FELJTON: Ljubavna pisma domobranskog časnika iz pakla Velikog rata

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘U predasima Velikog rata’ u kojem autori Hrvoje Gržina i Mario Stipančević opisuju život i ratni put hrvatskog časnika Stjepana Sertića kroz autentična pisma koja je na poštanskim kartama slao supruzi Nataliji od 1915. do 1918., u doba Prvog svjetskog rata

Borbama na Dnjestru (od 4. do 9. lipnja 1916.) započela je za hrvatske postrojbe jedna od najkrvavijih i najtragičnijih epizoda u vojnoj povijesti. Domobranska je divizija – od veljače 1916. pod zapovjedništvom podmaršala Luke Šnjarića – odmah prvoga dana (4. lipnja) žestoko napadnuta topništvom i bojnim otrovima, a zatim i pješaštvom. Najveći je dio 25. domobranske pješačke pukovnije (I. i III. bataljun) u tome trenutku bio smješten u selu Pohorilivka (njem. Pohorloutz) pod vodstvom novoga zapovjednika, pukovnika Stjepana Delića, a dio se nalazio u pričuvi za 28. domobransku pješačku pukovniju kod Okna (danas Vikno). Sertićevu III. bataljunu 25. pješačke pukovnije protunapadom je pošlo za rukom odbaciti ruske postrojbe iz rovova, a domobrani su uspjeli zadržati strateški iznimno važne kote 458 (Dobrinivci) i 272 (Czarny Potok). Sudjelovanju Sertićeva bataljuna u tim borbama posvećen je i opsežan osvrt Mirka Andrije Mernatovića u listu 25. domobranske pješačke pukovnije Sudrug, objavljen u dvama nastavcima početkom 1917. godine. Sertićev je III. bataljun u tome trenutku bio raspoređen u širini od jednoga kilometra. Nakon kratkotrajna zatišja 7. i 8. lipnja, već idućega je dana započeo novi ruski napad na prostoru između Dnjestra i Dobrinivaca. Novoustrojena Grupa Šnjarić – u čijemu se sastavu našla i 42. domobranska pješačka divizija – od ranoga je jutra 9. lipnja bila izložena djelovanju ruskoga topništva i pješaštva kod sela Okna i Czarny Potok (kota 272), pri čemu su domobrani počeli napuštati položaje, a Šnjarić dobio zapovijed za povlačenje. Do sredine lipnja čitava je 7. vojska izgubila gotovo polovinu sastava, dok je 42. domobranska divizija ostala na nešto više od pet tisuća pripadnika.

Potkraj lipnja ostatci 42. divizije i Grupa Šnjarić raspoređeni su na položaje oko Kolomije (njem. Kolomea), gdje je 28. lipnja započela nova velika bitka. Sertićev je bataljun s ostatkom pukovnije u tome trenutku držao položaje zapadno od mjesta Kulačkivci (Kulaczkowce) i Balinci (Balince) u blizini Trofanivke (Trofanowka). Gubitci domobranskih postrojba ponovno su bili veliki, a zbog nedostatne popune, ostatci Grupe Šnjarić priključeni su Grupi Hadfy. Početkom srpnja domobrani su bezuspješno pokušali zaustaviti ruski napad kod sela Majdan Graniczny te su bili prisiljeni povući se prema Nadvirni (polj. Nadwórna). Njihovo će povlačenje, kao dijela 7. vojske, završiti tek nakon bitke za Stanislav (danas Ivano-Frankivsk) sredinom kolovoza. Tijekom te je bitke 42. divizija u sastavu I. zbora 3. vojske branila položaje kraj potoka Bistrica Nadvirjanska, a Sertićeva se pukovnija ustalila na položajima oko sela Hlibovka (Glybivka) i Sadžavka (Sadzhavka), jugozapadno od Stanislava. Po završetku bitke za taj strateški važni grad, austrougarska se vojska konačno uspjela oporaviti i popuniti te pripremiti za nastavak ratnih operacija. Možda i zbog spomenutoga do kraja godine na bojištu nije bilo važnijih operacija. Zabilježen je tek posjet zapovjednika čitavoga Istočnog bojišta, feldmaršala Leopolda Bavarskoga, pripadnicima 42. divizije kod Rosulne (danas Rosilna) 7. studenoga, pri čemu je posebno izdvojen i pregledan Sertićev III. bataljun. Godinu 1917. dočekali su ponovno kao dio XIII. zbora u sastavu 3. vojske.

Za sudjelovanja u bitkama Sertić je dobio više odlikovanja i pohvala. Godine 1916. dodijeljen mu je Karlov četni križ, Priznanje hrabroga držanja pred neprijateljem te Red željezne krune III. stupnja

Za sudjelovanja u bitkama, osim spomenutoga sa srpskoga ratišta, Sertić je dobio više odlikovanja i pohvala. Godine 1916. dodijeljen mu je Karlov četni križ, zatim Priznanje hrabroga držanja pred neprijateljem te Red željezne krune III. stupnja s ratnom dekoracijom i mačevima za borbe 1914. u Srbiji i 1915. u Bukovini. Za novogodišnje borbe u Bukovini odlikovan je i Brončanom vojnom medaljom za zasluge na ratnoj vrpci s mačevima, a niz odlikovanja dopunit će tijekom 1917. »Previšnjim pohvalnim priznanjem uz istodobno podijeljene mačeva u priznanje hrabrog držanja pred neprijateljem«, zatim Srebrnom vojnom medaljom za zasluge na ratnoj vrpci s mačevima za borbe 1916. i 1917. u Bukovini te njemačkim Željeznim križem II. stupnja za borbe u istome području 1917. Ostalo je zabilježeno i da je tijekom iste godine Sertić obolio od ozbiljne upale pluća, kao i to da je kraj godine proveo kao »časnik izobrazitelj« na tečaju za više vodstvo trupa u gradu Marosvásárhely (njem. Neumarkt am Mieresch). Tijekom tih dviju ratnih godina Sertiću su, očito kao omiljenomu časniku, suborci spjevali više pjesama, od kojih je jedna objavljena na naslovnici lista 25. domobranske pješačke pukovnije Sudrug, a također su mu izradili više različitih uporabnih predmeta i memorabilija koje su ostale zabilježene na sačuvanim fotografijama. U istome je listu zabilježeno i da je u nekoliko navrata Sertić darivao poklone za »Pukovnijski muzej«.

Sredinom siječnja 1917. ustrojen je Armijski front princa Leopolda Bavarskoga, u čiji je sastav ušla i Sertićeva postrojba zajedno s ostatkom XIII. zbora. Pripadnici 42. domobranske divizije i dalje su držali položaje kod potoka Bistrica Solotvinska u blizini Stanislava, na kojima je povremeno dolazilo do manjih sukoba. Dana 4. svibnja kod mjesta Rosulna pripadnike »Vražje« divizije u nazočnosti njezina zapovjednika, podmaršala Lipošćaka, obišao je i pregledao car Karlo, no toj svečanoj prigodi Sertić po svoj prilici nije nazočio jer je u to vrijeme bio na dugo očekivanome dopustu.

Početkom srpnja ruska je vojska pokrenula novu ofenzivu na austrougarske i njemačke postrojbe (Ofenziva Kerenskoga) te u bitci kod Stanislava-Kaluša (6. – 16. srpnja 1917.) potisnula čitav zagrebački XIII. zbor prema zapadu na liniju Perehinsko – Nowica – Kaluš. Zapovjedništvo je 42. domobranske divizije neposredno pred početak bitke od Lipošćaka preuzeo general Mihael Mihaljević. Sa spomenutih su položaja nešto poslije, 21. srpnja, Sertić i suborci krenuli u protunapad koji je okončan ulaskom u Černivce 3. kolovoza. Za Sertićev je bataljun i pukovniju osobito važna bila bitka kod Sniatyna, koja se vodila 28. i 29. srpnja. Premda su iz nje izašli kao pobjednici, pukovnija je pod zapovjedništvom Stjepana Delića pretrpjela ozbiljne gubitke. Ipak, do sredine rujna 25. domobranska se pješačka pukovnija vratila na položaje istočno od Dobrinivaca koje je držala 1915. i 1916., što je vidljivo i na nekoliko postkarata. Krajem godine čitava je Sertićeva pukovnija povučena na odmor u zapadno od Dobrinivaca i Černivaca. Zauzimanjem Bukovine i izbacivanjem protivnika iz istočne Galicije čitavo je Istočno bojište od jeseni 1917. pomalo počelo gubiti na važnosti. Sertić i suborci na Istoku su dočekali kraj godine, a već početkom 1918. prebačeni su na Jugozapadno bojište.

Za zalaganje u borbi za ostvarivanje prava međimurskih dobrovoljaca iz Prvog svjetskog rata, umirovljeni potpukovnik Sertić odlikovan je Ordenom Jugoslavenske krune III. stupnja

Sertić je zajedno s ostatkom divizije tamo pristigao u veljači 1918. Raspoređeni su u XIII. zbor kao dio 11. vojske, a na čelo 42. divizije od lipnja je postavljen podmaršal Teodor Soretić. Prva veća bitka u kojoj su sudjelovali bila je na visoravni Sedam Općina (tal. Sette Communi, njem. Sieben Gemeinden) sredinom lipnja, da bi srpanj i kolovoz proveli u pričuvi kod mjesta Pergine. Tijekom posljednjih ratnih mjeseci 25. se domobranska pješačka pukovnija povremeno odmarala u mjestu Feltre ili u njegovoj okolici. Tijekom boravka u Feltrama, Sertić je pohađao zrakoplovni tečaj za izvidnike, pri čemu je prikupio većinu fotografija od kojih će poslije nastati vrijedan fotoalbum zrakoplovaca i vojnih položaja na Jugozapadnome bojištu u drugoj polovici 1918. Nekako u isto vrijeme obolio je od »zapaljenja plućne porebrice.« Do kraja rata završio je i tečaj za bojne otrove u Beču, s kojega je 22. listopada – ne vraćajući se više na bojište – otišao izravno u Varaždin te započeo sa stvaranjem dobrovoljačke jedinice za oslobađanje Međimurja od mađarske vlasti. Tako na samome kraju rata nije sudjelovao u posljednjoj većoj bitci na Jugozapadnome bojištu kod masiva Monte Grappa (24. – 28. listopada), a za borbe na visoravni Sedam Općina iznova je odlikovan Redom željezne krune III. stupnja s ratnom dekoracijom i mačevima.

***

U dostupnim je vrelima i sjećanjima sudionika ostalo sačuvano i ponešto informacija koje ocrtavaju Sertićevu ulogu u događajima neposredno nakon raspada Monarhije, kao i o njegovoj službi u vojskama Države i Kraljevine SHS. Tako je već na blagdan Svih svetih preuzeo dužnost zapovjednika II. bataljuna 25. domobranske pješačke pukovnije, s kojim je ubrzo prešao Dravu i zaputio se u smjeru Nedelišća i Macinca kako bi se suprotstavio mađarskim žandarima u Međimurju. Desetak dana poslije na čelu dobrovoljačkoga odreda uputio se u Čakovec bezuspješno ga pokušavajući preoteti Mađarima, pri čemu je došlo do ozbiljnijega sukoba kod Nedelišća. Glavni pohod uslijedio je na Badnjak 1918. pod zapovjedništvom potpukovnika Dragutina Perka i uspješno je okončan ulaskom u Čakovec na sam blagdan Božića. Za to je vrijeme Sertićeva postrojba zaposjela most preko Mure kod Kotoribe, nakon čega se povukla u oslobođeni Čakovec.

Početkom 1919. Sertićev je odred preuzeo obranu područja oko Podturena na kojemu su mađarske jedinice i dalje često pokušavale proboj preko Mure. Taj je važan položaj, sada kao zapovjednik I. bataljona 43. pješačkoga puka, sa suborcima držao sve do kolovoza, pri čemu vrijedi spomenuti zanimljivu crticu koja uključuje i njegovu životnu odabranicu Nataliju. Sertić je u nedostatku drugih vojnika, naime, tijekom travnja zajedno sa suprugom odjevenom u vojnu odoru – ostavivši suborce na rijeci – uhitio skupinu mađarskih agitatora u obližnjemu selu, spriječivši tako udarac s leđa na svoju postrojbu, što je ostalo zabilježeno kao »jedinstveni podvig (…) izvršen u borbi za oslobođenje naših sjevernih krajeva«.

Na blagdan Svih svetih 1917. Sertić je preuzeo dužnost zapovjednika II. bataljuna 25. domobranske pješačke pukovnije, s kojim je ubrzo prešao Dravu

Dana 12. rujna 1919. stupio je na dužnost zapovjednika mitraljeske čete 27. pješačkoga puka vojske Kraljevine SHS u Kikindi, a početkom veljače iduće godine preuzeo je zapovijedanje 10. četom iste postrojbe. Nekoliko mjeseci poslije, 28. lipnja, promaknut je u čin majora, a ostalo je zabilježeno da je te godine ponovno obolio od pleuritisa. Počevši od 3. ožujka 1921., nešto više od tri godine obnašao je dužnost pobočnika u Vojnome okrugu Varaždin, gdje mu se 1. lipnja 1923. rodio jedini potomak, sin Stjepan Ivan Marija Antun. Dječak je drugo i treće ime, prema ustaljenome obiteljskom običaju, baštinio od krsnih kumova, Jovana Kranjčevića, pješačkoga potpukovnika, i Marije Maixner, a četvrto, zacijelo, po sv. Antunu Padovanskom, zaštitniku djece, čiji se spomendan prema katoličkome kalendaru slavi 13. lipnja. Obitelj je u vrijeme Stjepanova rođenja živjela u varaždinskoj Preradovićevoj ulici 21.

Do umirovljenja u svibnju 1929. Sertić je obnašao dužnosti opskrbnoga časnika u Vojnome okrugu Maribor (30. 4. 1924. – 20. 12. 1925.) te zapovjednika II. bataljona 22. pješačkoga puka u Kumanovu (20. 12. 1925. – 17. 5. 1929.). Tijekom posljednjega namještenja 1927. treći je put obolio od pleuritisa, dok je godinu dana prije bio promaknut u čin potpukovnika (28. lipnja 1926.). Vjerojatno narušena zdravlja, doskora je napustio djelatnu vojnu službu te sa sinom i suprugom preselio u Beograd, gdje je krajem 1931. završio »Zadružni dvostruki amerikanski knjigovodstveni tečaj«. Po završetku je školovanja s obitelji preselio u Zagreb, gdje je sve do 6. travnja 1941. radio kao knjigovođa i tajnik Kreditne zadruge državnih službenika (Zadruga državnih službenika za nabavu kredita). U to je vrijeme napisao i već spomenuti »Vojnički predgovor« noveli Ljubav pod zastavom, što ju je pod pseudonimom Lav Lović objavio njegov suborac iz 25. domobranske pješačke pukovnije Tomislav Švacov. Istovremeno je bio jedan od osnivača i predsjednik Udruženja ratnih dobrovoljaca Međimurja, Prekomurja, Koruške i Štajerske, koje je krajem tridesetih godina 20. stoljeća objavilo spomen-knjigu Hrvati u borbama za oslobođenje sjevernih krajeva Jugoslavije: Međumurja, Prekomurja, Koruške i Štajerske. Očekivano, kao predsjednik društva i neposredni sudionik zbivanja, Sertić je napisao nekoliko prigodnih poglavlja. Za zalaganje u borbi za ostvarivanje prava međimurskih dobrovoljaca odlikovan je Ordenom Jugoslavenske krune III. stupnja.

Prema sačuvanim podatcima, Sertićeva je vojna služba iznova aktivirana u svibnju 1940., kada je imenovan pomoćnikom zapovjednika Vojnoga okruga Karlovac. U tome ga je gradu i na istoj dužnosti zatekao napad sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941., a svega nekoliko dana poslije, 10. travnja, od pukovnika Radojice Kovačevića preuzeo je zapovjedništvo grada. Nakon toga, njegov ga je suborac iz vremena oslobađanja Međimurja, Slavko Kvaternik, i formalno imenovao vojnim zapovjednikom u istome gradu. Na toj je dužnosti ostao do 23. travnja 1941. kada prelazi u Zapovjedništvo kopnene vojske NDH u Zagrebu kao član Povjerenstva za izradu domobranskoga zakona. Krajem iduće godine, 15. prosinca 1942., promaknut je u čin pukovnika, da bi nekoliko dana poslije – s početkom nove godine – započeo sa službom u Pobočničtvu glavnoga stožera Hrvatskih oružanih snaga. Nakon nekoliko mjeseci, početkom svibnja, u Nadzorničtvu popune Oružanih snaga stupio je na svoju posljednju dužnost, koju je obnašao do drugoga umirovljenja 21. srpnja 1943. To nije bio i konačan kraj njegova vojnoga puta jer je početkom veljače 1944. pozvan na izvanrednu službu i raspoređen u Zakladu hrvatskih ratnih ozljeđenika, a do kraja rata to se dogodilo još jednom, kada je pridijeljen na rad Zagrebačkoj nadbiskupiji. Tamo je po svoj prilici dočekao slom i treće vojske kojoj je služio.

Sačuvani dokumenti jugoslavenske tajne policije prikupljeni u poslijeratnim istražnim postupcima protiv Sertićeva sina, osim informacija o njemu samome, donose i neke koje dopunjuju i očev slabo poznati životni put u poznim godinama. Pokušavajući od sebe otkloniti pripisane događaje iz (vojničke) prošlosti Stjepan ml. krajem je pedesetih godina 20. stoljeća istražnim organima dao pisani iskaz, zapravo svojevrsnu biografiju, u kojoj se među ostalim spominje da je pučku školu pohađao u Beogradu i Zagrebu, gdje je svršio njezina posljednja dva razreda te II. klasičnu gimnaziju. Od 1932. obitelj je, naime, po povratku iz jugoslavenske prijestolnice bila stalno naseljena u glavnome hrvatskom gradu, uglavnom na adresi Svačićev trg 10. Od srpnja 1941. do kolovoza 1942. Stjepan ml. pohađao je Domobransku vojnu akademiju u zagrebačkoj Ilici 236 kao pripadnik njezine prve klase. Kako i priliči sinu uglednoga časnika, vojnu je izobrazbu nastavio, ali na vojnoj akademiji u Bugarskoj, kamo su tijekom 1943. k jedincu kratkotrajno preselili majka i otac. Zbog teška oboljenja Stjepana ml. od »septične angine«, nemogućnosti liječenja i oskudice obitelj se koncem 1943. vratila u Zagreb, a on je smješten prvo u vojnu bolnicu na Kunišćaku, a zatim i na Sv. Duh. Stanje se zbog komplikacija uslijed zakašnjele operacije krajnika i sepse pogoršalo te je sljedećih devet mjeseci proveo na bolničkome liječenju.

Sertićeva je vojna služba iznova aktivirana u svibnju 1940., kada je imenovan pomoćnikom zapovjednika Vojnog okruga Karlovac, gdje ga je zatekao napad sila Osovine na Kraljevinu Jugoslaviju 6. travnja 1941.

Prema vlastitim je riječima Stjepan ml. nakon otpusta iz bolnice vrijeme do kraja rata kao domobranski topnički poručnik proveo na bolovanju. Ujesen 1944. upisao se na zagrebački Medicinski fakultet, a ulazak partizanskih jedinica u Zagreb dočekao je kao pacijent psihijatrijske bolnice Stenjevec, u koju je zbog narušena psihičkoga stanja smješten koncem 1944. Studiranje medicine nastavio je i u novoj državi doguravši do statusa apsolventa. Čitavo je spomenuto vrijeme pobolijevao i nastojao otići na liječenje u inozemstvo. U listopadu 1949. to je i pokušao, navodno uz prešutna dopuštenja očevih poznanika (i zaštitnika pred novim vlastima) Pavla Gregorića i Moše Pijade, ali je na prelasku granice uhićen. Ostalo je, također, zabilježeno da je Stjepan ml. nosio nadimak Mucko te da se pedesetih i početkom šezdesetih godina bavio trgovačkim poslovima. Bio je oženjen Anom, rođenom Muhek i otac jednoga djeteta. Čini se da je s roditeljima i obitelji od sredine pedesetih godina 20. stoljeća do smrti živio na adresi Babonićeva 47. Jedan od UDBA-inih operativaca naveo je i da su njegovi roditelji Stjepan st. i Natalija 1943. spasili ratno siroče i pokrstili ga na svoje ime. Bilo je riječ, dakako, o kozaračkome djetetu, točnije djevojčici, koja je koncem četrdesetih godina 20. stoljeća bila četrnaestogodišnja učenica. Vjerojatno je taj potez, uz ranija poznanstva s nekima od istaknutih predstavnika novih vlasti, Sertiću st. priskrbio državnu vojnu mirovinu i relativnu financijsku sigurnost u poznim godinama života. Kasnija sudbina posvojene djevojčice, nažalost, nije pobliže poznata.

U sam smiraj života, sredinom 1964., Stjepan Sertić tadašnjemu je Arhivu Hrvatske prodao pomno čuvanu ostavštinu od gotovo tisuću fotografija, mnoštva različitih dokumenata i vojnih karata te gotovo potpuna kompleta časopisa Sudrug. U njima je dokumentiran njegov ratni put po bojištima Prvoga svjetskog rata, Međimurja za vrijeme oslobađanja od mađarske vlasti te službe u vojsci Kraljevine SHS, a posebnu zanimljivost ostavštine čine sačuvane postkarte pisane supruzi u predasima ratnih operacija Velikoga rata. Kao i njegov otac Dane, i Stjepan je nadživio jed(i)no dijete i suprugu. Stjepan ml. je, nikada posve oporavljen od bolesti i/ili stradanja tijekom rata, kao četrdesetogodišnjak preminuo u Zagrebu 10. lipnja 1963. Dvije godine poslije, 4. kolovoza 1965. nakon polustoljetnoga zajedničkog suživota napustila ga je i Natalija. Vjerojatno potpuno shrvan gubitcima, nakon svega šest mjeseci, 24. veljače 1966., oružje je položio i ostarjeli ratnik. Svi troje pokopani su u zajedničkoj grobnici na zagrebačkome Mirogoju.


22/VII. 1916.

Draga moja mala ženice!
Danas sam dobio karte od 15, 16, 17 te listove od 16 i 17/VII. Žao mi je što ti nedobivaš pošte jer ju dobro primam. Šaljem Ti ovu našu baulicu i Bauerov sin je gore, šteta što kod nas kiša pada i zima je pak se nemremo u baulici sastajati. Ti samo kokica piši, ja već sve dobim. Duhana, cigarete i cigare mi pošalji i brief papira za veš ću ti još pisati pozdrav svim kao i mil. gosp. Begin i dječici. Grli Te uh jako jako Tvoj jako sami već mužek


4/8. 1916.

Draga moja šrcika!
Mislim da bu Te ova slikica veselila, kak pri objedu imam i jednoga peseka za gosta.
Malo se hudo držim jer sam baš htio zašpotati gardu kad kod fotografiranja hoće zvati cucka a već ga i fotograf zove pak bi stim samo slikicu kvarila. Ovo je jako hercig pesek zove se Lola pak se i s njim malko pozabavimo. Ja mislim da mi tatek nebu jalen na ovoj kupici vinčeka što držim u ruci, sad dobivamo većinom buteljin vino ali bi ipak rajše Vaše pil. pozdrav svima doma Grli te i fest fest pusi tvoj hudi i šani mužek


29/V 1918

Draga moja mala babice!
Ovo Ti šaljem obečanu slikicu sa bradom, koju sam medjutim skinuo i sa fesom, kaj ne da izgledam kak Hadži Loja a i ostala dva prijatelja Nacek i Wurci, moramo si sami veselje praviti, kad nam ga drugi ne prave.
Vratek mi se malo posušil pak mi je bluza opet oko vrata previsoka. Žao mi je kaj pošte nedobivaš ja dosta dobro danas sam dobil od 23/V karticu i listek, na koje bum Ti sutra odgovoril. Ovo je slikano pred ulazom u moju kavernu. Pusi uf fest fest moju malu babicu njezin dedek

Komentiraj