FELJTON: Slavni početak i neslavni kraj Idola

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Zamisli život…’ u kojem Dušan Vesić piše kako su nastali Idoli, jedna od najznačajnijih novovalnih grupa na prostoru bivše države, te kako je došlo do njihova raspada nakon kultnog albuma ‘Odbrana i poslednji dani’

Tko je imao prilike vidjeti studio Janka Mlinarića Trulog u Zagrebu i studio Enca Lesića u Beogradu u isto vrijeme, taj je mogao vidjeti dva studija u nastajanju, ali neobično važna za razvoj scene tog vremena. Encov studio zvao se Druga Maca i bio je smješten u podrumu dvorišne kuće u Lole Ribara 11. Tamo je već bio snimljen album Riblje čorbe.

Tu su Idoli napravili prve dvije snimke, Retko te viđam sa devojkama i Pomoć, pomoć. Vidici su onda u PGP-u tiskali pet tisuća singl-ploča. Na A-stranu smješteni su Idoli, na B-strani pjesnik Slobodan Škerović recitirao je svoje stihove uz klavirsku pratnju. Ploča je izašla kao poklon u travanjskom broju Vidika i to je bilo prvo neovisno izdanje novog vala u Beogradu. Ali travanjski broj nije izašao prvog svibnja 1980., kako je bilo predviđeno. Čekalo se da Tito umre i da ga ožalimo. Retko te viđam sa devojkama bila je prva provokacija Idola. Počeli su s pjesmom o homoseksualnosti i, naravno, odmah izazvali svu pažnju. Kad god bi netko u to vrijeme otišao korak dalje, izazvao bi svu pažnju i odmah dijelio Beograd: jedni bi bili oduševljeni, drugi bi se zgražali. Idoli su zbilja otišli korak dalje, ne samo u poetici nego i u samoj glazbi. „Sve je napravljeno na izuzetno inovativnoj glazbi“ – objašnjava Đorđe Matić – „što se zaboravlja: pjesma je sastavljena čak iz tri naglašeno različita dijela. Prvo ide ta tako upadljiva, ritmički neobična (4/4 + 2/4) unisona fraza uvoda i strofe – kao da muzika mimetički hoće dočarati ’iščašenost’ pogleda lika i njegove ’naopake ljubavi’.

Strofa je dijaloška, s izmjenom perspektive i glasova (’retko te viđam’ – ’retko me viđaš’), preko refrena koji pjeva bend zajedno – što će Idoli često imati, više od drugih bendova. Pjesma uzbudljivo raste do dramatičnog trećeg dijela, galopirajućeg kao bolero, s dramatskim udarcima klavira i gotovo klasičnim potencijalom orkestracije u kulminaciji (’veruj mi!’). Prije nego što se još samo jednom ponovi rif iz uvoda i pjesma stane neočekivano i naglo, ’u zraku’, ostavljajući i nas što smo je tada čuli bez zraka.“

Glazbenik i muzikolog Damir Filipović kaže da ga je „stvar mučila dok ju je skidao“, rezimirajući na kraju precizno: „Ne sjećam se da sam ikad igdje čuo nešto slično.“ Kada je singl objavljen došlo je do prvog nesporazuma u bendu. Vlada je bio nezadovoljan što nije bio potpisan na singlu kao autor. Sjedio je i dopisivao iza naslova pjesme V. Divljan između zagrada, onako kako je vidio na pločama. Šaperu je to bilo čudno. Činilo mu se da Vlada ne prihvaća biti dio trojke nego želi biti frontmen. Vlada je pak držao da on jest frontmen. Ustvari, nije bilo do kraja jasno je li Vlada primio Šapera i Krleta u svoj bend sa Zdenkom i Božom, ili su Šaper i Krle primili Vladu u svoj projekt Dečaci.

Snimanje drugog albuma Idola počelo je u studenom 1981. godine u Studiju VI Radio Beograda. Događalo se to u specifičnoj atmosferi koja je vladala oko benda. U to vrijeme još su bili na glasu kao štos bend i dio javnosti očekivao je njihovu skoru propast. Drugi dio javnosti očekivao je nešto veliko, svakako veće i od Paket aranžmana i od mini-LP-ja. To je za Idole bila i teška i laka pozicija, i prirodna i neprirodna, i zahvalna i nezahvalna, ovisno o tome kako će se sami postaviti prema njoj.

Oni su se postavili tako što su mini- LP-jem ostavili sebi prostora za kreativni predah pred Odbranu i poslednje dane. „To je ploča koju smo hteli da snimamo sa velikom koncentracijom, sa velikom željom da to bude nešto sasvim novo, uzbudljivo i muzički i idejno i ideološki i izvođački“ – objasnio je Srđan Šaper u knjizi Odbrana i poslednji dan. Zato su odlučili da će sami biti producenti. Vlada je htio da rade bez pritisaka. Producentima je uvijek najvažnije da najprije smjeste bend u neki zvuk svog vremena, a Idoli se nisu htjeli uklapati u tuđe zvukove. Htjeli su svoj zvuk i htjeli su do njega doći sami. Ipak, svjesni da nemaju dovoljno studijskog iskustva, nisu bili protiv da im tu i tamo netko pomogne. U početku je u studio dolazio dr. Spira. On je htio biti producent, a Vlada mu je eventualno htio dati funkciju asistenta produkcije. Brzo je došlo do razlaza. Bend je ostao sam s tonskim snimateljem Miletom Piletom Miletićem. Ni Mile nije imao iskustva sa snimanjem glazbe, ali je bio poznat po svojim montažama u radijskoj emisiji Tup tup Milovana Ilića Minimaksa.

‘Retko te viđam sa devojkama’ bila je prva provokacija Idola. Počeli su s pjesmom o homoseksualnosti i, naravno, odmah izazvali svu pažnju. Jedni su bili oduševljeni, a drugi su se zgražali

Kad bi zaškripalo s tehničke strane, imali su svu pomoć Jovana Viškovića, tehničkog direktora Radio Beograda. Snimali su od šest sati poslijepodne do četiri sata ujutro. Onda bi odlazili na jutarnju kavu u hotel Union. Kad je Spira prestao dolaziti, Krstić i Šaper su pozvali Gorana Vejvodu. Ni Vejvoda nije proveo mnogo vremena po studijima, ali je imao nove ideje o standardima produkcije. Vejvodina tadašnja djevojka Bebi Dol danima je sjedila u kutu studija i okretala tarot. Mile je snimao i motao džointe. U razgovoru s Nebojšom Ristićem Miletić će otkriti da je bend stalno donosio u studio nove utjecaje: „Zbog nekog Godarovog filma nedelju dana su imali fazon ’seci-lepi- okreći unazad’. Ponekad sam morao da zavlačim ruku u kantu za đubre, a onda da peglam zgužvane parčiće trake.“ Do Nove godine su završili gotovo cijeli album, a onda su ga 3. siječnja 1982. jednostavno izbrisali.

Zaključili su da neke matrice zvuče kao da su rađene za Zdravka Čolića. Ostala je samo ritam- -mašina koja će se poslije čuti u Rusiji. Kad je čuo lošu vijest, Siniša Škarica, njihov urednik u Jugotonu, gunđao je čitave dvije minute, a onda im je dopustio nastaviti u istom tempu. Bio je očaran njima.

Četvrtog siječnja počeli su ispočetka. „Bio je to vrlo interesantan proces“ – objasnit će Goran Vejvoda. „Proveli smo noći i noći u studiju. Moja uloga je bila da budem Brian Eno iz druge ruke. Pokušavao sam da prenesem taj neki njegov način rada o kom sam čitao ili sam ga slušao s ploča, a koji nije klasičan način kao na primer kod jazz muzičara: uđu u studio i za dva dana snime tri ploče. Međutim, u ovom kontekstu i godina i razmišljanja na drugi način i istorijskog muzičkog tereta, ljudi su hteli da koriste zvuk kao kreativan način. Tu se događa paradoks da se zvuk koristi kao matrica za muziku, a te dve stvari nisu baš brat i sestra. Zvuk je jedna slobodna forma, a muzika je organizovana forma, tako da tu – kad hoćeš da ih staviš zajedno – dolazi do kontradikcija. Proces Odbrane upravo je u tom paradoksu i ta ploča zvuči interesantno upravo zato što je to konstantna istraga kako nešto može da zvuči drugačije, kako nešto može da se snimi drugačije, kako nešto može da se izbriše drugačije – dok s druge strane stoji teret dobre pop pesme koja će da ostane u vremenu. Moj zadatak je bio da spojim te dve sile. Kad danas slušam tu ploču, srećan sam jer čujem zvuk tog paradoksa.“

Znalo se da se Idolima neće dogoditi greška da ponove koncept mini-LP-ja, a oni su znali da je s njihovim campom gotovo, bar za neko vrijeme. Iako su naučili da je korisno ako kažu ponešto loše o Bregoviću, naučili su od njega najvažnije: ključ stalnosti leži u promjenama, a promjene se najbolje vide i najbolje skrivaju kroz provokacije. Bili smo u to vrijeme još uvijek nevino društvo u kojem je provokacija imala svoju važnu funkciju. U fazama kad mladi čovjek gradi svoju ličnost, provokacija zna biti neophodna kako bi ga pokrenula.

Izgledalo je ponekad kao da Idoli love provokaciju po svaku cijenu, radi same provokacije, a album Odbrana i poslednji dani bio je naizgled pun takvih trenutaka: religija, transseksualizam, omot ispisan ćiriličnim fontom koji je najčešće koristila Srpska pravoslavna crkva. Ali samo je naizgled bilo tako. Album je dao mnogo više od uobičajene ekskluzivnosti koju su Idoli obično koristili kao sredstvo za iskazivanje superiornosti.

Paket aranžman bio je politička ploča, mini-LP ljubavna, a Odbrana i poslednji dani upravo je spiritualni album. Najopsežniju analizu albuma dao je Predrag Popović u Džuboksu. U svom ambicioznom ogledu, koji ostaje jedan od briljantnih primjera beogradske pameti, Popović je ustvrdio da se Idoli „ne bave verskim misticizmom, niti filozofskim aspektima religije, njihov iz- bor je antropologija. Dakle, Idoli razmatraju formiranje načela pojedinca koji pod spletom istorijsko-religiozno-ideoloških pritisaka preispituje moguće puteve i pokušava da ostvari autentično svoj. To je beleženje svih onih slika koje nastaju na raskršćima: Oni (materijalizam, ideologija) – Ja (jedinka, elemenat nacije) – On (apsolut, religija). Najveća vrednost tih traganja je u rešenjima koja se otkrivaju na kraju: iskupljenje za pojedinca, te logičan prelaz ka opštem i zahvatanje u domen nacije. Konačno, to je i razlog veličine ploče: vraćanje korenima i obraćanje veri na planu pojedinca, a oživljavanje senki zaboravljenih predaka, osvežavanje rituala i konstituisanje osećanja neoslovenstva na jednom širem planu.

Ruso-filija-fobija, opsednutost Zapadom, sveukupnost sadejstva muškog i ženskog principa – već su registrovani segmenti tematike Idola. Novi momenti sa Odbrane zatvaraju fascinantno bogat krug: rađanje, smrt, pitanja autoriteta i patronata, superiornost i narcisoidnost veštih, nagoveštaj katastrofe itd. U okviru ploče moguće je proslediti razvojnu liniju tekstova u skladu sa smerom kretanja osnovne ideje albuma. Nema beznačajnog, jednoznačnog ili tematski izolovanog teksta. No, malo grublja podela se može izvršiti.“ „Kenozoik ne otvara slučajno A-stranu albuma“ – analizira dalje Popović. „On razrađuje problem zavetne suštine čoveka i nemoći njegove pred svevišnjom providnošću, ili se – što je podjednako verovatno – bavi rezignacijom bića pred materijalističko-ideološkim maltretmanom Svete Planete. Taj isti tekst sadrži bezbroj referenci koje nas na osnovu višestruke isprepletenosti stihova vode pojedinačnim kompozicijama albuma.

Posmatrajmo recimo temu kraha i kraja, pretnji i nasluživanja nesaznatljive opasnosti. U Kenozoiku se ta strepnja javlja na dva mesta (’Od onoga što vidim mi ponestaje dah / ostaje da ostanemo gde smo sad’), a u Nebeskoj temi, koja je uz Hajde, sanjaj me, sanjaj najizvornije tretiranje božanstva, prisutna je u celoj pesmi (’S tobom, s tobom biću do kraja tu… njene oči pametne poljubio sam zadnji put’). U Odbrani, zastupniku razloga ploče, pa stoga neraskidivo povezanoj sa Poslednjim danima, tekstu o smrti i deifikaciji, taj motiv dostiže kulminaciju u dvostihu ’Rođeni uz neke reke daleke / gledamo nebo kako pada na nas.’ Time se začinje nova struja stihova povezanih idejom panslavenizma, što nas kratkim postupkom vraća početniku lanca ovog kratkog razmatranja, Kenozoiku i stihovima: ’Čini mi se, oduvek sam bio glup / glasovi mi govore eta konjec.’ Ukoliko bismo izabrali liniju neoslavenstva, ’svetosavska blaga ruka’ iz Kenozoika bi nam ukazala put ka Igrale se delije – bučnom utemeljenju novih osećaja, koji dvostrukom ekspozicijom spaja rituale korena i trenutka. Bliska je Kenozoiku i kompozicija Senke su drugačije, čija je tema prarađanje i svi kasniji trenuci evolucionih skokova. Par izvanrednih i dvosmislenih mesta: ’Neko misli moje misli / neko peva kroz moj glas’ – izvanredan su kontrast himni smrti kakva je Moja si. To je u svakom pogledu najambiciozniji poduhvat albuma. Tematski, pesma je angažovana oko problema hermafrodizacije i samozaljubljenosti ’velikih’ i taštih: Moja si, moja si i sebe gleda, moja si, moja si i sebe gleda, dok se pretvara. On bi voleo biti ta devojka, on bi voleo da ga vole drugovi. da proba sebe da izmeni. Bogatstvom asocijacija, mistično-magijskom atmosferom, promatranjem pitanja trajnosti, prolaznosti, autoriteta, opredeljenja, spasa – ovo je krunisanje napora Idola da se u svega jednoj kompoziciji sažme idejno-tematska celokupnost.“

Iako su naučili da je korisno ako kažu ponešto loše o Bregoviću, Idoli su naučili od njega najvažnije: ključ stalnosti leži u promjenama, a promjene se najbolje vide kroz provokacije

Ali dobro je na kraju primijetio Popović: izvan konteksta kvalitetnog i dostupnog popa, ti stihovi ne bi stigli ni do „godišnjeg zbornika gimnazijskih radova“. Popovićevo gledište bilo je blisko Vladinom. Družili su se uostalom i privatno, Popović je i sam izišao iz novog vala. Prvo tumačenje nekog od članova benda došlo je međutim tek tri i pol desetljeća poslije Popovićevog. U knjizi Odbrana i poslednji dan Srđan Šaper je rekao da je Moja si središnja pjesma albuma, iz koje izlaze sve ostale teme. On je album objasnio sljedećim riječima: „Odbrana je jedan neobičan eksperiment s ritualnom dimenzijom, koja je prekrila celu priču. Želeli smo da ta ploča bude negde između neba i zemlje, onako kako su to i naši životi. Zato su mnoge pesme uronjene u neki oblik spritualnosti, a neke naizgled obične, jednostavne. Ja sam voleo da pišem stihove, a Vlada nije. On je voleo da napiše tri, četiri stiha i onda se to vrti u krug, tako da imamo puno pesama koje su nastale kao neki pačvork – malo Vlada, malo ja, malo [Nebojša Krstić] Krle. Kenozoik je moj tekst, a muzika je zajednička. Ima tu raznih asocijacija, pojavljuje se i ’svetosavska blaga ruka’ i ’pubes lux’, te sve ideje stoje jedna naspram druge.

Pesma Moja si nastala je po mom tekstu, a muziku smo zajedno radili. Ova pesma ima više glasova, to je kombinacija transrodnog, odrastanja (Bildung), onostranog i političkog. To je pesma o junaku, o arhetipu heroja sa nekog mitskog Balkana, onako kako to vidite u dvadesetdrugoj godini. Stih ’on bi voleo biti ta devojka’ ne znači da bi on želeo da promeni pol, malo je, mislim, komplikovanije. Možda on teži onom platonskom izjednačavanju polova. Stih ’za mesec mandoline umiru’ znači hiljadu godina poezije koja nam prethodi, stih ’majke i očevi se smenjuju’ jeste dugo trajanje svih nas, nasleđe vrste koje postoji u svakom čoveku.

Što se tiče stiha ’na hijacint mu koža podseća’, mnogi su mislili da se on odnosi na Tita. To je jedna antička razmena mišljenja tragičnog i komičnog. Senke su drugačije je pesma o rađanju, onako kako se to u mladosti dešava stalno jer je svaka godina novo otkriće, novo otvaranje prema svetu. Stih ’nek me ova čaša mimoiđe’ ima veze s onim što je Hristos rekao u predvečerje raspeća. Ako je pesma Moja si neka vrsta antičkog hora ovog albuma, onda je prirodno da iz nje proističu pesme koje simbolizuju rađanje, odrastanje, starost. Na primer, ja najviše volim pesmu Nemo. Ona govori o odrastanju, to je strah čoveka koji postaje neko drugi. Suštinski, to je strah koji imate u mladosti, strah da ćete se u budućnosti udaljiti od onoga zbog čega ste ovde, dakle, ne samo strah od gubitka identiteta već od gubitka nade. Kada kažem odrastanje, mislim na taj momenat kada imaš dvadeset godina i prelaziš iz adolescentnog perioda u drugi i gubiš ono što misliš da je tvoje, postaješ nekako običan, postaješ kao svi drugi. Nemo zapravo govori o ’uobičavanju’. Rusija je klasičan primer onoga što je obeležje ove ploče, mnogobrojnih posveta u tekstu: u Bakićevoj ulici je stanovao Krle, ja sam čitao knjigu Aleksandra Fadejeva i ubacio priču sa Vostokom. Vlada je često u svojim pesmama imao sliku žene koja je jača i od njega, to se i kasnije javlja u njegovim tekstovima. Postoji i niz malo drugačijih pesama kao što su Igrale se delije i naša prva pesma Gde si sad Cica maco.

Imali smo jedan dobar strah: kada bismo osetili da smo otišli negde predaleko, morali smo da napravimo neku ovakvu sličicu, koja je kao karta Lude u tarotu, to je ova pesma Gde si sad Cica maco. U pesmi Igrale se delije videli smo budućnost: povezanost igranki u mesnim zajednicama i velikog kola ludila koje je kasnije obuzelo celu zemlju. U Vladinim pesmama tema je uvek jednostavnost ljubavi naspram haosa sveta, u mojima su stalno prisutni neki odlasci – ’voli me nežno dok sam još tu’, kao u Odbrani. Telesna ljubav je bolji odgovor od nekih svetlosnih simbola. Krletova pesma Glavna ptica je isto jako interesantna, za nju je on pisao i tekst i muziku. Meni je to mnogo ličilo na Beatlese – McCartney, Lennon, Harrison. Oni su imali te autorske, kreativne kombinacije u pesmama. Pesma Hajde, sanjaj me, sanjaj klasična je pesma tog tipa. Tekst i melodija su moji, inspirisani nekim pesmama Briana Ena. Refren je Vladin, i baš su se odlično uklopili.“

Album Odbrana i poslednji dani u više navrata je izabran za najbolji jugoslavenski rock album. Riječ je o umjetnički konceptualnom albumu bez presedana, ne samo u jugoslavenskoj rock muzici, nego i u jugoslavenskoj muzici uopće. To je također jugoslavenska prethodnica onoga što će kasnije biti poznato kao world music. To je vjerojatno prvi album u Istočnoj Europi koji se na bilo koji način bavi pravoslavljem. Nebojša Pajkić ga je nazvao „pravoslavnim punk oratorijumom koji izlazi pred javnost dve godine posle Titove smrti, u paničnoj državi koja neguje bol prema diktatoru.“

S jedne strane, Odbrana je govorila snažnim glasom beogradskog građanskog antikomunizma. S druge strane, to je bio jugoslavenski Sergeant Pepper’s Lonely Hearts Club Band Beatlesa. Bio je jedinstven na isti način: nije se naslanjao ni na što kako bi nastao i nije opteretio scenu svojim nastankom. Svi su željeli napraviti takav album, ali svi su znali da je to nemoguće. Kako imitirati tako jedinstvenu ploču? Kako se i očekivalo, režimski mediji u Beogradu bojkotirali su album. Beograd je naročito zamjerio Idolima što su omot tiskali na ćirilici. Vlada Divljan je vjerojatno bio u pravu kad je rekao da omot tiskan na ćirilici u to vrijeme ne bi ni mogao biti objavljen u Beogradu. Ali, bojkot nije bio samo „politički“, nego je to bila i glupa cehovska pobuna beogradskih glazbenika protiv „neglazbenika“.

Album ‘Odbrana i poslednji dani’ u više navrata je izabran za najbolji jugoslavenski rock album. Bio je jugoslavenska prethodnica onoga što će kasnije biti poznato kao world music

Naime, glazbenici na položajima u medijima nisu ni htjeli ni mogli prihvatiti da su Šaper i Krstić mjesecima snimali ploču u najskupljem studiju u gradu, i još je nisu snimali za PGP nego za Jugoton – i još bi im se trebalo pomoći u medijima. U razgovorima o Idolima u to vrijeme u Beogradu često se mogla čuti rečenica: „Ko ih jebe.“ U promotivnoj kampanji bend se svega nekoliko puta pojavio na televiziji, i to ne u udarnim terminima. Na radiju se vrtio samo Kenozoik. Da je Beograd protiv Idola iz svojih osobnih razloga, vidjelo se i po tome što je Zagreb dočekao ploču aklamacijom. Poslije ovog iskustva bio je jasno da je došlo vrijeme da se redefinira stav medija prema Vladi i Srđanu i njihovom međusobnom odnosu.

Neka ostane zabilježena ova impresija Branka Vukojevića poslije jednog intervjua za Džuboks: „Stvari se u Idolima ne mogu tako lako postavljati u okvire iskonskog kontrasta između srca i duše i razuma. Ako bi Srđan i Vlada bili ti antipodi, rešenje nije ni na sredini, već je to jedna neprekidna partija ping-ponga, gde ona mrežica na sredini ne predstavlja problem sve dok se loptica prebacuje preko nje. Razgovarajući o ovome, [Nebojša] Pajkić i ja smo se složili da se u slučaju strožije procene Šaperov angažman u grupi pre može oceniti intuitivnim, a Divljanov racionalnim, mada površan pogled ukazuje na suprotno.“

Goran Vejvoda nije bio zadovoljan što je na albumu napisano da je samo svirao u nekim pjesmama. To je uostalom bilo iznenađenje jer su Krle i Šaper razgovarali s njim da postane ravnopravan član benda. Ali Vlada je bio protiv. Mislio je, ako bi Vejvoda ušao u bend, tad bi ih na drugoj strani bilo čak trojica. „Mislim da imam ravnopravan udeo na tom albumu, bez obzira što nisam tako potpisan na omotu“ – rekao je Vejvoda. „Vlada nije hteo da napiše koliko sam doprineo celom tom podvigu.“ Ploča nije zvučala dobro. Efekti su bili nepotrebno preglasni, klavijature isto, bubanj je ostao tanak i dalek. To bi moglo biti zato što čovjek koji je rezao master nije obratio pažnju na činjenicu da je ploča bila dužeg trajanja nego što je bilo uobičajeno pa su zbog toga navoji bili gušći. Ukupno se prodalo oko četrdeset tisuća „najboljeg jugoslavenskog albuma“. Za ploču koja ne komunicira jednostavnim emocijama to je izuzetna cifra.

Toga svibnja, u Zagrebu, Idoli su na svoja dva koncerta u Kulušiću ostavili dobar dojam. Kad se zna da su u godini koja je prethodila bili najveća atrakcija u Zagrebu, imali su pred sobom nimalo lak zadatak. Ali, dobro su ga obavili. Publika nije bila oduševljena novim pjesmama, a oni su to uspješno prebrodili tako što su je zabavljali između pjesama. Manjak repertoara nadoknadili su prepjevom Death Or Glory grupe Clash i neodoljivom verzijom Igraj boogie woogie.

Na kraju su se prenemagali oko izvođenja Maljčika: izgledalo je kao da su bili odlučili ne svirati svoj najveći hit te da su popustili tek pod neumoljivim pritiskom publike. Beogradski koncert 12. lipnja ostao je zapamćen po tome što je njihova prijateljica, dramaturginja Biljana Maksić, prije koncerta tamjanom okadila dvoranu Doma omladine. Za to vrijeme slušali smo pravoslavni zbor koji je pjevao iz razglasa. To je za Beograd onog vremena bila nadrealna scena.

Među nama koji smo stajali ispred pozornice smišljani su vicevi na račun toga „da će nas sve pohapsiti“. Predrag Popović će poslije u Džuboksu točno opisati da se te večeri u Domu omladine stekao „sav spektar interesovanja javnosti, od radoznalosti do snobizma, najzad i potpuno nedefinisan stav okupljene publike. Strogi nadzornici su sedeli pored pasivnih posmatrača, svi u iščekivanju neobičnog.“ I uistinu, bio je to neobičan koncert. Međutim, ona nadrealna scena koja se dogodila prije početka koncerta nije našla opravdanja u onome što se događalo poslije, i to je razočaralo.

Idoli su odsvirali sedamdeset minuta „službenog programa“ u nespretnoj kombinaciji novih i starih pjesama (zahvaljujući odličnoj ritam-sekciji obavili su to bolje nego što se moglo očekivati), a onda su još sat i pol svirali biseve – među njima i vlastite obrade starogradskih klasika. Više puta su pobrali aplauz usred pjesme (prvi put u Americi), što na rock koncertima nije uobičajena pojava. Međutim, bilo je mnogo neorganiziranosti, improvizacija, pa i nervoze. Šaper je držao sve konce komunikacije s publikom i bio uglavnom zabavan sve dok ne bi krenuo svirati. Vlada je znao zamoriti besmislenim solo-dionicama na gitari, u kojima je pritom griješio jer je tijekom koncerta mnogo pio. Ipak, sve se na kraju pretvorilo u tulum.

Komercijalni uspjeh pjesme ‘Čokolada’ bio je veći nego što se očekivalo. To je stvorilo nove probleme u međusobnoj komunikaciji. Nakon koncerta u Ljubljani 1984., Šaper i Krstić odlučili su više ne raditi s Vladom

Čulo se poslije da se koncert dogodio u također neobičnim okolnostima za njih same. Šaper je četrdeset osam sati uoči koncerta montirao ispitni film. Za Kokana se gotovo do posljednjeg trenutka nije znalo hoće li nastupiti jer je bio pozvan na vojnu vježbu. Zdenko je svirao posljednji koncert prije odlaska u JNA. Zamijenio ga je Branko Isaković, do tada basist Bulevara. Branko je na sljedeći način vidio Vladu, Krleta i Šapera: „Atmosfera je bila puna energije kad su njih trojica bili zajedno. To nije normalna atmosfera, to je kreativno grotlo. Non-stop vrcaju neke ideje i humor, ne možeš da podneseš koliko je sve zajedno ludo. Upao sam među najkreativnije ljude u zemlji.“

Album Odbrana i poslednji dani ostavio je Idole u problemima. Kritika je gotovo unisono hvalila album, ali pjesme s ploče nisu se puštale ni na radiju ni na televiziji. Oni poslije Odbrane nisu imali kamo dalje. Budući da u tom trenutku nisu bili sposobni za nova istraživanja, morali su sasvim pojednostavniti zvučnu sliku. Iz tog je razloga Čokolada rađena kao komercijalna pop ploča. Međutim, pod utjecajem producenta Boba Paintera, zvuk je ispao još mekši nego što je bilo zamišljeno. Pjesme su većinom napravili Srđan Šaper i Nebojša Krstić jer je Vlada Divljan bio zauzet pripremama i obranom diplomskog rada na Rudarsko-geološkom fakultetu u Beogradu. Album su htjeli nazvati U gradu bez sna.

Jugoton je savjetovao da naziv albuma ipak bude Čokolada, po jednoj od pjesama s albuma. Prvi naziv odgovarao je ploči niske tiraže, drugi naziv diktirao je prvu tiražu od sto tisuća nosača zvuka. Netko bi rekao da su se polakomili i pristali. Ustvari, oni su samo htjeli vidjeti koliko daleko mogu dobaciti. Ako bi odustali, to ne bi bili oni. Pričalo se u to vrijeme po Beogradu da je Nebojša Krstić otuđio pjesmu Čokolada od Mire Mijatović.

Komercijalni uspjeh te pjesme bio je pak veći nego što se očekivalo. To je stvorilo nove probleme u međusobnoj komunikaciji. Godine 1984., nakon nikad dovoljno rasvijetljenog Vladinog incidenta na koncertu u okolici Ljubljane, Šaper i Krstić odlučili su više ne raditi s Vladom. Održali su jednu neuspjelu probu Idola na koju Vlada nije bio pozvan. Potom je Vlada zaštitio ime u patentnom zavodu i bend je prestao s radom.

Između slavnog početka i neslavnog kraja cijelo se vrijeme nalazila tanka linija koju su jednog dana jednostavno prešli. Vlada i Srđan pomogli su jedan drugom u pisanju i izvođenju glazbe za filmove Davitelj protiv davitelja (1984.) i Šest dana juna (1985.). Album s glazbom za film Šest dana juna (1985.) bio je Vladin solo-album, ali Jugoton je inzistirao prodavati ga kao album Idola. Uvijek se moralo voditi računa o tome da blagajna bude napunjena. Netko bi to shvatio kao odraz kapitalističkog gledanja na stvari, netko bi pak razumio da bez pune blagajne nema ni velikih podviga.

Tijekom godina nerazumijevanje između Vlade s jedne strane i Srđana i Krleta s druge neprestano je raslo. Vlada je optužio Srđana i Krleta da su netočno prijavili autorstvo pjesama. Kada se u nekoliko navrata potezalo pitanje eventualnog ponovnog okupljanja Idola, Krle i Srđan nisu bili protiv, ali Vlada je odbijao svaku raspravu o tome.

Komentiraj