendirao je Parlament da ne otežava Brexit. Do prije deset godina, kad je britanski premijer bio najmoćniji glavar izvršnih vlasti u zapadnim demokracijama, takva bi odluka bila pravno bezprizivna i ovršna. No ukinuo ju je Vrhovni sud, taj ne-britanski dodatak kolijevci ustavnosti bez formalnog ustava. Prvi ministar sada navodno razmatra mogućnost da Brexit provede izvanrednim stanjem, koje bi nadigralo Vrhovni sud na način suverena kako ga je vidio Carl Schmitt. No i bez toga se pokazuje da Velika Britanija već tri godine nije pravno sposobna provesti ni pravnu promjenu vrhovne vlasti, iako će, ako se Brexit provede, promjena u Britaniji izazvati goleme društvene posljedice.

Globalizacija

Velika Britanija je ishodište globalizacije, a time i velikog dijela populizma, po tom što je krajem 1970-ih, od laburističke vlade Jamesa Callaghana, započela reakciju na, kako su to procijenili britanski marksisti, pad profitne stope i pad eksploatacijske stope: vlada je razbila sindikate, koji su se oslanjali i na Sovjetski Savez; rudnici i čeličane te brodogradilišta su zatvoreni; strojogradnja je prodana ili ukinuta. Kapital je pretvoren u financijski te uložen u industrije i druge poslove izvan Velike Britanije. Početkom 2010-ih Britanci su imali šest puta više financijskog kapitala po glavi stanovnika od Amerikanaca.

Dotle su u Velikoj Britaniji čitavi gradovi postali naselja nezaposlenih, pod stalnim nadzorom policijskih kamera. Na otočju Orkney, s 220.00 stanovnika na 220 km2, policijskih kamera po četvornom kilometru – barem prije nekoliko godina – bilo je koliko u Los Angelesu. Te kamere su u najmanju ruku prijetnja privatnosti koja je, da podsjetim, u kontinentalnoj Europi ili SAD-u ustavno zaštićena. U britanskoj seriji The Superrich, prikazanoj u Hrvatskoj prije tri godine, umirovljeni službenik britanske porezne uprave kazao je da njegovi kolege imaju upravnu slobodnu ocjenu da se dogovore s najbogatijima o tome koliko poreza će platiti, a samo oni službenici porezne uprave koji pogoduju najbogatijima, napreduju u službi. Upravna diskrecija tih posljedica je ne samo upravna nego i ustavna kategorija, pogotovo u Velikoj Britaniji, koja jedva razlikuje ustavno pravo od upravnoga.

Ti nasumce izabrani podaci, ma koliko nezaključni, čine razboritim da se na Veliku Britaniju pogleda kroz izreku „Da otkriješ tko vlada, slijedi zlato“, američkog politologa Thomasa Fergusona iz knjige Golden Rule: The Investment Theory of Party Competition and the Logic of Money-Driven Political Systems (1995, pretisak 2015). Kao pretpostavka vrijedna istraživanja i ocjene vrijedan je podatak da je The City, tj. britanske financijske ustanove sa sjedištima mahom u Londonu, koji drži oko 3300 milijardi funti, bio protiv Brexita, no da su Britanci koji drže šest puta više – oko 21.000 milijardi funti – na računima izvan Velike Britanije, bili za Brexit te su uložili velik novac da bude proveden. A bili su za Brexit zato što Europska unija priprema mjere za prepoznavanje i ograničavanje tokova offshore novca.

Ako / kada politička moć offshore financijskog kapitala uspije još više nego što je uspjela do sada, koji će utjecaj imati na Hrvatsku? Postoji li u RH netko sposoban pripremiti zemlju za veliki izazov? Ako postoji, može li navesti hrvatske državljane da se makar malo odmaknu od svoje glavne značajke po etnologu Brataniću: da im je najvažnije da triput dnevno jedu?

Komentiraj

Source:Ivan Padjen