FELJTON: Svjedočanstva Roma koji su branili Hrvatsku

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘I mi smo branili Hrvatsku: Romi u Domovinskom ratu’ u kojem povjesničar Borna Marinić prvi put objavljuje svjedočanstva pripadnika romske nacionalne manjine koji su dragovoljno stali u obranu Hrvatske na mnogim ratištima, uključujući i Sisak i njegovu okolicu

Česta meta teškog topništva u Domovinskom ratu bio je Sisak, deseti po veličini grad u Hrvatskoj. U osobito teškom položaju njegovi stanovnici našli su se u jesen 1991. godine kada se, padom Petrinje, crta linije obrane grada našla na samim prilazima Sisku. Na južnim prilazima Sisku crta obrane postavljena je na potezu Novo Selo – Klobučak – Komarevo, a najbliži dio Siska toj crti bile su Capraške Poljane u kojima se nalazilo romsko naselje. U njemu su živjeli Romi pravoslavne vjeroispovijesti koji su se u Domovinski rat uključili najprije kroz Narodnu zaštitu, a zatim su se pridružili i Hrvatskoj vojsci. U lipnju 1991. godine angažiraju se kao pripadnici Narodne zaštite na čuvanju naftovoda iz sisačke rafinerije koja se nalazila nadomak njihovom naselju, a u studenom 1991. odlaze u Komarevo na prvu crtu bojišnice gdje su se borili kao pripadnici 57. samostalnog bataljuna Marijan Celjak.

Romi branitelji bili su zanimljivi kako lokalnim novinarima, tako i novinarima Hrvatske radiotelevizije. Tijekom prosinca 1991. posjetila ih je novinarka HTV-a Melinda Kurilj i zajedno sa snimateljem Zlatkom Sokolovićem o njima napravila reportažu pod nazivom „Romi na ratištu“.

U njoj se pojavljuju Miloš Mitrović, Žarko Todorović, Branko Nikolić, Ankica Nikolić, Nenad Vasiljević i Stanko Nikolić.

Žarko Todorović: „Mi smo ovdje mjesec dana danas, a došli smo se boriti naravno za slobodu Hrvatske jer u njoj smo rođeni, u njoj živimo, bilo nam je lijepo u njoj i nadamo se da će nam i dalje biti lijepo kao što je bilo i prije jer nikad nitko nas nije maltretirao ili blamirao u Hrvatskoj. Tu su i porodice naše rođene i živimo tako zajedno i došlo je vrijeme da se zajedno i borimo i pošteno bi bilo da se borimo zajedno, a ne da čekamo da nas netko drugi brani, a mi da stojimo skrštenih ruku. To bi bila sramota i mogu da kažem da bi bila svakoga sramota koji živi u Hrvatskoj i koji nije uzeo oružje u ruke za obranu Hrvatske. Ja mislim da svatko treba tko živi u Hrvatskoj uzeti oružje i braniti Hrvatsku jer u njoj živi i u njoj je, smatram, svakome bilo lijepo kao i nama. Trudimo se i zato smo došli ovdje da se borimo da nam bude i nakon rata lijepo kao što nam je bilo lijepo i prije ovoga rata.“

Novinarka: „Da li ste se ijednog trenutka dvoumili na koju stranu ćete otići?“

Žarko Todorović: „Ne, nisam imao razloga apsolutno da se dvoumim jer sam znao gdje trebam pripasti i zato sam došao ovdje da branim hrvatsku slobodu. To mi je dužnost.“

Novinarka: „Odakle ste porijeklom?“

Žarko Todorović: „Pa porijeklom smo… Ne znam ni ja sam. Služimo se romskim jezikom, pravoslavne vjere smo. Toliko vam o tome mogu reći. Točno porijeklo ne znam.“

Novinarka: „Pretpostavljam da ste u nekoj od borbi bili ovdje, u nekoj od akcija. Opišite nam malo kako to izgleda.“

Žarko Todorović: „Pa kao i svaka eksplozija kad udari, skloneš se, prođeš živ, nasmiješ se i drugi dan očekuješ sličnu situaciju. Ali što je najbitnije, da se durat. Sigurni smo da ćemo u tome i uspjeti.“

Novinarka: „Recite, gospođo, što vi radite ovdje i koja su vaša zaduženja ovdje među muškarcima?“

Ankica Nikolić: „Pa da im kuham, da im perem suđe, da držim čistoću i red. Ako je rat, mora biti i neki red.“

Nenad Vasiljević: „Ja sam se došao tu boriti jer sam rođen u Sisku. Tu mi je cijela obitelj i došli smo se braniti. Došli smo braniti naše selo koje je 2-3 kilometra iza Komareva.

Novinarka: „Čime ste se bavili prije nego što je počeo ovaj rat?“

Stanko Nikolić: „Pa sa šumom, s drvima.“

Ankica Nikolić: „Netko i sa željezom.“

Žarko Todorović: „Kako tko. Bilo ih je dosta i koji rade po firmama. Priličan broj ljudi radi u poduzećima. (…) Onda tu ljudi se bave privatnim poslom i tako.“

Branko Nikolić: „Ja sam bio u radnom odnosu 17 godina u Komunalcu. Pošto ja nisam htio pripast baš tim Srbima po njihovom režimu, ja sam dobio otkaz nakon 15-20 dana. To je bilo prošle godine u osmom mjesecu dok su Srbi vodili Komunalac i propagandu njihovu.“

Žarko Todorović: „Neće nikada uspjeti u ovom što su naumili. Hrvatska je bila i uvijek će takva ostati.“

Novinarka: „Ima li nekih problema s njima sad kad ste stali na stranu Hrvatske vojske?“

Žarko Todorović: „Pa sad naravno da ima problema. Borimo se protiv njih i boriti ćemo se protiv njih normalno, kao i oni protiv nas.“

Novinarka: „Da li se slažete dobro s vojnicima ovdje?“

Žarko Todorović: „Slažemo se super. Nitko nas ne razdvaja. Kao da nismo cigani.“

‘Došli smo se boriti za slobodu Hrvatske jer u njoj smo rođeni, u njoj živimo, bilo nam je lijepo u njoj i nadamo se da će nam i dalje biti lijepo’, rekao je početkom rata dragovoljac Žarko Todorović

Novinarka: „Recite, gospođo, da li vas je strah?“

Ankica Nikolić: „Nije me toliko baš. Bilo me od početka malo, ali sad više ne. Već sam se navikla na ovu pucnjavu i to. Znam da će pobijediti naši. To je sigurno. Sigurno će pobijediti. Oni nikad ne mogu pobijediti niti neće.“

Novinarka: „Kada ne ratujete, što radite u onim normalnim prilikama?“

Žarko Todorović: „Pa malo u kartanju, malo u šali. Igramo belu i tako… različite igre. Malo odmaramo, čitamo, sviramo, pjevamo. Mi nismo navikli bez harmonike svirati, ali trenutno imamo drugih obaveza. (u pozadini tutanj granata) Ovo što čujete, to je pravi koncert, ali mi smo na takve koncerte već navikli jer ih i mi šaljemo njima.“

Stupanjem na snagu Sarajevskog primirja, u siječnju 1992. godine, situacija se na sisačkom ratištu primirila i većina Roma vratila se svojim svakodnevnim obavezama. Ipak i dalje je okupirani teritorij bio na svega par kilometara udaljenosti tako da su cijelo vrijeme bili na oprezu. U ljeto 1994. godine u Capraške Poljane stigao je novinar tjednika Globus Vlado Vurušić, zajedno s fotografom Antoniom Batom, kako bi napravio reportažu o Romima iz tog naselja koji su se uključili u Domovinski rat.

Mnogi problemi koje su Romi naveli u Globusu s vremenom su se riješili. U naselju Capraške Poljane danas je infrastruktura na mnogo višoj razini, no neki problemi su i dalje tu. Danas pokojni Stojan Vasiljević koji je kao dragovoljac Domovinskog rata bio bez domovnice, dobio ju je nakon nekog vremena. Ipak njegov sin Miloš Vasiljević, također sudionik Domovinskog rata, ni danas nema domovnicu o čemu je posvjedočio Vid Vasiljević.

„Ja Vid Vasiljević, rođen sam 23.2.1964. godine. Iz Hrvatske Dubice sam, tamo sam odrastao i imam šest razreda osnovne škole. Živio sam u selu Predore prema Drenovom Boku. Srbi su mi kada je počeo rat zapalili kuću pa sam pobjegao 1991. preko Jasenovca prema Novskoj. Onda sam došao u Sisak i prijavio se kod Antuna Bobetka, odnosno kod pokojnog Žarka Todorovića Laleta koji nam je bio zapovjednik voda.

Ja sam prvo sklonio djecu u Slavonski Brod i onda sam se priključio Romima u Komarevu koji su ondje već bili desetak dana. Zapovjednik nam je bio Željko Srpak u 57. samostalnom bataljunu. Falilo je naoružanja pa smo bili po dvojica na jednoj pušci u tim počecima. Ja dolazim tebi na smjenu i ti meni predaš pušku. Ja sam dužio pušku M-48.

Ja sam na bojištu obolio i kada sam bio na bolovanju jer sam obolio od bronhitisa, dobio sam neku sjenku na plućima, po mene je došla kampanjola. Pošto ja pripadam Kostajnici jer sam iz Dubice, tako su mene povukli u Sunju jer su tamo bili moji dubičanci i ja sam se priključio 17. domobranskoj pukovniji. Do Sunje sam došao skelom preko Save i kad sam prešao skelu zadužio sam automatsku pušku „Rumunjku“. Tek što sam prešao rijeku počelo je gruvati, udarati.

U Sunji sam na početku bio jedini Rom, a kasnije ih je bilo još. Stanislav Nikolić je i poginuo kasnije, nakon „Oluje“ u Dvoru na Uni. Ja nisam bio s njim, jer da sam bio i ja bi poginuo. Mene su prije „Bljeska“ i „Oluje“ poslali kući. Ja sam bio jako tužan što u „Oluji“ nisam bio sa svojim Dubičancima. Kada sam se nakon „Oluje“ vratio u svoje selo vidio sam da mi je kuća do temelja srušena. Srbima je bilo krivo što sam se ja kao pravoslavac opredijelio za Hrvatsku. Odrastao sam s Hrvatima i Muslimanima, tamo nije bilo Roma, samo naša kuća i normalno mi je bilo da sam za Hrvatsku.

Moj otac Stojan Vasiljević isto je bio u ratu, sa mnom na Komarevu. On je prije par godina umro, dobio je ne koncu domovnicu. I brat Goran i ja koji smo bili u ratu isto smo dobili domovnice, no imam brata Miloša Vasiljevića koji je ’65. godište i ne može dobiti domovnicu. Jako sam žalostan zbog toga, a ranjen je za ovu Hrvatsku. Bio je branio Bosansku Posavinu, tamo Kolibe. I ja kao hrvatski branitelj imam 4-6 cm tumor na plućima i ni vodu nemam nego prosim od ljudi. Ja se kajem što sam se borio za ovu državu kada ona mene ne poštuje.“

‘Nije me toliko strah. Bilo me u početku malo, ali sad više ne. Već sam se navikla na ovu pucnjavu. Znam da će pobijediti naši. To je sigurno’, rekla je Romkinja Ankica Nikolić

U svojem prisjećanju Vid Vasiljević spomenuo se i Roma iz Siska koji je položio svoj život u Domovinskom ratu – Stanislava Nikolića koji je poginuo kao pripadnik 17. domobranske pukovnije Sunja. Stanislav Nikolić, zajedno s još nekoliko pripadnika njegove postrojbe nestao je tijekom operacije „Oluja“ na području Dvora na Uni. Njegovi posmrtni ostaci identificirani su 2010. godine. Stanislavova sestrična Stoja Nikolić, dragovoljka Domovinskog rata, još ga se uvijek živo sjeća.

Stoja Nikolić

„Ja sam Stoja Nikolić, rođena sam u Sisku 4.7.1969. godine. U Domovinski rat uključila sam se jer kad je trebalo braniti Hrvatsku mi smo se svi dragovoljno prijavili da branimo ovu našu zemlju.

Mi smo se javili gospodinu Antunu Bobetku. On je bio zaslužan za formiranje i mi smo mu zahvalni za sve što je učinio za ovo naše selo. Bobetko je rođen u Crncu kraj našeg naselja Capraške Poljane i tu smo susjedi. On je bio za nas i bio je spreman pomoći nama Romima da sudjelujemo u tom Domovinskom ratu i da obranimo.

Kada sam došla na bojište, granate su padale, meci fijukali, nije baš bilo sjajno. Većina žena je ostala u svojim domovima, ali ja sam otišla. Kao prvo nisam bila udana i ako je trebalo poginut ja sam bila na to spremna. Ja sam bila na prvoj crti u Klobučaku kraj Komareva. Ako probiju Klobučak, cijeli Sisak pada. Dio Roma je bilo na drugom mjestu, u Donjem Komarevu. Nismo bili zajedno. Kao što je Ankica Nikolić bila na prvoj crti u Donjem Komarevu, tako sam i ja bila u Klobučaku. Nas dvije smo jedine Romkinje iz Siska koje su se uključile.

Nas su Hrvati tamo prihvatili, mi smo bili tamo kao da smo braća, sestre, očevi. Svi smo bili kao jedno. Ja sam tamo bila zadužena za hranu, za što god je bilo potrebno. Bilo je stradalih, ali srećom 1991. dok smo mi bili tamo od Roma nitko nije nastradao.

Ipak, moram napomenuti kako je moj bratić, Stanislav Nikolić, 1995. godine u „Oluji“ poginuo. On se dugo vodio kao nestali i njegovo je tijelo nađeno tek poslije. Bilo nam je teško jako kada smo njega izgubili. Mobilizirali su ga za „Oluju“, on je tad imao blizu 50 godina.“

Među Romima iz Capraških Poljana bilo je i maloljetnih dragovoljaca, među njima bio je i Stanoje Nikolić koji je osamnaesti rođendan proslavio na prvoj crti bojišnice, a ratni put završio jeu oslobodilačkoj operaciji „Oluja“.

Stanoje Nikolić

„Ja sam Stanoje Nikolić, rođen sam 13.11.1973. u Sisku. Kada je 1991. godine počeo Domovinski rat, zahvaljujući Antunu Bobetku mi Romi uključili smo se u obranu Hrvatske. Mi smo tada čuvali seosku stražu i onda je on naišao i vidio da Romi čuvaju selo i bilo je onda da se Romi mobiliziraju ili da se dobrovoljno jave. Tako smo krenuli u razgovore i u listopadu 1991. bili smo kod Bobetka koji je tada vodio Terminal Sisak i prijavilo nas se 23-oje Roma iz Capraških Poljana da bi pristupili Zboru narodne garde. Nekoliko njih već je tada bilo na prvoj crti u Komarevu i mi smo im se onda pridružili, mislim da je bio deseti mjesec ’91.

Tamo smo bili stacionirani u jednoj kući, dobili smo uniforme ali nismo dobili naoružanje. I nakon tjedan dana stiglo je naoružanje pa smo krenuli prema prvoj crti, dakle prema liniji fronta. Ja sam među prvima dobio oružje i to automatsku pušku tako da sam bio presretan. Bili smo na dijelu prema Poli i u Gornjem Komarevu smo davali straže.

‘Bio sam u Komarevu, nas je vodio Žarko Todorović. Iskustvo rata dosta me promijenilo. Ja sam, hvala Bogu, zdrav sa živcima, ali sam odjednom odrastao preko noći’, prisjeća se romski dragovoljac Dragan Nikolić

Nakon jedno par mjeseci smo se razdvojili. Svi smo i dalje bili u 57. samostalnom bataljunu, ali smo bili u različitim satnijama. Tada smo se ja Stanoje Nikolić, punac moj Miloš Nikolić, moj šogor Drago Nikolić i pašanac Stevo Kukić odvojili i bili smo pod zapovjedništvom Željka Srpaka i bili smo smješteni na položaju koji se zvao „rapsodija“. Miloš Nikolić „Ćiro“ je bio sitnije građe i puška je bila veća od njega i svi smo se šalili na taj račun, ali bio je jako srčan i hrabar borac.

Dio je bio u Poli, dio u Gornjem Komarevu, dio u Novom Selu i dio u Blinjskom Kutu. Mnogo nas ostalo je u ratu i 1992. i 1993. godine. Ja sam 1993. godine morao na odsluženje vojnog roka, najprije u Jastrebarskom, a zatim u Delnicama. Kada sam se vratio otišao sam za Njemačku i nakon što sam se vratio iz Njemačke mobilizirali su me u 57. brigadu. Imali smo specijalnu obuku 15-20 dana, mislim da je to bilo u Žažini.

Zatim je došla „Oluja“. Mi smo krenuli u napad od Komareva prema repetitoru. Tu smo malo, kako bih rekao zalutali smo, moj vod izgubio se sa nekom drugom satnijom. Nije baš bilo koordinirano to sve. Tog dana sam mogao poginuti. Poginuo nam je zapovjednik brigade koji je ustvari htio nas izvući jer smo se našli u „potkovi“. Mi smo bili u šumi, on je krenuo prema nama i upao je u zasjedu. Mi smo otišli preduboko u odnosu na postrojbe oko nas, 50 metara od nas su bili Srbi. Nakon 2-3 dana kada smo izašli iz te šume van krenuli smo prema Blinji. Dok smo išli prema Blinji na nas je otvorena vatra. Pucali su po nama i to sve teškim naoružanjem. To nije bilo puškom ili automatom, to su bili trocjevci, browninzi, stari M-53. Kada smo ušli u Blinju, većina ljudi su bili stariji i nitko ih nije dirao. Tamo su došli nekakvi novinari pa su se iznenadili kako smo mi Romi u ratu, bili su sa mnom Romi iz Kutine i Gračenice i dali smo izjavu onda tim novinarima.

Čim je prvi mračak zapao mi smo morali ići prema Umetiću (op. a. selo na komunikaciji Petrinja – Hrvatska Kostajnica). Tamo su nas prebacili kamionima i morali smo zauzeti položaje a nismo znali ni gdje smo ni kud smo ni šta smo. Mene je zapalo da budem u kukuruzima. Naš je išlo jedno četvero. Ja sam se alalio sa životom tada. Vidio sam da nemam ni zaklona ondje, nastala je zbrka-frka. Krenuli su naši prema nama, išli su na toalet, a mi nismo znali da su naši. Bila je zapovjeđena mrtva straža i mi smo skoro otvorili vatru prema njima no u zadnji tren je čovjek viknuo „Ja sam vaš, ja sam vaš!“.

Nakon toga išli smo na Šamaricu (op. a. spomen dom Šamarica na Zrinskoj Gori). Igrom slučaja vozač autobusa ušao je u šumu tamo ne razmišljajući je li to oslobođeno ili ne, pa smo dobili naređenje da se povučemo jer je to područje još uvijek pod okupacijom. Ujutro smo, kako su se oslobađale te linije krenuli prema Dvoru na Uni. Prenoćili smo u jednom selu u kojem su kasnije naše snage imale gubitke jer im je ondje pružen otpor. Kako smo se spuštali prema Dvoru vidjeli smo Muslimane koji su bili kost i koža, naši su im davali hranu. Uz Unu smo krenuli prema BiH. I preko Une smo vidjeli srpsku vojsku. I mi smo zalegli u tom trenutku i oni. Da je netko samo bacio kamen, bilo bi krša. Bilo je jako napeto. Naši su vikali „Primirje, primirje!“ i oni su vikali „Primirje!“ i mi smo se povukli.

‘Granate su padale, meci fijukali, nije baš bilo sjajno. Većina žena ostala je u svojim domovima, ali ja sam otišla. Nisam bila udana i ako je trebalo poginuti, ja sam na to bila spremna’, rekla je Stoja Nikolić

Svi mi Romi bili smo pravoslavne vjeroispovijesti, ali gledali smo to na način da smo mi ovdje žitelji i Hrvatska je naša domovina i ja ne vidim nikakvu drugu domovinu osim Hrvatske. Također, tada mi se, u desetom mjesecu ’91. rodio i sin i imao je par dana kada sam krenuo u rat. Moram istaknuti kako sam tada ja imao 17 godina. Osamnaesti rođendan sam imao na prvoj crti bojišnice.

Nama je tada bio naš, ajmo to tako reći, zapovjednik Žarko Todorović. On je bio među nama stariji (op. a. Žarko Todorović rođen je 1954.) pa smo ga izabrali svi skupa da nas vodi. Bilo je stege i bilo je poslušnosti. Dva – tri kilometra od naselja bila je prva crta i mislim da smo mi jedni od prvih Roma u Hrvatskoj koji su se uključili u Domovinski rat. Dio Roma se uključio kroz Narodnu zaštitu, poput mojeg oca, koji su ostali štititi naselje. Kad smo mi napustili naselje onda je ono evakuirano prema Popovači, no nakon nekog vremena dio se vratio. Mi Romi iz Capraških Poljana, nismo imali gubitaka, ali 1995. u Oluji Stanislav Nikolić je nestao i par godina kasnije su tek pronašli njegove posmrtne ostatke.“

Dragan Nikolić

„Ja sam Dragan Nikolić, zvani Maoča. Rođen sam 21.11.1970. godine. Uključio sam se u 57. samostalni bataljun kada je počeo Domovinski rat zato da branim svoju kuću i svoju domovinu. Bio sam u Komarevu, nas je vodio Žarko Todorović. Iskustvo rata me dosta promijenilo. Ja sam hvala bogu zdrav sa živcima, ali sam odjednom odrastao preko noći. Nažalost od tih dečki koji su sa mnom bili sve ih je manje među nama, nema ih više. Evo i moj otac Miloš Nikolić zvani Ćiro je pokojni, on je bio tri godine u ratu. Da danas počne rat ja bih uzeo odmah pušku i branio Hrvatsku.“

Ostoja Nikolić

„Ja sam Ostoja Nikolić, rođen sam 1946. godine. U Domovinski rat uključio sam se dragovoljno 1991. godine. Pravoslavac sam, ali branio sam Hrvatsku zbog svoje familije, zbog žene i djece. Bio sam najstariji Rom iz naselja (op. a. Capraške Poljane) koji se uključio u obranu Hrvatske. Najprije sam bio u 57. samostalnom bataljunu, a kasnije su me pokupili u pričuvni sastav policije Muslimani koji su imali jedinicu „Handžar divizija“. Njima je onda došao Antun Bobetko i rekao neka me puste, da ja nisam njihove vjere i tako je i bilo. U „Oluji“ nisam sudjelovao jer sam tada već bio na radu u Njemačkoj, baš kao i Maoča.“

Osim iz Capraških Poljana, u Domovinskom ratu bilo je i Roma koji žive u romskom naselju Palanjek kraj Siska. Među njima i Zlatko Bogdan.

Zlatko Bogdan

„Zovem se Zlatko Bogdan, rođen sam 6.2.1971. godine u Gračenici kraj Kutine. Sa sedam godina preselio sam se u Sisak. Kada je počinjao rat, 1990. godine nalazio sam se u Surdulici (op. a. jugoistočna Srbija) na odsluženju vojnog roka u JNA iz koje sam odlučio pobjeći jer sam shvatio kamo to vodi. Imali smo zabrane izlazaka, nisu stizala pisma i sl. Nas petorica iz Hrvatske smo shvatili kamo to vodi i jedne noći smo pobjegli. Ne sjećam se kad je to točno bilo, bio je snijeg, zima 1990. na 1991. godine Ostavili smo dokumente i sve i uputili se na vlak. Povratak doma trajao je tri dana, kada je milicija vršila kontrole, skrivali smo se u toalet. Kada sam došao doma svima je laknulo, prijavio sam se u pričuvnu policiju 15. veljače 1991. i u njoj sam ostao do 15. svibnja 1991. godine. Ondje mi je bio zapovjednik Silaj. No to mi nije išlo pod vojni rok i onda su mi rekli da moram čekati poziv za dosluženje vojnog roka. Pozvali su me 1994. godine i doslužio sam vojni rok u Puli.“

Komentiraj