FELJTON: Ulazak u novu eru kineske dominacije

Objavljeno u Nacionalu br. 1052, 22. lipanj 2018.

U ulomku iz knjige ‘Stogodišnji maraton’ autor Michael Pillsbury donosi tri moguća scenarija tome kako će svijet izgledati s Kinom kao najjačom svjetskom supersilom te opisuje razloge koji su doveli do toga da Kina oduzme primat SAD-u

Više od dva desetljeća Sjedinjene Države jedina su svjetska supersila. Američkoj vojsci nema ravne, kao ni američkom gospodarstvu – zasad. Svijet gleda američke filmove, pjeva američke popularne pjesme, pije američka pića, jede u američkim restoranskim lancima, studira na američkim sveučilištima i prati američke predsjedničke izbore. Većina svjetskog stanovništva od sedam milijardi ljudi ne može zamisliti svijet u kojem američka kultura, vojska i gospodarstvo ne utječu na bezbrojne aspekte njihova svakodnevnog života. K tomu, većina Amerikanaca nema pojma kako bi svijet izgledao da njihova domovina nije vodeća svjetska sila.

No vrijeme je da zamislimo takav svijet. Do 2050. kinesko gospodarstvo bit će mnogo jače od američkog – prema nekim predviđanjima možda i tri puta. Svijet s Kinom kao globalnom vodećom silom mogao bi tada postati unipolaran. Drugi scenariji predviđaju Kinu i SAD kao dvije supersile, dok neki pretkazuju tripolarni svijet – Kine, Indije i Sjedinjenih Država.

Zajednički element svih tih scenarija je Kina kao gospodarski dominantna nacija. Američki dolar više neće biti globalna valuta, nego će pridonositi viševalutnom monetarnom sustavu kineskog renminbija, eura i dolara. Kina će za vojsku moći odvajati više od Amerike. I imat će jak utjecaj na svoje susjede i saveznike – kakav je Amerika imala desetljećima. I, barem do izvjesnog stupnja, oblikovati svijet prema svojoj predodžbi.

Kakav će biti taj svijet? Hoće li se potlačeni lakše ili teže oduprijeti autokraciji? Hoće li zrak koji udišemo biti čišći ili zagađenji? Hoće li institucije koje zaštićuju trgovinu i unapređuju slobode ojačati ili oslabjeti?

Naravno, na neka od tih pitanja ne može se odgovoriti. Ipak, jedno je sigurno: bude li se kineska vlada držala svojih sadašnjih prioriteta, bude li nastavila s istim strategijama i čvrsto se držala vrijednosti koje je cijenila nakon Maova uspona na vlast, svijet prema njenom kalupu jako će se razlikovati od današnjega.

Svijet pod vodstvom Kine bit će 2049. gori budu li ying pai jastrebovi određivali njezinu politiku. Preuzmu li uz pomoć Zapada vodstvo umjerenjaci i stvarni reformisti, dominantna Kina tada neće biti pretjerana prijetnja. Koliko ćemo moći utjecati na kineske odluke kad se radi o jastrebovima i umjerenjacima, obrazložit ćemo u posljednjem poglavlju. A kakav ćemo svijet imati ako ne podupremo stvarne reformiste, opisano je u ovome.

AMERIČKE VRIJEDNOSTI BIT ĆE ZAMIJENJENE KINESKIMA

Američko društvo krajnje je individualistično. Našu su naciju utemeljili individualisti poput Thomasa Jeffersona i Benjamina Franklina te skup pobunjenika koji nije htio biti dio Britanskog Carstva. Mi ih slavimo. Naša Povelja o pravima jamči svim Amerikancima slobodu govora i vjeroispovijedi te život u domu sigurnom od neopravdane premetačine policije. Pravo svih Amerikanaca da žive kako žele je nepovredivo.

No za Kinu osobna prava u američkom smislu ne postoje. Književna znanstvenica Lydia Liu ističe da je 1860. američki misionar Martin, prevodeći na kineski prvi tekst o međunarodnom pravu, shvatio da u kineskom nema izraza za “prava” pa je morao smisliti novu riječ, chuan li, koja je i danas u uporabi. Skovao ju je iz riječi “moć” i “povlastica”. Društvo što ga je suoblikovala Komunistička partija kolektivističko je, to je kulturna činjenica koja prethodi 1949. godini. “U Kini”, kažu dvojica poslovnih stratega koji su naširoko proučavali tu zemlju, “biti čovjek znači biti privjesak šire ljudske zajednice.” Iako u kineskom ustavu postoje brojne odrednice o slobodi govora i udruživanja te o vjerskim slobodama, ta se prava jedva štite u praksi.

Kineska vlada desetljećima je vlastitom narodu uskraćivala individualna prava. Kako je nacija jačala, počela se upletati čak i u prava kineskih državljana u inozemstvu. Nakon što je Wen Yunchao, aktivist za ljudska prava u New Yorku, održao govor u Ujedinjenim nacijama, njegovi su mobitel, elektronička pošta i profil na Twitteru hakirani, čini se, napadima što ih je koordinirala kineska vlast. Kad ga je senator Sherrod Brown na kongresnom saslušanju upitao zašto nije u zatvoru s ostalim kineskim disidentima, odgovorio je da je to stoga što nije u domovini. Kina je 2009. pokrenula projekt s budžetom od 6,58 milijardi američkih dolara pod nazivom waixuan gongzuo, što znači “prekooceanska propaganda”. Cilj mu je bio stvoriti mrežu inozemnih ureda za povoljno portretiranje Kine stranim državama.

Napadi na inozemne skupine za ljudska prava su uobičajeni. Louisa Greve, dopredsjednica Nacionalne zaklade za demokraciju (National Endowment for Democracy, NED, op. prev.) svjedočila je da Kina rutinski upada u računalne sustave organizacija za zaštitu ljudskih prava i nevladinih organizacija. Svrha im je “poljuljati povjerenje među disidentima… povećati troškove i zastrašiti”. Oni su, zaključila je Greve, “značajno ekstrateritorijalno proširenje represivne taktike autoritarnih država.”

Pitanje je hoće li te represivne taktike ostati relativno ograničene ili će postajati sve uobičajenije u ohrabrenoj Kini. Kad ona gospodarski i vojno dovoljno ojača, njeni bi se dužnosnici mogli poslužiti kibernetičkim napadima da uznemire osobe s kojima se ne slažu; mnogi ljudi izvan Kine, u Aziji i Sjevernoj Americi, morali bi stalno paziti što govore i pitati se hoće li biti kažnjeni.

KINA ĆEHARMONIZIRATINESUGLASJE NA INTERNETU

Jedno od kineskih oružja u njenom ratu oko slobode govora je cenzura interneta. Više od milijun Kineza radi na internetskim cenzorskim poslovima. Većina korisnika interneta u svijetu su Kinezi, ali budući da službenici kineske vlade nadziru i blokiraju pristup stranicama organizacija za zaštitu ljudskih prava, kao i stranicama inozemnih novinskih redakcija i brojnih drugih političkih i kulturnih skupina, kineski građani nemaju pristup istom internetu kakav imaju slobodni ljudi. “Harmonizacija” je eufemizam za cenzuru.

Kina ulaže ogromne napore da izbriše sjećanje na tiananmenski pokolj. U lipnju 2012., na dvadeset i treću obljetnicu nesmiljene vojne akcije, cenzori su na internetu u Kini blokirali bilo kakvo njeno spominjanje. Tri aktivista koja su zatražila dopuštenje da organiziraju mimohod u spomen na taj događaj zatočena su. A kad su korisnici interneta pokušali zaobići cenzuru postavljajući veliku žutu patku na ikoničnu fotografiju studenta koji stoji pred kolonom tenkova, kineska je vlast zabranila izraz “velike žute patke”. Kineska cenzorska vojska toliko je moćna da se za 4. lipnja (obljetnica prosvjeda na Trgu Tiananmen) sarkastično kaže kako je to “Dan servisiranja interneta”.

Osim što filtrira informacije, kineska vlast upošljava čitave legije provladinih blogera da promiču službene stavove, diskreditiraju oporbene aktiviste i šire lažne vijesti. Njihove dezinformacije otežavaju internetskim korisnicima da razlikuju točna priopćenja od službene propagande.

Tisućama su godina represivni režimi zlorabili kontrolu informacija. Ipak, ključna razlika između prijašnje domaće cenzure i kineskog potencijala za globalnu cenzuru u budućnosti je sve veća sposobnost Kine da kontrolira ne samo ono što će dospjeti do njenih građana, nego i ono što dospijeva u inozemstvo. Kineska grabežljiva internetska praksa doskora je bila ograničena na domaći teritorij, ali se sada proširuje na međunarodnu razinu. Već je najmanje jedanaest zemalja prihvatilo kinesku inovativnu praksu kontroliranja interneta.

Razumije se, Kina nikad neće moći spriječiti, primjerice, New York Times ili Wall Street journal da objave stvarne vijesti o njoj. Ali broj nacija koje žele svojim državljanima uskratiti pristup određenim internetskim stranicama i stoga surađuju s Kinom vjerojatno će se povećati sukladno jačanju njenog utjecaja i moći. Primjerice, dvije goleme kineske tvrtke – Huawei i ZTE – vodeći su dobavljači internetskog i telekomunikacijskog sklopovlja za brojne zemlje u srednjoj i jugoistočnoj Aziji, istočnoj Europi i Africi. Te države i kupci – uključujući Kazahstan, Vijetnam, Bjelorusiju, Etiopiju i Zambiju, mogle bi lako preuzeti kineski politički model kontroliranja interneta, pa čak i kupiti od nje potrebnu tehnologiju.

KINA ĆE SE I DALJE SUPROTSTAVLJATI DEMOKRATIZACIJI

Kineskim je čelnicima draži autokratski od demokratskog svijeta. Peking je 1955. objavio Pet načela kojima zabranjuje upletanje u unutarnje poslove Kine. Kako raste kineska moć, tako će dramatično rasti i njena sposobnost da štiti diktatorske, prokineske vlasti i podriva predstavničku demokraciju. Poput drugih planova o unapređivanju strategije Maratona, i ovaj je započeo manipulacijom vijestima i informacijama. Dio njenog projekta “inozemne propagande” s budžetom od 6,58 milijardi dolara podupire autokratske oblike vlasti. Peking je više puta službeno pomagao predsjedniku Zimbabvea Robertu Mugabeu i otvoreno, javno podupro sudanskog predsjednika Omara al-Bashira, optuženog ratnog zločinca koji se boji putovati u inozemstvo zbog mogućnosti izručenja Haaškom sudu.

Druga kineska taktika za poticanje autokratskih režima su strateški zajmovi i ulaganja. Kina je 2009. i 2010. dala više zajmova tvrtkama i vladama zemalja u razvoju nego Svjetska banka. Diljem svijeta koristi se ekonomskom polugom ne bi li ostvarila svoj politički plan. Trenutačno iz svojih državnih rezervi troši 2 bilijuna američkih dolara za bezuvjetnu zajmovnu pomoć Africi i time unapređuje protuzapadni plan. Prema Freedom Houseu, “ta bezuvjetna pomoć unazađuje borbu za ljudska prava i financijsku sigurnost… i potiče stvaranje nepouzdane i korumpirane vlasti u zemljama u razvoju.”

 

Kina će za vojsku moći odvajati više od Amerike. I imat će jak utjecaj na svoje susjede i saveznike – kakav je Amerika imala desetljećima. I do izvjesnog stupnja, oblikovati svijet prema svojoj predodžbi

 

Zimbabve je “među najočitijim i najpoznatijim afričkim primjerima” kineske djelotvornosti, riječi su Stefana Halpera sa Sveučilišta Cambridge. Kina je bila oruđe za održanje Mugabeova željeznog stiska nad opustošenom zemljom, prva u opskrbi oružjem, a poslije i hardverom za internetski nadzor te drugim ključnim tehnologijama pomoću kojih će on kontrolirati pučanstvo. Kina je također uložila veto na UN-ove sankcije protiv Mugabea.

Jedna od kineskih taktika je postići “obostrano korisne dogovore” s afričkim vladama utemeljene na načelu nemiješanja. Vodeći se geslom “samo posao bez političkih uvjeta” – kako ga je formulirao bivši predsjednik Hu Jintao – kineska vlada ignorira zlostavljanje afričkih nacija koje provode njeni poslovni partneri. Nepoštivanjem međunarodnih pravila Kina bi ondje mogla i nadalje oslabljivati demokraciju, a jačati autokraciju.

Primijenila je zimbabveanski model u Aziji, Africi i Južnoj Americi. Poduprla je diktature u Siriji, Uzbekistanu, Angoli, Srednjoafričkoj Republici, Kambodži, Sudanu, Mjanmaru, Venezueli i Iranu. Kad kinesko gospodarstvo postane trostruko veće od američkoga, akcije Kine da uguši napore za razrješavanje sukoba i promicanje valjane vlasti bit će kudikamo utjecajnije.

Naravno, postoji mogućnost da Kina do 2049. okrene leđa tiraniji i prigrli demokraciju – kod kuće i u inozemstvu. No za takav optimizam baš i nema razloga. Desetljećima su mnogi zapadnjački učenjaci očekivali da će se okrenuti nečemu nalik liberalnoj demokraciji; mnogima od njih neugodno je zbog vlastitih ružičastih pretkazanja, iako neki još njeguju tu nadu – koliko god bila neutemeljena – jer je prirođena čovjekovoj naravi.

KINA ĆE SKLAPATI SAVEZE S AMERIČKIM PROTIVNICIMA

Gola je istina da kineski čelnici Ameriku smatraju protivnicom u globalnoj borbi – onoj u kojoj oni namjeravaju pobijediti. Taj stav prema našem odnosu objašnjava zašto Kina stalno pomaže našim protivnicima. Ona želi nagristi američku snagu, posebice u ratu protiv terorizma. Američka objavještajna služba 2001. je otkrila da Narodna Republika Kina podupire talibane koji su štitili teroriste iz bin Ladenove mreže. Točnije, dvije glavne kineske telekomunikacijske tvrtke pomagale su talibanima da izgrade veliki telefonski sustav u Kabulu i nastavile su s tim i nakon 11. rujna 2001.

Pritisnuta zbog razotkrivanja afganistanskog slučaja, Kina je doslovce učinila ono što i svaki prozvani autokratski huškač: hinila je neupućenost u aktivnosti navodno privatnih tvrtki spomenutih u izvješćima. Ali tvrtke su bile daleko od privatnih, a Peking daleko od neznanja. Naime, jednu od njih osnovao je časnik Narodnooslobodilačke vojske; i sudjelovala je u izgradnji komunikacijske mreže za kinesku vojsku.

Kineska povezanost s talibanima nije se svela samo na pomoć oko telefonskog sustava. Talibani su 1998. dobili dodatnu pomoć od kineske vlade, možda zato što su Pekingu potajno dostavili neeksplodirane krstareće rakete Tomahawk – Kini obavještajni dar s neba. Lansirane su u pokušaju Clintonove administracije da uništi Al Qaidine terorističke kampove u Afganistanu. Nakon tri godine, na dan rujanskog teroristočkog napada, skupina kineskih čelnika u Kabulu s talibanima je sklopila još jedan sporazum o gospodarskoj i tehničkoj pomoći. To su bila samo dva od mnogih sporazuma što su ih Kinezi utanačili s talibanima.

Suradnja Kine s Al Qaidinom terorističkom mrežom nije u cijelosti bila posredna. Obavještajna izvješća koja je Pentagon zatražio u prosincu 2001. otkrila su da je i nakon napada 11. rujna Kina nastavila Al Qaidu opskrbljivati oružjem. Samo tjedan dana prije napada združeni talibanski i Al Qaidini borci naručili su pošiljku projektila zemlja-zrak kineske proizvodnje. Američke Specijalne snage su u svibnju 2002. otkrile da ih imaju trideset. Nije čudo što je jedan talibanski zapovjednik zbog toga javno veličao Kinu izjavivši za novine na jeziku urdu u Pakistanu da “Kina… pojačava pomoć i suradnju s talibanskom vlašću.”

Kina je proširila i potporu režimu Saddama Husseina u Iraku. Jedna od spomenutih kineskih telekomunikacijskih tvrtki, koja je radila za talibane, bila je umiješana u kršenje UN-ovih sankcija protiv Iraka. U svibnju 1999. je preko UN-ova programa “nafta za hranu” zatražila od UN-a dopuštenje da Iraku proda optički komunikacijski sustav. Nakon što joj je UN dvaput odbio zahtjev, tvrtka je ignorirala svjetsku organizaciju i isporučila opremu.

Tijekom Drugog zaljevskog rata, dok sam radio u Pentagonu, viši mi je američki obrambeni dužnosnik potvrdio da su Kinezi pomagali Iraku “da konstruira optičku komunikacijsku mrežu radi boljeg povezivanja iračkog sustava protuzračne obrane. Riječ je o duboko ukopanim optičkim kabelima otpornima na nepovoljne klimatske uvjete i združene zračne napade.” Kad su vijesti o vojnoj pomoći procurile, predsjednik George W. Bush priznao je da su uznemirujuće. “Zabrinuti smo zbog kineske nazočnosti u Iraku i moja im administracija šalje primjeren odgovor”, rekao je izvjestiteljima. “Da, neugodno je što pomažu Iraku da izgradi sustav koji će ugroziti naše pilote.”

Kina je i te optužbe zanijekala. “To su glasine, izlika SAD-u i Velikoj Britaniji za bombardiranje Iraka”, rekao je Shen Guofan, zamjenik kineskog predstavnika u Ujedinjenim narodima. “Kina ne obavlja nikakve vojne ni civilne radove u Iraku.” Zapravo je kineska tvrtka imala ured u Iraku, a k tomu su irački dužnosnici posjetili njene urede na jugu Kine. Iračani su dostavili narudžbe 2000. i 2001., a dokaz nezakonitog odnosa izišao je na vidjelo 2002. kad je Irak Ujedinjenim narodima predočio dosje od 12.000 stranica o zabranjenom oružanom programu. Tri kineske tvrtke dobavile su optičke kabele i komunikacijsku tehniku za iračku protuzračnu mrežu.

Potkraj 2003. bivši zapovjednik protuzračne jedinice u iračkoj vojsci priznao je da su u mjesecima prije američke invazije, u ožujku te godine, ne samo kineski telekomunikacijski stručnjaci, nego i kineski vojni časnici imali važnu ulogu u potpori iračkim vojnim snagama “Došli su u proljeće 2002.”, rekao je. “Saddam ih je osobno dočekao. Dvojica među njima imali su brkove i kefije [arapske šalove] na glavama ne bi li nam bili sličniji.” Prema bivšem iračkom časniku, Kinezi su razvili napredan tehnološki mamac koji je preusmjeravao navođene bombe američkih i savezničkih ratnih zrakoplova sa željenih ciljeva. “Kineski su uređaji koštali samo 25 američkih dolara, a bili su vrlo djelotvorni”, dodao je.

Drugi zloglasni prijatelj nepoćudnih država je China North Industries Corporation ili NORINCO, proizvođač oružja pod državnom kontrolom. Uhvaćen je 2002. u prodaji specijalnog čelika Iranu za njegov raketni program pa je sljedeće godine dobio pljusku ekonomskih sankcija. Paula DeSutter, pomoćnica ministra vanjskih poslova za provjeru, suglasnost i provedbu, svjedočila je pred Združenim povjerenstvom za sigurnosni nadzor Kine (China Joint Security Review Commission, op. prev.) da “kineska vlada nije poduzela nikakvu akciju kako bi spriječila NORINCO-ovo širenje. Kineska je vlada tvrdila da se protivi prodaji projektila i da zabranjuje kineskim tvrtkama i drugim tijelima da sudjeluju u transakcijama koje krše njene obveze prema Sjedinjenim Državama”, no dodala je kako je “neugodna stvarnost posve je drukčija”. Istaknula je obećanja Kineza da neće izvoziti rakete i opasnu robu u druge zemlje, primjerice, Pakistan, i dokazala da su ih sustavno kršili.

DeSutter je svjedočila i o neodgovornoj kineskoj prodaji tehnologije za proizvodnju oružja za masovno uništenje. Iako je Kina potpisala brojne sporazume protiv širenja atomskog oružja, “jasno je da nastavlja pridonositi pakistanskim i iranskim nuklearnim programima”, rekla je. Povrh toga pridonijela je programima za otrovni plin i kemijsko oružje većeg broja nepoćudnih država, uključujući Iran. I, prema DeSutter, “unatoč tomu što je članica Konvencije o biološkom oružju, nastavlja s programima [biološkog oružja], čime krši svoje obveze”. Sukladno mnogočemu što govori svijetu o svojim službenim programima, tvrdi i da nikad nije istraživala, proizvodila ili posjedovala biološko oružje, a to, zaključila je DeSutter, “jednostavno nije istina.”

KINA ĆE IZVOZITI ZRAČNU APOKALIPSU

U siječnju 2013. Peking je prekrio “smrdljivi smog”. Nazvan “Zračnom apokalipsom” (Airpocalypse) trajao je nekoliko tjedana tijekom kojih su stanovnici i posjetitelji “mirisali, kušali i davili se” u zagađenju. Današnji kineski uspon sliči industrijskoj revoluciji “u petoj brzini”, jer Kinezi mogu uništiti puno veći dio planeta. Zapravo, već su to počeli činiti.

Kina je naumila ubrzo ostvariti dvostruko veći BND od Amerike; i pritom će do 2015. emitirati dvostruko veću količinu opasnih plinova nego SAD. Između 1990. i 2050. kumulativna energetska emisija [Kine] dosegnut će 500 milijardi tona – ugrubo onoliko koliko je ukupno iznosila svjetska emisija od početka Prve industrijske revolucije do 1970.” Učinci zagađenja usmrćivat će tisuće ljudi godišnje. Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj nagovješćuje: “S rastućim zagađenjem zraka zbog transporta i industrije globalni broj preranih smrti [zbog zagađenja zraka] povećat će se dvostruko, na 3,6 milijuna godišnje, uz najviše takvih smrtnih slučajeva u Kini i Indiji.” K tomu, smog i čađa iz Kine lebdjeli su danima nad Japanom. Zagađenje putuje čak preko oceana i, primjerice, u Kaliforniji trenutačno iznosi 29 posto čestičnog zagađenja. I povrh svega, globalno zatopljenje ne poznaje nacionalne granice.

Glavni uzrok emisijq je kinesko oslanjanje na ugljen, najgori zagađivač zraka na svijetu. Američka uprava za energetske informacije priopćava da ga Kina sagorijeva koliko i sve druge zemlje zajedno. Iako je najavila mjere za smanjivanje štetnosti za okoliš, podaci ukazuju da će se problem pogoršavati. Kina je među malobrojnim zemljama koje još uvijek subvencioniraju uporabu ugljena. Fosilna goriva iznose 75 posto ukupne kineske komercijalne potrošnje primarne energije i to se u doglednoj budućnosti neće promijeniti. Kineska potrošnja ugljena 2011. iznosila je više od 9 posto, što je oko 87 posto ukupnoga globalnog porasta na tom području.

Kako Kina bude rasla, problem zagađenja će se povećavati. Bude li htjela usporiti štetnu emisiju, morat će ozbiljno ugroziti svoj najsvetiji politički cilj, svoju stopu rasta. Stoga će svijet 2049. biti primoran – poprilično doslovno – “mirisati, kušati i daviti se” u kineskom uspjehu.

KINESKA STRATEGIJA RASTA DONOSI ZNAČAJNO ONEČIŠĆENJE I ZAGAĐENJE

Kinesko čelništvo zna da, želi li ostati na vlasti, mora osigurati brz razvoj. Projiciramo li sadašnju bezizlaznu situaciju tri desetljeća u budućnost, učinci su alarmantni. Od 1980-ih Kina je uz rijeku Jangce (Duga rijeka, op. prev.) izgradila deset tisuća petrokemijskih postrojenja i četiri tisuće uz rijeku Huang He (Žuta rijeka, op. prev.) Te tvornice, to jest favoriziranje industrije u odnosu na brigu o okolišu, prouzročile su ozbiljno zagađenje čak 40 posto kineskih rijeka u kojima je u 20 posto slučajeva vode toksična čak i na dodir, a kamoli za piće. Zapravo, otpadne vode koje kineske tvornice izbacuju u rijeke uzrok su 60.000 preranih smrti godišnje. Naravno, zbog državne kontrole informacija i ogromne cenzorske mreže mnogi Kinezi uopće ne znaju da ih njihova pitka voda usmrćuje.

Susjedne zemlje već osjećaju posljedice nemarnoga kineskog odnosa prema razvoju. Zbog zagađenosti kineskih voda velik se dio tamošnjeg ribolova preselio u sporne vode Istočnog i Južnog kineskog mora te Tihog oceana. Samo 2011. južnokorejska obalna straža izbacila je 470 kineskih ribarskih brodica zbog nezakonitog ulaska u njihove vode. Takvi su sporovi redoviti i s Vijetnamom, Filipinima i Japanom i mogli bi lako dovesti do oružanih sukoba.

Kineski susjedi također imaju razloga za zabrinutost zbog kineske neumjerene izgradnje brana. Do 2020. zemlja planira potrostručiti svoje hidroenergetske mogućnosti što će mnoge tamošnje rijeke jednostavno pretvoriti u uske vodene pruge. Kina ne poštuje skupno pravo na vodu i ne razmjenjuje informacije o njezinoj uporabi pa će joj susjedi morati prihvatiti smanjenje vlastitih vodenih resursa ili joj se usprotiviti što bi moglo biti krajnje opasno i destabilizirajuće.

Kinesko upravljanje vodenim resursima imat će posljedice ne samo u Aziji, nego i u cijelom svijetu. Znanstvenici predviđaju da će do 2050. svjetsko stanovništvo narasti na 9 milijardi, od kojih će gotovo 70 posto živjeti u gradskim područjima, što će prouzročiti ozbiljne probleme u upravljanju otpadom i vodenim resursima. A to tada više neće biti isključivo unutarnja stvar Kine. Kad Kina bude tri puta jača od Sjedinjenih Država, problem će postati globalan. Mnogi sve glasnije pozivaju na jačanje kineskog pokreta za zaštitu okoliša. No zasad nema promjena.

KANCEROGENA SELA

Ljudski danak zagađenju zraka i vode u Kini može se iz prve ruke vidjeti po broju “kancerogenih sela” blizu kineskih tvornica. One u rijeke izbacuju otpad, otrovne kemikalije i druge problematične materijale, ubijaju biljni i životinjski svijet, uništavaju vodu, prouzročuju prirođene mane u ljudi, pa čak i smrt. Većim dijelom stoga što su kineski standardi bijedni u odnosu na standarde industrijaliziranih nacija – samo 40 posto kineskih propisa sukladno je međunarodnima – Kina je u nekoliko desetljeća stvorila više kancerogenih zona nego ostatak svijeta zajedno.

Zbog velike zagađenosti šteta nije ograničena samo na sela uz kineske rijeke – u Pekingu je rak najveći uzrok smrtnosti. Kineske stope te bolesti još uvijek su ispod američkih, ali nastavi li Kina opisanim putem, neće dugo biti tako.

Kina redovito ističe da su razvijene nacije tijekom vlastite industrijalizacije također zagađivale okoliš. Ali slučaj s Kinom različit je po dvjema stvarima. Prvo, kineska je industrijska revolucija opsežnija pa je i količina stvarne i moguće štete besprimjerna. Kina će ubrzo imati najjače gospodarstvo svijeta i s njim velik apetit za fosilnim gorivima, otrovnim kemikalijama i drugim zagađivačima.

Drugo, Kina nema čvrsto i produktivno civilno društvo koje predstavlja interese ljudi izloženih kancerogenim i drugim otrovima što ih proizvodi brza industrijalizacija. Jedna žena koja živi u kancerogenom selu, kojoj su i suprug i sin umrli od raka, izjavila je: “Samo želim udisati svjež zrak, piti čistu vodu i obrađivati nezagađeno tlo… ali pretpostavljam da tražim previše.” Kako je to objasnio senator Sherrod Brown, ondje “nema slobodnog tiska koji će spomenute probleme staviti pod povećalo javnosti”, a čak ako istina i iziđe na vidjelo, “nema slobodnog civilnog društva koje bi se njima dugoročno bavilo”.

S porastom međunarodne trgovine kineska su poljodjelska i prehrambeno-tehnološka praksa također prouzročile izrazito loš međunarodni učinak. U omrznutoj je kineskoj praksi uporaba opasnih, pa i zabranjenih pesticida za povećanje uroda, štetnih antibiotika i hormona za ubrzavanje rasta stoke i ribe, kao i nedopuštenih konzervansa za produljivanje svježine polugotovih proizvoda. Zbog toga su kineski prehrambeni proizvodi zabranjeni diljem istočne Azije, u Europskoj uniji, Japanu i Sjedinjenim Američkim Državama.

NEPOŠTENI POBJEĐUJUKINA ĆE PUSTITI S LANCA NACIONALNE JUNAKE

Kad se radi o trgovini i razvoju, Amerika gubi od Kine, a razlog je jednostavan: Kina vara. Krade tehnologiju, promiče svoje monopole i nepošteno podupire svoje državne tvrtke protiv strane konkurencije. Desetljećima krši pravila prema kojima suvremene nacije tretiraju strana ulaganja na domaćem tlu i trguju s inozemstvom. Kina je igrala po svojim pravilima i kako njezina snaga raste, povećava se i broj zemalja koje će biti primorane prilagoditi im se.

Ključni element uspješne kineske strategije rasta je priskrbljivanje inozemne znanosti i tehnologije, često nezakonitim sredstvima. U tamošnjim krivotvoriteljskim tvornicama zna raditi i do petnaestak tisuća ljudi. Ciljevi kineske nacionalne razvojne politike opravdavaju krađu autorskih prava pa se njome bavi ogroman broj kineskih poduzetnika i vladinih tijela. Krađa intelektualnog vlasništva u Kini (intellectual property, IP, op. prev.) dramatična je. Neka je programerska tvrtka ondje svojedobno prodala jedan program i potom zaprimila trideset milijuna zahtjeva za ažuriranje.

Kina prednjači u krađi IP-a. Redovito hakira strane komercijalne jedinice i pretače njihovo intelektualno vlasništvo u svoje poslovanje. To ju čini najvećom svjetskom kradljvicom autorskih prava i omogućuje joj uspon po tehnološkim ljestvama. Procijenjeno je da takve krađe samo Sjedinjenim Državama prouzročuju gubitak od 2,1 milijuna radnih mjesta i 107 milijardi američkih dolara u dodatnoj godišnjoj prodaji. U budućnosti, kad joj gospodarstvo još ojača i njeni saveznici postanu brojniji, bit će teško potaknuti inovatore na stvaranje intelektualnog vlasništva čiju vrijednost svenazočne krađe tako lako oštećuju.

 

Kina je 2009. pokrenula projekt s budžetom od 6,58 mlrd.američkih dolara nazvan ‘waixuan gongzuo’, što znači ‘prekooceanska propaganda’

 

Osim protuzakonitom prijenosu tehnologija, Kina je sklona i manipuliranju pomoću državnih tvrtki. One kontroliraju brojna gospodarska područja i najveći su igrači u sedam sektora: obrani, proizvodnji energije, nafte, plina i ugljena, telekomunikacijama, zrakoplovstvu i brodarstvu.

Kineski čelnici mogu usmjeravati državna poduzeća subvencijama iz ogromnih deviznih pričuva pa će strana tržišta biti sve češća meta. Od 1985. do 2005. Kina je potrošila 300 milijardi američkih dolara na potporu najvećim državnim poduzećima. Dostupnost jeftinog kapitala i povoljnih ulaganja nije pogodnost koja se nudi njihovim međunarodnim suparnicima pa mogu agresivno povećati svoja vanjska ulaganja. U pohodu su na proširenje vlastitog tržišta, eksploataciju prirodnih resursa i stvaranje naprednije tehnologije.

Kina prednjači u nekonvencionalnom tržišnom pristupu. Organizacija za gospodarsku suradnju i razvoj zaključila je da su kineski zakoni o stranim ulaganjima najrestriktivniji među svih dvadeset najvećih svjetskih ekonomija. Antitrustna politika najbolji je primjer. Kina je 2007. donijela zakon protiv monopola, ali njeni su SOE-i izuzeti iz tih odredaba. Zakon je u osnovi usmjeren na strane tvrtke koje žele kupiti domaća kineska poduzeća. Štoviše, Kina primjenjuje brojne dvojbene taktike u svojim “istragama” protiv monopola pa, među ostalim, upozorava tvrtke da ne uzimaju odvjetnike i podvrgava ih pritisku neka prizanju da se bave protukonkurentskom praksom i time krše antitrustne odredbe.

Još jedan alat kineske vlasti pomoću kojeg tvrtkama uskraćuje pristup tržištu jest novi Nacionalni sigurnosni nadzor stranih ulaganja (National Security Review on Foreign Investment, op. prev). Za razliku od njegova američkog pandana, Odbora za strana ulaganja u SAD-u, kineski je zakon popisu sigurnosnih uvjeta i razloga za sprečavanje ulaska stranih ulagača na tržište dodao “gospodarsku sigurnost” i “društvenu stabilnost”. Inozemne se tvrtke u Kini suočavaju s otvorenim zabranama, ograničenjima na strano vlasništvo i zapošljavanje, dvostrukim testiranjem i dugim službenim postupkom za dobivanje dozvola. Kina tako isključuje strane tvrtke iz budućeg najvećeg svjetskog gospodarstva i k tomu uživa povlašten položaj među članicama WTO-a.

KINA ĆE SVE VIŠE PODRIVATI UJEDINJENE NARODE I SVJETSKU TRGOVINSKU ORGANIZACIJU

Ujedinjeni narodi nisu bez mane, ali su jedina svjetska politička institucija s gotovo sveopćim članstvom. Oni su jedini svjetski forum gdje sve nacije mogu raspravljati međusobno i surađivati na problemima poput zdravstvenih, poslovnih, telekomunikacijskih, financijskih, sigurnosnih i trgovinskih. Ta suradnička mreža podupire naš međunarodni politički poredak, ali njezina glavna odlika – sveopće članstvo – možda neće preživjeti svijet podređen Kini.

Kina i nekoliko drugih azijskih zemalja 2001. su osnovale organizaciju koju su vidjele kao potencijalnu protutežu NATO-u – Šangajsku organizacija za suradnju (Shanghai Cooperation Organization, SCO, op. prev.). Članice SCO-a su Kina, Kazahstan, Kirgistan, Rusija, Tadžikistan i Uzbekistan. Poput NATO-ovih i njegove su članice potpisale povelje, imenovale stalnoga glavnog tajnika i postavile operativna središta u glavnim gradovima regija. Sastaju se jedanput godišnje. Međutim, SCO nadilazi NATO-ovu jednostavnu sigurnosnu suradnju jer sadržava mehanizme suradnje u trgovini, financijama i na pravnom području.

Najveća razlika između SCO-a i NATO-a je narav država-članica. NATO je savez 28 demokratskih država. SCO je u biti koalicija autokracija. Iako je moguće da SCO-ove promatračice – poput demokratske Indije – jednoga dana postanu punopravne članice i obogate SCO demokratskim vrijednostima, vjerojatnije je da će dominirati Kina kao država s najjačim gospodarstvom i vojskom.

Ona već jača svoju ulogu u SCO-u. Primjerice, osigurala je milijarde dolara zajmova za pomoć članicama preko SCO-ova Poslovnog vijeća i razvojnog fonda. SCO je stvorio i Međunarodnu bankovnu udrugu i forum stručnih savjetnika za proučavanje obrazovnih, zdravstvenih, kulturnih, sudbenih i zakonodavnih problema. Kinesko ministarstvo vanjskih poslova opisalo je SCO kao “uspješan primjer pekinškog ‘novog sigurnosnog koncepta’”. Članice SCO-a redovito provode brojne združene vojne vježbe o kojima kineski službeni mediji često izvješćuju.

Prijeđe li Indija iz statusa promatračice u punopravno članstvo, SCO će do 2050. obuhvaćati tri od nekoliko najvećih svjetskih gospodarstava. Njegove će članice, zbog svog ekonomskog utjecaja, moći potkopati svaku globalnu instituciju već i samom nenazočnošću ili protivljenjem njenim odlukama. Ujedinjene bi nacije mogle postati nalik Ligi naroda bez Sjedinjenih Američkih Država, jer Kina i njeni saveznici iz SCO-a odnose sve veći dio svjetskog bruto dohotka. Neki stručnjaci čak su preporučili da udruga stvori trgovinski sustav s valutama isključivo SCO-ovih članica.

Poput Ujedinjenih naroda i Svjetska trgovinska organizacija (WTO) suočava se sa sve većom prijetnjom. WTO je započeo kao mjerodavno tijelo za promicanje slobodne trgovine i tržišta, no sad se zapleo u mrežu novonastajućih tržišta. Kinesko otezanje ispunjenja nekih uvjeta i izbjegavanje tržišnog otvaranja podriva WTO. Unatoč takvu stavu Kina u trgovinskim pregovorima s razvijenim nacijama i dalje postavlja dodatne uvjete.

Za nekoliko desetljeća Sjedinjene Države i druge zapadne sile neće više biti među najvećim gospodarstvima koja su imala prednost pri postavljanju normi i načela slobodne trgovine. Ne uvjeri li Zapad Kinu da ih što prije prihvati, promjena odnosa moći unazadit će otvorena tržišta i slobodnu trgovinu i obogaljiti WTO i slične napore za poticanje višestrane trgovine.

 

Američko društvo krajnje je individualistično. Pravo svih Amerikanaca da žive kako žele je nepovredivo. No za Kinu osobna prava u američkom smislu ne postoje

 

Uspije li Kina oslabiti Ujedinjene narode i WTO, postići će svoj cilj i stvoriti novi svjetski poredak delegitimiranjem staroga. U Razdoblju zaraćenih država govori se da je izazivač često optuživao starog hegemona da ne poštuje kraljevsku dinastiju. Druge je države trebalo ponukati da napuste staroga hegemona i priklone se izazivaču jer je stari vladar svojim navodnim nepoštivanjem kraljevske dinastije sam sebi ukinuo vladarski legitimitet. Takav je proces znao trajati više desetljeća. Danas novi izazivač, kako bi uspio, mora delegitimirati globalni autoritet staroga hegemona. To znači da Kina mora delegitimirati institucije koje je Zapad stvorio, primjerice, Ujedinjene narode i WTO. Stvaranjem predodžbe da je trenutačni poredak na zalazu, izazivač može prilagoditi sustav svom novom modelu.

KINA ĆE RASPAČAVATI ORUŽJE RADI DOBITI

Kina je godinama prodavala raketnu tehnologiju nepoćudnim državama koje razvijaju oružje za masovno uništenje, agresivno se ponašaju prema susjedima, naoružavaju teroriste i ugnjetavaju svoje pučanstvo. Njezini su kupci bili Iran, Libija i Sirija. Kontrolni sustav raketne tehnologije (Missile Technology Control Regime, MTCR, op. prev.) je međunarodni sporazum o kontroli izvoza osmišljen da takvim državama spriječi uvoz raketne tehnologije.

Sjedinjene Države 1998. su bile spremne Kini ponuditi tajni sporazum za koji sam bio siguran da će biti proveden. (Bio sam tada naivan poput ostatka svojih kolega.) U zamjenu za djelotvornu kontrolu raketnog izvoza Sjedinjene će Države “proširiti suradnju s Kinom na tržišnom i znanstvenom području”, predsjedničkim dekretom ukinuti sankcije zbog pokolja na Trgu Tiananmen, omogućiti lansiranja komercijalnih satelita” i povećati broj američkih satelita koji se mogu lansirati s kineskih postrojenja.

Američki je prijedlog mudro uključio brojne dodatne mrkve na štapu. Prema dopisu Garyja Samorea sastavljenom za NSC, članstvom u MTCR-u Kina bi sebi priskrbila “politički utjecaj, mogućnost utjecanja na buduće odluke MTCR-a, značajnu zaštitu od eventualnih američkih sankcija povezanih s raketnom tehnologijom i brže razmatranje američkog izvoza u Kinu pod kontrolom MTCR-a”. U dopisu je stajalo i da će SAD “otvoreno naznačiti Kinezima da stagnacija u rješavanju raketnog problema može ugroziti povećanje lansirnih kvota, pa čak i postojeću [kvotu o lansiranju satelita].”

Kina je glatko odbila Ameriku i tom reakcijom otkrila svoje prioritete i namjere. Mnogo manje su je zanimali tehnološka suradnja i politički utjecaj, a puno više izvoz oružja nepoćudnim državama.

Odgovor Kine također nam puno kazuje o tome kakav će biti svijet pod njenim vodstvom. Umjesto da smanji proizvodnju oružja za masovno uništenje (Weapons of Mass Distruction, WMD, op. prev.), sve moćnija Kina će je povećati. I umjesto da surađuje sa SAD-om i njegovim saveznicima, Kina će ih nastojati potkopati i oslabiti, posebice kad se bude radilo o njenoj nacionalnoj sigurnosti.

A pridruži li se MTCR-u, nije sigurno hoće li poštovati pravila. U deprimantnom izvješću o kineskoj vojnoj dvoličnosti, senator Jesse Helms ustvrdio je: “U zadnjih dvadeset godina Narodna Republika Kina (PRC) potpisala je 15 formalnih jamstava – sedam protiv širenja nuklearne tehnologije, šest o transferu raketne tehnologije i dva u vrijeme kad se pridružila Konvenciji o biološkom oružju iz 1997.” Dodaje: “Nije se pridržavala ni jednoga.” Helmsovo je osoblje sastavilo kronologiju kineskih neispunjenih obećanja i zanemarivanja koja su potkopala nacionalnu sigurnost SAD-a. Ta su kršenja uključivala prodaju dijelova atomskog oružja Pakistanu i Iranu te balističkih raketa Pakistanu, Iraku, Siriji, Iranu, Libiji i Sjevernoj Koreji.

U studenome 2003. pojavili su se možda najuvjerljiviji dokazi o povezanosti Kine s puno širom mrežom trgovine oružjem kad je libijska vlada zapadnjačkim dužnosnicima dostavila vrijedne dokumente, uključujući podroban kineski priručnik za sastavljanje petstokilogramske bombe s atomskom jezgrom obloženom konvencionalnim eksplozivima za iniciranje nuklearne eksplozije. Medijska izvješća tvrde kako ti dokumenti dokazuju da su kineski stručnjaci za atomsko oružje nakon dostave projektnih skica Pakistanu i Libiji nastavili još godinama surađivati s pakistanskim kolegama.

 

Svijet pod vodstvom Kine bit će 2049. gori budu li ying pai jastrebovi određivali njezinu politiku. Preuzmu li uz pomoć Zapada vodstvo umjerenjaci i stvarni reformisti, dominantna Kina neće biti pretjerana prijetnja

 

Zašto Peking nije prestao izvoziti oružje i projektile nepoćudnim režimima? Pomoćnica ministra vanjskih poslova Paula DeSutter zamijetila je 2006. da to nepoštovanje zrcali “nesposobnost” kineske vlade za borbu protiv naoružavanja ili jednostavno njenu “nespremnost” za to.” Posljednje je zasigurno točnije. Dostavom oružja autokratskim i često protuzapadnjačkim vladama Kina želi smanjiti utjecaj svjetskih sila poput Sjedinjenih Američkih Država.

Do danas ne postoji ni jedan proglas o novom kineskom svjetskom poretku, ali su u posljednjih dvadeset godina dva kineska predsjednika zaredom naznačila o čemu se radi. U rujnu 2005. predsjednik Hu Jintao održao je na Skupštini Ujedinjenih naroda dugačak govor pod nazivom “Stvaranje harmoničnog svijeta s dugoročnim mirom i općim napretkom”, u kojemu je uglavnom razmatrao zamisao o “harmoničnom svijetu.” Tijekom govora Hu je maglovito rekao: ” Primimo se za ruke i radimo zajedno na izgradnji harmoničnog svijeta u kojemu će trajno vladati mir i napredak.” Osam godina poslije njegov je sljednik Xi Jinping otkrio glavnu naznaku o budućnosti svijeta u samo tri riječi svojega ključnog govora – “razvoj je najvažniji” i dodao da “moramo neprekidno konsolidirati materijalne i kulturne temelje za ostvarenje kineskog sna”.

Bez ispravnog konteksta Huove i Xijeve riječi doimaju se bezazlenima. Ali, kao što je objašnjeno u prvom poglavlju, kineska zamisao “suglasja” na geopolitičkom polju podrazumijeva jednostranu dominaciju i, kao što je objašnjeno u drugome, “kineski san” za Kinu znači postati svjetskom supersilom – bez gospodarskog, vojnog i kulturnog premca.

Sve u svemu, ostvari li se 2049. kineski san, sinocentrični će svijet njegovati autokraciju; mnoge će internetske stranice biti prepune frizirane povijesti koja blati Zapad i slavi Kinu; ako nacije u razvoju prihvate kineski model “razvijaj se sada, a okolišem se bavi poslije” pa zanemare sigurnost hrane i ekološke propise, zagađenje će postati kudikamo ozbiljnije. S povećanjem ekološke opasnosti vrste bi mogle nestati, razina oceana se podići, a rak se širiti. Neke međunarodne organizacije neće više biti djelotvorne kao danas, bit će marginalizirane. Kineski državni monopoli i gospodarski savezi pod kineskom kontrolom dominirat će globalnim tržištem. Peking će možda konrolirati savez najmoćnijih vojski svijeta koje će nadjačati Sjedinjene Države u vojnim istraživanjima, oružanim sustavima i brojnosti postrojbi.

To baš i nije budućnost kojoj se treba veseliti, a upravo to čine mnogi koji nisu razumjeli dugoročne posljedice kineske strategije. Sve je manje vjerojatno da će se Kina promijeniti. Nažalost, unatoč većem oprezu, naša se prednost smanjila. Mnoge od tih potencijalnih “noćnih mora” povezanih s mogućom hegemonijom nereformirane Kine do sredine ovog stoljeća pretpostavljaju se bez ijedne riječi o budućoj ravnoteži vojne moći. U pričama iz Razdoblja zaraćenih država vojno jačanje nove sile koja ugrožava starog hegemona dolazi na samom svršetku. Bude li Kina slijedila drevni model, morat će odgoditi proširivanje programa Ubojitih topuza i postavljanje stvarnog globalnog izazova američkoj vojnoj moći. Prerana izgradnja globalne mornarice, raspoređivanje prekomorskih baza i jakih zračnih snaga bili bi doživljeni kao preispitivanje vrijednosti carevih kotlova. Tu je kobnu pogrešku počinio Sovjetski Savez. Čak i pekinškim taksistima ta je priča poznata.

Komentiraj