FELJTON: Sumrak Idola bio je kraj novog vala u Jugoslaviji

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Zamisli život…’ u kojem Dušan Vesić opisuje završetak novoga vala, neformalnog glazbenog pokreta unutar jugoslavenske rock kulture koji je nastao 1977. u Ljubljani i Rijeci, pojavom bendova Pankrti, Paraf i Termiti te se proširio po cijeloj bivšoj državi, a ugasio se 1982. godine

Album Odbrana i poslednji dani u više navrata je izabran za najbolji jugoslavenski rock album. Riječ je o umjetnički konceptualnom albumu bez presedana, ne samo u jugoslavenskoj rock muzici, nego i u jugoslavenskoj muzici uopće. To je također jugoslavenska prethodnica onoga što će kasnije biti poznato kao world music. To je vjerojatno prvi album u Istočnoj Europi koji se na bilo koji način bavi pravoslavljem. Nebojša Pajkić ga je nazvao „pravoslavnim punk oratorijumom koji izlazi pred javnost dve godine posle Titove smrti, u paničnoj državi koja neguje bol prema diktatoru.“ S jedne strane, Odbrana je govorila snažnim glasom beogradskog građanskog antikomunizma. S druge strane, to je bio jugoslavenski Sergeant Pepper’s Lonely Hearts Club Band Beatlesa. Bio je jedinstven na isti način: nije se naslanjao ni na što kako bi nastao i nije opteretio scenu svojim nastankom. Svi su željeli napraviti takav album, ali svi su znali da je to nemoguće. Kako imitirati tako jedinstvenu ploču?

Kako se i očekivalo, režimski mediji u Beogradu bojkotirali su album. Beograd je naročito zamjerio Idolima što su omot tiskali na ćirilici. Vlada Divljan je vjerojatno bio u pravu kad je rekao da omot tiskan na ćirilici u to vrijeme ne bi ni mogao biti objavljen u Beogradu. Ali, bojkot nije bio samo „politički“, nego je to bila i glupa cehovska pobuna beogradskih glazbenika protiv „neglazbenika“. Naime, glazbenici na položajima u medijima nisu ni htjeli ni mogli prihvatiti da su Šaper i Krstić mjesecima snimali ploču u najskupljem studiju u gradu, i još je nisu snimali za PGP nego za Jugoton – i još bi im se trebalo pomoći u medijima. U razgovorima o Idolima u to vrijeme u Beogradu često se mogla čuti rečenica: „Ko ih jebe.“ U promotivnoj kampanji bend se svega nekoliko puta pojavio na televiziji, i to ne u udarnim terminima. Na radiju se vrtio samo Kenozoik. Da je Beograd protiv Idola iz svojih osobnih razloga, vidjelo se i po tome što je Zagreb dočekao ploču aklamacijom. Poslije ovog iskustva bio je jasno da je došlo vrijeme da se redefinira stav medija prema Vladi i Srđanu i njihovom međusobnom odnosu. Neka ostane zabilježena ova impresija Branka Vukojevića poslije jednog intervjua za Džuboks: „Stvari se u Idolima ne mogu tako lako postavljati u okvire iskonskog kontrasta između srca i duše i razuma. Ako bi Srđan i Vlada bili ti antipodi, rešenje nije ni na sredini, već je to jedna neprekidna partija ping ponga, gde ona mrežica na sredini ne predstavlja problem sve dok se loptica prebacuje preko nje. Razgovarajući o ovome, [Nebojša] Pajkić i ja smo se složili da se u slučaju strožije procene Šaperov angažman u grupi pre može oceniti intuitivnim, a Divljanov racionalnim, mada površan pogled ukazuje na suprotno.“

Goran Vejvoda nije bio zadovoljan što je na albumu napisano da je samo svirao u nekim pjesmama. To je uostalom bilo iznenađenje jer su Krle i Šaper razgovarali s njim da postane ravnopravan član benda. Ali Vlada je bio protiv. Mislio je, ako bi Vejvoda ušao u bend, tad bi ih na drugoj strani bilo čak trojica. „Mislim da imam ravnopravan udeo na tom albumu, bez obzira što nisam tako potpisan na omotu“ – rekao je Vejvoda. „Vlada nije hteo da napiše koliko sam doprineo celom tom podvigu.“

Ploča nije zvučala dobro. Efekti su bili nepotrebno preglasni, klavijature isto, bubanj je ostao tanak i dalek. To bi moglo biti zato što čovjek koji je rezao master nije obratio pažnju na činjenicu da je ploča bila dužeg trajanja nego što je bilo uobičajeno pa su zbog toga navoji bili gušći.

Ukupno se prodalo oko četrdeset tisuća „najboljeg jugoslavenskog albuma“. Za ploču koja ne komunicira jednostavnim emocijama to je izuzetna cifra.

Toga svibnja, u Zagrebu, Idoli su na svoja dva koncerta u Kulušiću ostavili dobar dojam. Kad se zna da su u godini koja je prethodila bili najveća atrakcija u Zagrebu, imali su pred sobom nimalo lak zadatak. Ali, dobro su ga obavili. Publika nije bila oduševljena novim pjesmama, a oni su to uspješno prebrodili tako što su je zabavljali između pjesama. Manjak repertoara nadoknadili su prepjevom Death Or Glory grupe Clash i neodoljivom verzijom Igraj boogie woogie. Na kraju su se prenemagali oko izvođenja Maljčika: izgledalo je kao da su bili odlučili ne svirati svoj najveći hit te da su popustili tek pod neumoljivim pritiskom publike.

 

Drugi album Zona sumraka grupe Film snimljen je tijekom siječnja 1982. godine u prostoriji za probe benda u Centru Moša Pijade i ispala je nevesela ploča

 

Beogradski koncert 12. lipnja 1982. ostao je zapamćen po tome što je njihova prijateljica, dramaturginja Biljana Maksić, prije koncerta tamjanom okadila dvoranu Doma omladine. Za to vrijeme slušali smo pravoslavni zbor koji je pjevao iz razglasa. To je za Beograd onog vremena bila nadrealna scena. Među nama koji smo stajali ispred pozornice smišljani su vicevi na račun toga „da će nas sve pohapsiti“. Predrag Popović će poslije u Džuboksu točno opisati da se te večeri u Domu omladine stekao „sav spektar interesovanja javnosti, od radoznalosti do snobizma, najzad i potpuno nedefinisan stav okupljene publike. Strogi nadzornici su sedeli pored pasivnih posmatrača, svi u iščekivanju neobičnog.“

I uistinu, bio je to neobičan koncert. Međutim, ona nadrealna scena koja se dogodila prije početka koncerta nije našla opravdanja u onome što se događalo poslije, i to je razočaralo. Idoli su odsvirali sedamdeset minuta „službenog programa“ u nespretnoj kombinaciji novih i starih pjesama (zahvaljujući odličnoj ritam-sekciji obavili su to bolje nego što se moglo očekivati), a onda su još sat i pol svirali biseve – među njima i vlastite obrade starogradskih klasika. Više puta su pobrali aplauz usred pjesme (prvi put u Americi), što na rock koncertima nije uobičajena pojava. Međutim, bilo je mnogo neorganiziranosti, improvizacija, pa i nervoze. Šaper je držao sve konce komunikacije s publikom i bio uglavnom zabavan sve dok ne bi krenuo svirati. Vlada je znao zamoriti besmislenim solo-dionicama na gitari, u kojima je pritom griješio jer je tijekom koncerta mnogo pio. Ipak, sve se na kraju pretvorilo u tulum.

Čulo se poslije da se koncert dogodio u također neobičnim okolnostima za njih same. Šaper je četrdeset osam sati uoči koncerta montirao ispitni film. Za Kokana se gotovo do posljednjeg trenutka nije znalo hoće li nastupiti jer je bio pozvan na vojnu vježbu. Zdenko je svirao posljednji koncert prije odlaska u JNA.

Zamijenio ga je Branko Isaković, do tada basist Bulevara. Branko je na sljedeći način vidio Vladu, Krleta i Šapera: „Atmosfera je bila puna energije kad su njih trojica bili zajedno. To nije normalna atmosfera, to je kreativno grotlo. Non-stop vrcaju neke ideje i humor, ne možeš da podneseš koliko je sve zajedno ludo. Upao sam među najkreativnije ljude u zemlji.“

Lačni Franz je snimio drugi album Adijo pamet već šest mjeseci poslije Ikebane jer je Predin trebao ići u JNA. Ponovo su radili s Borisom Beleom kao producentom i bili manje nezadovoljni. To je bilo zato što je Ikebana bila kolekcija glazbeno raznorodnih skladbi koje je čvrsto povezivao Predinov glas, ali Bele nije znao pronaći zvučnu sliku koja bi jednako čvrsto povezala tu raznorodnu glazbu. Kako ne bi mnogo riskirali, na drugom su albumu sami „uravnotežili“ pjesme. Ili im se samo učinilo da su to učinili. Ustvari, sve su više išli prema tada aktualnoj koncepciji Buldožera – miješanje svih mogućih žanrova, ali na svoj način, s konačnim ciljem da svakako s vremenom postanu slovenski pučki bend, a za drugo će se već potruditi. A što je Franz bio bliži Buldožeru, to se i Bele bolje prilagođavao. Petar Popović u svojoj je recenziji dobro primijetio da je Lačni Franz „na svoj način nastavio jednu slovenačku liniju vratolomnog, neočekivanog i istinitog rocka koju je utemeljio Buldožer. Naravno, to nije bilo oponašanje jer oponašati Buldožer nije ni moguće, nego je reč o jednom zrelom, pametnom i hrabrom postupku.“ To je u konačnoj instanci dalo konkretnije rezultate.

Prvi album imao je Praslovana kao dežurnu društvenu provokaciju, drugi je imao Vaterpoliste. U to je vrijeme bila aktualna kriza na Kosovu, a neki su Srbi Albance u žargonu zvali vaterpolistima zbog bijelih kapica. Iako pjesma zapravo ne govori ni o Albancima ni o sportašima, nego o djeci koje se roditelji ne srame, bila je posebno popularna u Srbiji, i ona im je otvorila vrata medija. Naslovna Adijo pamet je deklaracija da svijet treba prihvaćati srcem, a ne pameću. „Pogledaj sliku i ako ti se svidi budi sretan što ti se sviđa, nije važno zašto“ – objasnio je Predin. „To je kao s kineskom igračkom, medvjedom koji pleše, bubnja i sviđa ti se sve dok ga ne rastaviš do najmanjeg vijka i utvrdiš da je čarolija nestala.“ Kaj bi mi brez nas bila je opasno dobra pjesma. Kritičar Džuboksa Ljubo Trifunović pronašao je na albumu „čudan spoj snage i suptilnosti“.

Lačni Franz od samog je početka ostavljao dojam benda koji u sebi ima duboke naslage autorskih i sviračkih razloga. Tako je ostalo i poslije albuma Adijo pamet. Predinova gorka ironija bila je ipak glavna odlika albuma. U prvom dijelu pjesme Včasih kak pajac kriči (Ponekad kao pajac vrišti) Predin je najavio da bi od njega mogao ispasti skladatelj velikih balada, ali za to je na ovom albumu očito još bilo rano. Oto Rimele je opet svirao svoje čudesne gitare. Ritam-sekcija Stjepanovič – Likavec držala je čvrsto sve na okupu. Predin je artikuliranije pjevao, mogla se uočiti prijeđena kilometraža, iako ona još nije bila velika. Marjan Paternoster je napravio omot na koji je stavio Maribor u središte galaksije. Lokalpatriotizam prije svega.

 

Pomičući se u emociji prema naraslom utjecaju Bore Čorbe, Johnny je svojim junacima s Azrina albuma Filigranski pločnici, iz svibnja 1982. godine sve više oduzimao nadu

 

Kritika je vrlo pozitivno ocijenila album. U Rocku 82 Petar Popović apostrofirao je „taj goteskni crni humor, ali i ’dokumentarnost’ Lačnog Franza, snažni autorski iskaz i sjajnu interpretaciju Zorana Predina, jedan pomalo arhaičan, ali drag ’šmek velike grupe’ i, uopšte, način na koji grupa ’zrači’.“

Zahvaljujući podvigu Zorana Predina, koji je uspio skratiti odsluženje vojnog roka sam se hvalio dijagnozom psihoneurosis nuclearis) i stići taman za promotivnu turneju albuma Adijo pamet, Lačni Franz nije izgubio korak sa samim sobom. Poslije će na koncertima dugo svirati bar pet ili šest pjesama s ovog albuma.

Album Zona sumraka grupe Film snimljen je tijekom siječnja 1982. godine u prostoriji za probe benda u Centru Moša Pijade. Tamo su mobilnim kolima Radio Zagreba snimili gitare, bubnjeve i bas. Tijekom veljače i ožujka dodavali su glasove, ponešto dosnimavali i miksali u režiji Studija 4. Snimao je inženjer Mladen Škalec, a producirali su oni sami. Aranžmane su radili Piko Stančić i Marino Pelajić Barakuda. Mladen Juričić Maks je vidio svoju ulogu u tome da bude sugovornik Jure Stublića u autorskim pitanjima. Kuzma je uvijek bio lijevo. Da se njega pitalo, to bi bio u potpunosti underground album.

Zona sumraka naposljetku je ispala prilično nategnuta i nevesela ploča. Kao što je na prvom albumu bio promatrač lijepih stvari, tako se Stublić – prinudno doduše – postavio u ulogu promatrača tog nekog drugog Zagreba kakav je u međuvremenu postao – ili se bendu činilo da je postao. Jura je rekao da je izlazio svake večeri i upijao sve što se događalo oko njega. Razigrano zajedništvo neprilagođenih s prvog albuma nestalo je, stigla je droga (Beli prah), prepisivači tuđih stihova (Pljačka stoljeća), našla se tu i pjesma o policajcu koji biva ranjen u oružanoj pljački (Krvariš oko ponoći), bila je i jedna klasična štulićevska paranoja (Dokaži). Baš je Dokaži poslužila da uistinu dokažu da su dobar bend. Dok je pjesma Odvedi me s prvog albuma demonstrirala kompleksan pristup dobrim i lošim stranama Zagreba, nova pjesma Zagreb je hladan grad djelovala je, s druge strane, pomalo mistično. Ipak, opći dojam je bio da je motivacija sasvim izostala.

Naposljetku, naslovna pjesma Zona sumraka ispala je hit, ali kad je glavni hit ploče Zona sumraka, takav hit ne prodaje ploču. Ne prodaju je ni dva instrumentala koja su se na kraju našla na albumu jer ga bend nije mogao napuniti s tih šest pjesama koje je obećao. Učili smo iz povijesti da su se instrumentali u rock muzici prestali svirati još šezdesetih godina. To su dakle bile dvije sasvim dobre teme, ali na pogrešnom albumu.

Maks će Zonu sumraka ocijeniti lakonski: „To je bila naša furka.“ Kako su prvi album radili bez kalkulacija, tako su radili i drugi. Ako se prvi album svidio publici takav, bez kalkulacija, svidjet će joj se, vjerovali su, i drugi, koji je također napravljen bez kalkulacija. Uopće im nije palo na pamet da bi se moglo dogoditi da se njihova iskrena ploča nekome ne bi dopala. Maks je bio siguran da su napravili „najpametniju stvar“.

Tako im je izgledalo sve do turneje. Prve promotivne koncerte dočekali su s nekoliko loših recenzija. Glavan je negdje napisao da je Zona sumraka ovisnička ploča. Bend se naljutio, ali će Jura kasnije, kad budu radili intervju za Džuboks, priznati Glavanu da ga „nije napustilo čulo opažanja“. Taj intervju je pokazao da je bend u potpunom nesporazumu sa samim sobom. Glavan je udario po albumu, a Jura, iako je privatno bio istovjetnih stavova, branio je bend i od Glavana i od sebe.

Brzo je postalo jasno da je publika čekala pitku pop ploču, a dobila neobičan album za koji nije bila spremna. Turneja je posve otrijeznila članove Filma. Tek su tad shvatili što je David Bowie zapravo htio reći kad je 1978. godine izjavio da je velika razlika između glazbe u kojoj glazbenici uživaju dok je sviraju i glazbe u kojoj publika uživa dok je sluša. Samo je u Zagrebu i Beogradu bilo kako su željeli, na drugim mjestima suočili su se s polupraznim klubovima – koji su do prije sedam ili osam mjeseci bili dupkom puni.

To je, međutim, na kraju ispao važan album jer su se stvari poslije odvijale onako kako ih je Stublić lucidno predvidio u svega dvije riječi. Vrlo brzo cijela zemlja duboko je uronila u zonu sumraka. Simbolično, ovaj album označio je kraj veselog novog vala.

Johnnyju nikada nije bilo dosta sebe: trostruki LP Ravno do dna objavljen je u veljači 1982, a već za ožujak bio je zakazan studio kod Trulog za snimanje novog albuma – i to dvostrukog! U samo dvije godine izdati jedan običan, dva dvostruka, jedan trostruki album i nekoliko singlova, bio je pothvat za Ripleyja.

 

Štulićevi Filigranski pločnici su tragična ploča, zato što je najveći dio ljudi koji su se formirali začarani pločom nakon toga krenuo u politički angažman ove ili one vrste. Album je stvorio čitav jedan umjetnički i politički svjetonazor

 

Filigranski pločnici objavljeni su u svibnju 1982. godine i odmah su unijeli nemir u Azrinu publiku. To je bio takav album da se po reakcijama jasno moglo vidjeti što je kome u publici važnije: glazba ili riječi. Oni koji su radije slušali stihove rekli su da je album Johnnyjev kreativni vrhunac. Oni koji su pak zagovarali da u glazbi mora biti prije svega glazbe vrtjeli su sumnjičavo glavama i ponavljali da su Pločnici samo neuspjela kopija Sunčane strane ulice. Cijela dotadašnja povijest Azre odvijala se između dvije krajnosti: od nekritičnog hvaljenja do nekritičnog odbacivanja, ali možda se kod Pločnika u tom smislu otišlo najdalje.

Album je imao dvadeset sedam novih pjesama različite tematike. Već je na prvo slušanje bilo jasno kako bi veći broj pjesama s albuma mogao završiti u knjizi poezije jednog univerzalnog pjesnika svog vremena. To se, uostalom, tih dana i dogodilo: Johnny je tog proljeća objavio i malu zbirku poezije u vlastitom izdanju, koju je također nazvao Filigranski pločnici. Upravo se u to vrijeme i odjavio iz SOKOJ-a, jer mu – kako je tvrdio – nisu isplaćivali tantijeme od prodanih ploča. Poslije svih priča o tome kako ga redom kradu, činilo se da u poslovnom smislu polako uzima stvari u svoje ruke.

Šteta je, međutim, da neki od stihova nisu ostali samo u knjizi, jer glazba koja ih je pratila nije bila na odgovarajućoj razini. Ako je Sunčana strana ulice mogla ostati dvostrukim albumom, tako neobično raznovrsna kakva jest, Pločnici nisu izdržali toliku minutažu. Ima pjesama koje nijedan pažljivi kriterij ne bi propustio kroz sito, a Johnnyjev je sve propustio. Nevjerojatno, ali on je stvarno vjerovao da je svaka njegova pjesma vrijedna objavljivanja. Ali kad se jednom uzme rockabilly šablona i ne poradi se na njoj, nego se samo dodaju stihovi i napravi „nova pjesma“, to je doduše umjetnički dopušten postupak, ali ne govori o posebnoj kreativnosti onoga tko je to radio. Ako se to pak ponovi na sljedećem albumu, onda to već govori o odsutnosti kreativnosti. Na Pločnicima smo čuli mnogo takvih šablona: šansonu, boogie, rockabilly, čak i blues i narodnjak. Ova dva posljednja možda su trebala sugerirati da Johnny više ne želi biti dijelom novog vala. Uostalom, to je već bilo vrijeme kad se počeo inatiti, pa i javno pokazivati neobične emocije.

Komentiraj