AUTOR Nel Pavletic/PIXSELL

FELJTON Zašto je Karamarkov antikomunistički manifest bio isprazno trućanje

Objavljeno u Nacionalu br. 1028, 2018-01-04

Nacional donosi ulomke iz knjige ‘Predsmrtni dnevnik’ književnika, publicista i polemičara Igora Mandića u kojima komentira hrvatsku političku svakodnevicu te objašnjava svoje odnose prema domoljublju, hrvatstvu i desničarenju

MIKSANJE “IDEOLOŠKE SUPSTANCE”

29. SVIBNJA, PETAK, 2015.

Kako ja uvijek volim biti protivan ili “uvik kontra” (dok ne razbijem glavu o zid, a čemu?), umalo sam nekidan zakliktao od radosti kad sam krajičkom oka na novinskom kiosku (o, da, takvi još postoje, moram uvjeriti ljude u virtualnome svijetu, i na takvima se još prodaju novine, ako umreženi još znaju za taj pojam), e da, krajičkom oka vidio kako nacionalni tjednik “Globus” (od 22. V. o. g.) na naslovnici najavljuje nešto “anti”! Baš fino, glavno (mi) je da nije nešto “za” ili “pro”… Ali kad sam malo bolje pročitao taj naslov, vidio sam da se to “anti” odnosi na nešto “antikomunističko”. Pa, kvragu, tko još mlati praznu slamu na tu temu, tko tuče po mrtvome magaretu? Čuđenje me obuzelo od čitava naslova: “MOJ ANTIKOMUNISTIČKI MANIFEST“. Ma šta čuđenje, strava me obuzela zbog vlastite neinformiranosti: naime, kako do sada nisam bio upoznat da među nama, u ovoj zaparloženoj palanci (Zagrebu i Hrvatskoj kao njegovu okolišu) živi i djeluje epohalni genij (ekonomist, filozof, političar sve u jednome!!) koji je u stanju na nekoliko magazinskih stranica slistiti, kao za doručak, onaj najglasovitiji spis moderne europske i svjetske povijesti, naime Marx-Engelsov “Manifest komunističke partije” iz 1848.?!

Sličan spis posljednjih se 160 godina nije pojavio u svjetskoj polito-filozofsko-ekonomističkoj literaturi, premda su legije antimarksističkih glodavaca grickale njegove stranice, ali bezuspješno! Kod tolikih sjajnih svjetskih umova da se baš u našoj sredini ispili jedan velikan, koji se usuđuje ustati protiv najepohalnijega pamfleta, koji je svojim zračenjem izvrnuo (kapitalističko-buržujski) svijet kao staru čarapu, a da do ovoga trenutka (svibnja 2015.) mi o tome nismo imali pojma? Koja je školsko-obrazovna sprema dotičnoga, koje je i kakve tomove knjiga do sada objavio (pa da bi se na kraju okuražio obrušiti), s kojega fakulteta i/ili instituta potječe? Jer, takav se neki antimanifest ne može/ne smije ispuknuti preko koljena ili nekog sličnog pojma, a da se za njega ne odgovara punim intelektualnim habitusom?

A, kad tamo, riječ je samo ili tek o intervjuu što ga je s g. Tomislavom Karamarkom, predsjednikom HDZ-a, ekskluzivno načinio Darko Hudelist. Tresla se brda, rodio se – miš ili niš’, jer g. T. K. pokazao je da nije u stanju sročiti ni dvije suvisle rečenice ni o kakvom komunizmu (ili o njegovu “manifestu”), već je općim mjestima aktualnoga politikantskoga tračeraja pristao malo razgovarati bez ikakve pripreme za obrazlaganje “ideološkog i političkog programa”, kako je na početku razgovora, meni simpatični Hudelist, uzveličao vlastite namjere. Pa, tko nas onda vuče za nos (iliti zajebava, da kažem finije), g. Hudelist i/ili “Globus”? Jer, tako pompozno-patetično-pretenciozno-politikantski-paraderski nasloviti tek neke razgovorne istriške iz banalnoga intervjua, u kojemu se ponavljaju stoput iskorištene floskule i šuplja opća mjesta iz kavanskih prepirki, to znači navlačiti čitatelja/kupca na tanak led i prodavati im bubrege pod muda (ja obrćem ovu uzrečicu, jer su meni bikova muda bolja od svinjskih bubrega). Ma, pustimo, to je unutarnje pitanje preuređivačke magazinske politike, tjednika koji se tiska na škart papiru (a što ćemo kad je recesija: nema se, ne može se!).

Tako se “Antikomunistički manifest” (užasne li sintagme, da se pakao zamrzne) sveo tek na trućanje o nekakvim fantazijskim i fantazmatskim “temeljnim vrijednostima na kojima počiva suvremeno hrvatsko društvo”, a da ih se ni u kojem slučaju ne nabraja, ne navodi, ne registrira (zato i jesu čiste FANTAZME), premda su to “načela i vrijednosti koje su bile stvorene 1990-ih” (nu, tradicije za više nego tisućgodišnji hrvatski san?). Problem je u tome, po našem (nasanjkanom) antikomunističkom manifestantu, što protiv tih “istinskih hrvatskih vrijednosti” (ma, kojih, pobogu?) stalno ustaju i napadaju ih politički protivnici g. T. K.-a (tj. crvena stranka suprotiva Marka), a koji bi, zbog toga što se ne odriču svoje (ideološko-partijske) prošlosti (makar je netko dosljedan u ovoj zemlji prevrtači), mogli čak “uništiti ideološku supstancu hrvatske države”. A koja bi to uopće bila i u kojem bi se zemljopisno-historijsko-državotvorno-političkome sustavu bila mogla okotiti ta famozna IDEOLOŠKA SUPSTANCA (još jedna FANTAZMA)???

Supstancija bi bila ona nepromjenljiva osnova iliti bit, suština, a koju i kakvu naša Hrvatska, na bespućima povijesne zbiljnosti nikada nije bila mogla steći, niti se pomoću nje ukotviti u historiju. E, da, ne lezi vraže, ali ima tome lijeka, diči se predsjednik HDZ-a, a taj je da “mijenjamo klimu u društvu i državi” te da prestanemo biti “strahovito mentalno opterećeni komunističkom prošlošću” (naknadna pamet, jer mi smo tu prošlost proživjeli uvjereni da su nas ugurali u socijalističko društvo, koje je samo “prelazni oblik” do naredne faze razvoja besklasnoga društva)…

Čitam tako slične istriške (uz rub kojih D. Hudelist razlistava svoju egomanijsku skripturu, obećavajući nam remek-djela), i sve mi se čini da sam to o “komunističkom mentalitetu” s kojim treba razračunati i očistiti sve njegove “ostatke”, već negdje čuo i čitao. Pa, naravno, to su čak i doslovne formulacije iz nekih homilija veleč. g. nadbiskupa zagrebačkog Josipa Bozanića i nekih komentara u “Glasu Koncila” (koje sam polemički interpelirao još 2002. u kolumnama u “Vjesniku”; v. “Hitna služba”; 2005.), pa se ne čudim što naš novokršteni manifestant (skoro sam napisao ministrant) od nekadašnje “komunističke indoktrinacije” izuzima “jedino Katoličku crkvu u Hrvata”. Ako je neke indoktrinacije nekada i bilo (meni se za nju živo je-bilo, nije-bilo), normalno je bilo da ju je Crkva mogla izbjeći i/ili slabije otrpjeti/osjetiti. A, zašto? Zato što je ranije Crkva bila – odvojena od Države – tako da je “crveni vragovi” nisu mogli kontaminirati – a ne da se, kao danas, s njom ŠMAJHLA, dijeleći blago zemaljsko, narodno, društveno, miksajući njenu “ideološku supstancu” sve dok od crvene ne postane – crna!

HRVANJE U BOMBONIJERI

5. LIPNJA, PETAK, 2015.

Bilo je neko takvo vrijeme, ali još nije minulo (zato što postoji sjećanje), kad se na zagrebačkom gornjogradskom Trgu sv. Marka moglo slobodno – pišati, po javnoj površini. Ako me memorija ne vara, bilo je to ne tako davno, tek prije pet godina (tj. 2010.), kad je jedan mlađi gospodin, performativni umjetnik, pred nekolicinom svjedoka koji su ga pratili i bilježili njegovu umjetničku akciju, ravnodušno izvadio svoje spolovilo (neka to svatko nazove po volji) i fino mokraćom obilježio svoj prostor na trgu, ali svjestan da to radi pred važnim nacionalnim i državnim institucijama, koje su tim činom pripale “svakom od nas, one su tvoje, moje, naše…”

Stoga se pitam zašto su nekidan digli takvu graju svi vrapci na Zelengaju (kako mi još odzvanjaju stihovi iz dječje pjesmice Ratka Zvrka; 1920. – 1998.), kad su se na istome trgu (28. svibnja 2015.) okupili vikend-veterani, umirovljeni tuđmanoidni “bojovnici”, “vitezovi” i “sokolovi” da malo proteferiče, zapjevaju, izvikuju razne parole, uopće, da izvedu jedan svoj – performans? Čemu uzbuna kad su to sve oku ugodni stokilaši (onim u inv. kolicima svaka čast i njih se izuzima u svakom retku ove recenzije!), koji ni mrava ne bi zgazili (a što su radili u ratu, to je pitanje za dijagnosticiranje njihova PTSP-a). Zaista, kako je nekoliko dana kasnije retorički zapitao jedan od njihovih predvodnika: “Zar jedan hrvatski branitelj može biti barbar(in)?” Pa, jasno da ne, ali koliko god da su pametni bili, ispada da su ipak nori, jer zar se nisu ne toliko davno i oni lupali u prsa kako su “svi oni – Norac” (nor, od njem. Narr, glupak, luđak, glupan, budala…).

Ali, ako je onaj performer koji je zapišavao Trg sv. Marka imao pokriće jedne umjetničke firme, kako stoji stvar s performansom naših PIKNIKOVACA (nije im, očito, bilo dosta kuhati se dvjestotinjak dana pod jednim šatorom, pa su, eto, nekidan izašli na reprezentativni zagrebački trg!), naime, imaju li oni neko pokriće? Imaju, jer to je bio performans – njihove – demokracije (koja je mirisala po pečenoj janjetini, ali zar bi bila više dostojanstvena da tako nije vonjala?). No, zasvirati, pa za pojas zadjenuti, to je stara izreka koju će najbolje razumjeti/prihvatiti oni “piknikovci” koji su inače u stara vremena znali zasjedati oko gumna ili na kojoj sjenokoši. Performansu je bio došao kraj kad je bilo isteklo vrijeme okupiranja Trga sv. Marka (budući da svako zapišavanje mora jednom prestati).

Naime, ovome slobodno održavanom “projektu” – toliko smislenom da ga ni tjednima nakon nitko nije mogao objasniti, ali to je uopće problem avangardne iliti subverzivne umjetničke prakse – odlučila je na kraj stati – država (jeste li se izludirali, ispuhali, izvikali, e pa onda, hajte ljudi doma, jer nekoga reda mora biti). Tu je riječ – s onu stranu puke zakonitosti – čak i o održavanju ljepote Gornjega grada, koji je sam – tako “cakani”, baš kao bombonijera i samo još fali crvena mašna da bude komplet (ali to se povremeno dogodi, recimo, kao kad se prostire crveni tepih za koju inauguraciju ili čak za novovjekovnu – krunidbu!). I vjerovali ili ne svojim očima – protivno od onoga što se vidjelo u izravnim televizijskim prijenosima – ali naši su se piknikovci, uz nešto malo brundanja, prigovaranja, namćorstva, ipak povukli pred bedemom (samo naizgled) policije opasnih namjera.

Toliko je sve bilo usklađeno da bi neki naivni zlobnik čak mogao pretpostaviti kako je cijeli taj performans (HRVANJE U BOMBONIJERI) – bio režiran!? Zna se da nije (bilo) tako, ali prijatno je pomisliti da su policijske snage intervenirale po dogovoru, onako slično kao kad se u jednu kazališnu (modernu) predstavu umiješa neki glas ili lik iz gledališta (pa dok su svi ostali zbunjeni, dotle oni na sceni znaju kako je to smišljen/režiran upad). Na kraju, pomalo se natežući, režeći, hrvajući se, piknikovci su se hrabro povukli u crkvu sv. Marka – na kojoj su ih čekala, u 22 sata (!) otvorena vrata (?) – pod muške suknje!

Uzmak im je bio pomalo ženskast, pa kad se već nisu htjeli vratiti svojim kućama, onda su dalje, čameći u crkvi, dostojanstveno provirivali iza muških, popovskih suknji (sutana/reverenda) i dovikivali svoje zahtjeve za pravdom i dostojanstvom, što se na kraju sve svelo na žicanje (dodatne) love. Zapravo, dobro je što je sve tako ispalo, premda su se u groznici hrvačkih navijača mogle čuti teške riječi o nekakvom “pokušaju puča”, o “krizi” koja bi mogla “izmaknuti kontroli” itsl. Ma, baš, u operetnoj državici – garsonijeri (s pogledom na more, e!), sve je na pravome mjestu, baš kao i kartonska figura naše Predsjednice na Pantovčaku (“Večernji list”, 3. VI.) koja nevjerojatnom lakoćom iz svoje ozbiljne dramske role prelazi u fah-subrete!

REGISTAR ZALJUBLJENIH U HRVATSKU

12. LIPNJA, PETAK, 2015.

Zar je moguće da netko “ne voli Hrvatsku”, kako smo ne tako davno slušali optužbe na račun jedne političke pozicije? Koja bi to vrsta ljubavi mogla ili trebala biti, to nam nije objašnjeno u ovoj političkoj “ljubavologiji”. Je li riječ o platonskoj (samo duhovnoj), ili tjelesnoj (fizičkoj) ljubavi? Ima li tu seksa ili interesa, radi li se samo o flertu, očijukanju i ljubavisanju na kratki rok (s konzumacijom “na brzaka”) ili je to obvezujuća, čak i bračna veza? Jesu li ljubavne riječi tek prošaputane na jastuku ili javno izvikane/izrečene pred ljudima i pred zakonom, u crkvi ili u općini? Detaljnije prodiranje u samo natuknutu ljubavnu vezu s Hrvatskom između nekih pojedinaca (političara) i njihovih stranaka vidimo da bi nas moglo zavesti u ćorsokak iliti prašumu složenih pitanja o prirodi/naravi ljubavnih odnosa, kao takvih neriješenih od postanka čovječanstva do danas.

Pa zašto onda netko izvaljuje te odurne frazetine o “ljubavi prema Hrvatskoj” kad je ni taj, niti itko drugi ne bi mogao, kad bi i znao, objasniti s nešto racionalnosti. Jasno je zašto je tome tako, ljubav je neracionalna po definiciji (osim za lukave žene i probitačne političare) i malo je primjera u povijesti (literature) da je netko mozganjem mogao objasniti – srcanje. Ovo je nemoguća riječ (a sliči sricanju, grcanju, drhtanju, drkanju…), ali mozganju je teško išta suprotstaviti. Kako rekoh, samo su lukavice i profiteri u stanju postaviti ljubav u neke racionalne okvire. Recimo, ovako:

Ljubav je mit, koji su istkale žene, kako bi muškarcima otežale put do – seksa!

Patriotska ljubav je mit koji su prosvrdali hulje da bi fukari olakšali put do – profita!

Možda je ovo suviše radikalno rečeno i moja će malenkost pasti pod optužbom da (1.) poričem sve ono uzvišeno, fino, nježno, suptilno, božanstveno, nadahnjujuće, duševno, ah, toliko duboko osjećanje svepovijesnoga prožimanja dvaju superbliskih dušica (npr. “Oh, draga moja, ti si za mene uzvišena kao gospa, a sada ga primi u ruku, taaaako)! i da (2.) vrijeđam svetinje nacionalne povijesti za koju su stradavale i ginule puste hiljade domovini odanih, njenih zaljubljenika… No bez radikalnih zaključaka ništa se ne može riješiti, a najbolje bi bilo napraviti: REGISTARZALJUBLJENIH U HRVATSKU.

Nije to teško kako se čini, dovoljno je bilo i bit će pogledati izborne rezultate. Da je to smijurija bez premca, nije potrebno isticati, jer ama baš nitko na ovom svijetu, ni u hrvatskom zakutku, nema delegirano pravo pomoću takvog pitanja (“volite li…”, “voli – ne voli…”) sebi pribavljati neki politički legitimitet. Kad začujem takvo pitanje, na njega se ne osvrćem, baš kao da je – prdnulo magare.

Dakle, tkogod bi se dao upisati u predloženi registar ili je magare ili je hulja. Ovdje moram navesti što je na ovakvu, čini se u Hrvatskoj trajnu provokaciju još 1997. odgovorio Boris Buden, briljantan filozof i esejist, u Arkzinu, pa u Barikade 2: “Tko postavlja to pitanje ‘Voliš Hrvatsku’? Tko ima tu moć da ucjenjujući ljubavlju određuje pripadnost, odnosno nepripadnost jednoj ljudskoj zajednici? Odgovor je – NITKO.” “Taj autoritet koji postavlja prijeteće pitanje uopće ne postoji po sebi… Riječ je o ideološkoj klopci. Izbjeći je se može samo na jedan način – NENE VOLIM HRVATSKU!”

Zato što nas pita onaj za koga smatramo da je Nitko (crno u mraku!), naši odgovori moraju biti radikalni uz nešto samodopadna razumijevanja (“ne volim… ovakvu… njihovu… njegovu… Hrvatsku, ali…”), koja su i kakva su još podnošljiva u našoj mlakoj klimi. Srce nam prokrvari samo od sebe, a glava nas ne boli (jer mozak opuštamo na pašu). Ili, kao što reče jedan od naših ponajboljih pjesnika (Arsen Dedić): “Naši su ljudi uvijek više voljeli srce na žaru nego mozak s jajima.”

ORDEN “BIJELE KNJIGE” I SPOMEN-KNJIGA UDBE

17. SRPNJA, PETAK, 2015.

“Nepoznat Netko donio je jesen / u Sjevernu sobu”, samo u jednoj (Krležinoj) pjesmi, a ovoga je ljeta opet Nepoznati Netko donio spomen-knjigu Udbe u redakciju “Nacional News Corporationa” (br. 897. od 7. srpnja o. g.). Ali, evo, već nekih desetak dana, dok vani “cvrkuću ptice”, nijedan komentatorski vrabac ili svraka još o tome nisu propiskutali u javnosti, kao da je “službeni popis 820 ljudi koje je obrađivala Udba” tek nešto kao mačji kašalj (premda ni taj nije bezazlen, vjerujte muškarcu koji je zbog žene postao mačkoljubac). Riječ je o supervažnom dokumentu koji NAS razotkriva u mnogim aspektima i kao takav zaslužuje biti obrađivan na različite načine, od nekih prema njihovim spoznajama, od drugih prema mogućnostima njihova laganja. Na taj višestranični objavljeni popis, otipkan i pretiskan sitnim, mravljim slogom, sâm ne bih bio prionuo na podrobno čitanje da mi jedna priložena fotoilustracija nije dala poticaja.

Redaktorskom slobodom i pravom, u “Nacionalu” (News Corporation) s nekoliko su fotoilustracija ipak privukli potencijalno zainteresirane. Na jednoj je prikazan moj prijatelj Rade Šerbedžija, glumac, pjesnik i kantautor, a njegovu je liku priključen komentar: “Rade Šerbedžija je u ‘prethodnoj operativnoj obradi’ od 1984. pod optužbom za srpski nacionalizam te djelovanje u okviru građanske desnice, a vodio ga je isti agent koji je obrađivao i Josipa Manolića, Ivana Supeka, Igora Mandića i Petra Šegedina”. Trenutačno razdragan što sam doznao kako je mojoj malenkosti ipak netko (ne više Nepoznat, jer je imenovan) posvećivao pažnju, makar i u skrovitosti jedne službe (servirajući samo podatke koji su onda dalje obrađivani), bacio sam se na proučavanje ponuđenih materijala i zaista sam u jednoj “koloni” (nije “peta”) pronašao i svoje ime i prezime s razlogom obrade: “hrv. nac. i SAD“, i s godinom 1983. kao godinom “zavođenja”. Kako mi je pod “vrstom obrade” prikačen akronim “OK“, pomislio sam kako je “sve u redu”, tj. kako je riječ o nekakvoj zabuni. Međutim, kad sam bolje pročitao uvod u ovu, novinama doturenu statističku analizu (koju je izradio 5. odjel nekadašnje Službe državne sigurnosti Hrvatske, za potrebe svojih šefova, sa stanjem 31. 10. 1984.), doznao sam da “OK” znači “operativna kontrola”, što je bio “najniži stupanj obrade, te da agent zadužen za praćenje aktivnosti neke osobe nad njom jednom do dva puta godišnje provodi određeni nadzor.” Viši je stupanj “POO” iliti “prethodna operativna obrada”, pa tek ako bi se neke indicije da je neka osoba opasna za društvo pokazale točnima, onda bi ona bila stavljena pod “operativnu obradu” iliti “OO“. Hajde, neka barem nešto…, hvala im i na “OK“, jer ionako sam se uvijek hvastao kako želim da naša policija zna sve što privatno mislim i javno obznanjujem. Ali, “hrv. nac.”, u vražju mater, što im je to?

S Radom Šerbedžijom sam, inače, u ta vremena samo jednom bio upleten u nešto à la “građansko desničarenje”, naime još svibnja 1984. kad smo on i ja, kao jedini iz Hrvatske, supotpisali “Otvoreno pismo javnosti”, koje je iz Beograda bilo odaslano kao protest protiv tadašnje zagrebačke “Bijele knjige” (zloglasnoga, ali ipak korisnoga materijala Centra CK SKH za informiranje i propagandu, u kojemu su bile obrađene neke “idejne i političke tendencije u umjetničkom stvaralaštvu… kritici… istupima… intervjuima…” itd.). Naime, dok je sva hrvatska kulturnjačka javnost tada lukavo šutjela (kao pička u šaci), jedino smo se Rade i moja malenkost bili usudili pridružiti se srpskim intelektualcima i piscima koji se nisu dali zastrašiti pompoznim štrikerajem, a koji nas je svojom osudom sve trebao staviti ad acta. Šutjeli su kad nije trebalo, a procvrkutali su kad im je bilo milo, naime, početkom devedesetih godina, kad je odjednom postalo (po)časno nositi orden “Bijele knjige”, kao dokaz kako je ovaj ili onaj ipak tu i tamo nešto malo piskutao u socijalizmu, pa nek se zna… Međutim, premda su moji tekstovi, intervjui (novinski, radio i televizijski) bili obilato (negativnim konotacijama) citirani u tome famoznome dokumentu, takav ‘orden’ nisam htio isticati i pokazivati, jer je bilo točno sve što su mi željeli imputirati.

Jednako se, tako, nisam ni hvalio imenom, političkom pozicijom osobe koja me još 1977. bila fatalno strovalila u “hrv. nac.”, a mogao sam nakon prevrata devedesetih steći status žrtve, jer me (na svoju nesreću, pogrešno) u taj bunar bacio visoki partijski funkcioner i k tome – srpske nacionalnosti (kud ćete bolje legitimacije, samo da sam htio, kao što je nisam želio prihvatiti). Naime, interpretirajući moju ocjenu knjige Petra Šegedina “Svi smo odgovorni?” (1971.), tek je 1977. sekretar Izvršnog komiteta CK SKH pogrešno zaključio kako u tome ima “pohvala nacionalističkim stavovima” (!?). A bilo je sve obrnuto: zaista nacionalističkim stavovima P. Šegedina ja sam se još tad u pravo vrijeme i protiv opće klime 1971. suprotstavio odbijanjem prihvaćanja kolektivne krivnje. Ako nešto ne valja u Hrvatskoj, tome ste zaslužni i krivi VI, avangarda radničke klase, predvodnici socijalističkih masa, naime, VI KOMUNISTI, pa izvinite, molim lijepo, nije sada u redu tvrditi kako smo “svi odgovorni” (makar i s upitnikom). Neskromno govoreći, to su bili prvi takvi proplamsaji protukomunističkog, samograđanskog otpora, s punim otklonom od bilo čega nacionalističkoga. E, to u ona vremena nije bilo moglo biti shvaćeno, jer je u kvadratnim glavama jednadžba bila prosta: tko je protiv komunističkih shvaćanja, automatski je – nacionalist. Otada, od 1977. pokušavam raspršivati mračno tkanje koje me bilo prekrilo, jer je samo na jednu usputnu opaskicu vrhunskoga sekretara CK SKH (k tome i – Srbina!) cjelokupna moja radna sredina (tada u “Vjesniku”) zdušno odahnula što me istrijebila, bacajući me na crnu listu neobjavljivanja u Hrvatskoj, sve do početka devedesetih godina.

Na roštilju (soc.-kom.) crne liste toliko sam pocrnio da se više uopće ne moram sunčati, a sad (2015.) doznajem kako me Udba sve te godine ipak nadzirala (a što sam u njenom spisku zaveden pod godinom 1983. valjda je s razlogom, jer me od 1984. obrađuje “Bijela knjiga” preuzimajući me kao štafetu). Dakle, kad sam već bio “OK” iliti “operativno kontroliran”, onda ne mogu odoljeti da se ne prisjetim jedne anegdote. Nekako, početkom osamdesetih godina moja je žena angažirala nekog soboslikara (malera, pitura), po onoj štafetnoj vezi kako sve žene jedne drugima preporučuju kojega majstora. Nisam svjedočio, ali žena mi je ispričala, kako se dotični maler pojavio u košulji s kravatom s nekakvim lojtrama, kanticama boje i kistovima, valjcima, dakle s opremom koja mu je pristajala kao prasici sedlo. Dok se on nespretno razmahivao, Slavica ga je uvlačila u kojekakve političke tada aktualne priče i govorila mu sve što “mi” mislimo o svemu tome – o tzv. “hrvatskom proljeću”, Karađorđevu i slično. Kako bi Slavica izludila i samoga vraga svojim pričanjem (što je jednom, javno, u intervjuu priznao čak i budući general S. Praljak!), naš je maler na kraju, sav očajan, napokon odbacio svoje alate i kršeći ruke priznao Slavici kako nije taj za kojega se izdaje, već da je iz Službe: “Vidim ja gospođo da ste vi i gospodin sasvim u redu, ali samo da znate koja su govna one kolege, s kojima se on druži. Zbog njihovih sam pričanja ja morao ovamo doći, ali više – neću.” Tko zna, možda je to zaista bila jedna “operativna kontrola”, kakvu je “jednom do dva puta godišnje” trebalo nada mnom provoditi.

SKRB ZA SRB I “BRIONSKA KLETVA”

2. KOLOVOZA, PETAK, 2015.

Skrb za Srb i “brionska kletva” dvije su susljedne, neizbježne aferaške zanimacije naših desničarskih zamlata, koje se svake ljetne sezone preporađaju u nekim našim medijima (tiskovinama, dakle tipografskim medijima, jer ove virtualne nemam volje, ni vremena, ni načina pratiti, a uopće ne sumnjam kako su bremeniti zloćom i pakosti). “Desničarstvo” je još samo tehnički, ali slab kompliment onima koji su u stanju da iz osušenih muda još mogu iscijediti poneku kapljicu smrdljive tekućine, a u osnovi se svodi samo na njihovo – antisrpstvo, koje je, nažalost, sva definicija “hrvatstva”! Naime, umjesto “sezone kiselih krastavaca” (kako se u novinskoj prethistoriji nazivalo ono periodično vrijeme ispražnjeno od bilo kakvih događaja – a obično je to bilo ljeti – pa se novinski prostor ispunjavao “vijestima” o spremanju zimnice iliti kiseljenju krastavaca, koja iz današnje perspektive i nije bila nešto strašno), posljednjih se dvadesetak godina ustalila “sezona mržnje”. Koga? – zna se, “remetilačkog faktora”! A taj “faktor” čuvarima čistoće hrvatstva ide na živce bilo grupno/kolektivno, kao kad se okuplja u Srbu, 26. srpnja na proslavi Dana ustanka srpskog naroda u Lici; bilo individualno/pojedinačno, kad se Rade Šerbedžija kao glumac oglašava s pozornice Teatra Ulysses, utaborene na otočju Brioni.

Skrb za Srb – da tako preuzmem naslov jedne kolumne iz “Novosti”, još iz “davne” 2010., a slučajno je ta kolumna bila moja, ali nema veze… – očituje se svake godine, ali sve žešće i žešće, da bi na ovogodišnjem obilježavanju dana toga ustanka (26. VII. 1941.), kada su se lički Srbi bili oduprijeli podivljaloj i zakrvavljenih očiju ustašiji (koja je tek dan nakon uspostave famozne NDH, tj. od 11. IV. 1941. već u “kompleksu logora Jadovno” masovno klala Srbe, Židove i Hrvate/komuniste…), ponavljam, da bi se na ovogodišnjem obilježavanju ta “skrb” pretvorila u izravnu prijetnju novim istrebljenjem Srba. Kao da nije bilo dovoljno ono čišćenje toga naroda, koje je, na ovaj ili onaj način, rezultiralo masovnim egzodusom, ovaj se tjedan jedna spodoba javno (u TV kamere) očitovala svojim obećanjem Miloradu Pupovcu, predsjedniku Srpskog nacionalnog vijeća, kako je ovo posljednja godina da će velikodušni i golubinje ćudi Hrvati dopustiti ovakvo masovno okupljanje Srbadije (njih nekoliko stotina, da “masovno”?) i njihovo slavljenje “četničkog” ustanka. Pa, razumije se da je bio “četnički”, kad su Srbi (civili) ustali protiv (uniformiranih) ustaša, koji su (bili i ostali) nacifašisti. Naspram “masovno” okupljenih Srba, u Srbu za stvar hrvatstva skrbi, u odnosu prema njima, jedna desetina “pravih nastaša” iz tzv. Autohtone stranke prava (što je baš neko čisto hrvatstvo kad se diči stranom riječi kao što je “autohtonost”!?). A kako bi te nastaše do iduće godine kao htjele ukinuti posve legitimno obilježavanje Dana ustanka Srba u Lici (koji se datum uopće ne kosi s Danom ustanka naroda Hrvatske, u Sisku, 22. VI. 1941., kao što je ovo već godinama otprije sporazumno utanačeno i relativizirano!)? Kako? Možda silom? Tako da im svakome pojedinačno gurnu gumenu krušku u usta ili da im na neke tjelesne otvore prikače induktorski telefon ili da ih sve povežu bodljikavom žicom i opterećene teškim kamenjem survaju u “Šaranovu jamu”? Je li ovo (ludom) obećanje da bi kod eventualne nominalne promjene stranaka na vlasti (do koje i kakve NEĆE DOĆI) nekakav, recimo HDZ podržao želje dotične nastaške pravaške strančice i dao im ruku da napokon istrijebe tu “pasminu”, starčevićanski rečeno? KOJEŠTA: već se oko par lignji i skuša u Piranskom zaljevu uzbunila europska politika, a kamoli da bi slični neobarbarizam – recidiv Jasenovca – bio i u snu moguć. Ali, zato “remetilački faktor” treba uznemiravati i barem ga medijski plašiti, kao što čini Ivan Starčević u “Nacionalu” (News Corporation), od 28. VII. o. g., kad u nekoj crtici, u sklopu nazovi TV kritike, “savjetuje” Miloradu Pupovcu kako bi se “on i njegovi već jednom trebali prestati okupljati”!? Dakle, onaj koji je u TV kameru drečao da Milorada Pupovca treba “protjerati”, sada je i od TV kritičara dobio potvrdu i pohvalu.

Komentiraj