Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Kissinger – Tito’ u kojem Bojan Dimitrijević piše o čestim susretima Henryja Kissingera, sinonima za američku vanjsku politiku, s predsjednikom Jugoslavije u doba hladnog rata

Sinonim za američku vanjsku politiku u epohi Hladnog rata, Henry Kissinger, u više se navrata tijekom sedamdesetih godina susretao s jugoslavenskim liderom Josipom Brozom Titom – čak šest puta, a imao je i nekoliko susreta s drugim istaknutim ličnostima jugoslavenske države i diplomacije. Stupajući na dužnost pomoćnika predsjednika Nixona za nacionalnu sigurnost u razdoblju velike krize američke vanjske politike zbog tegobnog angažmana u sukobu u Vijetnamu, Kissinger je došao u veliko iskušenje da pretoči svoja prethodna intelektualna iskustva u realnu politiku, koju će provoditi američki predsjednik. Socijalistička Jugoslavija u njegovoj je percepciji imala posebno mjesto kao država koja je otvorila napuklinu u istočnom komunističkom bloku te je služila i kao svojevrstan primjer drugim državama da eventualno pođu putem „Titoizma“ – kako je i sam nazivao jugoslavensku politiku otklona od istočnog, komunističkog bloka – ali i kao strateška točka američke politike da drži Sovjetski Savez izvan pristupa Mediteranu.

Kissingerov odnos prema Jugoslaviji imao je služben i neslužben karakter. Susretao se s Titom i njegovim rukovodstvom kao pomoćnik predsjednika za nacionalnu sigurnost i kao državni tajnik, ali potom i kao pripadnik bivše administracije. Njegovo hijerarhijsko pomicanje vidi se kroz razgovore s jugoslavenskom stranom. Na prvim susretima 1970–1971. on je manje primjetan jer i sam osvaja prostor oko predsjednika. Ali, već tijekom posjeta 1974–1975. njegova je uloga značajna i jugoslavenska strana to primjećuje, ne samo u tim razgovorima već i aktivnostima diplomacije, koja prilično detaljno prati njegovo kretanje i aktivnosti.

Kissinger je prema Jugoslaviji i njezinom lideru Titu imao prilično konstruktivan stav. Bio je intelektualac antikomunističkog opredjeljenja koje nije prikrivao, a nije podnosio ni aktivnosti Pokreta nesvrstanih, s čijim se stavovima često sukobljavao na raznim stranama svijeta ili u skupštini Ujedinjenih naroda. Sve je to moglo voditi ka neraspoloženju prema jugoslavenskoj strani, posebice Titu. Česte oscilacije u jugoslavenskoj vanjskoj politici, kritički tonovi prema Sjedinjenim Državama te podrška revolucionarnim i radikalnim pokretima diljem takozvanog Trećeg svijeta čimbenici su koji su samo dodatno iritirali Kissingera. Zbog toga je – osobito u svojoj najutjecajnijoj fazi – imao riječi kritike za takve stavove i često ostavljao jugoslavenskog ministra vanjskih poslova Minića bez zakazanog termina za sastanak.

Ipak, Kissinger je prepoznavao poseban značaj Jugoslavije i zato se prilično mnogo bavio odnosima s njom. Titov svojevrsni osobni šarm u odnosima sa svjetskim diplomatama i liderima također je utjecao na Kissingera jer je u njemu prepoznavao ranog lidera iz Drugog svjetskog rata, čovjeka koji je pružio otpor Staljinu i „održao se na površini“ te postao utjecajan u odnosima Trećeg svijeta, najviše zbog liderske uloge koju je imao od početka. Međutim, Kissinger je u Titu prepoznavao i čovjeka koji je u svojoj biti bio oličenje srednje Europe prije Drugog svjetskog rata, u kojoj je i sam odrastao. Prema pojedinim zapažanjima nekih od njegovih najbližih suradnika, Tito se o Kissingeru izjašnjavao kao o opasnom konkurentu, pokazujući pritom poštovanje prema njegovim stavovima, znanju i utjecaju.

Može se ipak zaključiti da su, usprkos svim iskušenjima u obliku iznenadnih poremećaja odnosa zbog razvoja događaja na drugim stranama svijeta, ponajprije na Bliskom istoku te dilemama u vrhu Sjedinjenih Država o potrebi i značaju odnosa s Titovom Jugoslavijom, odnosi dviju država u razdoblju administracije predsjednika Nixona i Forda, točnije u doba službovanja Henryja Kissingera, bili najvećim dijelom – uspješni. Analizom razgovora Kissingera i njegovih jugoslavenskih sugovornika uočava se da su razgovarali o svjetskim događajima: odnosima na Bliskom istoku, ratu u Vijetnamu, prevratima u Čileu, na Cipru, odnosima sa Sovjetskim Savezom i njegovim rukovodstvom te, naravno, o Pokretu nesvrstanih. Zamjetno malo razgovarano je o bilateralnim odnosima Sjedinjenih Država i Jugoslavije. Tito i njegovi suradnici iscrpljivali su se dokazujući svoje „svjetske“ uloge, debatirajući i često se suprotstavljajući Sjedinjenim Državama, a ne koristeći takve razgovore za unapređenje suradnje dviju država u području ekonomije, trgovine, investicija ili vojnih odnosa. Pa i kada bi se postigli konkretniji dogovori o bilateralnoj suradnji, jugoslavenska strana često je remetila uspostavljene dobre odnose nekim svojim postupkom, mahom javnim optužbama na američki račun ili podrškom evidentnim američkim protivnicima diljem svijeta. Takve oscilacije Kissinger nije podnosio, iako je shvaćao da nezavisnost Jugoslavije ne znači i automatsko podržavanje američkih pozicija u sukobima diljem svijeta. Shvaćao je značaj takvog posebnog položaja Jugoslavije, objašnjavajući to činjenicom da kad ne bi bilo američke ekonomske, a ranije i vojne pomoći, odnosno jasnog jamstva njezine sigurnosti s američke strane, Jugoslavija ne bi imala tako ekskluzivan stav na svjetskoj pozornici.

Ključno desetljeće Kissingerovih odnosa s Jugoslavijom bile su 1970-te godine. Međutim, Kissinger se bavio jugoslavenskim događajima naknadno u svojim radovima i javnim nastupima te kao čovjek od iskustva i poznavatelj prilika na prostoru bivše Jugoslavije. Raspad i ratovi na prostorima bivše Titove države otvorili su mogućnost za nastavak njegovog bavljenja, sada ratom zahvaćenom, Jugoslavijom. Njegovi nastupi bili su često izvan okvira glavnog tijeka trenutne američke administracije, zasnovani na osobnom iskustvu ili njegovim povijesnim analogijama, što mu je bila jedna od omiljenih metoda razumijevanja svjetske politike ili definiranja američkih odnosa. U ratovima 1990-ih bio je jedan od rijetkih američkih „glasova“ koji su imali razumijevanja prema srpskoj strani i kritizirali američku diplomaciju kao nepromišljenu u pojedinim postupcima, najviše u primjeni metoda zračne sile kao nastavka američke i zapadne diplomacije prema Srbima. Kao originalni vanjskpolitički mislioc, a ranije i praktičar, ostao je do danas ličnost čije se mišljenje, a još više upozorenja, uvažavalo i prenosilo na ovdašnjim prostorima. Kissinger je tako bio jedan od rijetkih globalnih diplomatskih igrača koji se tijekom svog mandata u vrhu Administracije i razdoblja nakon njega bavio jugoslavenskim prostorom u velikoj ga mjeri razumijevajući.

TITOV POSJET SJEDINJENIM DRŽAVAMA 1971. GODINE

Kao što se vidi iz telegrama koje je američka ambasada u Beogradu upućivala u State Department početkom 1971., jedna od dominantnih tema bila je kako će se organizirati jugoslavenska vlast nakon Tita. Tema je bila vođena kao „jugoslavensko naslijeđe“ (Yugoslav succession). S jedne strane Tito je 1971. produživao svoj formalni mandat, a s druge najavljeno kolektivno predsjedništvo SFR Jugoslavije još nije bilo započelo rad. U tom kontekstu su tumačeni i ustavni amandmani, iz kojih je zaključeno da će se ići prema više decentraliziranoj federaciji. Također se promatralo kako će jugoslavenska vlada (SIV) zatražiti od Sjedinjenih Država dodatne kredite i aranžmane za odgodu otplate prethodnih. To je vodilo do zaključka da se jugoslavensko rukovodstvo pokušava istovremeno izboriti s predsjedničkim nasljeđem – što je bilo bez presedana u poslijeratnoj Jugoslaviji, rekonstrukciji federalnog sustava s opasnošću od etničkih i regionalnih animoziteta – i nekontroliranom inflatornom spiralom.

Početkom svibnja 1971. godine, Kissinger je uputio predsjedniku Nixonu dopis u vezi s reprogramiranjem duga Jugoslaviji. Pozivajući se na tajnika Rogersa, zatražio je od Nixona odobrenje odgode otplate duga od 61 milijuna dolara, što je bilo 44 posto ukupnog jugoslavenskog duga od 140 milijuna dolara prema Sjedinjenim Državama, koji je dospijevao na naplatu tijekom 1971. i 1972. godine. Kissinger je predložio odgodu na deset godina s interesom do pet posto. I to počevši od 1973. godine. On je istakao da „politički, naša pomoć će biti signal Jugoslovenima, Istočnim Evropljanima i Sovjetima, na važnosti koju mi stavljamo na uspeh naporima jugoslovenske političke i ekonomske decentralizacije i njenom kretanju prema neophodnom otvorenoj tržišnoj ekonomiji.“ Kissinger je istaknuo da je značaj i u ekonomskom smislu jer će pomoći Jugoslaviji da „poveća ekonomske rezerve sa sadašnjeg kritičnog nivoa i pomoći će njen program stabilizacije i nastavak ekonomskih reformi.“ Također je predložio da se Jugoslaviji ponudi nova kreditna linija i još nekoliko sličnih programa. Konačno, ukazao je na zakonska ograničenja koja sprečavaju veću i širu novčanu pomoć Jugoslaviji, koja bi trebalo promijeniti. Predsjednik Nixon pristao je na tu Kissingerovu preporuku već 4. svibnja 1971. godine.

Kissingerov se odnos prema Jugoslaviji u tom periodu nastavio kroz ekonomska pitanja, iako on sam ističe da ta pitanja prije većeg angažmana u politici nije razumijevao niti su ga ona zanimala. Početkom lipnja 1971, on izvještava predsjednika Nixona o novim mjerama koje su Sjedinjene Države preduzele želeći promovirati američko-jugoslavensku ekonomsku i znanstvenu suradnju. Tu je bilo već spomenuto reprogramiranje dijela jugoslavenskog duga, zatim novi zakonski prijedlozi dostavljeni Kongresu, kojima bi se proširile mogućnosti za nastavak pomoći Jugoslaviji, informacija da je američka „Eksport-Import“ banka povećala svoje kreditne aktivnosti u Jugoslaviji i da Nacionalni znanstveni savez, s ostalim sličnim agencijama, planira proširiti istraživanja u Jugoslaviji. Predsjednik Nixon je na kraju Kissingerovog dopisa napisao samo: „Dobro“ (Good).

Na području Titovog „nasljeđa“, odnosno novog rukovodstva nakon njega, stvar je bila znatno ozbiljnija i, kao što vidimo, zaokupljala je američku administraciju u cijelom ovom razdoblju. Titove godine bile su svakako ozbiljan razlog za to. Također i složena jugoslavenska federacija koja nije obećavala sigurnu budućnost bez njegovog prisustva. Tako je u lipnju 1971. godine Vijeće za nacionalnu sigurnost na čelu s Kissingerom dobilo naredbu od predsjednika Nixona da se izradi studija o mogućem razvoju situacije u Jugoslaviji poslije „odlaska predsjednika Tita“. Studija je trebala sadržavati obavještajnu analizu vanjskih i unutarnjih čimbenika na razvoj događaja poslije Titovog „odlaska“. Trebalo je procijeniti različite scenarije i u svakom od njih analizirati namjere Sovjetskog Saveza i zemalja istočne, ali i zapadne Europe. Također, „gde je prikladno“ i interese ili aktivnosti Sjedinjenih Država. „Svrha ove procene je da označi one faktore koji mogu da oslabe koheziju jugoslovenske države kao jedinstvene države, utiču na značajnu promenu u njenoj spoljnopolitičkoj orijentaciji i dovedu do Sovjetskog odnosno pritiska Varšavskog pakta ili vojne intervencije.“ Kissinger je naredio da se rad na izradi te procjene povjeri CIA-i i obavještajnoj zajednici. Materijal je trebao biti gotov za dva tjedna (do 29. lipnja) da bi poslužio kao temelj za buduće istraživanje američkih političkih opcija, koje je trebalo uslijediti.

Kissinger je shvaćao značaj posebnog položaja Jugoslavije, objašnjavajući da ona bez američke pomoći ne bi imala tako ekskluzivan stav na svjetskoj pozornici

Istraživanje, nastalo na temelju tih analiza trebalo bi pomoći u narednim koracima Sjedinjenih Država: političkim ekonomskim i vojnim, da bi ojačalo unutarnju i vanjsku poziciju Jugoslavije i njezine odnose sa zapadnim zemljama. Također, trebala je uslijediti i jedna rasprava o političkim opcijama koje bi Sjedinjene Države mogle imati u svjetlu različitih kriza koje bi se mogle otvoriti poslije Titovog „odlaska“. Kissinger je naredio da tu analizu provede jedna ad hoc grupa zainteresiranih državnih institucija, uključujući Vijeće za nacionalnu sigurnost i predstavnike pomoćnika predsjednika za međunarodne ekonomske poslove. Cijelu je analizu trebalo dostaviti do sredine rujna te godine. Kao što se vidi u komentaru dokumenta, ova studija bila je sastavljena od obavještajne procjene i političkog istraživanja te je 15. rujna 1971. proslijeđena na daljnji postupak.

Priprema Titova posjeta: razgovor Kissingera i ambasadora Crnobrnje

Sljedeći susret Kissingera s jugoslavenskim predsjednikom Titom i njegovim suradnicima uslijedit će u jesen 1971. godine. Taj je put bio predviđen Titov dolazak u Sjedinjene Države. Zbog pojedinih osjetljivih pitanja, posjet je trebalo pozorno isplanirati. Pritom je Kissinger opet dobio značajnu ulogu, iako je tijekom godine vodio, za Sjedinjene Države, mnogo značajnije projekte na globalnom planu.

Tako je 13. rujna 1971. godine Kissinger primio jugoslavenskog ambasadora Bogdana Crnobrnju. Ambasador je na početku razgovora obavijestio Kissingera da se nakon pet godina na dužnosti u Sjedinjenim Državama vraća u Jugoslaviju. U razgovoru je istaknuto da je u njegovom mandatu mnogo toga postignuto u odnosima dviju zemalja. Crnobrnja je trebao napustiti dužnost prije najavljenog Titovog posjeta. Najavio je novog ambasadora Tomu Granfila i odbacio mogućnost da se njegova smjena dovede u vezu sa smjenom američkog ambasadora u Beogradu. Crnobrnja se raspitao je li imenovan novi ambasador u Jugoslaviji i hoće li stići prije Titovog posjeta. Kissinger je nagovijestio sam da će ambasador koji zamjenjuje Leonharta biti vrhunski profesionalac („top professional“) i da će učiniti sve da se to postavljenje i njegov dolazak u Jugoslaviju ubrza.

Crnobrnja je onda otvorio glavnu temu svog dolaska, a to je bilo pitanje aktivnosti ekstremne emigracije iz Jugoslavije u Sjedinjenim Državama. On je istaknuo da njihove aktivnosti neće zaustaviti unapređenje američko-jugoslavenskih odnosa, ali bi svakako napredak bio brži ako bi se ta „iritacija“ uklonila. Kissinger se složio. Ambasador je istaknuo da je aktivnost jugoslavenskih emigranata bila mnogo agresivnija nego u slučaju drugih socijalističkih zemalja i zamolio Kissingera da se politika prema njima redefinira.

U lipnju 1971. godine Vijeće za nacionalnu sigurnost dobilo je naredbu predsjednika Nixona da izradi studiju o mogućem razvoju situacije u Jugoslaviji poslije „odlaska predsjednika Tita“

Kissinger je zatim zapitao što Sjedinjene Države mogu učiniti u vezi s tim problemom. Crnobrnja je rekao da bi američka strana mogla sastaviti jednu izjavu za javnost u kojoj bi se navelo da su njihove aktivnosti u suprotnosti s američkim nacionalnim interesima i pritom mu predao notu o njihovim aktivnostima. Kissinger je rekao da mora naći priliku u kojoj bi se ta izjava objavila i to prije Titovog posjeta. Crnobrnja je naglasio da je Tito veoma osjetljiv na to pitanje, pogotovo nakon lošeg iskustva u New Yorku prilikom posjeta predsjedniku Kennedyju 1963. godine. Tada je Tito jasno dao do znanja da neće ponovno ići u New York.

Prešlo se na raspravu o mogućnosti da Tito provede noć u Camp Davidu. Kissinger je istaknuo da je svega nekoliko šefova država tamo bilo primljeno, ali da zbog predsjednikovog visokog mišljenja o Titu cjelokupni posjet ima odlike iznimnog događaja. Crnobrnja je istaknuo da jugoslavenska strana ne traži ovo službeno, ali prihvaća da je riječ o posebnoj počasti Titu.

Vraćajući se na problem odnosa emigracije u Americi prema Titu, Crnobrnja je istaknuo da je Tito upoznat s tim da recimo Ceaușescu nije imao nikakvih uznemiravanja tijekom posjeta Sjedinjenim Državama. Na to je Kissinger rekao „izgleda da su Rumunji manje herojični od Jugoslovena“, s čime se Crnobrnja uz smijeh složio. Kissinger je onda istaknuo da je taj problem potrebno razdvojiti na dva dijela: prvi je to što će oni učiniti prije Titovog posjeta da bi se izbjegli incidenti, a drugi problem je sama aktivnost emigracije. On je istaknuo da se mora sve učiniti da se spriječe demonstracije, uključujući i objavu izjave za javnost, da bi se emigranti obeshrabrili. Kissinger je rekao da će razgovarati s državnim tužiteljem i da će ambasadoru ili njegovom nasljedniku dati potpunu informaciju što se može dogoditi.