GIULIO SETTIMO: ‘Talijanska drama važan je dio hrvatskog kulturnog identiteta’

Giulio Settimo, ravnatelj Talijanske drame riječkog HNK-a, priprema obljetničku 75. sezonu. Uz novu premijeru – neverbalnu predstavu za djecu ‘Eclissi/Pomrčina’ – bit će izvedena još jedna premijera te prikazan dokumentarni film o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti Talijanske drame

Prva predstava Talijanske drame Hrvatskog narodnog kazališta Ivana pl. Zajca u Rijeci – Goldonijev „Il burbero benefico” – izvedena je 26. studenoga 1946. godine. Stoga će upravo na taj datum biti izvedena obljetnička nova premijera, neverbalna predstava za djecu ‘’Eclissi/Pomrčina’’, u režiji Nenada Pavlovića. Osim još jedne premijere, ‘’Variazioni enigmatiche / Enigmatske varijacije’’ Erica-Emmanuela Schmitta u režiji legendarne Neve Rošić, Talijanska drama 75. rođendan proslavit će i projekcijom dokumentarnog filma o prošlosti, sadašnjosti i budućnosti te u svijetu jedinstvene institucije.

Giulio Settimo je ravnatelj Talijanske drame riječkog HNK. Rođen je u Trstu, a diplomirao je na Akademiji dramskih umjetnosti u Osijeku, smjer gluma i lutkarstvo. Godine 2016. magistrirao je na Sveučilištu u Trstu, smjer javne komunikacije i marketing kazališta. Od 2013. bio je stalni član gradskog kazališta Zorin dom u Karlovcu, a u travnju 2018. postao je treći ravnatelj Talijanske drame u četiri sezone.

NACIONAL: Talijanska drama HNK Ivana pl. Zajca obilježava 75 godina rada i u povodu toga pripremate dvije premijere. O čemu se radi?

Odlučili smo slaviti ovaj važan trenutak za naš ansambl s dvjema premijerama jer slavimo kraj prvih 75 godina, ali slavimo i budućih 75. Na rođendan Talijanske drame 26. studenoga održat će se premijera ‘’Eclissi/Pomrčina’’, u režiji Nenada Pavlovića, dirljiva priča o samoći u kojoj su naši glavni likovi Mjesec i Sunce u ljudskom obliku. Naša će najmlađa publika moći zaviriti u njihov svakodnevni život i vidjeti koliko se taj život može promijeniti ako ga dijeliš s nekim. Posebnost ovog djela je u tome da je bez teksta. Namjerno sam odlučio da ću s takvom predstavom slaviti naš rad jer osim što smatram da je dječja publika budućnost kazališta, smatram da i djeca koja govore samo hrvatski u Rijeci imaju pravo s nama slaviti rođendan, i da mogu gledati naše glumci i upoznati naš rad.

Druga predstava koja je trebala biti premijerno izvedena 27. studenoga, ‘’Variazioni enigmatiche / Enigmatske varijacije’’ Erica-Emmanuela Schmitta u režiji Neve Rošić, za sada je nažalost otkazana zbog požara u zgradi IVEX-a, mjestu održavanja predstave. Sjajan psihološki triler s dva glumca, Aleksandrom Cvjetkovićem i Mirkom Soldanom, trebala je otvoriti naš novi prostor Dram(m)a centar Zajc. Za sada još ne znamo kada ćemo moći održati ovu premijeru koja ovisi o radovima poslije požara, ali glumci i autorski tim su spremni.

NACIONAL: Prikazat će se i dokumentarni film ‘’VOCI – passato, presente e futuro del Dramma Italiano di Fiume / prošlost, sadašnjost i budućnost Talijanske drame u Rijeci’’. Tko ga je radio i što prikazuje taj film?

To nam je glavni program slavlja. Dokumentarni film koji su radili Chiara Boscaro, Marco di Stefano i Antonio Giansanti počeo se snimati u 2019. i nastavio u 2020., iako nam je pandemija usporila rad. Financirali su ga HNK i Talijanska unija, prikazuje povijest našeg talijanskog ansambla od svojih početaka 1946. do danas kroz intervjue glavnih protagonista ovog uspjeha, a to su glumci i svi živi ravnatelji. Smatram da je ovaj rad veoma bitan za naš ansambl jer dokazuje ne samo rad ovih ljudi, nego i postojanje talijanske manjine, što mnogi u Italiji i Hrvatskoj zaboravljaju ili ne znaju da postoji. Primjerice, gotovo je nepoznato da je Talijanska drama osnovana prije Il Piccolo di Milano te da se Strehler baš inspirirao našim modelom ‘’stalnog ansambla’’ kada je stvorio svoje kazalište u Milanu dvije godine kasnije.

 

‘Italija nam daje do 60 posto godišnjeg proračuna, ali tek u srpnju znamo koliko novca imamo za tu godinu. Stoga je komplicirano predviđati sezonu jer razlika može biti velika’

 

NACIONAL: Talijanska drama jedinstvena je i u svjetskim razmjerima, koliko je važna za hrvatsku kulturu?

Uvijek kažem da je Talijanska drama jedna od najvećih vrlina hrvatske kulture. Osim što pokazuje prihvaćanje druge kulture, pokazuje interes prema očuvanju te kulture, u isto vrijeme je način očuvanja identiteta jer talijanska kultura je dio tog identiteta. Mi ne uvozimo, kao druge talijanske institucije u Hrvatsku, gotove kulturne proizvode, mi ih sami proizvodimo. Mi smo na granici, predstavljamo most između dviju kultura. Talijanska drama ima cilj da se što više mladih i starih autora sa suprotnih obala prevodi i da se sazna za njih. Postoje mnoge kulturne talijanske institucije u svijetu, Talijanska drama je jedina jedinstvena.

NACIONAL: Puno toga se izmijenilo od poslijeratnog vremena, od režima do društvenih okolnosti, što su najveći uspjesi Talijanske drame?

Pa sigurno je najveći uspjeh da se Drama nikad u ovih 75 godine nije ugasila ni prekinula rad. Bilo je situacija kada je Talijanska drama bila pred zatvaranjem, pet godina nakon što je osnovana. Svi zaposlenici dobili su pismo otkaza. Moramo se zahvaliti Osvaldu Ramousu koji je tada napisao pismo tajniku Komunističke partije Hrvatske i kopiju Centralnom komitetu Jugoslavije koji je odmah vratio sve zaposlenika na svoje mjesto.

NACIONAL: Koji je iznos godišnjeg proračuna za Talijansku dramu, tko vas financira i koliki je ansambl?

Talijanska drama dobiva od milijun i tristo tisuća kuna do milijun i sedamsto tisuća kuna za produkcije i poslovanje. Naši financijeri su Ministarstvo vanjskih poslova Talijanske Republike koji nas financiraju putem Talijanske unije u Rijeci i Pučkog sveučilišta u Trstu, Savjet za nacionalne manjine Republike Hrvatske, doprinosi i Ured za narodnosti Republike Slovenije i u manjem djelu Istarska županija. Naravno, ovo je proračun za produkciju, a naš rad ne bi bilo moguć bez velike potpore Grada Rijeke, koji financira sve plaće naših zaposlenika. Sada naš ansambl broji jedanaest glumaca, jednu šaptačica, jednu producenticu/tajnicu i umjetničkog ravnatelja. To su samo ljudi koji pripadaju Talijanskoj drami, ali naš rad ne bi bio moguć bez svih koji rade u granama tehničke službe, promidžbe i računovodstva koje je gotovo nemoguće izbrojiti. Najmanji smo dio riječkog HNK, ali veći smo od puno kazališta u Italiji.

NACIONAL: Kao što ste rekli, velik dio troškova ‘’pokriva’’ Italija, kakva je siradnja s tom zemljom, koje su vaše obaveze prema Italiji, je li riječ o gostovanjima?

Zapravo ne, riječ je o radu na talijanskim autorima. Naravno, bez tog novca Talijanska drama ne bi mogla toliko gostovati jer HNK nije privatno kazalište i kad gostuje i mali broji glumaca, mašinerija koja se mora pokrenuti je puno veća nego ona iza jednog privatnog kazališta. Uz to, Talijanska drama skoro ništa ne zarađuje pa je tako svaka reprize izvan kuće, i u kući ako se radi s puno vanjskih suradnika, novčani gubitak, ali je kulturni dobitak. Italija nam daje 50-60% našeg godišnjeg proračuna, ali nažalost tek u srpnju znamo s koliko sredstva raspolažemo za tu godinu. Stoga je komplicirano predviđati sezonu, a najviše gostovanja jer godišnja razlika može biti jako velika. U 2018., kad su sredstva stigla nakon nove godine 2019., dovodeći proračun HNK u minus, tražili smo da se sredstva mogu iskoristiti od rujna do srpnja u ‘’sezoni’’, da se takva situacija više ne bi ponovila.

NACIONAL: Zašto je glumcima Talijanske drame, sve mahom rođenim Talijanima, uz nekoliko hrvatskih glumaca, zanimljivo biti u ansamblu? Što se to u Rijeci događa što je zanimljivije i intrigantnije nego u Italiji?

U Italiji više ne postoje ansambli. Imati stalni angažman je nešto što jako interesira umjetnike. A uz to kad si u Rijeci, možeš surađivati ne samo u Talijanskoj drami, nego i u Hrvatskoj drami, u Operi i Baletu. Mislim da je za mlade glumce to velika prilika da eksperimentiraju s više žanrova i da se kontinuirano mogu baviti ovim poslom bez da razmišljaju hoće li moći preživjeti taj mjesec ili ne. Uz to sam siguran da za one koji dolaze iz Italije i koji nikad nisu upoznali hrvatsku kulturu, doći raditi ovdje iznenađuje i zaljube se u ovaj mentalitet i, naravno, u ovaj predivan grad.

 

‘U Italiji ne postoje stalni ansambli, a to je nešto što jako interesira umjetnike. U Rijeci imaju priliku eksperimentirati s više žanrova i baviti se ovim poslom bez razmišljanja hoće li moći preživjeti’

 

NACIONAL: Tko je vaša publika? Na Kvarneru i u Istri ste prepoznati i imate publiku, no za ostatak Hrvatske ste nepoznanica. Kako to promijeniti?

Naša publika su Talijani iz manjinskih zajednica, ali s godinama krenula je i hrvatska publika pratiti naš rad. Drugačija je gluma na hrvatskom i na talijanskom, zvuči čudno ali je objektivno. Naša gluma zna biti puno ekspresivnija jer smo i mi takvi. Neki to ne vole, a neki baš to traže. Naravno, sve naše predstave imaju titlove kako bi ih i hrvatska publika mogla pratiti, ali dobra predstava funkcionira i ako ne razumiješ jezik, to je čar glume. Ovih je godina Talijanska drama gostovala i u gradovima Hrvatske gdje te manjine nema, baš ciljano da što više ljudi u Hrvatskoj upozna naš ansambl i naš rad. Ove godine smo dobili nagradu i na Malom Maruliću, tako da se stvari mijenjaju.

NACIONAL: Da, posljednjih godina sve predstave Talijanske drame su titlovane pa ne bi trebalo biti problema pri praćenju predstava. Zašto češće ne gostujete po Hrvatskoj?

Kako sam rekao, cilj je gostovati više, ali to ovisi i mentalitetu drugih ravnatelja. Za sada su nas svugdje gdje sam pitao primili široke ruke: Karlovac, Zadar, Split, Šibenik, Vinkovci, svi su bili ljubazni i željni suradnje. Naravno, za Dalmaciju je lakše jer tamo postoje zajednice Talijana, ali svejedno nisu tako velike da se na njima može zarađivati. Ne gostujemo više zbog pandemije, a ne zbog toga što glumimo na talijanskom.

NACIONAL: Vi ste na čelu Talijanske drame od travnja 2018., koja je bila vaša prvotna vizija, kakvu Talijansku dramu želite na kraju svog mandata?

Prvotna vizija nestane odmah kad kreneš raditi. Neću nikad zaboraviti prvog dana rada kada mi je intendant, nakon što sam složio svoju ‘’viziju’’, rekao: ‘’Giulio, prekidaš s produkcijom, novac nije stigao i ne znamo kad će stići, a mi smo već smo dobar dio toga koristili. Ako ne dođe novac, nema više produkcija!’’. Stoga je egoistična vizija da ću napraviti fenomenalnu sezonu splasnula i sišao sam na zemlju. Smatram da sada radimo zanimljivo kazalište za sve ukuse i za sve nacionalnosti. Cilj do kraja mog mandata je osigurati stabilan financijski sistem koji će dati stabilnost radu i gostovanjima ansambla i povećati broj postojeće i potencijalne publike ovog ansambla. Umjetničke strane se ne bojim, ne zato što smatram da je manje bitna, nego zato što mogu računati na fenomenalni ansambl koji će, ako ja pogriješim s redateljem i tekstom, svejedno napraviti nešto što je neviđeno. Imam sreću jer mislim da rijetki mogu imati tako multitalentirane glumce kao što su naši.

NACIONAL: Talijanska unija imala je drugog kandidata i nisu vas podržali, predstavlja li vam to problem? Ipak je to najveća talijanska zajednica u Hrvatskoj. Zašto niste simpatični Furiju Radinu?

Krivo su vas informirali. Ja i Furio smo prijatelji, možda ne tako dobri da popijemo piće, ali podržava moj rad i nikad nije bio protiv moje kandidature i mojih programa. Svaki put kada se sretnemo pita kako nam ide i kako nam može pomoći. Istina je da je Talijanska unija tada podržala drugog kandidata, ali on nije imao veze s tim. Uz to, jednom kad je intendant odabrao mene, dobio sam pismo podrške predsjednika Talijanske unije Maurizia Tremula i od tada Talijanska unija i Talijanska drama jako dobro surađuju.

NACIONAL: Koliko rad Talijanske drame ovisi o politici, jeste li to ikad osjetili kao glumac ili redatelj, a posebno sad kao ravnatelj?

Cijela kultura ovisi o politici jer politika je dio društva, a kazalište je ogledalo tog društva. Ne ovisimo samo o financijskim odlukama, ovisimo zato što se time bavimo, bavimo se društvenim pitanjima, a politika se bavi društvenim odlukama. Ne živimo više u svijetu cenzure, jasno je i vladarima da je bolje pustiti stvari nego ih blokirati, jer tek onda dobivaju na snazi. Naravno, politika može otežati put, ali to ne ovisi o politici, nego o čovjeku koji je ispred tebe. Na sreću, zasad sam naišao samo na ljude na svom putu, a ne na političare.

Giulio Settimo s glumačkim ansamblom Talijanske drame HNK Ivana pl. Zajca u Rijeci. FOTO: Dražen Šokčević

NACIONAL: Kakva je suradnja Talijanske drame s Hrvatskom dramom HNK Ivana pl. Zajca?

Nikad bolja, po mojemu mišljenju. Ne samo s Hrvatskom dramom, već i s Operom i Baletom. Smatram da se u Zajcu diše neki novi zrak, najviše kod mladih ljudi. Surađuju drage volje, idu jedni druge podržati na predstavama. Druže se, neki će reći da to bi trebalo biti normalno, vjerujete mi, nije. To se postigne kad umjetnici osjećaju da nešto važno i kvalitetno rade. Mislim da su rezultati, pogotovo u ove posebne zadnje dvije sezone, dokazali da riječki HNK radi izvanredne produkcije, a najveći rezultati su u mjuziklima gdje sve grane rade zajedno. Zajedno smo jači.

NACIONAL: Kakva je suradnja Talijanske drame s Ministarstvom kulture i medija? Koliku podršku dobivate, koliko ministrica Nina Obuljen Koržinek prati vaš rad? Financira li vas Ministarstvo?

Ministarstvo kulture prati naš rad, prijavljujemo i njima sve naše programe kao i druge grane riječkog HNK. Nemamo poseban tretman i to je dobro. Ministrica je došla zadnji put na premijeru ‘’Esercitazione alla vita- seconda volta / Vježbanje života – drugi put’’ i ostala fascinirana kapacitetom naših glumaca koji glume na oba jezika. Ne govorim samo o glumcima Talijanske drame, ima ih nekoliko iz Hrvatske drame koji kod nas glume na talijanskom po potrebi programa. Ministarstvo kulture financira HNK, a mi smo dio toga. A koliko novca ide za produkciju Talijanske drame, ovisi o intendantovu dogovoru sa mnom.

NACIONAL: Vaša osobna i profesionalna priča vrlo je zanimljiva. Rođeni ste Talijan, ali ste došli na studij glume i lutkarstva u Osijek, radili ste u Zorinu domu u Karlovcu, pa na kraju došli u Rijeku i ostali u Talijanskoj drami kao glumac, redatelj, suradnik na predstavama. Kakva je vaša priča?

Baš ovakva kakva ste opisali. Došao sam u Hrvatsku 2008., u Italiji sam kao student volio glumu i u amaterskom ansamblu naša redateljica je bila Petra Blašković koja me je, kad sam izrazio želju da idem na glumačku akademiju, pitala: ‘’Zašto ne probaš u Osijeku? Tamo imaš i lutkarstvo.’’ Naravno, kad sam je pitao za jezik, uvalila mi je kao odgovor najveću laž, ‘’pa ne brini, hrvatski je lagan jezik, naučit ćeš ga u roku godinu dana.’’ Eto, još dan-danas ga ne znam dobro, ali nikada nisam bio talentiran za jezike. Kao pravi Talijan, išao sam na prijemni bez znanja engleskog i uspio sam se upisati. Bio sam pripremio sve monologe na talijanskom i jednu pjesmu na hrvatskom, ‘’Žene pod orahom’’ Dragutina Tadijanovića, divnu emotivnu poeziju tijekom koje je komisija umirala o smijeha zbog mog naglaska i izgovora ‘’zene poto raoom’’.

Na akademiji sam studirao u predivnom ambijentu i naučio sam, osim jezika, kuhati čobanac, piti rakiju kad si bolestan, piti rakiju kad si tužan, sretan i tako dalje. Oko mene su bili fenomenalni talenti i prijatelji i odlučio sam ostati. Nakon akademije moj cimer, sad vjenčani kum Peđa Gvozdić, ponudio mi je da predamo naš diplomski u Karlovcu, a u tom periodu sam bio već radio u Italiji i Rijeci, baš u Talijanskoj drami i u Zagrebu, pravi slobodnjak. Nakon godinu dana, 2012., u Karlovac je došao Srećko Šestan i zaposlio nas godinu i pol dana kasnije. Peđa i ja smo postali prvi profesionalni ansambl nakon pedeset godina amaterizma u Karlovcu. On je bio prvak glume, a ja lutkarstva, ali samo zbog jezika i dalje sam jači glumac od njega. Tamo je bilo predivno, mogao sam se u potpunosti izraziti u kazalištu i počeo sam voljeti Karlovac, moj drugi grad. Kad mi je moja supruga Talijanka rekla da se neće tamo seliti, odlučio sam se približiti doma i evo me u Rijeci, opet nakon pet godina, no ne više kao glumac već kao ravnatelj. Jednom mi je supruga rekla: ‘’Giulio, ti imaš ženu, ljubavnicu i prijateljicu. Žena ti je Rijeka gdje moraš ići jer ti je posao, ljubavnica ti je Karlovac gdje bježiš kad god možeš, a ja sam ti prijateljica koja moram slušati prve dvije.’’

NACIONAL: Zašto volite Rijeku i Talijansku dramu? Sigurna sam da nije samo profesionalni razlog taj koji vas je zadržao u Rijeci.

Talijansku dramu volim jer mi je sada dio obitelji, a prije zato što ima najjači ansambl koji sam vidio. Mislim da se ovdje od svakog od njih može učiti kao glumac. A odnos s Rijekom je mržnja i ljubav, kako sam već rekao, radio sam ovdje u nekoliko projekta i u HNK i u lutkarskom kazalištu. Grad je jako sličan mojem rodnom Trstu, tako da nisam bio impresioniran arhitekturom i ljudima. Trebalo mi je vrijeme da se zaljubim, jer kao i u Trstu ljudi su dosta zatvoreni i ‘’gunđavi’’, ali jednom kad ti prođe taj prvi susret, ne možeš je ne voljeti, ljudima s kojima surađujem je stalo do ovog grada i prenijeli su na mene tu ljubav.

 

‘Cijela kultura ovisi o politici, ali ne živimo više u svijetu cenzure, jasno je i vladarima da je bolje pustiti stvari nego ih blokirati, jer tek onda dobivaju na snazi’

 

NACIONAL: Koji su planovi ove sezone? Koliko je pandemija utjecala na rad kazališta i kulturu općenito?

Ova je jedna jako bogata sezona, baš zbog slavlja ova obljetnice. Otvorili smo sezonu s ‘’Baciami, Cate’’, a onda s riječkim diptihom u suradnji s Hrvatskom dramom. Sada imamo program za 75. godinu i prije kraja sezone nas očekuje „LockClown”, jedan mali mjuzikl na fiumanskom dijalektu. Nakon nove godine imat ćemo ‘’Trilogiju umjetne inteligencije’’ i šećer na kraju ‘’E la nave va/I brod plovi’’ Federica Fellinija. Mislim da ćemo posljedice ove pandemije vući nekoliko godina, ovdje u Hrvatskoj možda ne, ali u Italiji vjerujem da će se čitave generacije mladih umjetnika prestati baviti ovim poslom. Naravno, neki ljudi su pronašli nove medije za izražavanje, ali kazalište je dobilo jedan jak udarac. Trebat će puno vremena da se ljudi vrate u naše dvorane zato što se boje i zato što se brzo naviknu na ovaj novi način života u samoći koji je puno jednostavniji. Doma možeš gledati što hoćeš i kad hoćeš, ne moraš sjesti blizu drugih… Imam osjećaj da sve više ljudi idu sami u kazalište, a to je neprirodno jer čovjek je društveno biće. A kazalište je društveni medij. Ako smo nešto učili iz pandemije onda je to da kazalište on-line ne postoji i ne može funkcionirati. Tako da se nadam da će ljudi ponovno krenuti u kazalište u grupama jer na kraju nije niti bitno što gledaš, već s kim gledaš.

NACIONAL: Kako ste vi doživjeli pandemiju, nemogućnost rada, izvođenja predstava? Je li i na koji način to utjecalo na vašu kreativnost?

Ja sam radio od kuće i naučio sam da se sve može mijenjati, ako te okolnosti na to natjeraju… I naravno, da ništa nije sigurno. Jako sam ponosan na to kako smo to preživjeli kao kolektiv, Talijanska drama je imala prvu premijeru uživo nakon pandemije. Igrali smo ‘’Il bonsai ha i rami corti’, autorsko djelo Giuseppea Nicodema i Serene Ferraiuolo, mojih glumaca koji si doma nisu mogli dati mira i napisali su tekst i imali probe u dnevnom boravku. Najveću kreativnost sam primijetio u Operi, tamo je bilo najteže, mi u Drami smo samo smanjili broj izvođača, svi su radili monodrame ili duodrame… Ali Opera je morala iznova krenuti.

NACIONAL: Vi ste treći ravnatelj Talijanske drame u četiri sezone, koliko je to utjecalo na rad i kontinuitet Talijanske drame? Kako ćete to promijeniti?

To nije nimalo dobro utjecalo na rad ansambla. Iako su kolege radili najbolje što su mogli, u takvom kratkom vremenu izgubili su povjerenje i publike i glumaca. Jedini način na koji se to može promijeniti je dati stabilnost ansamblu i publici i pripremiti teren za buduće ravnatelje da se ne nađu u istoj situaciji u kojoj su se našli moji prethodnici i ja, a to je jedna nesigurna i nestabilna financijska situacija. Kako sam rekao, glumci su izvanredni i treba ih samo poslušati jer na kraju krajeva oni su ti koji će vratiti publiku u kazalište.

Komentiraj