FELJTON: Mussolinijev fašizam i Hitlerov nacizam nastali na temeljima mira u Versaillesu

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Oni su stvorili mir’ u kojoj šestero uglednih svjetskih povjesničara objašnjava zašto je Versailleski sporazum iz 1919., kojim je završio Prvi svjetski rat, bio značajan iskorak iz dotadašnje međunarodne politike bez obzira na posljedice

Očito je da je proturječje između Wilsonovih načela i stvarnih rezultata mirovne konferencije moglo stvoriti samo razočaranje i ogorčenje među onima koji su, s pravom ili s nepravom, smatrali da su oštećeni u poslovima koji su više izgledali kao dijeljenje svijeta negoli kao početak nove ere mira i međunarodne solidarnosti. To se odnosi kako na ratne pobjednike, kao što su Italija i Japan, tako i na poražene, poput Njemačke i Mađarske. Tako su, sutradan nakon svjetskoga rata, stvarane revizionističke ideje koje su poticale preispitivanje ugovora potpisanih na Versailleskoj mirovnoj konferenciji. Tim idejama hrani se nacionalističko vrenje koje će se, zahvaljujući ekonomskoj krizi početkom tridesetih godina, u nekim zemljama transformirati u agresivno huškanje na rat i završiti u totalitarnim režimima.

Italija – od nacionalizma do fašizma

Slika koju Italija šalje o sebi u svijet između 1919. i 1922. godine je zabrinjavajuća i proturječna. Nije riječ samo o nacionalistima, D’Annunziju i njegovim riječkim legionarima, neumornim promotorima teze o “osakaćenoj pobjedi” koji su sve sami Don Quijotei i kapetani Fracasse. Tu su i maksimalistički socijalisti, anarhosindikalisti, radnici koji zauzimaju tvornice, uključujući i Fiat. Zatim, nakon podjele među socijalistima 1921. godine, na političku scenu ulaze komunisti, talijanska sekcija Treće internacionale (to je Komunistička partija Italije – PCI). Uz vojnike i časnike koji su ponovno obukli uniformu kako bi branili “granice domovine” u Rijeci, postoje i drugi časnici, osobito u sjevernim gradovima, koji se ne usude nositi uniformu da ne bi bili vrijeđani ili napadnuti. U “dvije crvene godine”, kako se naziva razdoblje kad je kriza bila na vrhuncu, Italija se, iako je iz rata izašla kao pobjednik, našla na rubu građanskog rata. Paradoksalno, ona nalikuje na poražene zemlje, u kojima se odvijaju proleterske revolucije. U takvoj su napetoj situaciji osnovani u Milanu u proljeće 1919. godine “Fasci Italiani di combattimento”. Poveo ih je Benito Mussolini, bivši socijalist blizak revolucionarnom sindikalizmu, koji je 1914. zagovarao ulazak Italije u rat te se u njemu potom borio. U svjetskom ratu Mussolini vidi predigru revolucije. Fašistička organizacija, koja se širi Italijom i prerasta u fašističku stranku, tada okuplja mješavinu mladih nacionalističkih buržuja, veterana udarnih jedinica (kasnije zvani arditi), anarhosindikalista i drugih lijevih pobornika ratne opcije, na programu koji je istovremeno i nacionalistički i socijalistički.

U kontekstu poslijeratne talijanske krize, fašizam igra dvostruku ulogu. To je nacionalistički pokret, posebno nakon spajanja s nacionalističkom partijom Luigija Federzonija. Proglasi njegova vođe Benita Mussolinija često se obraćaju “ljudima u rovovima”. To je također stranka reda, koja se nudi velikom dijelu talijanskog društva, a posebno vlasnicima zemljišta u dolini rijeke Po, kao najučinkovitija brana protiv boljševičke poplave. Mussolini je bio spreman igrati na kartu frustriranog nacionalizma, koristi slogan “osakaćene pobjede”, ali s velikom zabrinutošću gleda na rast popularnosti D’Annunzija. U studenom 1921. zadovoljava ga tekst Rapalskog ugovora.

Za fašističkog vođu Mussolinija, nacionalistički su zahtjevi dvosjekli mač: oni su dobra politička platforma, ali mogu poslužiti D’Annunziju više negoli njemu, Mussoliniju, i čine od pjesnika D’Annunzija nenadmašnog konkurenta. Tijekom okupacije Rijeke, Mussolini posjećuje taj grad u znak solidarnosti, ali njegovo konstantno oklijevanje da osvoji grad poslužilo je D’Annunziju da mu napiše vatreno pismo u kojem mu prigovara što se nije držao obećanja. D’Annunzio je napisao prezirno “Vi drhtite od straha!” To međutim nije bio strah, nego taktika. Kako bi stekao vlast i zadržao je, Mussolini je morao izbjeći da se međunarodno javno mnijenje okrene protiv njega te je morao europskim političarima jamčiti da neće mirovne ugovore dovoditi u pitanje. Upravo je ta sposobnost Mussoliniju omogućila da u listopadu 1922. dođe na vlast, zahvaljujući prividu narodnog pokreta posuđenog iz rituala koji je stvorio D’Annunzio: bio je to “Marš na Rim”, nakon kojega ga je kralj Vittorio Emanuele III. imenovao premijerom.

Pragmatični fašizam

U narednim godinama Italija bilježi pozitivne rezultate: između 1921. i 1925. godine ponovno je osvojena Libija, odnosi s Turskom su 1923. normalizirani. Rimskim sporazumom iz siječnja 1924. Rijeka je pripala Italiji, a Luka Baroš Kraljevstvu Srba, Hrvata i Slovenaca. Iste je godine priznat Sovjetski Savez. Ključna je bila 1925. godina, kad je potpisan sporazum sa SAD-om o isplati ratnih dugova, kao i s Velikom Britanijom o kolonijalnim pitanjima. Također, Italija je ugovorima u Locarnu zajedno s Velikom Britanijom postala jamac mira između Francuske i Njemačke. Kasnije, 1929. godine, ugovor o prijateljstvu potpisan je i sa Španjolskom.

Kriza je 1923. izbila u odnosima s Grčkom, nakon ubojstva talijanskog generala u Epiru, predsjednika komisije koja je rješavala albansko-grčki pogranični spor. Mussolini je zahtijevao ispriku, kompenzaciju i primjerenu kaznu za krivce. Nakon što je dobio odgovor koji ga je samo djelomično zadovoljio, naredio je da se bombardira i zauzme otok Krf. Liga naroda je prosvjedovala, ali je Velika Britanija odlučno intervenirala u korist Grčke, svoga štićenika u istočnom Sredozemlju. Mussoliniju je jasno da su mu odnosi s Londonom važniji od pokazivanja mišića. Stoga se znao obuzdati (pa se povukao s Krfa).

Fašistička organizacija, koja se širi Italijom od 1919. i prerasta u fašističku stranku, okuplja mješavinu mladih nacionalističkih buržuja, veterana udarnih jedinica (ardita) i anarhosindikalista

Prve poslijeratne godine ponajviše je obilježio fašizam, koji je postao režim. Političke stranke i sindikati su zabranjeni, članovi lokalne samouprave više se ne biraju, već ih imenuju središnje vlasti. Nema više slobode tiska, protivnici režima protjerani su u progonstvo na otoke ili u udaljene provincije. Izbori na državnoj razini postali su zapravo referendumi, dok su parlamentarni domovi svedeni na ulogu javnog bilježnika koji registrira volju vlade.

Mussolinijeva prvenstvena briga u međunarodnim odnosima jest da dokaže kako Italija nije zemlja koja radi “ništa za ništa”, odnosno da svaki njezin doprinos stabilnosti europske politike mora na najprikladniji način biti prepoznat i nagrađen. Pozivanje na slabosti prethodnih vlada postaje obrazac argumentacije fašističke vanjske politike. Fašistički vođa koristi ovaj argument kako bi podsjetio Talijane da je njihova vlada od drugačijeg materijala negoli one iz stare parlamentarne demokracije.

No iza tih patetičnih izjava bilo je i određenog pragmatizma. Unatoč ratničkim ispadima, Mussolinijeva politika nastoji učvrstiti položaj Italije u Europi više negoli ugroziti ravnotežu koja je stvorena poslijeratnim ugovorima. Tome on daje dokaz u trenucima nakon Hitlerova dolaska na vlast u siječnju 1933. godine: u rujnu, Italija potpisuje sporazum o prijateljstvu, nenapadanju i neutralnosti sa SSSR-om. U srpnju 1934. godine, kada su austrijski nacisti krenuli u nasilno preuzimanje vlasti u Beču, Mussolini je osudio taj pokušaj državnog udara te je poslao vojsku na austrijsku granicu. Kad je Hitler u ožujku 1935. godine odbacio vojne odredbe Versailleskog mirovnog ugovora i ponovno uspostavio obvezni vojni rok, Mussolini žurno saziva konferenciju u Stresi (na Lago Maggiore) s predstavnicima Francuske i Velike Britanije. Dok se priprema za osvajanje Etiopije, Mussolini se nada da će stvoriti pakt četvorice (Italija, Njemačka, Velika Britanija, Francuska), neku vrstu europskog direktorija koji će de facto sankcionirati kraj Lige naroda. Konferencija u Stresi nije donijela rezultate koje je Mussolini očekivao. Ona označava razdjelnicu u talijanskoj politici između doba Versaillesa i faze u kojoj se priprema Drugi svjetski rat.

Neuspjeh Weimarske Republike i pobjeda nacizma

Nemogućnost umjerene politike

“Politika kao zanimanje” (na njemačkom: Politik als Beruf) je do danas jedan od najpoznatijih tekstova Maxa Webera. Nastao je iz predavanja koje je Weber održao u Münchenu 28. siječnja 1919. godine. Njemački sociolog, koji tada već uživa svjetsku reputaciju, istaknuo je kako se njegova zemlja, suočena s ratnim porazom i zahtjevima saveznika, nalazi u “hladnoj tami polarne noći”. Poput Webera, i mnogi promatrači, njegovi suvremenici, smatrali su da mir ne može biti održiv. Takav je slučaj Walthera Rathenaua, vlasnika AEG-a (Allgemeine Elektricitäts-Gesellschaft), jednog od političara, pristaša europskog mira kod kojeg je ta ideja najizraženija. On je izrazio žaljenje stoga što “mržnja” iskazana na Versailleskoj konferenciji ne daje Njemačkoj nikakvu perspektivu u budućnosti. Na isti način poznati književnik Thomas Mann razvija ideju najgoreg pesimizma – njemu se čini da Versailleski mirovni ugovor izražava “lutanje pobjednika.” Čak i Stefan Zweig, odavno uvjereni Europljanin, strahuje da je Versailleski ugovor zatrovao atmosferu za sljedećih stotinu godina.

Za vladavine Mussolinija, političke stranke i sindikati su zabranjeni, članovi lokalne samouprave više se ne biraju, nema slobode tiska, a protivnici režima protjerani su u progonstvo

Trauma Versaillesa dominira razmišljanjima i djelovanjima Nijemaca tijekom cijelog trećeg desetljeća 20. stoljeća. Tako su 31. srpnja 1924. godine, točno 10 godina nakon izbijanja rata, ljevica i politički centar, koji čine većinu u Reichstagu, izglasali sljedeću rezoluciju:

Utvrdili smo da se Versailleskim mirovnim ugovorom, potpisanim pod velikim pritiskom, od nas zahtijeva da priznamo kako je Njemačka započela Svjetski rat napadom, što je u suprotnosti s povijesnim činjenicama. Njemačka je vlada potom izjavila kako ne priznaje ovu rezoluciju. Riječ je samo o zahtjevu njemačkog naroda da ga se oslobodi tereta lažne optužbe. Sve dok se taj problem ne riješi, i dok će se jednom članu međunarodne zajednice udarati biljeg zločina protiv čovječnosti, razumijevanje i istinsko pomirenje između naroda neće se moći dogoditi.

Ove rezolucije jesu samo neka vrsta očajničkog pokušaja većinskog parlamentarnog lijevog centra da uspostavi najmanji zajednički nazivnik između političkih snaga u Njemačkoj. On u tome nikad nije uspio, jer je desnica uvijek glasala protiv prijedloga, tako da se nije uspostavio čak ni privid da desnica ima išta s predstavnicima “sistema”. To, prevedeno u konkretne odnose 1923. godine, znači da se desnica protivi “okupaciji Ruhra”, a Vlada na to pristaje. Francuzi su, zbog kašnjenja
u plaćanju reparacija, tada uspostavili navodnu “mirnu okupaciju”. To se percipiralo kao osveta za njemačku okupaciju za vrijeme rata. Kao odgovor na okupaciju, njemačka je vlada Wilhelma Cunoa u siječnju 1923. pozvala na “pasivni generalni štrajk”. Inicijativa je naišla na širok odaziv, ali nije dobila političku podršku nacionalista, a posebno ne nacionalsocijalista, koji kažu da se ne žele boriti protiv Francuske kako bi očuvali židovsko-boljševički sustav.

Civilni režim koji je nastao izdajom vojske

Njemačka politika nije se prestajala polarizirati oko ovih pitanja. Naime u njemačkom društvu ključna je bila rasprava
o “nožu koji je zabijen u leđa”. Zbog pacifizma, nedostatka podrške domovine i namjerne izdaje s leđa, njemačka je vojska, iako “nije bila poražena na bojnom polju”, bila prisiljena na primirje – jedino se tako moglo otići u Versailles. Da bi se razriješio ovaj problem, njemački Reichstag je osnovao istražno povjerenstvo, pred kojim je maršal Hindenburg, unatoč porazu i dalje neosporni heroj i osoba s kojom se identificira najviše Nijemaca, dao izjavu koja je zabetonirala legendu o zabijenom nožu u leđa. To je otad za desnicu postala neporeciva istina. U svojim memoarima, objavljenima 1920. u velikoj tiraži i široko distribuiranima, Hindenburg iskazuje iste stavove još otvorenije: “Bili smo na kraju snaga! Kao Siegfried pod kopljem mračnog Hagena, naša se iscrpljena fronta urušila”.

U sljedećih nekoliko godina, u javnosti su bile prisutne mnoge varijacije legende o zabijanju noža u leđa. Najvažnija od njih koju su osmislili nacionalsocijalisti i druge desničarske skupine, pretpostavlja da su 1918. Židovi primijenili svoj plan o uništenju Njemačke, već smišljan dugo godina. I Židovi su, naposljetku, elaborirali i potpisali “sramni mir” u Versaillesu. Radikalni antisemitizam nacista u toj tvrdnji nalazi svoje temeljno opravdanje, ona se sve više i više ponavlja kako se širi legenda o zabijanju noža u leđa. Za one koji tako misle, presuda o krivnji koju je izrekao Versailles i potvrda da je vojska, inače neporažena na bojnom polju, bila žrtva nedostatka volje njemačkog naroda koju su svjesno sabotirali “židoboljševički” elementi – sprečava razvoj novog državnog poretka u Njemačkoj.

Mržnja

Međutim počeci su bili obećavajući. U siječnju 1919. godine, unatoč porazu i pokušajima da se izazove revolucija, u Njemačkoj postoje energična vlada i Reichstag koji su u manje od šest mjeseci izglasali vrlo progresivni ustav (tzv. Weimarski ustav). Na izborima za Reichstag uvjerljivu pobjedu su ostvarili republikanska ljevica i socijaldemokrati. Problem je u tome što je nakon potpisivanja Versailleskog sporazuma 28. lipnja 1919. godine tijekom cijele povijesti Weimarske Republike (do 1933.), u Reichstagu uvijek postojala značajna većina privržena liberalno-demokratskim (republikanskim) vrijednostima. U Weimarskoj Republici vladala je koalicija umjerene ljevice (većina su bili socijaldemokrati) i centra, ali zbog golemog pritiska radikala slijeva i zdesna, kao i nedostatka konsenzusa o ključnim pitanjima, te vlade ne uspijevaju provesti kontinuiranu politiku demokratizacije.

U Njemačkoj u doba Weimarske Republike vladala je politička mržnja koju u svojoj poznatoj knjizi Porijeklo totalitarizma (1955.) analizira Hannah Arendt: Politička scena u prividno mirnim dvadesetim godinama poprimila je zagušljivo i sablasno ozračje, nalik na Strindbergovu obiteljsku dramu. Opću dezintegraciju političkog života možda ništa bolje ne ilustrira od ove nejasne, sveprožimajuće mržnje prema svemu i prema svakome. […] Stoga se ona, probijajući se kroz svaku poru svakodnevnog života, mogla širiti u svim smjerovima i poprimiti fantastične i nepredvidive oblike… Ta eshatološka mržnja nije proizvodila samo političke posljedice, ona je rezultirala vrlo dubokim kulturnim lomovima. Jedan od primjera jest nemogućnost Nijemaca da zajedno komemoriraju sve žrtve rata. Za razliku od Francuske ili Velike Britanije, Njemačka je kolektivnu tugu za palim vojnicima u ratu utopila u mržnji, čak su komemoracije izazivale ulične borbe. Njemačko je društvo bilo nesposobno da podigne spomenik neznanom junaku. Podizanje spomenika za bitku kod Tannenberga, koji je zamišljen kao memorijal u tom smislu, postao je tako važan projekt za radikalnu desnicu da socijaldemokratska pruska vlada 1929. nije sudjelovala u njegovoj inauguraciji. On je u vrijeme nacističke vlasti postao spomenik svim palim Nijemcima, ali nakon što su nacisti uklonili sve svoje protivnike.

Završimo s Versaillesom

U konačnici, versailleski sindrom je nedvojbeno bio odlučujući faktor u Hitlerovu usponu na vlast. Lajtmotiv svih Hitlerovih govora od 1919. godine nadalje, čak i više negoli njegovo vlastito iskustvo rata, jesu problemi poraza i Versailleskog ugovora. “Sve dok se Zemlja okreće oko svoje osi, niti jedna država ne bi trebala proglasiti svoju spremnost da potpiše takav sramotni ugovor”, rekao je na skupu u studenom 1919. godine. U govoru u rujnu 1922. pozvao je na “veću svijest o mirovnom sporazumu […] o svetoj mržnji onih koji žele da nas unište”. Njegove izjave pred sudom u Münchenu, nakon neuspjelog puča u studenom 1923. godine, zapravo su tirada protiv odgovornih za Versailles i “judeomarksističkog” defetizma.

U studenom 1928. godine, na desetu obljetnicu poraza, u jednom važnom govoru, iznio je zapanjujući prijedlog: Republika je mogla dobiti priznanje da se ponašala kao Republika Francuska 1870. pod vodstvom Léona Gambette, ponajprije zbog organiziranja bezuvjetne obrane svojih granica. Zbog toga, potpis predstavnika Weimarske Republike kojim se potvrđuje da je Njemačka odgovorna za rat jest neoprostiv zločin i krivac će biti kažnjen. Hitlerov govor privlači svojom jedinstvenošću i uspješnošću jer u razdražljivoj formi koja je Hitleru svojstvena, izražava upravo ono što svi misle – i desnica, i centar, pa čak i ljevica. Njegov hipernacionalni patos i obećanje da će poništiti taj “sramotni versailleski mir” daju mu maksimalnu vjerodostojnost. Bilo je političara koji su procjenjivali (Von Papen će tako misliti čak i 1945. godine) da se Hitlera moglo odviknuti od pravljenja ekscesa, sve kako bi se opravdala činjenica da je na njega konačno 1933. prenesena vlast.

Versailleski sindrom je nedvojbeno bio odlučujući faktor u Hitlerovu usponu na vlast. Lajtmotiv svih Hitlerovih govora od 1919. godine nadalje, jesu problemi poraza i tog ugovora

Ne može se razumjeti jačanje nacista u vrijeme Weimarske Republike, a da se ne uzme u obzir trajnost kolektivne traume poraza i strašne optužbe za krivnju zbog Versailleskog ugovora. Nakon 1933. godine, na svim razinama, zapravo se zaključila debata o Versaillesu. Ako nisu uspjeli pobjeći na vrijeme, “kriminalci iz studenoga 1918. godine” bili su ubijeni ili zatvoreni. Njemačka je od odgovornosti za Prvi svjetski rat formalno bila odriješena u rujnu 1933. godine. Saarland je vraćen Njemačkoj 1935. godine, a Porajnje je sljedeće godine remilitarizirano. Nacisti su sustavno nastavili s politikom revizije odluka donesenih nakon Prvog svjetskog rata, što im donijelo veliku potporu njemačke javnosti. Hitler nikad nije bio popularniji, kako to pokazuje Ian Kershaw, negoli dan nakon pobjede nad Francuskom, u lipnju 1940. godine – bio je to revanš za 1919. godinu. Versailleski sindrom ide tako daleko da su njemački okupatori odmah po dolasku u Pariz započeli arhivsko istraživanje ne bi li našli izvorni primjerak Versailleskog mirovnog ugovora. Göring je po svaku cijenu želio da ga se dopremi u Berlin, ali su drugi zahtijevali da ga se spali. U svakom slučaju, francuski su arhivisti bili oprezni pa su tako pažljivo prikrili corpus delicti da on ni do danas nije pronađen.

Tako su mnogi historičari Versailleskim mirovnim ugovorom objašnjavali pobjedu nacizma u Njemačkoj, što je, posljedično, značilo da su i saveznici na neki način postali odgovorni za Hitlerov uspon. No historičari koji su došli iza njih (poput Hansa Mommsena, Heinricha Winklea i drugih) odbacili su ovakvo objašnjenje te su osvijetlili duboke povijesne korijene hitlerovske katastrofe. Taj je pristup nužan, ali je zanemario – inače sâm po sebi razumljiv – utjecaj Prvog svjetskog rata
i poraza na povijest Weimarske republike. Danas, za mnoge ljude, Versailleski je mirovni ugovor tako daleko u vremenu i prostoru kao Vestfalski mir iz 1648. ili mirovni ugovori iz Napoleonova doba. Utoliko bolje, jer se sad može sine ira et studio priznati da optužbe za zločine nakon jednog totalnog rata
s takvim golemim gubicima nisu bile podnošljive te da je to uvelike pridonijelo činjenici da Weimarska Republika nije zadobila prijeko potrebno povjerenje svojih građana.

Nacionalistička radikalizacija u Japanu

Povjesničari imperijalističku avanturu koju je Japan započeo 1931. godine često pripisuju razočaranju rezultatima mirovne konferencije. Iako na njoj nije prihvaćena odredba o rasnoj jednakosti, niti je Japanu priznat status prave velike sile, ipak je rezultat japanskog sudjelovanja na mirovnoj konferenciji 1919. daleko od toga da bi se mogao smatrati neuspjehom. O tome svjedoči u kolovozu te godine oduševljena dobrodošlica markizu Saionjiju Kinmochiju, šefu japanske delegacije na tokijskom kolodvoru. Na banketu njemu u čast, Kinmochi je rekao da se Japan osjeća odgovornim za promicanje ideja Lige naroda, velike međunarodne organizacije koja, ako bude dobro vođena, može osigurati svijet od svake ratne prijetnje. U svojim izvještajima on je konstatirao kako je njegova delegacija tražila promjene u tekstu Pakta Lige naroda i Konvencije o Međunarodnoj organizaciji rada, a kako bi se zaštitili ekonomski, politički i strateški interesi koje zbog zemljopisnog položaja ima Japan. Kinmochi ističe glavno postignuće: prepoznavanje statusa Japana kao velike sile u inozemstvu. Ušavši u “razdoblje preporoda”, carstvo je steklo pravo da se uključi u poslove Istoka i Zapada. Prvi zadatak Japana jest sačuvati mir i ispraviti svoj imidž ratoborne zemlje.

I Fumimaro Konoe, koji je napisao žestoki članak protiv Lige naroda, s vremenom je ublažio stav. U pet mjeseci koje je proveo u Europi, krajolici opustošeni ratom uvjerili su ga u duboko humane ideje Lige naroda i značaj Wilsonova rada. I za Konoea mirovna je konferencija unaprijedila međunarodnu politiku.
S obzirom na bilancu, Konoeova frustracija zbog odbacivanja odredbe o rasnoj jednakosti je popustila. Sve u svemu, po Konoeu, oboružanom pariškim iskustvom, konferencija pokazuje uspon Japana. Naime i kršćani su sretni kad vide da univerzalne moralne vrijednosti na kraju prevladavaju u međunarodnim poslovima i da se demokracija širi neodoljivom snagom. Samo Uchimura Kanzō (1861.–1930.), koji je nekoć bio pobornik napretka, poput Wilsona, ne dijeli taj entuzijazam. Po njemu Liga nije iskorijenila grijeh koji stoji iza svih zala i rata, a posebno ne rasne diskriminacije.

Azijska Pruska

No nacionalistička frakcija i panazijati ne daju se razoružati. Do kraja mirovne konferencije, japanske novine ističu svoje strahove: upitna im je relativna učinkovitost Lige naroda, prijeti boljševizam, predstavnici Sovjeta nisu na konferenciji, Kina odbija potpisati sporazum, SAD ga vjerojatno neće ratificirati. Časopis Asahi, koji promovira glavnu struju u javnom mnijenju, pita se može li se povjeriti svoja sudbina Ligi ili je sigurnije oslanjati se na vlastite oružane snage. Neki zagovaraju jačanje Japana unutar regije, dakle potrebu da velike sile i Liga priznaju Japanu hegemoniju u istočnoj Aziji. Filozof Kita Ikki (1883.–1937.) je 1919. godine u knjizi Nacrt plana za reorganizaciju Japana pozvao sunarodnjake da se istakne vrli barjak jedne azijske politike kojoj bi sami Japanci bili na čelu. Knjigu je policija zabranila. Vrijeme vojnika još nije došlo. No konkurencija između Japana i SAD-a raste. Velika Britanija razmatra da ne obnovi savez s Japanom, već da se pridruži američkom partneru. Japan, koji je radio pritisak da odstrani američku nipofobiju, na kraju ju je potaknuo. Potvrdio je kod svog britanskog saveznika reputaciju azijske Pruske te je na svoju štetu razbuktao i kineski nacionalizam. Na Pomorskoj konferenciji u Washingtonu 1921. i 1922. godine ograničeno je naoružavanje Japana, što povećava nezadovoljstvo u zemlji. Naposljetku, rasne predrasude ne nestaju, unatoč tome što moć zemlje raste. Na primjer, dok su 1914. japanski ministri i poslanici bili 15. po rangu u diplomatskom protokolu, 1920. su stigli tek na 12. mjesto, iza mnogo slabijih zemalja (Belgije, Argentine, Švicarske, Danske). I američki Zakon o imigraciji od 16. svibnja 1924. godine, koji diskriminira Azijate, posebno Japance, potvrđuje ustrajno postojanje rasizma. Oporba u SAD-u, Kanadi i Australiji izražava nespremnost zapadnih zemalja da priznaju Japanu mjesto u svjetskoj politici, orijentirajući se prema Njemačkoj, drugom osramoćenom djetetu. U mjeri u kojoj SAD nameće novi međunarodni poredak, frustracija i ljutnja hrane nacionalističku radikalizaciju u Japanu. Konoe je možda imao razloga da bude na oprezu. U takvom okruženju, uspon Hirohita, regenta od 1921. te cara od 1926. godine, podudara se s krajem demokratskog eksperimenta i najavljuje prelazak Japana u tabor revizionističkih država koje namjeravaju silom dovesti u pitanje odluke Versailleske mirovne konferencije.

Duboko nezadovoljstvo osjeća se u zemljama koje su razočarane odlukama na Versailleskoj mirovnoj konferenciji i ugovorima koji su na njoj potpisani, a utemeljeni su umnogome na osjetljivoj reorganizaciji svijeta što su je pregovarači proveli. To ne odgovara ni teritorijalnim niti ekonomskim ambicijama pobjedničkih sila, a nije u skladu ni s demokratskim i pacifističkim načelima koje zagovara predsjednik Wilson. Kompromis postignut između tih dviju koncepcija izazvao je razočaranje onih koji su očekivali pravedan mir zasnovan na umjerenosti, kao i onih koji su se nadali da će sebi priskrbiti značajne dobitke. Na strani pobjednika, Italija i Japan, zemlje koje su se najviše okoristile ratom u pogledu teritorijalnih osvajanja i svoga međunarodnog statusa, frustrirane su da ni jedno ni drugo nije ispunilo njihova očekivanja. Među poraženima je Njemačka, koja je svakako platila visoku cijenu svoga vojnog neuspjeha, ali usporedivu s onom koju je sama nametnula Francuskoj kad ju je porazila 1871. godine. Njemačka je ogorčena jer nije dobila dobrohotan mir koji je obećavalo Četrnaest točaka predsjednika Wilsona. Odgovor na ova razočaranja je u svim ovim slučajevima nacionalistička radikalizacija koja je karakteristična i za druge zemlje nezadovoljne ugovorima iz 1919. i 1920. godine, poput Austrije, Mađarske, Bugarske i Turske. Ova kombinacija čimbenika može pobuditi zabrinutost da bi mogli izbiti novi međunarodni sukobi. Međutim veliki pobjednici Svjetskoga rata, a to su Velika Britanija i Francuska, kojima je zbog povlačenja SAD-a prepušteno upravljanje Ligom naroda, nisu ni sami skloni da se zadovolje s mirom u čijem su uspostavljanju pomogli.

Komentiraj