FELJTON: ‘Smršavio sam 22 kg, ali se isplatilo: dobio sam Oscara’

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Zelena svjetla’, u kojem Matthew McConaughey opisuje prijelomno razdoblje u svojoj karijeri kada je odbijao uloge u romantičnim komedijama te prihvatio ulogu u ‘Dobrim dilerima iz Dallasa’ koja mu je 2014. godine donijela prvog Oscara

Prošla je cijela godina.

Dobio sam desetke ponuda za snimanje romantičnih komedija, i samo romantičnih komedija. Pročitao sam ih iz poštovanja, ali nisam skrenuo s odabranog puta, držao sam se svojeg plana te ih naposljetku sve odbio. Koliko sam čvrst bio u svojoj nakani?

Pa, dobio sam ponudu da za dva mjeseca rada dobijem pet milijuna dolara. Pročitao sam scenarij. Odbio sam ga.

Onda su mi ponudili osam milijuna dolara. Ništa od toga.

Ponudili su mi deset milijuna dolara. Ne, hvala.

A zatim i 12,5 milijuna dolara. Ne ovaj put, ali… hvala.

A zatim 14,5 milijuna dolara.

Hmmmm… Dajte da još jednom pročitam.

Znate što? Taj je scenarij bio bolji. Bio je duhovitiji, dramski napetiji, jednostavno je bio kvalitetniji od prvoga koji sam pročitao dok su mi nudili pet milijuna dolara. Premda je to zapravo bio potpuno isti scenarij, napisan posve istim riječima, bio je mnogo bolji od prethodnoga.

Odbio sam ponudu.

Ako nisam mogao raditi ono što sam želio, nisam pristajao raditi ono što nisam želio bez obziru na cijenu.

Smisao za humor pomogao mi je da se nosim s tom situacijom, snažna žena uz mene nije mi dopuštala da se pokolebam, a maleni sin i tek rođena kći davali su mi posla preko glave. Svi su mi zajednički pomogli da se snađem u svojemu samonametnutom odmoru od Hollywooda. Neprestano sam se morao iznova uvjeravati da je moje čekanje zapravo svojevrsno odlaganje zadovoljenja, da je današnja apstinencija zapravo investicija koja će mi sutra donijeti veći povrat ulaganja, da će moj osobni prosvjed u konačnici biti od koristi za moju dušu, da sam, kako to kaže Warren Buffett, kupovao slamnate šešire zimi. Ali činjenica što sam bio daleko od svjetala pozornice i što nisam radio, počela je uzimati danak.

Oduvijek sam trebao raditi radi vlastitog osjećaja važnosti. Punih sam osamnaest godina imao čast osjećati se ovisnim o glumi i snimati filmove, a sada je, lišena toga, moja ovisnost počela izazivati poprilično tjeskobe. Sa svakom novom ponudom za snimanje romantičnih komedija razmišljao bih o prilici da ponovno počnem raditi, na bilo čemu. Zbog svoje potrebe za neposrednim osobnim postignućem morao sam se boriti da ne padnem u iskušenje da radim ono što sam od samog početka smatrao povlasticom, a istodobno sam se borio za potrebu da moje umjetničko djelo, moj rad, budu sličniji meni i mojem životu.

Prošlo je još deset mjeseci.

Postalo je jasno da su filmska industrija, šefovi studija, producenti, redatelji, agenti za casting, shvatili moju poruku s obzirom na to da su ponude presušile. Nije više bilo romantičnih komedija, nada. Ni jedna jedina ponuda. Za bilo što.

Prošlo je ukupno dvadeset mjeseci tijekom kojih sam odbijao sve ono što je dotad definiralo moj osobni brend.

Onaj tip za romantične komedije. Ne.

Tip na plaži bez majice. Ne, u Austinu nema ni plaža ni paparazza.

Dvadeset mjeseci nisam pružao ni javnosti ni filmskoj industriji ništa od onoga na što su računali da ću im pružati. Ništa od onoga što su očekivali, pa čak ni pretpostavljali da znaju. Dvadeset sam se mjeseci skrivao od očiju javnosti. U svojem teksaškom domu, zajedno s Camilom podizao sam Levija i Vidu, uređivao vrt, pisao, molio se, posjećivao stare prijatelje, provodio vrijeme s obitelji i borio se od poriva za recidivom. Filmska industrija nije znala gdje sam, samo je znala da ništa ne radim. Daleko od očiju, bio sam im i daleko od srca. Činilo se da sam zaboravljen.

Nakon još deset mjeseci bilo je jasno da su filmska industrija, šefovi studija, producenti, redatelji, agenti za casting, shvatili moju poruku jer su ponude presušile. Nije više bilo romantičnih komedija. Ni jedna jedina ponuda

A zatim sam, nakon što sam se na nešto manje od dvije godine bio povukao iz filmske industrije i nakon što sam Hollywoodu poslao vrlo jasnu poruku o tome što više nisam želio biti, odjednom i neočekivano postao nešto, nova dobra ideja.

Anonimnost i nepoznatost rađaju kreativnost. Odabir Matthewa McConaugheyja za ulogu odvjetnika u filmu Cijena istine bila je nova ideja. Odabir McConaugheyja za glavnu ulogu u Ubojitom Joeu bila je novi koncept.

Richard Linklater pozvao me da snimim film Bernie.

Lee Daniels javio mi se zbog filma Paperboy.

Jeff Nichols napisao je Mud za mene.

Steven Soderbergh angažirao me za film Čarobni Mike.

Da, time što sam rekao ne.

Meta je privukla strijelu.

Sjetili su me se tako što su me zaboravili.

Bio sam debrendiran.

Iznova su me otkrili, a sad je došao trenutak za inventivnost.

Moje je žrtvovanje završilo, preživio sam oluju.

Sabran, znao sam što želim, i bio sam spreman odgovoriti.

Stigao je trenutak da ja kažem da, da se rebrendiram.

Jebi lovu. Zanimljivo je iskustvo.

Ponude su se nastavile nizati, gotovo kao nakon Vremena ubijanja. Razlika je ovaj put bila u tome što sam znao kakve uloge i priče želim snimati te što je moja glad za riskantnim dramskim filmovima bila neutaživa. Jednaka je takva bila i Camilina želja da njezin muškarac sam pronađe svoj put.

U jednom sam trenutku imao ponude za uloge u filmovima Paperboy, Čarobni Mike i Mud. Sve sam ih jako želio snimiti, ali snimanja su bila planirana praktički jedno za drugim, što je značilo da bih, ako bih pristao na sva tri projekta, imao samo nekoliko tjedana između njih za pripremu.

Sjećam se da sam rekao Camili: „Mislim da moram odabrati dva od ta tri filma da bih imao osam tjedana koji su mi potrebni za pripremu filmova koje odaberem.”

„Želiš ih snimiti sva tri?” upitala me.

„Da, ali nemam dovoljno vremena da bih se pripremio za njih onako kako mislim da trebam.”

„Ako ih želiš sve snimiti, onda posegni u svoje međunožje i nađi gdje su ti muda, dečko, i snimi sva tri filma. Pronaći ćeš način.”

Učinio sam tako i bilo je tako.

Scenarij za Dobre dilere iz Dallasa dobio sam 2007. godine. Odmah sam dao uvjetan pristanak da ću tumačiti ulogu glavnog lika Rona Woodroofa. Još me jedanput privukao lik s ruba društva, autsajder, odmetnik koji radi ono što mora da bi preživio. Uvjetni pristanak znači da sam kontrolirao scenarij te sam mogao pokušati snimiti film, kao i da imam pravo odobriti odabir redatelja. Nekoliko godina prije i tijekom moje dvadeset mjeseci duge stanke redatelji i financijeri ne bi željeli snimati povijesnu dramu o AIDS-u sa zvijezdom romantičnih komedija McConaugheyjem u glavnoj ulozi. Čak još i na početku mojeg rebrendiranja, s takozvanom McConasansom u punom zamahu, nije bilo zainteresiranih. Puno mi je glumaca pokušalo preoteti kontrolu nad tim scenarijem, a i mnogi su drugi redatelji željeli snimiti taj film s nekim drugim glumcem, no nisam ga ispuštao iz ruku.

A zatim mi je u siječnju 2012. godine agent rekao da je kanadski redatelj Jean-Marc Vallée pročitao scenarij te da se želi naći sa mnom. Pogledao sam njegov film C.R. A.Z.Y., koji mi se svidio iz najboljih mogućih razloga. Nesentimentalni humor i dirljivost u kombinaciji s anarhijom i sanjarskom ljudskošću. I glazba je bila opaka, a ni danas mi nije jasno kako mu je to pošlo za rukom s obzirom na malen proračun kojim je raspolagao. Smatrao sam da je scenarij za Dobre dilere iz Dallasa trebao nekoga takvog da mu udahne život. Našli smo se u New Yorku i porazgovarali o našoj želji da realiziramo taj projekt. Nešto sam prije bio snimio Čarobnog Mikea, pa sam bio u sjajnoj tjelesnoj kondiciji.

„Taj lik, Ron Woodroof, boluje od četvrtog stupnja HIV-a. Kako ćeš postići da izgledaš tako?” pitao me.

„To mi je posao i to ću učiniti”, rekao sam mu. „To je moja odgovornost prema Ronu.”

Tjedan dana poslije pristao je režirati film.

Jean-Marc, producenti Robbie Brenner, Rachel Winter i ja odlučili smo film snimiti u listopadu te godine. Imao sam oko 83 kilograma, pa sam morao jako smršavjeti. Pet mjeseci prije „dogovorenog” datuma početka snimanja, počeo sam gubiti kilograme. Dijeta mi se sastojala od tri bjelanjka ujutro, 150 grama ribe i šalice povrća kuhanog na pari za ručak, isto i za večeru, i koliko god bih vina poželio popiti. Bez problema sam gubio 1,2 kilograma tjedno.

Scenarij za ‘Dobre dilere iz Dallasa’ dobio sam 2007. Odmah sam dao uvjetan pristanak da ću tumačiti ulogu glavnog lika Rona Woodroofa. Privukao me lik s ruba društva

Sa 71 kilogramom dijeti nije bio kraj, no u tom me trenutku nazvao Martin Scorsese ponudivši mi malenu dvodnevnu ulogu brokera i mentora Marka Hanne u filmu Vuk s Wall Streeta, u kojem je Leonardo DiCaprio glumio Jordana Belforta. Sjećate se što sam ono rekao o „lansirnim rečenicama”? Kad sam pročitao scenarij i shvatio da su tajna uspješne trgovine dionicama za Marka Hannu bili kokain i kurve, odmah sam pristao. Priseban ili ne, o onome tko vjeruje u to mogla bi se napisati cijela enciklopedija. I tako sam je počeo pisati. Scena je izvorno bila puno kraća, no ja sam je proširio u eksploziju ludosti kakvu danas možete vidjeti u filmu

Scorsese mi je dopustio da se poigram, a DiCaprio je bio sjajan partner. A ona melodija s udaranjem o prsa? To sam inače radio prije svake nove repeticije da bih se opustio i zadržao ritam – Leonardo je došao na ideju da je uključim u scenu.

„Snimamo na jesen”, govorio bih svakome tko bi me pitao za Dobre dilere iz Dallasa, kao i onima koji me ne bi pitali.

Kao i moja mama, nisam tražio dopuštenje.

„Nema novca za snimanje filma, Matthew. Film. Ne postoji”, rekao mi je agent.

„Ima”, odgovorio sam. „Snimamo na jesen.”

Nisam namjeravao popustiti.

Nastavio sam mršavjeti da bih mogao ispričati priču kako treba. S 83 pao sam na 68 kilograma. Tijelo mi je slabjelo, no zato mi je glava bila sve snažnija. Kao da se svaki tjelesno izgubljeni kilogram sublimirao u jednaku količinu mentalne britkosti. Kao i Ron, i ja sam postajao smireniji, temeljitiji, metodičniji i sve veći perfekcionist. Trebao sam noću tri sata manje sna, a mogao sam piti vino sve do dva ujutro, a ipak se u četiri sata ustati bez budilice i raditi na scenariju. Grozničavo opsjednut svojim likom, bio sam potpuno obuzet i uživao u tome. Loša strana svega krila se u tome što je, dok sam mentalno bio na samom vrhuncu, gubitak kilograma uništio moj libido.

Scenarist Craig Borten ustupio mi je više od deset sati zvučnih snimaka Rona iz vremena dok je osnivao, a zatim i vodio svoj klub kupaca alternativnih lijekova za HIV. Neprestano sam ih slušao osluškujući intonaciju i namjeru, trenutke ponosa i ranjivosti. Na jednoj snimci on i drugi muški glas razgovaraju s dvije žene u pozadini. U načinu ophođenja osjećao se određeni buntovno seksualni prizvuk. Bilo je jasno da su relativno nedavno bili u putenom kontaktu. Ali kako? pomislio sam. Ron boluje od četvrtog stupnja HIV-a? Nemoguće… Osim ako nemaju svi HIV. Pa naravno. Kako zanimljivo, kako čudesno, kako istinito. Odnio sam snimku Jean-Marcu i dao mu je da posluša.

„Možemo li nekako ovo ubaciti u film?” pitao sam.

„Nešto je tako tužno i lijepo u tome”, odgovorio je, „ali ne znam kako bih mogao to iskoristiti a da ne ispadne ružno.” Jean-Marc i ja nismo više o tome razgovarali, ali, kao što ćete vidjeti, nije zaboravio naš razgovor.

Otišao sam posjetiti sestru i kćer Rona Woodroofa u njihovu domu u malenome ruralnom gradiću blizu Dallasa. Dočekale su me širom raširenih ruku i uz potpuno povjerenje kao prema čuvaru naslijeđa njihova brata i oca. Gledali smo stare VHS snimke Rona i obitelji, Rona na odmoru, kako pozira pred kamerom odjeven za Noć vještica. Iskreno su govorili kakav je Ron bio i kakav nije bio te su odgovorile na sva moja pitanja.

Dok smo se opraštali, sestra me upitala: „Zanima li vas njegov dnevnik? Vodio ga je godinama.”

„Ako biste mi dopustili, bila bi mi čast”, rekao sam.

Dok su mi višesatne snimke pružile uvid u tog čovjeka izvana, njegov mi je dnevnik pokazao tko je bio iznutra. Bio je to moj tajni ključ za dušu Rona Woodroofa. Dnevnik mi je pokazao tko je Ron bio tijekom samotnih noći; u njemu je sam sa sobom, a sada i sa mnom, dijelio svoje snove i strahove. Zahvaljujući dnevniku, otkrio sam kakav je bio, tko je bio nakon što se zarazio HIV-om, ali, još važnije, i tko je bio prije toga. Sjećam se tipa koji bi noću ležao u krevetu i pušio džoint, črčkao po svojem spiralno uvezanom notesu i zapisivao nešto poput:

Nadam se da će me sutra pozvati da ugradim ona dva JVC zvučnika u kući Toma i Betty Wickman. Žive izvan grada, oko 68 kilometara daleko. Potrošit ću osam dolara na put i natrag, još šest dolara za žicu za zvučnike koju moram nabaviti. Ostat će mi 24 dolara od 38, koliko ću im naplatiti ugradnju zvučnika. Prokletstvo! Poslije idem u Sonic na dupli cheeseburger i vidjeti Nancy.

A onda se probudio rano ujutro, izglačao svoj jedini par pristojnih hlača te košulju kratkih rukava, ubacio nove AA baterije u pejdžer, popio drugu šalicu kave i spremao se zaraditi 24 dolara tog dana. No onda se oglasio pejdžer. Javili su se Tom i Betty.

„Morat ćemo otkazati ugradnju zvučnika. Pronašli smo tvrtku koja je malo skuplja od tebe, ali oni daju jamstvo za svoj rad. Hvala, Rone.” Svijet mu se srušio.

Prokletstvo, napisao je.

A zatim se napušio i usprkos svemu otišao u Sonic. Uzeo je normalno umjesto duplog pića i upucavao se Nancy Blankenship, koja mu je bila prilično draga, osobito kad bi mu na rolama dolazila do auta noseći naručenu hranu te mu se osmjehnula svojim nezdravim zubima.

Jean-Marc, producenti Robbie Brenner, Rachel Winter i ja odlučili smo film snimiti u listopadu 2012. Imao sam oko 83 kilograma, pa sam morao jako smršavjeti. Počeo sam gubiti kilograme

Za mene je ona sretna šesnaestica, zapisao je.

Otkrio sam da je 16 bio broj sobe u najbližem jeftinom motelu u kojem su se on i Nancy Blankenship ševili s vremena na vrijeme. Zato mu je bila sretna.

Ron je mogao izmisliti svašta, ali nije uspijevao iskoristiti svoje patente. Smišljao je planove koje nikad nije realizirao. Bio je sanjar kojem se nikad ne bi posrećilo.

U međuvremenu su Jean-Marc Vallée i producenti nastavili birati glumce i filmsku ekipu te istraživati lokacije u New Orleansu. Nisu tražili dozvole. Nisu ustuknuli. No, za snimanje filma doista je potreban novac, a bližio se trenutak kad više nećemo moći blefirati. Osim što, zapravo, ni nismo blefirali, a ja sam i dalje gubio kilograme.

„Snimamo u jesen u New Orleansu. Prvi dan snimanja je 1. listopada!” ponavljali smo još glasnije svakome tko bi nas pitao i svima koji nas ne bi pitali.

Napokon nam je netko povjerovao ili povjerovao u nas s obzirom na to da se pojavilo ulaganje od 4,9 milijuna dolara u snimanje filma. Nije to bilo sedam milijuna, na koliko je izrađen proračun, ali bilo je dosta da barem krenemo u akciju. Osam dana prije nego što smo trebali započeti sa snimanjem u New Orleansu nazvao me Jean-Marc.

„Ne znam kako ću snimiti ovaj film za 4,9 milijuna dolara”, rekao je. „Najmanji mogući proračun je sedam milijuna, ali ako se ti pojaviš prvog dana snimanja, pojavit ću se i ja, pa ćemo učiniti što možemo.”

Obojica smo se pojavila.

„Razmišljao sam o onoj snimci Rona i dama koju si mi pustio. Smislio sam nešto”, rekao mi je Jean-Marc nekoliko tjedana nakon početka snimanja.

„Što ako bi se ti, u onoj sceni u kojoj Ronu sjajno ide posao, našao u svojem uredu u motelu i, među svima onima koji dolaze kupiti njihove lijekove za HIV, ugledao privlačnu djevojku, pa bi tajnicu pitao ima li ta djevojka HIV.

Da, zaražena je HIV-om, odgovorila bi ti.

A zatim vidimo Rona i tu ženu kako se ševe pod tušem, iz potrebe i da bi preživjeli.”

„Zvuči lijepo i istinito; možeš li to snimiti da ne izgleda vulgarno?” pitao sam ga.

„Mogu”, rekao je.

Kad pogledate scenu, bit će vam jasno zašto ju je snimio. Ljudska je, bolna i duhovita. Dok se Ron i žena ševe pod tušem u drugoj prostoriji, Jean-Marc ubacuje kadar ureda u kojem vidimo tajnice i goste koji ih mogu čuti, a zatim se međusobno blago iznenađeni pogledavaju istodobno se sućutno i nestašno smijuckajući. Jean-Marc je uz pomoć humora prikazao ljudskost. Ono što nije znao kako prikazati prihvatljivim, prikazao je predivnim.

Dobre dilere iz Dallasa snimili smo za 4,9 milijuna dolara u dvadeset pet dana.

Nismo tražili dozvolu.

Nismo ustuknuli.

Osvojili smo planinu.

Pao sam na 61 kilogram.

7. STUDENOGA 2011.

„Zašto mama nije McConaughey?” pitao me jednog dana moj znatiželjni trogodišnji sin Levi.

„Kako to misliš?” odgovorio sam.

„Ja sam Levi McConaughey, Vida je Vida McConaughey, ali mama je Camila Alves. Zašto i ona nema naše prezime?”

Razmišljao sam na trenutak.

„Zato što se nismo još vjenčali.”

„Zašto?” pitao je.

Ako ste roditelj, znate da postoje pitanja koja nam djeca postavljaju za koja, čim ih izgovore, znate da morate smisliti sjajan odgovor s obzirom na to da će ono što ćete im reći ostati urezano u njihovo sjećanje do kraja života. Ovo je bila jedna od takvih situacija.

„Dobro pitanje… Želim se vjenčati s mamom, ali ne osjećam da trebam to učiniti. Oženim li se za mamu, želim osjećati da to trebam učiniti. Ne želim se vjenčati s njom samo zato što se to očekuje od nas ili samo zato što to želim. Želim to učiniti onda kad to bude nešto što trebam učiniti.”

Dobre dilere iz Dallasa snimili smo za 4,9 milijuna dolara u dvadeset pet dana. Nismo tražili dozvolu. Nismo ustuknuli. Osvojili smo planinu. Pao sam na 61 kilogram

„Bojiš li se?” upitao me.

Još jedno od onih pitanja. Ispitivanje kao da sam na sudu. Očito je moj trogodišnji sin naslijedio od mene moje debatne vještine i sposobnost unakrsnog ispitivanja. Dobro sam razmislio.

„Da, mislim da se pomalo bojim.”

„Čega se bojiš?”

„Da ću izgubiti sebe”, rekao sam.

Sutradan sam otišao do svojeg svećenika.

Razgovarali smo o sakramentu braka i o svladavanju mojih strahova. Govorio mi je o misteriju braka, o tome kako, kad se združi dvoje ljudi kojima je suđeno da budu zajedno, pustolovina zajedničkog života ne briše njihovu predodžbu o samima sebi, nego je, upravo suprotno, prosvjetljuje i oblikuje. Kako, kada se dvoje ljudi ujedini u braku, u njega ulaze kao cjelovita bića te u braku ne gube polovicu sebe, nego postaju više od sebe. Tim sporazumom s Bogom i supružnikom zapravo utrostručujemo svoje biće i postajemo tri puta više nego što smo bili. Tri subjekta: žena, muž i Bog, ujedinjeni u jedno. 1 x 1 = 3. Mistično umnažanje…

„Za to su potrebni odvažnost i žrtvovanje”, rekao je.

A onda me izazvao. „Što je veći rizik za tebe, Matthew? Krenuti u tu pustolovinu ili nastaviti postojeću?”

Izazov. Potaknuo me na razmišljanje. Sljedećih sam nekoliko tjedana proveo razgovarajući sa svećenikom, bratom i muškarcima u sretnim brakovima. Ubrzo sam, prvi put u svojem životu, stekao hrabrost da na brak ne gledam kao na završno odredište, nego kao na novu ekspediciju, na afirmativan i iskren odabir da postanem više, zajedno sa ženom s kojom sam želio provesti ostatak života, i s jedinom majkom koju sam želio imati uza se na svoj osamdeset osmi rođendan. Prvi sam put počeo na brak gledati kao na nešto više od biblijske i pravne sankcije čijem sam ostvarenju, kako se od mene očekivalo, trebao težiti.

Komentiraj