Pixabay

FELJTON Mogu li se oprostiti aparthejd i genocid

Objavljeno u Nacionalu br. 1004, 2017-07-23

Nacional donosi ulomak iz ‘Knjige opraštanja’ dobitnika Nobelove nagrade za mir, južnoafričkog nadbiskupa Desmonda Tutua i njegove kćeri Mpho koji govori o načinima suočavanja s najstrašnijim zločinima u zemljama pogođenima građanskim sukobima i opresijom, kako bi se izbavile iz prošlosti i nastavile živjeti u miru

Karoo, to veliko prostranstvo polupustinje usred Južne Afrike, za dana je prava pećnica. Čim smo otvorili prozore automobila, zapuhnuo nas je zrak kao iz sušila za kosu koje je upaljeno na najjače. Očajnički se nadajući bar malom osvje­ženju, otvorili smo automobilske prozore. Lijepili smo se od znoja. Bili smo umorni. Djeca na stražnjem sjedalu počela su se prepirati, a sve od umora i vrućine. Vozili smo se već satima, otkad smo prije zore napustili svoj dom u Aliceu u Istočnom Capeu. Cijela obitelj – četvero male djece, Leah i ja – utrpali smo se u naš karavan zaputivši se prema Swazilandu.

U šezdesetima je Južna Afrika bila zahvaćena najžešćim udarcem aparthejda. To je bio razlog našeg putovanja. Kada je vlast uvela diskriminirajući obrazovni sustav Bantu za crnu djecu, Leah i ja smo, u znak protesta, napustili učiteljska mjesta. Zavjetovali smo se da ćemo učiniti sve što je u našoj moći kako bismo bili sigurni da naša djeca neće biti izlože­na ispiranju mozga na što se, zapravo, svodilo obrazovanje u Južnoj Africi. Umjesto toga, upisali smo djecu u škole u susjednom Swazilandu. Još kao krhka šestogodišnjakinja Naomi je pošla u internatsku školu. Zbog našega privreme­nog boravka u Engleskoj, dok sam studirao teologiju, Trevor i Thandi su već bili stariji kad su došli u internat. Šest puta svake godine prevaljivali smo tri tisuće milja od Alicea u Istočnom Capeu do kuće mojih roditelja u Krugersdorpu. Nakon što bismo kod njih prenoćili, vozili bismo pet sati do Swazilanda, ostavili ili pokupili djecu iz njihovih škola i vozili natrag u Krugersdorp, kako bismo se odmorili prije duge vožnje kući. Nije bilo hotela ili prenoćišta koji bi pri­mili crne goste ni za kakvu cijenu.

Toga užarenog dana bili smo na putu kako bismo osta­vili djecu u školi. To nije bilo veselo, čavrljavo putovanje kao ono koje smo imali kad bismo dolazili po njih. Na tim putovanjima kući djeca su se šalila, pričala novosti i bila uzbuđena oko dolazećih praznika. Ovaj put smo ih vozili da ih ostavimo i rastanak koje je slijedio bacio je gorči­nu na raspoloženje u obitelji. Vrućina je dodala još jednu dimenziju našem očaju. Onda sam ispred nas ugledao znak za sladoled “Walls” i to nam je popravilo raspoloženje. Dok sam parkirao ispred trgovine, gotovo da sam osjetio okus ukusnog, slatkog, ledenog osvježenja.

Svi smo pojurili iz auta. Otvorio sam vrata maloga mje­snog dućana.

Dečko na blagajni podigao je pogled. Pokazao je palcem. “Crnčuge moraju poći do šaltera za prodaju.”

Pogledao sam prema otvoru na zidu iz kojeg je sadr­žaj dućana bio jedva vidljiv. Noga crnoga čovjeka ne smije kročiti na sveto tlo ovoga simpatičnog dućana. Jedini crni ljudi kojima je dopušteno ući su crne žene koje su tu da na koljenima ribaju pod i metu.

Obuzeo me bijes. Tuga zbog skorog rastanka s djecom, umor i frustracija od duge vruće vožnje, nervoza zbog dječ­je prepirke na stražnjem sjedalu, i sad ovo! Zalupio sam vratima, napustio dućan.

“Ulazite u auto!”, rekao sam svima. Uspentrali su se natrag, zbunjeni, ponovno u tu groznu vrućinu. Bio sam razdražen i poput tolikih frustriranih roditelja, pobjesnio sam. Međutim, ispod moga gnjeva pekla je živa rana.

Bila je to tako mala nezgoda. Nikakav zemljotres. Nitko nije iskrvario. Nitko nije umro. Ali, čak i danas, prepričavajući tu priču, sjetim se koliko je ta povreda bila stvarna i duboka. Bila je to sol na sve ostale uobičajene rane u našem dnevnom životu pod aparthejdom. Toliko smo se navikli na incidente takve vrste da u tom trenutku nisam bio svjestan toga da sam morao oprostiti dečku za blagajnom.

Priče ne teku uvijek od početka do kraja. Ponekad čak niti ne prepoznajemo da su to priče. Jednostavno sastavljamo djeliće kako bismo uobličili svoje iskustvo. U automobilu sam želio da djeca shvate što nam se upravo dogodilo, ali najprije sam se morao suočiti s vlastitim osjećajem beznađa. Obitelj mora međusobno podijeliti svoja iskustva, inače je svaki član obitelji prepušten svojoj vlastitoj boli i osjeća se usamljeno i izolirano. To se događa kad god nas snađe neka kriza ili strahota koja traži objašnjenje.

Nisam želio da moja djeca sama sebe uvjeravaju u tobožnju inferiornost i opravdavaju nejednakost, što je uglav­nom bila glavna priča toga vremena. Umjesto toga, govorio sam im o dostojanstvu i o tome da čovjeku ono može biti ukradeno jedino ako ga on sam izruči lopovu. Ovo “vrije­me poduke” omogućilo mi je da i sam shvatim što se upra­vo dogodilo mojoj obitelji. Kasnije te večeri, kad smo već ostavili djecu u školi, a Leah i ja ostali sami, popričali smo o tome. Ona je bila prisutna i znala je što se dogodilo, ali smo u zajedničkom razgovoru obnovili priču i tako počeli prihvaćati činjenice onoga što se dogodilo.

Kad tad svi iskusimo bol. To je neizbježan dio ljudskoga života. Rana, uvreda, nepravda i gubitak neminovnosti su naših života. Psihologija to zove “trauma” i ona često ostav­lja duboke ožiljke u našoj duši. Međutim, nije trauma sama po sebi ono što nas određuje. To je smisao koji pridodajemo svom iskustvu i koji nas određuje u shvaćanju tko smo mi zapravo i, naposljetku, tko postajemo. Napuštajući dućan, u bijesu, odbijao sam prihvatiti vrednovanje sebe kao građa­nina drugoga reda koji ne zaslužuje poštovanje.

Svakodnevno se suočavamo s mogućnošću da nas drugi povrijede; to je danak životu i ljubavi i sastavni dio života u ljudskoj zajednici. Bila uvreda namjerna ili nenamjerna, rana boli. Možemo biti žrtva laži, nevjere, ogovaranja ili čak fizičkog napada. Netko koga volimo može nas odbaciti. Netko komu vjerujemo može nas prevariti. Netko koga smatramo prijateljem ili netko koga smatramo strancem može nas uvrijediti. Ili se možemo zateći na pogrešnom mjestu u pogrešno vrijeme i postati žrtvom slučajnog nasilja ili tragične nesreće. Naši voljeni mogu biti ozlijeđeni ili čak ubijeni. U svakom mogućem trenutku može nam biti nanesena istinska nepravda. To nije fer. Mi to ne zaslužujemo. Ali, eto, ipak se događa. Najvažniji je sljedeći korak. Svaki put kad smo po vrijeđeni, stojimo na istom raskrižju i odlučujemo hoćemo li se zaputiti putem opraštanja ili putem osvete. Čak i usred pravedne ljutnje ili gnjeva, čak i ako smo zaslijep ljeni žaloš ću i boli, čak i ako je naša patnja očita i toliko nepravedna, uvijek imamo izbor. Možemo buknuti osvetom, zahtijevati oko za oko u pogrešnom uvjerenju da će to, na neki način, poništiti početnu nepravdu ili biti melem na našu ranu. Ili možemo iskoračiti prema mjestu prihvaćanja. Shvatiti da moramo odustati od uvjerenja kako možemo promije niti prošlost. Put prihvaćanja počinje u boli, a završava u nadi.

Već time što čitate ovu knjigu donijeli ste odluku, već ste na svom putovanju. Što je to što vi trebate oprostiti? Što vam je prouzročilo bol? Kako ste bili ranjeni? Što god da je to, što god je slomljeno ili izgubljeno, može se popraviti i ponovno naći kroz ispričanu priču.

ZAŠTO ISPRIČATI PRIČU

Kazivanjem priče vraćamo svoje dostojanstvo nakon što smo bili povrijeđeni. Tako počinjemo zadobivati ono što nam je oduzeto i nalaziti smisao u svojoj povredi. Neurolozi nam govore da imamo dvije vrste sjećanja, eksplicitno i implicitno. Pamteći neki događaj, znamo što se dogodilo i formiramo eksplicitno sjećanje – znamo eksplicitno da se nečega sjećamo. To je ono što većina nas podrazumijeva pod pamćenjem. Ali postoji i druga vrsta. Ako imamo neko iskustvo događaja kojeg nismo svjesni, formiramo implicitna sjećanja. Drugim riječima, ne shvaća­mo da nešto pamtimo. Kad je Mphoina kći Nyaniso imala četiri godine, napala su je dva dobermana; psi su bili veliki pa ih vlasnik nije mogao kontrolirati. Godinama se Nyaniso trzala kad god bi joj se približio pas. Ona nije imala ekspli­citno sjećanje o napadu pasa, nego implicitno sjećanje koje je u njoj potaknulo reakciju. Tek je nakon mnogo godina, tijekom pričanja obiteljskih priča, Nyaniso mogla preobra­ziti svoje implicitno sjećanje u eksplicitno. Ona je mogla integrirati svoja sjećanja kazivanjem svoje priče. To je bio iznimno važan dio početka njezina iscjeljenja od traume koju je doživjela. To vrijedi za svakoga od nas. Kazivanjem svoje priče pomažemo sebi da integriramo svoja implicitna sjećanja i započnemo iscjeljenje svojih trauma.

Znati svoje priče i svoju povijest za nas je od životne važnosti, bez obzira na to koje smo dobi. Marshall Duke, psiholog sa Sveučilišta Emory, u 1990-ima je počeo istraži­vati sposobnost brzog oporavka u djece. On i kolega sasta­vili su upitnik od dvadeset pitanja koji su nazvali: “Da li znaš”, i podijelili ga djeci kako bi saznali poznaju li djeca svoje obiteljske priče. Pokazalo se da što su djeca znala više obiteljskih priča i obiteljske povijesti – dobre, loše i one ružne – brže su se oporavljala. Samo poznavanje obiteljskih priča “najbolji je predskazivač emocionalnog zdravlja i sreće u djeteta”. U daljnjem promatranju te djece nakon terori­stičkog čina u New Yorku, 11. rujna 2001. godine, također se pokazalo da su najviše bodova osvojila djeca koja su naj­bolje poznavala povijest svoje obitelji – uspjehe i padove – i da su se ta djeca najbrže oporavljala u okolnostima traume ili stresa. Ta su djeca bila uključena u širu priču o svom životu, u širu sliku i kontekst obiteljskih odnosa.

Baš kao što je ljestvica u toj studiji predviđala buduće zdravlje i sreću djece, tako i poznavanje i iskazivanje vlasti­tih priča o nanesenom zlu predviđa naše buduće zdravlje i sreću u oporavku od te traume. Ako znamo svoje priče i ako nađemo smisao u tome što se dogodilo, povezujemo se sa širom pričom o našim životima i njezinim znače­njem. Brže se oporavljamo, lakše se nosimo sa stresom i iscjeljujemo. Neuropsihijatar Dan Siegel objašnjava kako najbolji način da se predvidi koliko će dijete biti blisko povezano sa svojim roditeljima – imati pozitivan odnos prožet ljubavlju – ovisi o tome koliko su roditelji jasno i koherentno ispričali djeci priče o svom životu i traumama koje su iskusili. Drugim riječima, ako možete govoriti o svom životu i radostima i žalostima koje ste prošli – ako poznajete svoju priču – mnogo je veća vjerojatnost da ćete biti umješan roditelj. Vaše neizliječene, neoproštene traume neće pognuti svoje ružne glave, kao što to često čine naša zatajena iskustva. Ako ne možemo zatražiti oprost i iscjelje­nje radi svoje vlastite dobrobiti, možda ih možemo zatražiti radi dobrobiti naše djece.

Ali kako to učiniti? Kako ispričati priču?

IZRICANJE ISTINE

Komisija za istinu i pomirenje bila je ponajviše komisija za istinu. Bez istine nije moglo biti pomirenja između južnoafričke prošlosti i južnoafričke budućnosti. Isto vrijedi i za mene i za tebe. Istina nas priječi da se pretvaramo da se nije dogodilo ono što se dogodilo. Počinjemo najprije time što ćemo dopustiti da se istina čuje u svoj svojoj sirovosti, u svoj svojoj ružnoći i u svem svom neredu. To je ono što smo mi u Južnoj Africi učinili, to je ono što sam ja učinio poslije toga davnog dana u Karoou, i to je ono što vi morate učiniti zbog onoga što se dogodilo vama.

POČNITE S ČINJENICAMA

Iznošenje činjenica iz vaše priče najvažniji je element ovog prvog koraka, tako počinjete vraćati ono što vam je odu­zeto. Pričajući priču, kao da ponovno slažete dijelove igre puzzle – jedno po jedno oklijevajuće sjećanje. Na početku su sjećanja i činjenice, ovisno o tome kakva je vaša trauma i kada se dogodila, možda iscjepkani i teško ih je artiku­lirati. Možda neće slijediti kronološki red ili neće u vašoj priči pratiti svoj tijek. Sve je to razumljivo. Evo kako to čini Mpho, prisjećajući se dana Angelina ubojstva:

Prošli je tjedan bila godišnjica Angeline smrti. Dan je prola­zio, djevojčice i ja bile smo neraspoložene ne razabirući što se događa. Na koncu dana shvatile smo što se to u nama usko­mešalo. Bila je obljetnica njezine smrti, ponovno smo osjećale tu duboku žalost. Nyaniso je bilo osobito teško. Angela je nađena u njezinoj sobi, a prošli tjedan mi je rekla da su se njih dvije tog jutra posvađale. Bila je to glupa svađa o tome mora li Nyaniso ili ne odjenuti školsku uniformu, i rastale su se u lošem ozračju. To nisam znala cijelu godinu. Ovo je prvi put da sam to čula. Čak i nakon godinu dana, još uvijek popunjavamo rupe u priči. Možda ima dijelova koje nikad nećemo saznati, na primjer, što se točno dogodilo toga dana. Jedino što znam jest da je toliko toga izgubljeno.

Bilo je to uobičajeno jutro, bauljala sam po kući poku­šavajući spakirati i otpremiti djecu u školu. Angela je, čini­lo se, uvijek bila korak ispred mene. Za razliku od mene, Angela je znala kako na nježan način svladati Onalenninu jutarnju mušičavost i s njom nježno započeti dan. Iz nekog razloga, sjećam se, toga sam se jutra šminkala u kuhinji i odijevala se izlazeći u žurbi. Obično bi Angela trčala za mnom, raspitujući se što će skuhati za objed, ali mislim da to nije učinila tog jutra. U prvih nekoliko mjeseci kod nas, ja bih s njom prolazila svaki korak upućujući je kako će kuhati, ali sad je to već sve znala i ja bih joj samo dala jelovnik i ona bi znala što će učiniti.

Toga sam se dana, iz nekog razloga, nakon što sam ostavila djevojčice u školi, vratila kući. Angelu sam zatekla u kuhinji kako pere suđe. Ona ništa nije rekla ili pokazala neki znak da nešto nije u redu, ali sjećam se da je imala čudan izraz lica. Pitala sam je je li sve u redu i ona je potvrdila da jest.

Onalenna je imala školu plivanja i ja sam trebala to poslijepodne biti u gradu, pa sam zamolila šogora, Mthunzija, da pokupi Onalennu iz škole i ostavi je kod kuće, gdje je trebala ostati s Angelom do sata plivanja. Kad je Mthunzi došao kući, nazvao me i rekao da se nitko iz kuće ne oda­ziva. Imali smo sigurnosna vrata koja se otvaraju iznutra. Sjećam se da sam bila pomalo razdražljiva, pomalo ljuta. Angela je znala da djevojčice mogu doći u bilo koje vrijeme iza dva sata, i uvijek je bila tamo i uvijek bi me nazvala ako je trebala izaći iz kuće na više od pet minuta. Bilo je to čudno i nije slutilo na dobro. Pokušala sam nazvati kući. Pokušala sam nazvati njezin mobitel. Bilo je to vrlo neuobičajeno. Rekla sam Mthunziju da Onalennu dovede u moj ured. Nazivala sam doma cijelo poslijepodne. Zvala sam i zvala. Nije bilo odgovora. Pomislila sam da je to zaista vrlo čudno i nije nalikovalo na nju da bude toliko nedostupna. Zamolila sam svoju mamu da odveze Onalennu na sat plivanja, pa sam vozeći Onalennu do mamine kuće odlučila stati kod svoje kuće i vidjeti što se dogodilo. Stvari su izgledale neuobičajeno. Garažna vrata se nisu dala otvo­riti. Stražnja ograda bila je otvorena na način na koji se nikada ne otvara. Vozila sam unazad od ulaza i povezla se prema maminoj kući, kako bih tamo ostavila kćer. Znala sam: što god bih mogla zateći u kući, nisam željela da to bude u Onalenninu društvu.

Nazvala sam Mthunzija i rekla mu: “Nešto mi u kući ne sluti na dobro.” Zamolila sam ga da se nađemo tamo. Stigli smo istovremeno sa stražnje strane kuće i ušli kroz prednja vrata. Kad sam se zatekla u kući, odmah sam znala da nešto nije u redu. Ušla sam u Angelinu sobu i vidjela nenamješten krevet, što je bilo vrlo neuobičajeno za ovo doba dana. Pošli smo natrag prema spavaćim sobama. Prošla sam pokraj svoje sobe i vidjela na krevetu košaricu sa šmin­kom koju sam jutros ostavila u kuhinji. Bio je to nevažan detalj, ali u tom sam času zaista znala da se nešto jako loše dogodilo. Angela je bila vrlo uredna i nikada ne bi ništa stavila na napravljen krevet, a pogotovo ne moju košaricu sa šminkom punu pudera koji bi mogao zaprljati pokrivače na krevetu. Kad smo krenuli niz hodnik, uočila sam da je bilo neuobičajeno mračno i da je Nyanisoina soba bila zatvorena. Kad bi završila čišćenje, što bi uvijek učinila do ovoga kasnog doba dana, Angela bi uvijek ostavljala vrata spavaće sobe otvorena. Kazala sam Mthunziju da nešto nije kako treba. On je otvorio vrata Nyanisoine sobe i tad sam je ugledala.

Bila je na podu.

Bilo je mnogo krvi.

Zamolila sam ga da provjeri radi li joj puls. Rekao je da misli da ne radi.

U tom je trenu stigao kvartovski policajac i rekao nam da napustimo mjesto. Naš je dom sad bio mjesto zločina. Nisam toga bila svjesna u tom trenutku, ali naš dom nikad više nećemo moći zvati domom.

Mphoina sjećanja na događaj jasna su i razgovijetna. Oni mali i naizgled nevažni detalji vraćaju joj se kad se prisjeća svoje košarice za šminku, izgleda Angelina lica koje je vidje­la kad se vratila u kuću, neke slutnje da nešto nije u redu toga poslijepodneva, i njezina instinkta da zaštiti Onalennu. Puno je više u njezinoj priči od samih činjenica, ali ona prvo mora iznijeti činjenice. Čak i sitni detalji mogu biti važni. Oni su niti koje daju smisao onome što se dogodilo. Samo ispričajte priču onako kako ste je zapamtili.

CIJENA NEKAZIVANJA PRIČE

Čak i ako razumski znam da ću pričanjem priče početi liječiti svoju traumu, nije uvijek emocionalno lako učiniti prvi korak. To može biti riskantan pothvat. Postoji rizik od ponovnog ranjavanja, od nepovjerenja drugih, od neprihva­ćanja. Ali ako pogledamo priču unutar sebe, početna povre­da je uvijek mješavina svega toga. No, ako sakrijem svoje tajne i svoje priče zbog srama, straha ili zaborava, osuđen sam na svoju ulogu žrtve i na svoju traumu. Da Mpho nije ispričala priču o onome što se dogodilo toga dana, ostala bi prepuštena na milost i nemilost toga tragičnog iskustva.

Nije uvijek lako iskazati svoju priču, ali to je prvi pre­sudni korak na putu prema oslobađanju i opraštanju. To smo vidjeli vrlo opipljivo na primjeru KIP-a, kad su žrtve aparthejda izlazile sa svojim pričama. One su bile rastereće­ne jer su se osjećale prihvaćenima i zaštićenima da podijele svoja iskustva. Bile su oslobođene neprekidne patnje zbog svoga osjećaja uloge žrtve i vjerovanja da nitko nikada neće u potpunosti saznati što su sve izdržale ili da nitko neće povjerovati u njihove priče. Kad ispričaš priču, više ne nosiš svoje breme sam.

Mladić kojeg ćemo zvati Jeffrey, upravo je proslavio svoj trideseti rođendan, ali nosio je neispričanu priču iz doba kad je bio dvanaestogodišnjak. On je krupan, naočit muš­karac duboka glasa. No kad govori o onome što se zbilo gotovo prije dva desetljeća, ponovno zvuči kao dječak – tužan, izgubljen i usamljen. Učitelj i trener – čovjek kome je Jeffreyjeva samohrana majka vjerovala da će biti mentor i uzor njezinu sinu adolescentu – seksualno je zlostavljao Jeffreyja za vrijeme sportskih aktivnosti poslije škole. Jeffrey nije nikada to rekao majci niti ikome drugome, u strahu da ne osramoti obitelj, u strahu da ne povrijedi majku, bojeći se da je on sam učinio nešto loše i uzrokovao da mu učitelj čini to što je činio. U nemogućnosti da govori o tome, Jeffrey je postao ljutit, mrzovoljan tinejdžer koji nije nikome vjerovao, a osobito odraslima. Ispisao se sa svo­jih izvanškolskih aktivnosti i izbjegavao učitelja što je više mogao. Ako bi se slučajno susreli, učitelj se ponašao kao da se ništa nije dogodilo, što je nagnalo Jeffreya da sumnja u svoju zdravu pamet. Jeffrey opisuje svoj život u terminima “prije” i “poslije”. Prije nego što se to dogodilo, on je bio sretan dječak, samouvjeren, uzbuđen oko toga što bi mogao postati u budućnosti. Poslije tog incidenta svijet mu se činio kao čemerno i nesigurno mjesto. Tek kad je Jeffrey susreo jednu ženu i zaljubio se, usudio se s nekim podijeliti svoju priču o tome što mu se dogodilo. Žena, kojom se kasnije oženio, ohrabrivala ga je da oprosti svom učitelju. Rekla mu je da je, ne opraštajući, učitelju dao mogućnost da ga nastavi zlostavljati gotovo dvadeset godina.

Jeffreyju su trebale godine da nađe nekoga uz koga se osjećao dovoljno sigurno kako bi iskazao svoju priču: “Potratio sam toliko vremena u svom životu živeći sa sra­mom i krivnjom, osjećajući se kao da sam ja učinio nešto loše. Kad sam ispričao Elizi (nije njezino pravo ime) što mi se dogodilo, toliko sam strahovao da će me sada promatrati drugim očima, da će me odbiti i da me neće više voljeti. Bilo je to razmišljanje dvanaestogodišnjeg dječaka, a ne tri­desetogodišnjeg muškarca.” Trauma poput Jeffreyjeve može nas na različite načine uhvatiti u stupicu i zakočiti u bolnim

razdobljima našeg života. Put opraštanja vodi nas natrag na mjesto gdje smo zaustavljeni, kako bismo spasili one dije­love sebe od kojih smo već odustali. Dijeleći svoju priču sa svojom suprugom, Jeffrey se uz njezinu pomoć uspio vratiti u vrijeme traume i osloboditi dvanaestogodišnjeg dječaka koji nije učinio ništa loše.

Jednom kad je Jeffrey bio u stanju ispričati priču, kaže on, osjećao se kao da mu je pao kamen sa srca. Osjećao je kao da prvi put nakon mnogo godina može duboko udah­nuti. Jeffrey je nastavio kazivati svoju priču, najprije svojoj majci, a onda konačno i drugim ljudima koji su također u tišini patili od srama nakon što su bili seksualno zlostavljani. “Nije to bilo kao da je sada, nakon što sam ispričao svoje tajne, sve bilo u redu i ja sam živio sretno do kraja života”, kazuje on. “Ali bilo je kao da sam godinama bio u zatvoru, a onda otkrio da imam ključ i da se mogu potpuno oslobodi­ti. Sâm sam sebi zamjerao u vezi s tim, žao mi je bilo tolikih potraćenih godina. Jednom kad sam pristupio grupi onih koji su proživjeli isto, čuo njihove priče i s njima podijelio svoju priču, bilo mi je na neki način lakše. Svaki put kad bih pripovijedao, bivalo mi je sve lakše. Mogao sam pomoći dru­gima koji su imali slična iskustva i što sam više imao suosje­ćanja za ono što su oni doživjeli, imao sam i više suosjećanja za sebe kao dvanaestogodišnjaka. Teško je objasniti, ali na kraju sam došao do prihvaćanja toga što mi se dogodilo, jer to mi je razvilo empatiju i sposobnost da pomažem ljudima, što inače, da mi se to nije dogodilo, ne bih.”

Kao što ćemo vidjeti i razmotriti kasnije, to prihvaćanje i razumijevanje skrivenih darova koje patnja može donijeti, važan je dio iscjeljivanja i opraštanja.

ODLUČITI KOME ISPRIČATI

Jedna od najvažnijih odluka koju treba donijeti jest – iza­brati kome ćete ispričati svoju priču. Bilo bi najbolje da, kao što smo mi činili u KIP-u, svoju priču možete ispričati osobi koja je uzrok vaše patnje. Ponovno vam se iz temelja vraća dostojanstvo kad ste u stanju sa svom svojom istinom stati ispred svog zlostavljača i iskazati kako vas je ta osoba povrijedila. Vjerujem da je to najbrži način da pronađete mir i volju da oprostite. Međutim, nije to uvijek moguće ili čak nije praktično. Kako bi to djelovalo, počinitelj mora biti prijemčiv i trebali biste biti sigurni da vam on neće nani­jeti još veću povredu. Idealno bi bilo da on pokaže grižnju savjesti, zamoli vas za oprost i bude spreman saslušati vašu priču kako bi svjedočio vašoj boli. U KIP-u nismo dopuštali nikakvo unakrsno ispitivanje ili sumnju u ispričanu priču. Svaki pojedinac mogao je sa sigurnog mjesta potpunog pri­hvaćanja podijeliti svoju bol, gubitak, ljutnju, žalost, traumu. Mnoge žrtve ispitivale su kako su njihovi dragi umrli; ti su im odgovori trebali kako bi mogli krenuti dalje i iscijeliti se. Tako je to bilo s Angelinom obitelji i tako je to s mnogima koji u nasilnom činu izgube nekoga svoga. Trebale su im činjenice kako bi mogli prihvatiti to što se dogodilo. Neki su htjeli saznati kako su točno njihovi mili ubijeni, jesu li patili i zašto je zločinac učinio to što je učinio. Tek kad je odgovoreno na pitanja iz prošlosti, oni su se mogli okrenuti budućnosti. Mpho mi je rekla da nikada neće zaboraviti krik očajničke patnje koji se razlegao kad je Angelinoj sestri i majci morala reći da je Angela mrtva. Obasule su je brojnim pitanjima, na neka je mogla odgovoriti, a na druga nije.

U idealnom modelu opraštanja razmjenjuju se priče i, ako su iskazane s potpunom iskrenošću i bez opravdavanja ili racionalizacije od strane počinitelja, može doći do razumijevanja i izlječenja odnosa između dvoje ljudi. Čak i ako ste u stanju ispričati priču izravno onome kome želite oprostiti, možda je za vas bolje najprije podijeliti svoju priču s drugim ljudima, s nekim bliskim članom obitelji ili s prijateljem. Možete se obratiti svome svećeniku, terapeutu ili izravno Bogu. Dok god onaj kojem pričate priču sluša s odobravanjem, empatijom i povjerenjem, napredovat ćete u procesu opraštanja i imat ćete blagodati od ovog koraka na Četverostrukom putu. Bilo da pričate priču osobi koja vas je povrijedila ili nekome drugome, važan element ovoga prvog koraka jest iskazati priču, priznati zlo koje se dogodilo. Ako ne postoji nitko kome vjerujete, uvijek možete napisati pismo osobi koja vam je nanijela nepravdu, čak i ako to pismo nećete poslati. Izreknemo li istinu o svojoj povredi i gubitku, ti događaji više nemaju moć nad nama. Važno je ustvrditi da iskazivanje priče nije ni jedino ni krajnje što moramo učiniti. To je proces koji traje unutar odvijanja ciklusa opraštanja i iscjeljivanja. Priča koju je Mpho ispričala neposredno nakon umorstva nije posve ista priča koju je pričala nakon godinu dana. Naše priče se razvi­jaju kako raste naše razumijevanje i naše prihvaćanje, kako sve više hvatamo smisao. Što više čovjek razumije svoju vla­stitu priču i što više napreduje koračajući Četverostrukim putem, sve je vjerojatnije da će se suočiti sa zločincem na način koji će pomoći iscjeljenju i obnavljanju ili otpuštanju toga odnosa.

KAZIVANJE PRIČE IZRAVNO POČINITELJU

Ako odlučite govoriti osobi koja vam je nanijela zlo, budite svjesni da je to vrlo delikatno. Ako se to ne učini pažlji­vo, može pogoršati situaciju. U suvremenom društvu slabo razumijemo opraštanje i imamo malo rituala u vezi s tim. Ako se s nekim konfrontiramo, on se lako može osjetiti napadnutim i zauzeti obrambeni stav. Beskonačna je snaga čovjekova uma da opravdava svoje radnje. Nijedan zlikovac nije nikada mislio o sebi da je zlikovac. Hitler, Staljin, svaki terorist i serijski ubojica – svaki čovjek opravdava svoje razloge. Kradljivac torbe koji je udario staru gospođu po glavi ne bi mogao pokrenuti svoju ruku da nije mislio – barem u tom trenu – da je to što čini dobro. Način kako razumjeti bilo kojeg neprijatelja jest shvatiti da, gledajući iz njegove perspektive, on nije zlikovac nego junak.

Nema garancije da će osoba koja vam je nanijela zlo prihvatiti da je to što je učinila loše, ali postoje načini koji mogu povećati vjerojatnost da će iznošenje priče voditi prema razrješenju, a ne još većem konfliktu. Ako je moguće, počnite prihvaćajući svoj odnos s tom osobom i potvrđuju­ći njegovu važnost za vas. Što vam je ta osoba značila?

Komentiraj