Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Hitler – Samo svijet je bio dovoljan’ u kojem britanski povjesničar Brendan Simms otkriva nepoznate detalje iz života Adolfa Hitlera u periodu kada je bezuspješno pokušavao upisati bečku Akademiju likovnih umjetnosti

Početkom srpnja 1918. Prvi svjetski rat je bjesnio već skoro četiri pune godine. Vojnik prve klase Adolf Hitler iz 16. bavarske rezervne pješadijske pukovnije borio se u njemu skoro od samog početka. Vidio je kako Njemački Reich prkosi moćnoj koaliciji imperija Antante, Britaniji, Francuskoj i Rusiji, kao i nekolicini njihovih manjih saveznika. Krajem prethodne godine, jedna od njih – Carska Rusija – pala je na koljena kroz kombinaciju vojnog poraza i revolucije. Međutim, u međuvremenu je Reich isprovocirao neprijateljstvo drugog i još strašnijeg neprijatelja: Sjedinjenih Američkih Država. Njemačka je sada bila u trci da uništi Francusku i vrati Britaniju na njenu stranu La Manchea prije nego što se pojave američke trupe. Ispočetka je išlo sve po planu. Njemačke armije su napredovale na Zapadnom frontu. Adolf Hitler je bio među onima koji su marširali naprijed, da bi poslije svjedočio i trenutku kad se ratna sreća okrenula, tijekom Druge bitke na Marni. Svježi, brojni i vođeni entuzijazmom kojim su kompenzirali manjak iskustva, Amerikanci su se suočili s izmorenim bavarskim rezervistima. To je imalo razoran efekat na moral Hitlerovih suboraca ostavivši i trajnu impresiju na samog Hitlera. On se i direktno susreo s najmanje dvojicom ovih neprijatelja. Sedamnaestog srpnja 1918., ađutant brigade, Fritz Wiedemann, je zapisao: “Vojnik prve klase Hitler doveo je dvojicu američkih zarobljenika [koje je zarobila Rezervna pukovnija 16] u štab 12. kraljevske bavarske pješadijske brigade.”

Tko su bili ovi ljudi i što je Hitler mislio o ovom događaju nije zabilježeno. Znamo, međutim, kako je kasnije interpretirao ono što je postalo ključni događaj u njegovom životu, a tako i u povijesti dvadesetog stoljeća. Hitler je vjerovao da su ovi “prašinari” potomci njemačkih iseljenika, izgubljeni za domovinu zbog manjka “životnog prostora” da ih prehrani, koji su se vratili kao osvetnici u redovima nezaustavljive neprijateljske vojske. U svojim kasnijim govorima, više puta se vraćao na trenutak “usred ljeta 1918. kad su se prvi američki vojnici pojavili na bojnim poljima u Francuskoj, dobro razvijeni muškarci, ljudi naše krvi, koji su vijekovima odlazili, sada su bili spremni da gurnu svoju staru domovinu u blato”.

To je, dakle, točka gdje je sve počelo: preokupacija njemačkim demografskim slabostima, za koje će Lebensraum na istoku naposljetku postati jedini lijek; poštovanje i strah spram “anglosaksonskih” sila s očigledno beskrajnim prostornim, demografskim, prirodnim i ekonomskim resursima; te odlučnost da izbjegne još jedan rasni građanski rat između Anglosaksonaca i Teutonaca – podstican od “svjetskog židovstva” – ako je moguće, odnosno da se preživi pokaže li se da je novi konflikt neizbježan.

Poniženje

Prva tri desetljeća Hitlerova života obilježene su opskurnošću i uskraćenošću raznih vrsta. Nedugo nakon njegova rođenja na zapadu Habsburškog Carstva, u skromnim, ali ne i sirotinjskim uvjetima, Hitlerova situacija se rapidno pogoršala. Umrli su mu i otac i majka, majka poslije traumatične bolesti, a on je protraćio svoje malo nasljedstvo. Njegov umjetnički talent u Beču nije prepoznat. Hitler se mučio i živio jako teško dok nije donio odluku da ode i preseli se u München, drugi najveći grad Njemačkog Carstva. Tu je nekako preživljavao. Osim što je eksplicitno odbacivao Habsburško Carstvo, Hitler nije pokazivao nikakve otvorene znake politizacije prije svoje dvadeset i pete godine. Rat je za njega bio i oslobađajuće iskustvo. Tijekom četiri godine njegove vojne službe u ratu, on je ranjen, trpio je razorna bombardiranja, odlikovan je, privremeno je oslijepio te je poražen, skupa s tolikim drugim Nijemcima. Na kraju sukoba, kao i na njegovom početku, on je prilično usamljena pojava, na marginama njemačke i svjetske povijesti.

Skica diktatora u mladosti

Adolf Hitler se rodio u Austriji 20. travnja 1889. Njegovo rodno mjesto, Braunau na Innu, bilo je dio Bavarskog vojvodstva stotinama godina prije nego što je pripalo Habsburškoj Monarhiji nakon Mira u Teschenu kojim je zaključen Rat za bavarsko naslijeđe 1779. Grad je nekoliko puta prelazio iz ruke u ruku tijekom revolucionarnih bura i Napoleonskih ratova, da bi 1815. trajno pripao Austriji. Kulturno i etnografski, granica duž rijeke Inn između Njemačke i onoga što će postati Austro-Ugarsko Carstvo, označavala je distinkciju bez prave razlike, barem oko Braunaua i u obližnjoj regiji. Njemački dijalekt i tradicionalni običaji s obje strane rijeke bili su isti. Mada se Hitler uskoro preselio istočno, živjeći na nekoliko različitih lokacija, ostao je u okvirima Gornje Austrije i stoga “centralnobavarske” dijalekatske regije. Hitler je kasnije sebe često opisivao kao Bavarca.

Hitler je bio loš učenik u Staats Realschule u Linzu te je morao ponavljati godinu. Imao je dobre ocjene samo iz crtanja i sporta prije nego što je sa šesnaest godina zauvijek napustio školu

Politički ponor je, međutim, bio ogroman. Oko tisuću godina, ljudi iz Braunaua bili su dio Svetog Rimskog Carstva, političkog komonvelta koji je obuhvatao najveći dio njemačkog naroda do svog kolapsa 1806. Njemačka orijentacija je očuvana kroz članstvo u Njemačkoj konfederaciji nakon 1815. U razdoblju između 1866. i 1871, međutim, pruski prvi ministar, Otto von Bismarck, istisnuo je Austriju i slomio Francusku da bi omogućio “malo njemačko” ujedinjenje u Drugi Reich. Odgovor Habsburga je bio okretanje jugu i istoku, odnosno traženje kompromisa s buntovnim Mađarima. Zahvaljujući novom statusu mađarske krune, ljudi iz Braunaua bili su sada podanici “cara i kralja” u multinacionalnom carstvu, a ne čisto njemačkog entiteta. Granica s Njemačkim Carstvom bila je samo 300 metara dalje kod Simbacha, na drugoj strani rijeke Inn. Hitlerovi su je morali gledati svakog dana. Kažu da su simpatije njegovog oca Aloisa bile pangermanske, združene s liberalnim ili barem slobodnomislećim i skeptičnim pogledom na Rimokatoličku Crkvu; nema pouzdanih dokaza da Alois nije bio odan Habsburgovcima, antisemit, pijanac ili nasilan prema svojoj djeci.

Adolf je bio mlađe dijete u kompliciranoj obitelji. Imao je starijeg polubrata, Aloisa mlađeg, i polusestru, Angelu, iz očevog prvog braka s Franziskom Matzelsberger. Nakon njene smrti, Alois je oženio svoju rođaku, Klaru Pölzl, s kojom je imao šestero djece, od kojih je preživjelo dvoje, sam Adolf i njegova mlađa sestra Paula. Dvoje od četvero Hitlerovih braće i sestara je umrlo prije njegovog rođenja, a jedno kad je Hitler jedva napunio deset godina. Klarina sestra Johanna, s nadimkom “Hanitante”, bila je važna figura u njihovim životima. Aloisov posao uskoro je odveo obitelj iz njihova doma u predgrađu Salzberger Vorstadt u obližnji Hafeld, Lambach. Neko vrijeme je radio i u njemačkom pograničnom gradu Passau. Alois se naposljetku umirovio u Leondingu, gdje je kolabirao i umro uz svoju jutarnju čašu vina u lokalnoj krčmi 3. siječnja 1903.

Udovica Klara se s obitelji najprije preselila u Linz, a zatim u Urfahr s druge strane Dunava. Hitlerovo obrazovanje se nastavilo u Staats Realschule u Linzu. Ta škola u Linzu je bila poznata po svojim njemačkim nacionalističkim i antihabsburškim simpatijama. Nakon što je u nižim razredima bio dobar učenik, Adolf je kasnije postao ravnodušan prema školi, uz česte izostanke, gdje je visoke ocjene imao samo iz sporta i crtanja, a što se tiče truda bivao je ocijenjen samo kao “dovoljan”.

Međutim, mada se Hitler dok je bio u Linzu i Urfahru učlanjivao u različite kulturne organizacije kao Linzer Musikverein, Oberösterreichischer Musikalverein i Oberösterreichischer Volksbildungsverein, nema dokaza iz tog vremena o bilo kakvom političkom angažmanu. Također, nema indicija koje sugeriraju da je Hitler poznavao svog školskog kolegu Ludwiga Wittgensteina, kasnije slavnog filozofa. Na ovaj ili onaj način, Hitler je bio loš učenik, koji je morao ponavljati godinu, prije nego što je sa šesnaest godina zauvijek napustio školu.

Kakav su uticaj ovaj bubanj smrti i promjene imali na mladog Adolfa nije poznato. Njegova iskustva nisu ni u kojem smislu bila posebna: takve emotivne i financijske nesigurnosti u tom su vremenu bile uobičajene, a možda su uobičajene i u svim vremenima. Istina je da su i otac i sin (kako se kasnije ispostavilo) emotivno vezani za svoje rođake, ali ni to nije bilo neuobičajeno u seoskim sredinama, kao i među aristokratama, i tada i kasnije. Čini se da je gajio normalna prijateljstva, posebno s drugim vagnerijancem, Augustom Kubizekom, koga je prvi put sreo na predstavi i koji je dijelio njegove umjetničke interese. Nema stoga ničeg u Hitlerovom ranom djetinjstvu, o kojem se zasigurno jako malo toga uopšte zna, što bi moglo sugerirati ono što će se u njegovom životu kasnije dogoditi.

Hitlerove glavne preokupacije nakon napuštanja škole bile su financijska sigurnost, emotivni život, upuštanje u umjetničku karijeru te majčino zdravstveno stanje. Prvo pismo za koje znamo da ga je Hitler napisao potiče iz veljače 1906., a napisao ga je sa svojom sestrom Paulom. Upućeno je na adresu Finanzdirektion grada Linza, u kojem traži da mu se isplati naknada kao djetetu bez oca. Nekoliko puta je posjetio Beč, pa se poslije preselio u glavni grad Carstva. Tamo je pokazivao interes za opere Richarda Wagnera. U ljeto 1906. gledao je Tristana i Isoldu, kao i Ukletog Holandeza. Također je posjećivao i Stadttheater. Nije ga očaravala samo muzika, nego i arhitektura opere. Na jednoj razglednici Dvorske opere u Beču zabilježio je da je impresioniran “veličanstvenošću” njenog eksterijera, ali je imao izvjesnu rezerviranost prema enterijeru “pretrpanom” plišom i zlatom.
Početkom 1907. Hitlerovoj majci je dijagnosticiran rak, a zatim je i operirana, ali bez uspjeha. Ona nije bila osigurana, ali su računi bili niski zbog ljubaznosti njenog doktora, Židova, Eduarda Blocha. Hitler je vodio brigu za svoju majku tijekom njene bolesti te se čini da ga je njezina smrt krajem prosinca 1907. teško pogodila. Međutim, i tijekom njezina liječenja on je nekoliko puta išao u Beč, čak je tamo i unajmio sobu u ranu jesen. Sasvim je izvjesno da Hitler niti je krivio Blocha za majčinu smrt niti je postao antisemit zbog njega. Ostao je u prijateljskom kontaktu s Blochom i poslije toga, čak mu je i čestitao jednu Novu godinu razglednicom koju je sam nacrtao. Mnogo kasnije, Hitler je omogućio Blochu da ode iz Austrije pod mnogo povoljnijim uslovima od onih koje su imali drugi zlosretni Židovi.

Hitlerove umjetničke ambicije u međuvremenu su doživjele ozbiljno razočarenje. Početkom rujna 1907. pridružio se grupi od 111 aplikanata za bečku Akademie für Bildende Künste. Oko trećine njih je eliminirano u prvog krugu, a Hitler je bio među onima koji su prošli u drugi krug mjesec dana kasnije. Tada je, međutim, imao manje sreće: njegovi crteži proglašeni su “nezadovoljavajućim”, te stoga nije bio među 28 kandidata koji su primljeni. Bez obzira na to, Hitler se u veljači 1908. trajno preselio u Beč. Posudio je veću količinu novca od “Hanitante” tokom 1908. da bi se financirao, a uz to je primao i svoju naknadu djeteta bez roditelja. Porodična prijateljica Magdalena Hanisch pokušala mu je pomoći u glavnom gradu, želeći mu osigurati podršku Alfreda Rollera, utjecajnog profesora na Kunstgewerbeschule, čijim se postavkama Wagnerovih opera Hitler divio; proglasio je Rollera “velikim majstorom scenske ilustracije”. Njezino pismo prijateljici Johanni Motloch, koja je u ovom slučaju bila posrednica, je jedini suvremeni opis Hitlera koji posjedujemo. “Htjela bih da pomognem ovom mladiću”, napisala je, “jer on nema nikoga ko bi o njemu rekao lijepu riječ ili ko bi mu pomogao savjetom ili djelom. Sam je došao u Beč i svuda mora ići sam, bez vodiča koji bi mu pomogao da bude priman.” Jedino što veže Hitlera za Linz, dodala je, je pitanje njegove naknade. Roller se složio da se sretne s Hitlerom, na čemu se on intenzivno zahvaljivao Johanni Motloch. Sastanak se, međutim, nije dogodio.

Hitlerova prva bečka adresa bila je soba u Stumpergasse. Njegova gazdarica, Maria Zakreys bila je Čehinja, a prema Hitlerovim riječima loše je govorila njemački. Hitler se u to vrijeme uglavnom zanimao za muziku i arhitekturu. Sredinom veljače 1908. najavio je svoju namjeru da kupi klavir, a kad je dva mjeseca kasnije njegov prijatelj Kubizek obećao da će donijeti violu, mladi Adolf je šaljivo prijetio da će za dvije krune kupiti vate za uši. Već do ljeta, međutim, veliki dio tog veselja se izgubio. Priznao je da živi život “pustinjaka”, da mu krevetom gmižu stjenice, a da je sve još gore, jer nema nikog ni da ga probudi: pošto frau Zakreys trenutno nije bila tu.

Uprkos svemu, Hitler je razvio interes za gradsko planiranje, posebno za izgled i arhitekturu Linza. Mjesec dana kasnije, raspoloženje mu se nije popravilo: ispričao se Kubizeku jer mu već dugo ne piše, dodajući da ne zna uopćee šta bi mu rekao. Vrijeme je provodio čitajući novine – postoji referenca da je bio pretplatnik – te pišući, prvenstveno o gradskom planiranju i arhitekturi: “Sada puno pišem, uglavnom u popodnevnim i večernjima satima.” Hitlerove muke su makar dijelom izvorno bile financijske. Čini se da je prolazio kroz razdoblje siromaštva, pošto je nešto kasnije poručio Kubizeku “da više ne mora da mu donosi sir i putar, mada mu se zahvaljuje što se sjetio”. Ipak, nije bio presiromašan, da ne bi pogledao izvedbu Wagnerovog Lohengrina.

Nedugo zatim, Hitler je napustio Stumpergasse. Stanovao je kod gazdarice Helene Riedl u Felberstrasse do kolovoza 1909. Jedina poznata njegova aktivnost u tom razdoblju je novi pokušaj upisa na Akademiju koji je okončan novim neuspjehom. Hitler je zatim oko mjesec dana bio podstanar kod Antonije Oberlerchner u Sechshauserstrasse, odakle je otišao sredinom rujna 1909. Još manje znamo o onome što je došlo neposredno poslije. Zasigurno je prošao kroz neku vrstu ekonomske, a možda i psihološke, krize, što je vodilo do gubitka ugleda i samopouzdanja. Nekoliko godina kasnije, a dosta vremena prije nego što će postati poznat, Hitler je vlastima u Linzu rekao da je jesen 1909. za njega bila “teško vrijeme”. Prema iskazu bečkoj policiji s početka kolovoza 1910. neko vrijeme je proveo u skloništu za beskućnike u Meidlingu. Kako se Hitler izvukao odande nije poznato, ali je odjednom bio u stanju da sebi plati smještaj u relativno pristojnom muškom hostelu u Meldemannstrasse u bečkom Brigittenauu od veljače 1910. Tu je počeo crtati razglednice i umjetničke slike koje je onda njegov prijatelj i “poslovni” partner Reinhold Hanisch prodavao vlasnicima trgovina i suvenirnica; ovaj se odnos pokvario kad je prijavio Hanischa vlastima da ga je navodno prevario za neki novac.

Hitlera je sada ponovo progutao grad. Imamo ekstenzivne opise kako se osjećao i šta je radio u to vrijeme, što iz njegovog vlastitog pera, što iz izvještaja drugih, ali svi ti zapisi potiču iz kasnijeg perioda, kad je već bio javna ličnost, pa je aktivno želio da uobliči svoju autobiografsku naraciju,posebno u Mein Kampfu. Sve što pouzdano znamo je to da je Hitler morao ostati u Austro-Ugarskoj do svog dvadeset i četvrtog rođendana kako bi cijelo to vrijeme mogao primati svoju naknadu. Nije mu pomoglo to što se posvađao sa svojom polusestrom Angelom Raubal oko nasljedstva, a morao je odustati od svojih zahtjeva nakon jednog pojavljivanja na sudu u Beču početkom ožujka 1911. Iz toga dobi postoji neprovjerena informacija kako je Hitler bio na književnoj večeri Karla Maya, autora najprodavanijih vestern-romana, krajem ožujka 1912. U proljeće 1913. Hitler je preuzeo svoju posljednju naknadu. Nije bilo više ničega što bi ga zadržalo u Beču.

Kad je Hitler u svibnju 1913. stigao u München, sve što je imao stalo je u mali kofer. U njegovim odnosima s Eduardom Blochom u Linzu nije bilo nikakvih tragova antisemitizma, naprotiv. Kasnije, Hitler je imao prijateljsko-poslovne odnose s barem dvojicom Židova preko kojih je prodavao svoje slike: jedan je bio moravski Židov Siegfried Löffner, kojeg je policija ispitivala oko navodne Hanischeve prevare, a drugi, mađarski Židov Samuel Morgenstern koji je vodio pažljive zapisnike o svim tim kupovinama. Isto tako, nema dokaza da je Hitler imao bilo kakav negativan stav o multinacionalnom karakteru glavnog grada Austro-Ugarske. Skoro godinu dana je sretno živio pod krovom češke usidjelice Marije Zakreys, a nije pokazivao bilo kakvu iritaciju zbog njenog ograničenog vladanja njemačkim jezikom. Postoji potvrda njegovih interesa za arhitekturu, gradsko planiranje i muziku, naročito za njihove međusobne veze. Mnogo toga se sigurno događalo u njegovoj glavi, ali mi ne znamo šta je to točno bilo.

Mijenjali su se načini na koje je Hitler opisivao samog sebe. Sredinom veljače 1908. u Stumpergasse, kao svoje zanimanje navodi “umjetnik”, sredinom studenoga 1908. u Felberstrasse – “student”, krajem kolovoza 1909. u Sechshauserstrasse – “pisac”, početkom veljače 1910. i krajem srpnja 1910. – “slikar”. U isto vrijeme, konstantne promjene adrese zasigurno nisu imale veze s izbjegavanjem služenja vojnog roka, pošto se na svakoj novoj adresi uredno prijavljivao. Sve je to, međutim, potpuno tipično za nekog s Hitlerovom pozadinom i interesima. Prelazeći s ove na onu stranu solventnosti, ostavljajući traga samo u situacijama kad imaju kontakt sa zakonom i gradskim vlastima, bila je sudbina milijuna u Europi uoči 1914.

Kad je Hitler krajem svibnja 1913. stigao u München, upustio se u svoj prvi politički akt. On i njegov prijatelj Rudolf Häusler unajmili su sobu kod krojača Josefa Poppa u Schleissheimerstrasse. Registrirao se kao čovjek “bez državljanstva”, što je jasan iskaz neprijateljstva prema svojoj rodnoj Austro-Ugarskoj.

Možda mu je namjera bila i da zavara vlasti Carstva, ako bi ga zvali na služenje vojnog roka, pošto je Hitler, kao i ostali muškarci njegove generacije, od svog dvadesetog rođendana u travnju 1909. bio vojni obaveznik. U kolovozu 1913. gradske vlasti u Linzu su ga zaista tražile pod sumnjom dezerterstva, da bi im u oktobru Hitlerovi rođaci rekli da se preselio u Beč. Nije ostavio svoju novu adresu, ali se istragom u hostelu u Brigittenauu utvrdilo da se preselio u München. Austrougarske vlasti su ga u siječnju 1914. uspjele locirati u Schleissheimerstrasse u Münchenu. Ubrzo je Hitler dobio nalog da se pojavi pred gradskim vlastima u Linzu. To ga je isprovociralo na dugu apologiju, u kojoj se izvlačio na siromaštvo, tvrdeći da se u Beču u veljači 1910. bio sam prijavio za odlazak na služenje vojnog roka. Na kraju se pojavio pred predstavnicima austrijskih vlasti u Münchenu, početkom veljače 1914. kad je proglašen fizički nesposobnim za služenje vojske. U međuvremenu, Hitler je nastavio da živi od prodaje svojih slika, baš kao i u Beču.

Sve ovo našu sliku mladog Hitlera čini više skicom nego portretom. Da se razumijemo, on je ipak već više od puke brojke: već su dobro poznati njegovi umjetnički interesi; njegovo neprijateljstvo prema Habsburškom Carstvu, mada ne i razlozi za to, već je dokumentirano. Međutim, nema naznaka ideja i ambicija koje će se tek pojaviti. Kako bi i moglo biti drugačije? Ono što je Hitler doživio u Linzu i Beču moglo je formirati njegove kasnije poglede na unutarnju politiku, na rasu i na kulturu. Ali on još uvijek nije vidio ništa, kao što ga – koliko znamo – nije ni interesiralo bilo što što se događalo izvan Habsburškog Carstva i njemu prijateljske Njemačke. Nema preživjelih onovremenih dokaza da je bio previše svjestan bilo Francuske i Ruskog Carstva, bilo anglo-svijeta odnosno Britanskog Carstva i Sjedinjenih Američkih Država. To će se uskoro promijeniti. Ako Hitler 1914. još nije ostavio gotovo nikakav trag u svijetu, svijet će uskoro ostaviti traga na njemu.

Protiv ‘svijeta neprijatelja’

Hitler je, čini se, dočekao početak Prvog svjetskog rata s entuzijazmom. Na jednoj onovremenoj fotografiji – koja je napravljena prije nego što se on upoznao sa svojim kasnijim suradnikom i propagandistom Heinrichom Hoffmannom – se, po svoj prilici, vidi osobno Hitler među veselom gomilom na Odeonsplatzu u Münchenu 2. kolovoza 1914. Dobrovoljno se prijavio u Bavarsku vojsku pa je dva tjedna kasnije regrutiran u 16. bavarsku rezervnu pješadijsku pukovniju, poznatu kao Listova pukovnija, prema prezimenu svog komandanta. Ovo nije bila klasična “dobrovoljačka” pukovnija, nego se sastojala od prosjeka uglavnom južnobavarskog društva, među kojima su neki, poput Hitlera, bili dobrovoljci, dok su drugi mobilizirani. Proveli su nekoliko tjedana na obuci, uglavnom u samom Münchenu, ali i u vojnom kampu Lechfeld, južno od Augsburga. Tu je naučen rukovanju standardnom puškom, a zatim je poslan da podržava njemačko napredovanje kroz Belgiju i sjevernu Francusku.

Hitler se odmah prijavio u njemačku (tehnički bavarsku) vojsku, što je bio neobičan izbor. Stoga je u kolovozu 1914. Hitler definitivno ne samo okrenuo leđa Austro-Ugarskoj, nego je i odlučno optirao za Njemačku. To je bio njegov prvi veliki politički iskaz.

Kad je Adolf Hitler krajem svibnja 1913. stigao u München, upustio se u svoj prvi politički akt. Registrirao se kao čovjek ‘bez državljanstva’, što je bio sasvim jasan iskaz neprijateljstva prema svojoj rodnoj Austro-Ugarskoj

Glavni neprijatelj, kako je Hitler sada vjerovao, bio je s druge strane La Manchea. Njegovo prvo sačuvano pismo iz vojske, upućeno njegovoj bivšoj minhenskoj gazdarici Anni Popp, sadrži i iskaz kako se nada “da će ići u Englesku”, logično je pretpostaviti da misli kako će biti među sudionicima eventualne buduće invazije. Indikativno, Hitler nije ciljao na Carsku Rusiju na istoku, mada je ona u tom trenutku prijetila Istočnoj Pruskoj; tijekom cijelog rata, zapravo, on je, koliko je poznato, napravio tek jednu jedinu referencu na Istočni front. Nije, također, proglašavao Francuze neprijateljima. U fokusu na Britaniju, vidi se možda odjek onovremenog diskursa o “engleskoj mržnji” u Njemačkoj generalno, a posebno u njegovoj jedinici, a možda je to kod njega bilo i nezavisno od toga. Tjedan dana kasnije, kad je Listova pukovnija stigla u Lille, u sjevernoj Francuskoj, postrojeni su na Place de Concert da čuju “naredbu krunskog princa Bavarske protiv Engleza”. Čuli su, između ostalog, i ovo: “Imamo sreću da na našem frontu imamo Engleze, trupe naroda koji prema nama tako dugo gaji antagonizam s ciljem da nas neprijateljski okruže i zadave nas.” Na ovaj ili onaj način, Hitlerova iskazana želja za obračun s Britancima – mnogo prije nego što je stigao na front i u vrijeme kad su britanske ekspedicijske snage predstavljale samo mali postotak savezničkih trupa koje su se suprotstavljale Njemačkoj na Zapadnom frontu – predstavlja njegov drugi po redu važan politički iskaz, odnosno iskaz koji ukazuje na budući razvoj njegovog svjetonazora, baziranog dobrim dijelom na poštovanju i strahu od britanske moći.

Nedugo zatim, Listova pukovnija sukobila se s Britancima kod Gheluvelta, a zatim kod Wytschaetea i Messinesa u belgijskoj Flandriji. Priča o BEF-u iz 1914. se tradicionalno gleda kao priča o neravnopravnoj borbi protiv njemačke sile. U širem smislu je to točno, ali je važno sjetiti se da je na taktičkom nivou slika bila mnogo diferenciranija. Listova pukovnija se sukobila s ljudima iz Jorkširske pukovnije, legendarnih Coldstream Guards, Black Watch, Grenadier Guards i Gordon Highlandersa, a to je bila bitka između amatera i profesionalaca. Poneki među vojnicima iz Listove pukovnije, a među takvima je bio i Hitler, nisu imali nikakvo vojno iskustvo prije rata. S izuzetkom nekih oficira, niko od njih nije bio profesionalac. Nasuprot tome, u BEF-u su bili iskusni vojnici, od kojih su se mnogi i ranije borili u ratovima, a mnogi su također bili i bolji i brži strijelci od svojih njemačkih neprijatelja. Gheluvelt je stoga bio dubinski neravnopravna bitka.

Listova pukovnija se dobro nosila, ali je imala užasne gubitke. Sam Hitler je sudjelovao u nekoliko frontalnih napada, točno tri, ako je vjerovati njegovim iskazima. Govorio je o “najtežim bitkama” pješadije, ali je rekao da su naposljetku “Englezi bili poraženi”. “Poraz” koji su doživjeli Britanci je bio kratkog vijeka pošto su Bavarce iz Gheluvelta uskoro potisnuli vojnici iz Worcestera. Hitler je uskoro unaprijeđen u status gefreitera – vojnika prve klase – pa je postao službenik – kurir – za oficirski kadar pukovnije. Od tada, tvrdio je, “mogu reći da sam na dnevnom nivou riskirao život i gledao smrti u oči”, što vjerojatno nije pretjerivanje kad je riječ o tom dijelu njegove vojne službe. Drugog prosinca, Hitler je odlikovan Željeznim križem druge klase. “To je”, napisao je, “bio najsretniji dan u mom životu.” Tražio je od svog stanodavca da mu sačuva primjerak novina gdje je izišla obavijest o njegovom odlikovanju da ga ima za uspomenu “ako Bog odluči da mu dozvoli da ostane živ”.

Na kraju dugačkog pisma u kojem opisuje svoja iskustva na frontu, Hitler se početkom veljače 1915. bavi unutarnjopolitičkom situacijom i strateškom pozicijom Njemačke. Lamentirao je zbog gubitka života u borbi protiv “međunarodnog svijeta neprijatelja” te je izrazio nadu ne samo da će “vanjski neprijatelj Njemačke” biti slomljen, nego i da će “njen unutrašnji internacionalizam” biti uništen.

Moguće je da je ova zadnja fraza bila nadahnuta antisemitizmom, mada je možda bila i aluzija na transnacionalne odanosti njemačkih katolika i socijaldemokrata. Hitler je, također, prorekao da će “Austrija doživjeti sudbinu kakvu sam joj uvijek prognozirao”, pod čim je, pretpostavlja se, mislio na njen krajnji kolaps. U njegovim sačuvanim pismima Istočni front se uopće ne spominje.
Ostatak rata Hitler je služio kao kurir svoje pukovnije, a ne na frontu, u užem smislu. To je bila prilično rizična pozicija. Primjera radi, u jednom drugom pismu iz sredine veljače 1915. opisuje udar granate blizu lokacije na kojoj se nalazio, kad ga je “spasilo samo čudo”, ali je također priznao da ga “konstantna artiljerijska vatra čini nervoznim”. Također je pozdravio činjenicu da se javnost u Njemačkoj “napokon mobilizirana protiv Engleske” što je još jedna ilustracija njegove preokupacije Britanijom. Osam dana kasnije, Hitler je pisao o još jednoj “groznoj kanonadi”, kao i novim bitkama s Britancima. Zapravo je Listova pukovnija natjerana na defanzivu, kako je sve više i više britanskih trupa stizalo na Zapadni front. Iduća velika bitka u kojoj je Hitler sudjelovao bila je bitka kod Neuve Chapellea u martu 1915. kojoj je prethodilo još masivnije britansko bombardovanje. Poslije toga je došao njegov prvi susret s imperijalnim trupama, ljudima iz Indijske armije. Mjesec dana kasnije, kod Fromellesa i Aubers Ridgea, Hitler se suočio i s drugim jedinicama iz Carstva, konkretno s Kanađanima. S vremenom, raznolikost egzotičnih pokrivala za glavu u neprijateljskim rovovima – uključujući “turbane i šiljate kape” – dala je ljudima iz Listove pukovnije depresivno osjećanje da se cijeli svijet urotio protiv njih.