Predstava ‘’Umjetna inteligencija u wellnessu’’ premijerno će se izvesti 25. veljače u Talijanskoj drami Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci. Završni je to tekst trilogije o wellnessu Giuseppea Nicodema, glumca i redatelja, koji je predstavu i režirao uz Sabrinu Morenu te u njoj igra. Ideja za trilogiju potaknuta je lockdownom, a prvi dio – ‘’Bonsai ima kratke grančice’’ – prva je premijera u Europi u tom korona-lockdownu. Drugi dio je predstava ‘’Rider, nona i umjetna inteligencija’’ i ovo je treći, završni dio trilogije o novim tehnologijama.

Giuseppe Nicodemo rođen je 1979. u Teglio Veneto, a 2005. diplomirao je glumu na dramskoj akademiji Civica Accademia d’Arte Drammatica Nico Pepe u Udinama. Započeo je odmah karijeru kao glumac, dramaturg, redatelj i organizator za razne talijanske kazališne družine. Radio je s mnogim kazališnim velikanima, blisko je surađivao s matičnom akademijom te je vodio tečajeve glume u Italiji i u Rijeci. Godine 2007. u Trstu bio je suosnivač kulturne udruge Teatromuroquattro koja se bavi proučavanjem talijanske i međunarodne povijesne memorije. Od 2008. je glumac HNK-a Ivana pl. Zajca u Rijeci, a igra na talijanskom i hrvatskom jeziku. Od 2014. do 2016. bio je organizator i v.d. ravnatelj Talijanske drame.

NACIONAL: Premijera predstave ‘’Umjetna inteligencija u wellnessu’’ bit će 25. veljače, vi ste autor teksta i redatelj. O čemu se radi?

Radnja prati dvije umjetne inteligencije koje se nađu u wellnessu i koje misle da su na odmoru, ali nisu! Shvatit će što je to tijelo, shvatit će da ljudsko biće znači ljubav, osjećaji. Vidjet ćemo hoće li uspjeti u tome, a jedna konobarica koju će susresti, igra je Leonora Surian Popov, tražit će od njih da odgovore na pitanje što je to život, a ako znamo da je tu život, onda je tu i smrt.

NACIONAL: To je treći i završni dio vaše trilogije o umjetnoj inteligenciji, zašto baš takva ideja?

Sve je počelo lockdownom, kad sam napisao ‘’Bonsai ima kratke grančice’’. Tu smo predstavu Serena Ferraiuolo i ja pripremali u dnevnom boravku. Znate za uređaj Alexa, zapravo virtualni asistent? Shvatili smo da mnogi ljudi Alexu koriste kad su sami, da nešto pitaju, da razgovaraju, dok neki Alexu koriste za tajmer, puštanje glazbe i slično. Ali neki ljudi baš razgovaraju s njom i to mi je nekako sugeriralo da o tome pišem baš u to vrijeme lockdowna.

NACIONAL: Vi ste autor sva tri teksta, režirali ste dvije od tri predstave i igrate u svim trima predstavama. Kakav je osjećaj biti autor kompletne predstave?

To je prilično teško, posebno zato što i režiram. Ali srećom imam kolegicu Sabrinu Moreno koja ovu najnoviju predstavu sa mnom režira, pa tako ima pogled izvana.

NACIONAL: Da, pretpostavljam da je teže režirati vlastiti tekst.

Svakako, pogotovo zato što ti svoj tekst voliš i teško ti je bilo što mijenjati ili maknuti. Ali to treba napraviti jer jedna stvar je tekst, a posve druga kako taj tekst izgleda na pozornici. Čak ljepše možeš adaptirati na pozornici jer glumci ga prenose, nekako je direktnije, lakše dođe do publike zbog tih osjećaja koje oni daju.

NACIONAL: Otkud umjetna inteligencija, što to za vas znači, jesmo li danas osuđeni na razmišljanja o tome? Kako to funkcionira u kazalištu?

Jedan talijanski kritičar mi je jednom rekao da bi umjetna inteligencija možda bolje glumila od samih glumaca, jer je preciznija. Onda sam se malo o tome razmišljao i shvatio da to naravno nije istina. A nije istina zato što ljudi imaju savjest, mi smo stalno nesigurni, propitujemo sebe i svoje postupke i to je naša moć. I to nitko ne može promijeniti. I zapravo sam shvatio da umjetna inteligencija ne olakšava život jer već imamo sve što nam je potrebno.

NACIONAL: Je li to zaključak vaše trilogije?

Da, to je zaključak. I kako smo počeli tijekom lockdowna, shvatili smo da je čovjek ionako sam, živi svoj život sam, čak i kad živi s nekim. Ipak je sam, jer ponekad se ne zna otvoriti drugima, ne zna komunicirati. Eto zašto postoji umjetna inteligencija, da bi čovjek mogao komunicirati s nekim, a u isto vrijeme te komunikacije zapravo nema.

NACIONAL: Premijera prvog dijela bila je u vrijeme lockdowna, kako ste to sve doživjeli? Je li pandemija u vašem slučaju poslužila kao izvor kreativnosti?

Baš tako. Iskoristili smo to vrijeme da se stvori čarolija. Mislim da je upravo naša predstava bila prva premijera u Europi. Za svijet nisam siguran, i to je moguće, teško je to provjeriti, ali u Europi sigurno.

NACIONAL: Kako ste doživjeli lockdown?

To vrijeme bilo je teško, ali HNK u Rijeci dosta je radio jer se napravilo jako puno stvari online, i za škole i za odrasle. Čitali smo bajke za djecu, radili tekstove za odrasle, ipak je postojao neki kontakt s publikom.

Giuseppe Nicodemo u ansamblu je HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci od 2008. godine. FOTO: Dražen Šokčević

NACIONAL: Igrate i u Hrvatskoj drami u Talijanskoj drami, doista specifičnoj u cijeloj Europi pa i u svijetu, kako je došlo do toga da vi iz Italije dođete igrati u Hrvatsku?

Čim sam došao 2008., odmah sam se osjetio kao da sam doma, s obitelji. A kako je to i u svim obiteljima, ima i ljubavi i svađa, ali u tome je ljepota. Radimo dosta s Hrvatskom dramom, a i predstave Talijanske drame sve više dolazi gledati hrvatska publika, što je divno. Osjeća se, i kad igram na hrvatskom unatoč naglasku, kroz pokrete i tijelo, kroz energiju, ta ljubav. Talijanska kultura nije samo ono što govorimo već tko smo. Mi smo zaista dodana vrijednost hrvatskoj kulturi.

NACIONAL: Kako vam je igrati na hrvatskom jeziku, koji vam nije materinji?

Vrlo teško, ali zanimljivo. Teško je pamtiti rečenice, ali je to izvrsna vježba za mene. Već sam napravio 10-ak, 15 predstava i osjećam se ugodno na sceni. Posebno je lijepo čuti dobru kritiku od publike.

NACIONAL: Rođeni ste i živjeli u Italiji, kako ste završili u Rijeci, u Talijanskoj drami?

Do toga je došlo sasvim slučajno. Na akademiji u Udinama imao sam jednu kolegicu koja je bila iz talijanske manjine u Hrvatskoj i zvala me na kasting za predstavu koju je Paolo Magelli radio u Talijanskoj drami HNK u Rijeci. On je za mene najveći majstor, i još se čujemo i u kontaktu smo često, tako da ga smatram i prijateljem. Započeti rad s njim u predstavi ‘’Večeras improviziramo’’ bila je velika čast i ostat će mi zauvijek kao predivno iskustvo. I tako sam se, tijekom rada na toj predstavi, zaljubio u grad i u hranu, u kazalište, i ostao sam. Posebno zbog toga što u Italiji ne postoji ovakav sustav s kazališnim ansamblima, svi glumci su na tržištu i za svaku se predstavu rade audicije.

NACIONAL: Dakle, sigurnost vam je bila važna.

Apsolutno. Naravno da u Hrvatskoj plaće nisu toliko visoke kao u Italiji, ali su sigurne. Mogu kredit dignuti, takve stvari. Biti glumac je posao, to nije nešto što se radi usput, uz još neki posao. Stoga je važno imati sigurnost.

NACIONAL: Rekli ste da ste se odmah zaljubili u Rijeku, što vam je bilo toliko privlačno u tom gradu?

Zato što ima more, kazalište funkcionira stvarno dobro, odmah sam se osjetio ugodno. Nisam poznavao jezik, nisam nikoga poznavao, ali odmah sam se osjetio kao doma i počeo život ovdje. Potpisao sam ugovor s kazalištem, bračni ugovor, ugovor za kuću, sve sam ugovore potpisao.

NACIONAL: Pretpostavljam da je to bila velika odluka, otići iz Italije i doći u Hrvatsku.

Nije bilo jednostavno u početku, naravno. Ali ipak mi je bilo lakše jer sam radio na talijanskom jeziku. Taj je izbor došao nekako prirodno, nisam imao previše pitanja, sve je došlo nekim logičnim putem. To je inače moj karakter, ja se u sve ‘’bacam’ srcem’, često ne razmišljam previše, već ako osjetim da je nešto dobro sam sebi kažem ‘’ajde, Giuseppe, idi u to’’.

NACIONAL: Kako ste uopće odlučili da ćete biti glumac i redatelj?

Želja za glumom došla mi je dosta kasno, nakon srednje škole promijenio sam nekoliko fakulteta, pa odradio vojni rok i onda sam odlučio pripremati se za prijamni na akademiji. I onda su mi rekli da ne znam baš govoriti kao glumac, ali evo nekako sam to sve uspio. Na akademiji sam počeo pisati tekstove, to me jako privlači. Više se osjećam kao pisac i glumac nego kao redatelj, moram priznati.

NACIONAL: Kakav je osjećaj gledati i slušati glumce kako izgovaraju riječi koje ste vi napisali?

To je kao ostvarenje snova. To je kao u Pirandellovom ‘’Šest osoba traži autora’’, vidiš da je sve ono što si ti mislio i stavio na papir sad dobilo život. I naravno, moj tekst na sceni gotovo nikad nije ono što sam mislio da će biti, ali to i nije moguće. Ali otkriješ i neke nove stvari koje su glumci dali tvom tekstu, ili koje je redatelj donio, o kojima nisi razmišljao.

NACIONAL: Koliko znam, u Italiji ste igrali s raznim družinama, kako je to izgledalo, čega se najradije sjetite?

Taj način rada je dosta težak jer kazališna skupina zapravo mora raditi sve, od predstave do organizacije putovanja i turneja. Uspjeli smo napraviti, u suradnji s RAI-jem, predstavu na Siciliji protiv mafije. To je bilo u povodu prve godišnjice od uhićenja Provenzana u Corleoneu, bila mi je velika čast sudjelovati u nečemu tako važnom. Radio sam i nekoliko predstava u Udinama. Međutim, takva vrsta rada, gdje se često odlazi na turneje, to možda nije za mene, nisam taj tip karaktera, ja volim biti doma. Možda sam upravo zbog toga u Rijeci, iako mi dosta putujemo s predstavama, ali nije to isto.

NACIONAL: Koji su vam planovi nakon trilogije?

Pobijedio sam s tekstom ‘’L’uomo dal cioccolatino in bocca’’, na natječaju za umjetnost i kulturu Istria Nobilissima, to je talijanska zajednica u Sloveniji i Hrvatskoj. To je monolog o mom ocu koji je preminuo prije godinu dana. Inspirirao me Pirandellov ‘’Čovjek s cvijećem u ustima’’. Kolega i ja bismo taj tekst željeli postaviti u lipnju. Isto tako, želio bih napisati tekst o granicama.

NACIONAL: O kojim bi granicama bilo riječ?

Granice srca, granice zemlje, granice među ljudima. Posebno me, naravno, zanima Rijeka i Istra. U Rijeci je puno manjina pa bih pisao o tome kako je živjeti u Rijeci kad si pripadnik manjine. Svaki dan na HRT-u se priča o ratu koji je bio prije 30 godina i to me zanima, ako se toliko puno o tome priča, kako se to sve ocrtava na društvu u Hrvatskoj.

NACIONAL: A kako gledate na život u Hrvatskoj?

Kad razmišljam o tome razljutim se, a mama mi često kaže da ne pljujem u tanjur iz kojeg jedem. Ima pravo, ali se ipak razljutim jer Hrvatska ima tako puno prilika i mogućnosti, toliko je bogata, ima prelijepih krajolika, a uvijek nešto nedostaje. Dobijemo priliku za puno novca, a opet se ništa ne događa.

NACIONAL: Koliko često putujete u Italiju?

Svaki mjesec odem majci. Već dvije godine moram se stalno testirati kad putujem, malo je to već frustrirajuće, ali moramo biti strpljivi.

NACIONAL: U Hrvatskoj živite od 2008. Što biste izdvojili, čega se najradije sjetite?

Prvo iskustvo kojeg se rado sjetim jest ono v.d. ravnatelja Talijanske drame, to je trajalo šest mjeseci plus vrijeme koje sam proveo kao savjetnik Leonore Surian Popov kad je ona bila ravnateljica. Bilo je teško, ali zanimljivo. Zatim već spomenuti rad s Paolom Magellijem, s kojim sam osim ‘’Večeras improviziramo’’ radio i Goldonijevu ‘’Gostioničarku Mirandolinu’’. Naravno, moram spomenuti i rad na prvom projektu za EPK ‘’Gorski divovi’’ koji smo radili s još nekim manjinskim kazalištima u Europi, to je bilo krasno i upečatljivo iskustvo. I moram istaknuti ulogu u predstavi ‘’Turbo folk’’ redatelja Olivera Frljića.

NACIONAL: Sviđa li vam se raditi političko kazalište?

Da! To je jako potrebno jer kazalište uvijek treba postavljati pitanja. Ne treba kazalište biti samo ugoda, nakon odgledane predstave treba si postaviti pitanje. Kazalište može biti političko, da čak izađeš i malo ljutit, ili pak da to bude predstave kakve ja pišem, crne komedije. Uvijek čovjek iz kazališta mora izaći ili sa smiješkom, ili s tugom, ili s glazbom u glavi, nikako ravnodušan. Mora biti neki jak osjećaj.

NACIONAL: Zašto vi volite kazalište?

Zato što je moj život i jer se događa u trenutku. Ta energija koja se dogodi tijekom predstave ne može se ponoviti nikad više i nigdje drugdje. Glumci i publika, to je najjača veza.