GORAN MATOVIĆ: ‘Centar Krleža predstavio bi Zagreb kao kulturnu metropolu’

Redatelj i glumac Goran Matović, ravnatelj Festivala Miroslav Krleža, premijerno će izvesti monodramu ‘Miroslav Krleža – Sjetite me se 2022.’ Inspiracija za monodramu ta je Krležina rečenica iz jednog od posljednjih razgovora s Matovićem, koji već godinama zagovara uređenje Centra Krleža

Festival Miroslav Krleža održat će se od 1. do 7. srpnja 2022. jedanaesti put, na novoj lokaciji. Nakon Krležina Gvozda, koji je stradao u potresu, i atrija Leksikografskog zavoda u kojem je gostovao dvije godine, Festival se seli u dvorište Akademije likovnih umjetnosti, prostor koji je također prepun poveznica s Krležinim slikarskim i intelektualnim krugom. U fokusu Festivala je Krleža danas, aktualniji nego ikad.

Festival otvara praizvedba monodrame “Miroslav Krleža – Sjetite me se 2022.” koju je napisao, kolažirao i izvodi Goran Matović, autor i ravnatelj Festivala Miroslav Krleža. Režira je Krešimir Dolenčić, dok je za glazbu zadužen Stanko Kovačić, koji će svirati na čelu. U okviru ovogodišnjeg festivala bit će prikazana i monodrama “Na rubu pameti” u izvođenju Dragana Despota, zatim prošlogodišnja premijera “Djetinjstvo u Agramu” u režiji Senke Bulić, nastala u suradnji s Dramskim kazalištem Gavella, dok će festival zatvoriti predstava “Ćelava Leda” u režiji Sare Stanić, dramatizacija tekstova Krleže i Ionescoa.

U bogatom popratnom festivalskom programu publiku očekuje niz zanimljivih događanja poput “Sjećanja Krležinih suvremenika” u kojima sudjeluje redatelj i književnik Slobodan Šnajder, planirano je i scensko “Putovanje Krležinim zagrebačkim adresama” koje autorski potpisuju Marina Bagarić i Goran Matović, zatim izložba “Dijalozi – Krsto Hegedušić/Miroslav Krleža” u Nacionalnom muzeju moderne umjetnosti, dok će u NSK-u biti izložena rukopisna građa Miroslava Krleže pod naslovom “Iz autorova pera”. Kao šećer na kraju i ove godine na meniju je tradicionalni gastronomsko-nadrealistički susret “Doručak kod Krleže” 7. srpnja u 7 sati, u vrijeme Krležina rođenja. Festival se održava uz podršku Grada Zagreba, Ministarstva kulture i medija i Turističke zajednice grada Zagreba, a zahvaljujući neiscrpnom entuzijazmu inicijatora, autora i ravnatelja Festivala Gorana Matovića i njegova malog, ali vrijednog tima, uspio je prevladati sve prepreke i izazove i opstati već više od desetljeća. U najavi Festivala se navodi: “Naš festival nema stalnog i sigurnog prostora, ali je živi Krležin spomenik u vremenu unatoč činjenici da ova zemlja baš i nema sreće sa spomenicima.”

O novoj lokaciji Festivala te novoj monodrami i suvremenosti Krleže pod krilaticom “Sjetite me se 2022!”, tjednik Nacional razgovarao je s Goranom Matovićem, multimedijalnim umjetnikom, režiserom, glumcem, ujedno i autorom i ravnateljem Festivala Miroslav Krleža, jednim od najboljih poznavatelja djela Miroslava Krleže, kojem je posvetio preko četrdeset godina svoje umjetničke karijere. Goran Matović godinama organizira i niz različitih urbanih književnih programa, poput festivala “Zagreb, grad poezije” i “Zagrebačke posvete”, “Sjećanja na Tina” i “Putovanje s Krležom” koji oživljavaju djela i slave njihov život i stvaranje u Zagrebu.

NACIONAL: Nakon Gvozda i Leksikografskog, Festival Miroslav Krleža seli se u dvorište Likovne akademije. Zašto?

Mi se selimo, kao nomadi ljepote. Mi smo trajno u potrazi za prostorom, kao što je Krleža bio u potrazi za svojim mjestom u Zagrebu. Moj prvi izbor bio je, naravno, Krležin Gvozd, mitsko mjesto koje je Krleža obilježio i afirmirao svojim stvaranjem za vječnost. U tom zdanju koje je projektirao veliki arhitekt Rudolf Lubinsky, inače autor stare zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, a osobito u vrtu Gvozda, mi smo rekreirali Krležu preko različitih programa i predstava, gradeći njegov spomenik u vremenu. Nakon potresa dvije godine bili smo u atriju Leksikografskog, što je također logično mjesto, jer je Krleža osnovao Leksikografski zavod, afirmirao ga i godinama bio njegov ravnatelj. U ove dvije godine očekivao sam da će Grad obnoviti i statički osigurati zgradu na Gvozdu, koja je bila minimalno oštećena, kako bi se Festival mogao nastaviti tamo održavati. Nažalost, svi naši vapaji i dopisi, apeli Muzeju grada Zagreba, koji upravlja tim prostorom, ostali su bez odgovora. Muzej grada Zagreba trebao se obratiti Uredu za kulturu, no jedno vrijeme nije bilo ni ravnatelja Muzeja ni pročelnika za kulturu i mi smo se ponovo našli u zrakopraznom prostoru. Iako sam u međuvremenu kontaktirao Gradsko komunalno poduzeće i oni su popravili krov. No statički pregled još nije obavljen, a bez toga nije moguće održati Festival. I tako smo se odlučili za dvorište Likovne akademije, prostor koji je također silno zanimljiv jer su njime prolazili ljudi Krležina likovnog sazviježđa, njegovi najbliži suradnici i prijatelji.

‘Svaka čast natječajima, ali tako je malo ljudi koji se doista razumiju u određeno područje. Od Centra Krleža može se napraviti europska književna i turistička atrakcija’

NACIONAL: S kime se od slikara i likovnjaka Krleža najviše družio?

Moram reći da je Krleža zapravo puno više prijateljevao sa slikarima nego s književnicima. Prije svega, s Ljubom Babićem, jednim od prvih dekana Likovne akademije u Zagrebu, koji je ilustrirao Krležine časopise – od Plamena, preko Književne republike do Danasa i Pečata. On mu je ilustrirao i knjige i s njim krenuo i u kazališnu avanturu. Da nije bilo Krleže, Ljubo Babić nikada ne bi naslikao “Crnu zastavu” 1916., koja je možda jedna od najjačih najslavnijih slika našeg 20. stoljeća. A da nije bilo Ljube Babića, Krleža bi vjerojatno, u likovnim dionicama, drugačije pisao i “Glembajeve”, i “Povratak Filipa Latinovića”, i “Ledu”. Ljubo Babić bio je i slikar, i pisac, i ilustrator, što bi rekao Tin Ujević – osoba složena od više drugih, koji je u zapisima “S putova po Španjolskoj” pisao o svojoj fascinaciji El Grecom. A El Greco je bio učenik našeg Klovića. Dakle, krug se na veličanstven način zatvorio. Osim Ljube Babića, Krleža se družio i s Krstom Hegedušićem, Marijom Ujević, Miljenkom Stančićem, Augustinčićem, Zlatkom Kauzlarićem Atačem i nizom umjetnika koji su počeli svoj put upravo na Likovnoj akademiji. To su sve velika imena s kojima je Krleža komunicirao i razmjenjivao ideje.

NACIONAL: U fokusu ovogodišnjeg festivala je Krleža danas. Kakva je bila njegova politička pozicija za života i koliko je on i danas aktualan?

Zagreb je teško primao Krležu. S jedne strane bilo je oduševljenje, a s druge strane su ga negirali. On na jednom mjestu kaže: “Denunciraju me na desno da sam orijentiran lijevo, a na lijevo da stojim desno.” U romanu “Na rubu pameti” piše: “Istina je, bio sam prilično sam, ali osamljenost još uvijek nije dokaz da čovjek nema pravo.” Prirodan mu je bio sukob na desnici, kojoj je posvetio “Moj obračun s njima”. No kada je napisao predgovor “Podravskim motivima” Krste Hegedušića, tada je došlo do njegova konačnog loma i s ljevicom. To će završiti Krležinim “Dijalektičkim antibarbarusom” i žestokim odgovorom Partije na tu knjigu. Ta ljevica, koju je Krleža u davnim danima učio misliti i kojoj je u prvo vrijeme bio orijentir, danas ga se potpuno odrekla. A to je pozicija u kojoj i sebe prepoznajem.

NACIONAL: Lajtmotiv ovogodišnjeg festivala je Krležina rečenica “Sjetite me se 2022!” koju je izgovorio u jednom od posljednjih razgovora s vama. Zašto 2022.?

Teško je to reći. Na posljednjem susretu s Krležom na Gvozdu razgovarali smo o svemu i svačemu i Krleža je rekapitulirao sumorno 20. stoljeće. Rekapitulirao ga je oproštajno, govorio je o likovima i fenomenima 20. stoljeća polemično i duhovito. A jednako je vehementno pisao i govorio. U jednom trenutku prekrio je lice rukama, kao na onom legendarnom Vaništinom portretu, uzdahnuo i rekao: “Sjetite me se 2022. godine!” Zašto je spomenuo baš 2022., ne znam, ali meni je ta godina izgledala kao fantastična budućnost koju nisam bio siguran da ću doživjeti. U toj fantastičnoj budućnosti mi smo se našli u sadašnjosti, koja je opaka, zbog straha, zbog neizvjesnosti, zbog negativne energije, rata, tog hladnog rata sa svim svojim obratima, zbog igre velikih sila koje se obračunavaju preko Ukrajine, a ceh plaća Europa. Krleža na jednom mjestu kaže: “Europa je monstrum koji svira Mozarta. Europa nije samo krvavi monstrum, Europa nije samo Mozart, ona je i jedno i drugo. To je dragocjeno smeće ubojica s nevinim licem. Hladni um koji govori jezikom poezije.” A na drugom mjestu iz “Europe danas”, godine 1933. Krleža kaže: “Europa, fantastična i nevjerojatna zemlja, puna draguljarskih izloga, luksuza i prosjaka.” U tom rascjepu, uslijed takve socijalne nepravde, bez ljudske solidarnosti, mora doći do sukoba. Ovo nije 1933., ali je 2022. godina. A povijest se ponavlja. Što se tiče Hrvatske, Krleža je u svom djelu “Deset krvavih godina” predvidio da ćemo se boriti do 3228. godine, kada ćemo potpisati ugovor s neki novim, nama još nepoznatim gospodarom: “Dođite i vladajte nama jer smo nesposobni sami upravljati sobom!”

‘U ove dvije godine očekivao sam da će Grad obnoviti i statički osigurati zgradu na Gvozdu, kako bi se Festival mogao tamo održavati. Nažalost, svi naši vapaji i dopisi, apeli Muzeju grada Zagreba, koji upravlja tim prostorom, ostali su bez odgovora’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Od te rečenice “Sjetite me se 2022!” napravili ste monodramu, kojom otvarate Festival. Kako je ona koncipirana?

To je oporučna rečenica koja mi je ostala u memoriji i lomio sam se da li uopće od toga raditi predstavu. Onda sam na kraju ipak odlučio to napraviti kao svoju sumu Krležijane, Krležu koji je ostao u meni. Za tu sam monodramu naučio masu novih tekstova, a struktura predstave je takva da je građena iz cjelokupnog Krležinog opusa. Uz to imamo i dva Krležina svjedočanstva – jedno o djetinjstvu, u kojem su ga nemilosrdno zlostavljali, i drugo, njegovo “Osječko predavanje”. Dakle, u predstavi se čuje Krležin glas. U dramskom oblikovanju predstave svojim mi je vrlo korisnim savjetima pomogao Krešo Dolenčić. Njega smo u knjižici nazvali prvim (o)gledateljem, dok je glazbeni (su)borac Stanko Kovačić, koji svira čelo. Dijana Sokolić napravila je likovni okvir predstave, a mladi i talentirani Patrik Sečen je drugi (o)gledatelj, kao Krešin asistent.

NACIONAL: Kako ste birali fragmente tekstova, koji su bolno aktualni?

“Partija traje, bacaju se Ustavi, kradu se milijuni, a po novinama se laže da se rješavaju važna narodna i socijalna pitanja. Čovjek u ovoj zemlji postaje čovjekom tek od ministra – odgovorio mi je jedan ministar kada sam ga zapitao zašto je postao ministar. Kao što građanin u Austriji postaje čovjekom tek od kotarskog predstojnika naviše, danas netko tko nije ministar ne može živjeti ljudski. Ministrovanje je, prema tome, jedini ideal. Danas nema nijednog istaknutijeg čovjeka koji već nije bio ministar ili se ne sprema na ministarstvo, kao doktor mačak na kobasicu.” Zar to nije aktualno? Kao što kaže Krleža:

“Sve se ponavlja, živimo u vremenu u kojem cijene skaču, skupoća raste, procentualno se to ne da iskazati, plaće nadnice, penzije, zaostaju ili su dimni prah. Sjedničarenje, dezorganizacija posla, izvanredno bogaćenje nekih slojeva, omladina prepuštena sama sebi, drogirana, degenerirana, alkohol, opadanje autoriteta i morala, politikantstvo i simulantstvo, kakva nam je štampa i politička propaganda? Posvuda zbrka u glavama. Fetišizmi. Glavno je da dižemo ruke i da nas se ne tiče, da bacamo krivnju na druge, na glupost i nesposobnost onih drugih.” Evo, sve to što govorim napisao je Krleža, to je Krleža danas. I kad se govori o odnosu Amerike, Rusije, Europe – i tu postoji fragment iz “Kako stoje stvari” – Krležinih tekstova protiv Staljina u kojima piše o “autokratskoj volji autokratskog Moskovskog centra koji se pretvorio u duhovni, ekonomski, politički i strateški perpetuum mobile, koji ni jednoj dijecezi ne dopušta da raspolaže slobodnim izborom biskupske mitre, jer to pravo pripada isključivo moskovskom kardinalu.” A s druge strane – Europa, monstrum koji svira Mozarta. Hladni rat – trajno stanje, neizvjesnost, drama traje.

‘Ta ljevica, koju je Krleža u davnim danima učio misliti i kojoj je u prvo vrijeme bio orijentir, danas ga se potpuno odrekla. A to je pozicija u kojoj i sebe prepoznajem’

NACIONAL: Godinama promovirate ideju o stvaranju jednog multimedijalnog kulturnog centra na Gvozdu, gdje bi se promovirala i revitalizirala Krležina ostavština. Nova gradska vlast na čelu je Zagreba već godinu dana – jeste li o toj inicijativi imali priliku razgovarati s nekim od njih?

Grad je do sada u toj cijeloj priči bio prilično pasivan iako mi se čini da je osnivanje jednog takvog Centra Miroslav Krleža u 21. stoljeću jedna od najvažnijih ideja na planu kulture. A zato što je dobra, koštala bi vrlo malo. Poznato je da lakše i češće prolaze besmislene megalomanske ideje, koje su skupe, a nemaju neku misao iza sebe. Jer Zagreb je, kao što je govorio Matoš, ni selo ni velegrad. Zagreb je bolno zapušten grad. Čovjek kad prolazi Zagrebom, dođe mu da se rasplače koliko je devastiran. Potres koji se dogodio bio je nada da će se obnoviti, no još uvijek se nije dogodilo ništa. Nažalost, zbog delikatnih vlasničkih odnosa cijela zgrada na Gvozdu za sada ne može biti pretvorena u takav centar i teško da on može zaživjeti na Gvozdu. Ali tu su Krležin stan i potkrovlje, kao i vrt. I to je realno da se realizira. Zgrada bi se zaštitila, a Zagreb bi dobio centar koji bi ga brendirao kao kulturnu metropolu! Vjerujem da ću ostvariti komunikaciju s novom pročelnicom Ureda za kulturu i predstavnicima Grada i da ću pronaći sugovornika koji ima žive i otvorene ideje. Očekujem da se gradonačelnik i njegovi suradnici odazovu našem pozivu i dođu na otvorenje Festivala, da se uvjere kako je taj festival idealan postament za budući živi Centar Miroslav Krleža. Festival sam po sebi funkcionira na principu multimedijalnosti i umjetničkog višeglasja, koje spaja različite umjetničke poetike i discipline. Ti sadržaji trebali bi biti ugrađeni u taj centar, koji će biti živ, otvoren, koji će biti mjesto susreta i razgovora. Krležino sazviježđe – i likovno, i književno, i političko – veličanstveno je i trebalo bi ga sabrati u takav jedan centar na Gvozdu ili na nekoj drugoj atraktivnoj lokaciji.

NACIONAL: Koliko mi je poznato, projekt za taj centar već dulje postoji?

Grad je, u doba gradonačelnika Bandića, tražio da napravim taj projekt. On je napravljen i dobio je vrhunske recenzije akademika Zvonimira Mrkonjića, akademkinje Željke Čorak, pokojnog akademika Tonka Maroevića, filozofa Žarka Pajića, povjesničarke umjetnosti Snješke Knežević. Ljudi iz Grada bili su na prezentaciji, ministrica kulture napisala nam je pismo podrške, a onda je zavladao muk. Čuvena hrvatska šutnja. Nakon toga nitko živ nije me pozvao da o tome razgovaramo. I projekt je ostao mrtvo slovo na papiru. Mislim da bi nova vlast trebala tražiti ljude koji nešto o nečemu znaju i pružiti im podršku u ostvarivanju ideja koje su dobre i za Zagreb i za Hrvatsku. Svaka čast natječajima, ali tako je malo ljudi koji se doista razumiju u određeno područje. Da bi se napravio Centar Krleža, bilo bi dovoljno naći još trojicu entuzijasta poput mene i mi bismo, sa svojim međunarodnim kulturnim i književnim kontaktima i znanjem, od toga napravili europsku književnu i turističku atrakciju.

NACIONAL: U popratnim programima Festivala uvijek ukazujete na neraskidivu vezu Krleže, njegova stvaranja i Zagreba…

Točno. Unutar Festivala i ove godine predviđeno je “Putovanje Krležinim zagrebačkim adresama” – glumci i publika autobusom na kat obilaze Krležine zagrebačke adrese i na tim adresama izvode fragmente njegovih djela koja su nastala na tim adresama. A sve završava na Krležin rođendan, 7. srpnja u 7 sati, tradicionalnim Doručkom kod Krleže, nažalost, ne na Gvozdu, već u Kazališnoj kavani, koju je Krleža također posjećivao te obilježio i taj prostor. Kao što je obilježio ovaj grad. A grad bi mu se za to konačno trebao odužiti.

Komentiraj