Igor Kralj/PIXSELL

FELJTON Kako je HDZ prisvojio i politizirao hrvatski nogomet

Objavljeno u Nacionalu br. 1038, 2018-03-18

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Nogomet i politika’ u kojem sociolog Dražen Lalić analizira odnose vodećih hrvatskih političara Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića prema HNS-u koji godinama vode članovi vladajuće stranke

U mnogo navrata pokazalo se, međutim, da su instrumentaliziranju i politiziranju nogometa i sporta u poslje­dnjih više od četvrt stoljeća osobito skloni vodeći članovi Plenkovićeve stranke. HDZ je od svoga nastanka do danas politička organizacija koja najintenzivnije koristi, pa i konstruira izjednačavanje vrhunskoga sporta, najviše nogometa, i nacije. Takvim djelovanjem najveća stranka desnice vjerojatno učvršćuje, a u nekim situacijama i širi izbornu i ostalu potporu za sebe i svoje kandidate, ali u isti mah izaziva i podozrenje mnogih građana i kritike u javnosti. Publicist Vuk Perišić tako je u vezi s komuniciranjem i ponašanjem vodećih političara za vrijeme Europskoga prvenstva u nogometu u ljeto 2016. upozorio: “Kako je europsko nogometno prvenstvo koincidiralo s krizom vlade, zabuna je došla do punoga izražaja. Nogometna reprezentacija postala je predstavničko tijelo, dream team koji zamjenjuje vladu, vrhovni sud domoljublja, vojska koja pobjeđuje Europu u simboličkom i prividno bezopasnom ratu.” Perišić je s tim u vezi poentirao: “Paradoksalno je da mnogi u nogometu traže utjehu i kompenzaciju za neuspješnu državu ne shvaćajući da je upravo obasipanje države navijačkim emocijama državu učinilo neuspješnom, a sport histeričnim. Igra je igra, sport je sport, veselje je veselje, pijanstvo je pijanstvo, a država je država. Kada ih se pokuša sjediniti, gube i sport i država. Ostaje samo pivska pjena.”

Više je potvrda za ocjenu da HDZ od svih političkih aktera kod nas najviše instrumentalizira i politizira nogomet. Najčešće se u javnosti u posljednjem razdoblju iznosi činjenica da većina članova Izvršnoga odbora HNS-a ima člansku iskaznicu te stranke.

Petorica su članova toga tijela koja imaju neku političku dužnost (Đuro Bukvić, Božo Galić, Nenad Horvatić, Marijan Kustić i Slavko Prišćan) zbog sukoba interesa prema odredbama Zakona o sportu u ljeto 2017. ipak morala odstupiti iz Izvršnoga odbora, ali su odmah ušla u njegov novoformirani Savjet.

Stav Damira Vrbanovića da je takvo stranačko jednoumlje u HNS-u samo proizvod stjecaja okolnosti nema osnovu ni u logici ni u stvarnosti. Možda je izvršni predsjednik HNS-a u pravu kad tvrdi da njegovoj organizaciji nije nametnuta volja te stranke, ali postoji niz pokazatelja, a mnogi su izloženi u ovom tekstu, kako su čelni ljudi Saveza nametali neke političke pristupe nogometu (nekim) vodećim osobama HDZ-a.

U tome nametanju moguće je jasno prepoznati manipulaciju koju nad političkim akterima provode izvjesni nogometni moćnici.

Sadašnji predsjednik HDZ-a za razdoblje do dolaska na čelo te stranke, naravno, osobno ne može odgovarati, ali je odgovoran za ono što se nakon toga dogodilo ili nije dogodilo. Konačno, i sam je u inauguracijskom intervjuu Jutarnjem listu kao predsjednik stranke na pitanje novinarke o odnosu HDZ-a prema Zdravku Mamiću i nogometu ustvrdio:

“Ja odgovaram za HDZ od 17. srpnja. Zanima me razdoblje otkad imam mandat da ga vodim. Otvoren sam za dijalog i rješavanje problema. Mislim da u hrvatskom sportu moramo pristupiti na strateški način, maksimalno ga depolitizirati.” U vezi s tim svakako treba uzeti u obzir kako njegova stranka, kao i druge koje su bile na vlasti u razdoblju od usvajanja Zakona, ima odgovornost za to što se taj važni akt nije provodio.

Uslijed dvojbenog odnosa Kolinde Grabar-Kitarović prema nogometu i nekim njegovim vodećim akterima taj je sport, ionako otprije kontaminiran politikom, dodatno politiziran. Njen odnos prema nogometu i akterima toga sporta, koji je obilježen velikim zaokretima barem u njenoj komunikaciji, analiziram u jednom od sljedećih odjeljaka.

U ovome ocjenjujem da se u nekoliko navrata baš u vezi s nogometom osobito jasno pokazalo kako ona svojim nepažljivim i uskogrudnim djelovanjem u nekim situacijama narušava ugled institucije predsjednika Republike. Uz ostale slučajeve, takvo se djelovanje posebno izrazilo u politički vrlo neugodnom sporu u vezi sa smjenom Dragana Lozančića s položaja ravnatelja tajne službe SOA (Sigurnosno-obavještajna agencija).

Od početka veljače 2016. do 2. svibnja te godine, kad je Lozančić konačno dao ostavku, trajao je sukob između predsjednice – koja je autoritativno zahtijevala njegovu smjenu s općenitim obrazloženjem “gubitka povjerenja” – i nekih drugih vodećih aktera (tadašnjega premijera Tihomira Oreškovića i čelnika Mosta).

Stvarni razlozi toga njezina zahtjeva bili su različiti, uz ostalo i to što su Kolinda Grabar-Kitarović (KGK) i HDZ doživljavali Lozančića kao “Milanovićeva čovjeka”, a među njima se posebno isticao razlog obavještajne naravi.

Naime šefica države bila je jako nezadovoljna što je vodeći ljudi SOA-e još u proljeće 2015. nisu upozorili da kontaktira s osobom koju ta služba prati, što uključuje i prisluškivanje. Ustvari se radilo, to je jasno, o Zdravku Mamiću, koji je, uz ostala druženja, predsjednicu Republike u svibnju te godine, kad je, izgleda, već bio ozvučen, ugostio u svojoj vili.

Čelnik Dinama i ta političarka od njene su pojave kao istaknute političke akterice izmijenili nekoliko izraza uvažavanja, pa i divljenja u javnosti (uz ostalo je Mamić rekao: “Kolinda je nešto najljepše što se dogodilo Hrvatskoj”). Bliski odnosi objema su stranama donijeli neku političku i drugu korist, ali jednoj vjerojatno i štetu veću od koristi. Da je tome tako, uz ostalo pokazuje i dugotrajnost navedene afere.

U vrijeme kad sam bio na samom kraju pisanja ove knjige, 11. studenoga 2017., gledao sam na Novoj TV intervju predsjednice Republike u kojemu je ona po tko zna koji put objašnjavala svoje odnose s najmoćnijim čovjekom hrvatskoga nogometa. Rekla je da Lozančićev odlazak s čelnoga mjesta u SOA-i nema nikakve veze s večerama ili kontaktima s Mamićem. Uz ostalo je tom prilikom rekla: “Nikad nisam krila da sam se sa Zdravkom Mamićem našla više puta. U razdoblju prije nego što mi je rečeno da je gospodin Mamić pod mjerama. (…) Gospodin Mamić je organizirao razne večere za mene. Uopće ne razumijem u čemu je poanta ovoga i zašto uopće razgovaramo više o tome. Tu apsolutno nema nikakvog sukoba interesa.”

Najveću je štetu, može se ipak ocijeniti, uslijed toga neugodnog skandala pretrpjela sama KGK, kao i institucija predsjednika Republike.

Naime političke institucije, kako ističe američki politolog B. Guy Peters, trebale bi transcendirati pojedince koje ju čine te osigurati pravilne i predvidive interakcije aktera koji pritom trebaju zanemariti vlastiti sebični interes.

Političari koji su prije Kolinde Grabar-Kitarović bili na dužnosti predsjednika različito su politički pristupali nogometu. Intenzivno i u mnogim aspektima prijeporno djelovanje Franje Tuđmana u tom području, opisano u prethodnom poglavlju, poznato je i izvan naših granica.

Stjepan Mesić pak nije bio posebno zainteresiran za nogomet.

Neposredni prethodnik KGK posve se drukčije od nje odnosio prema problemima vezanima uz taj sport. Za vrijeme posjeta SAD-u u rujnu 2010. Ivo Josipović je izjavio: “Mislim da je više nego očito da su pojedine utakmice našeg nogometnog prvenstva namještene što znači da je posrijedi jedan od pojavnih oblika organiziranoga kriminala.”

Na reakciju nekih nogometnih dužnosnika kako predsjednik nije upućen u nogomet, Josipović (inače ugledni sveučilišni profesor kaznenog prava) reagira tvrdnjom kako je upućen u – kriminal. Treći predsjednik Republike nije dolazio na nogometne utakmice, tek je nekoliko puta snimljen u kockastom dresu, i to prilikom rekreativnoga igranja nogometa, i slično, ali je znao upozoriti na korupciju i drugo kršenje zakona u vezi s tim sportom.

Takva su se upozorenja različitih državnih dužnosnika u posljednjem duljem razdoblju kod nas ipak pokazala uzaludnima.

Koalicijska vlada predvođena SDP-om i premijerom Zoranom Milanovićem, od dolaska na vlast početkom 2012. do silaska s nje nakon četiri godine, nije uspjela suzbiti većinu problema hrvatskoga gospodarstva i društva u cijelosti, a teškoće vezane uz nogomet uglavnom je ostavljala po strani.

Bivši ministar prosvjete, znanosti i sporta Željko Jovanović obećao je po dolasku na tu dužnost da će “isušiti nogometnu močvaru”, ali je od te poruke ostala samo ironična poštapalica kojom se posljednjih pola desetljeća često služe medijski komentatori i građani kako bi označili neispunjena obećanja vlasti i uz to vezana svoja iznevjerena očekivanja.

Milanovićev tim nije držao u rukama mnoge poluge bez kojih je nemoguće provesti istinske društvene promjene. Jedna od tih poluga svakako su sportske i u tom sklopu naročito nogometne organizacije.

Dok je u Hrvatskom olimpijskom odboru – kojemu je već desetljeće i pol na čelu bivši dugotrajni HDZ-ov premijer (od 7. studenoga 1995. do 27. siječnja 2000.) Zlatko Mateša – vlada lijevoga centra još imala pokojega sebi sklonoga aktera, u HNS-u napučenom desničarima i osobama bliskima Zdravku Mamiću i njegovim suradnicima takva aktera nije bilo ni za lijek. Ustvari se u to vrijeme pokazalo da su po idejnom sadržaju djelovanja u tom području Milanovićevoj ekipi načelno politički najbliže udruge Hajdukovih i Dinamovih simpatizera.

Unatoč tome suradnja s njima gotovo uopće nije uspostavljena, a najvjerojatnije to nije bilo ni moguće ostvariti zbog odbijanja aktivista Našega Hajduka i drugih udruga da se te organizacije u javnosti povezuje s vladajućim i drugim političarima.

Pojedine promjene, ponajprije izražene u usvajanju izmjena i dopuna Zakona o sportu pred kraj mandata te vlade, bile su plod djelovanja pojedinih zastupnika, najviše iz redova Hrvatske narodne stranke, a ne rezultat osmišljene političke strategije kojom se ciljevi nastoje postići u suradnji s udrugama civilnoga društva i drugim čimbenicima.

Po sterilnom pristupu nogometu Milanovićeva se administracija spram nogometa i uz to vezanih društvenih trauma uglavnom nije razlikovala od ostalih državnih vlasti u suvremenoj Hrvatskoj. Analiza odnosa različitih hrvatskih vlada u navedenom razdoblju prema tom sportu i njegovim teškim problemima (koji se uglavnom na različite načine tiču društva u cijelosti) zapravo je kronika o komuniciranju bez djelovanja. S tim u vezi ipak valja uzeti u obzir da je politika uglavnom govor, kako je ustvrdio istaknuti američki politički komunikolog Craig Allen Smith.

Jako je važno da organi vlasti daju izjave kojima osuđuju istupe mržnje i druge neprimjerene pojave, kao što je Vlada premijera Oreškovića reagirala na skandiranje ustaških povika na utakmici Hrvatska – Izrael u ožujku 2016. Izgovorene i pisane riječi ipak nisu dostatne za prevladavanje političkoga ekstremizma navijača i drugih velikih teškoća nogometa, politike i društva.

Zoran Milanović molio je UEFA-u 8. srpnja 2015. u svom pismu da reprezentaciju zbog ispisivanja kukastoga križa na terenu stadiona u splitskom Poljudu ne izbaci s Europskoga prvenstva. Prema navodima iz Jutarnjeg lista, tadašnji premijer obavijestio je predsjednika te organizacije Michela Platinija da u Hrvatskoj nema potpore tom činu i kako zapravo nije riječ o fašizmu, nego o akciji usmjerenoj “ponajprije protiv HNS-a”. Ali ni on ni drugi članovi njegove administracije nisu postigli nikakav pomak nabolje što se tiče toga i drugih jada hrvatskoga nogometa: počinitelji toga čina nisu otkriveni, a nisu prevladani ni uzroci koji već dulje vrijeme dovode do teških sukoba između mnogih navijača i nogometnih upravljača.

Sasvim slično tome, Vlada kojoj je na čelu bio kanadski menadžer Tihomir Orešković nakon ekscesa u Saint-Etienneu davala je obećanja kao što je “mi ćemo suditi huliganima” te da će napraviti hitne izmjene i dopune Zakona i sprječavanju nereda na sportskim natjecanjima u smislu uvođenja (još) strožih kazni. Ali od obećanih akcija i posebno od suzbijanja istinskih uzroka toga i drugih problema najpopularnijega sporta ustvari nije bilo ništa.

Prije toga, početkom svibnja 2016., Vladina Koordinacija za društvene djelatnosti i ljudska prava razmotrila je prijedlog Ministarstva znanosti, obrazovanja i sporta da se pristupi izradi izmjena Zakona o sportu zbog “spornih odredbi” odnosno nemogućnosti njihove primjene, što je znatni dio medija i javnosti protumačio kao davanje potpore Zdravku Mamiću i vodstvu HNS-a.

Krajem veljače 2017., nakon tko-zna-koje-po-redu utakmice u kojoj je zagrebački tim pobijedio slijedom očitoga propusta ili “poklona” suca (Cibalia – Dinamo, 1 : 2), navijači su na različite načine prosvjedovali, uključujući slanje poruka na Vladinu stranicu na Facebooku.

Njima su Andreja Plenkovića podsjećali na prijašnje izjave kako će osigurati provođenje Zakona o sportu i ozdravljenje hrvatskoga nogometa. Istovremeno s tim provalama navijačkoga i javnoga nezadovoljstva premijer je izjavljivao da se Vlada neće petljati u unutarnje stvari HNS-a.

Lako je uočiti kako vlade koje je predvodio HDZ što se tiče strukturnih problema našega nogometa i njegova odnosa s politikom i društvom ne poduzimaju potrebne mjere ili tek izigravaju da nešto s tim u vezi čine (nema tu istinskoga poboljšanja) samo u mjesecima kad se približavaju ovi ili oni izbori. Ni dvije vlade koje je u prvim polovinama prošloga i ovoga desetljeća predvodio SDP u vezi s tim problemima nisu poduzele gotovo ništa.

Dvije administracije desnoga centra potom su ipak bile u nešto drugačijoj situaciji, s obzirom na to da je u njima (do kraja travnja 2017.) sudjelovao Most.

Naime to je politički akter koji zbog svojih regionalnih obilježja (najveću potporu ima na jugu zemlje, gdje je najviše navijača Hajduka, koji su stanjem u nogometu osobito indignirani) te populističko-puritanske političke usmjerenosti stvarao pritisak da se nešto bitno promijeni u tom sportu kod nas.

Tajnik te stranke Nikola Grmoja izjavio je početkom ožujka 2017. kako je na najvećoj stranci odgovornost da pozove ljude iz HNS-a na ostavke ili da se ti ljudi isključe iz HDZ-a. Taj je pritisak bio posebno snažan u vrijeme prije početka službene kampanje za lokalne izbore, ali je smanjen (nije isto provodi li pritisak stranka koja sudjeluje u vlasti ili koja je izvan nje) kad je Most zbog svojih zahtjeva za smjenom ministra financija Zdravka Marića izbačen iz Vlade.

Do završetka rada na ovoj knjizi međutim nisu donesene potrebne mjere odnosno provedene ključne promjene nabolje u hrvatskom nogometu, što bi prije svega trebalo značiti ostavku ili smjenu Davora Šukera s položaja predsjednika HNS-a i promjenu vodstva te organizacije.

Drugačije, korjenite promjene, smatram, mogu biti pokrenute samo političkom voljom; morale bi dovesti do temeljitoga “pospremanja”, što bi uz ostalo trebalo sadržavati promjenu cjelokupnoga vodstva u nogometnoj organizaciji, od vrha nadolje. Temeljite promjene trebale bi biti usuglašene s dugoročnom strategijom razvoja hrvatskoga sporta u cijelosti.

Da je nužno kreirati i u Saboru usvojiti takav ključni dokument, koji bi u svom djelovanju slijedili akteri na različitim razinama hrvatskog sporta i koji bi bio osnova za kvalitetni Zakon o sportu, krajem 2016. postali su svjesni vodeći ljudi u Vladi. Donošenje dugoročne strategije jedna je od glavnih proklamiranih zadaća Središnjega državnog ureda za sport formiranoga 10. studenoga te godine, a koji vodi, kao državna tajnica, glasovita skijašica Janica Kostelić.

U pogledu profesionalnoga nogometa takva bi strategija trebala stvoriti osnovu za prevladavanje raznovrsnih teškoća, u rasponu od nejednakoga statusa klubova koji dovodi do njihova bitno drugačijega pristupa javnim sredstvima, preko u tom sportu dosad raširene korupcije i organiziranoga kriminala, pa do doista loše infrastrukture.

Vlast bi tim dokumentom, uz ostalo, morala konačno pokazati ima li ili nema volju da zbog državnih interesa – Hrvatska je sportska zemlja, a nogomet u mnogočemu pridonosi njezinu ugledu u međunarodnoj javnosti i mogao bi zbog razmjerno visoke kvalitete igrača i reprezentacije biti jedna od osnova po- željnoga brenda zemlje u budućnosti – materijalnim ulaganjima i na druge načine pomogne u uređenju stadiona i drugih objekata. Prije svega bi državne vlasti, zajedno s HNS-om i drugim čimbenicima, trebale poduzeti projekt izgradnje suvremenoga “nacionalnoga” stadiona ili barem temeljitog preuređivanja onoga u Maksimiru, koji je doista zastario i nefunkcionalan.

Što se tiče mogućnosti da dođe do promjena nabolje u profesionalnom hrvatskom nogometu međutim, u našoj je javnosti raširena nevjerica.

Pesimistični su što se toga tiče i ljudi koji jako dobro i iznutra poznaju (ne)prilike u tom sportu kod nas. Jedan je od takvih čuveni igrač Ivica Šurjak, koji je krajem veljače 2017. iznio u Večernjem listu sljedeću oporu ocjenu: “Nemojmo se zavaravati, neće se baš ništa promijeniti dok se ne promijene ljudi koji su stvorili ovakav sustav. Riba se čisti od glave! Želimo li pošteniji nogomet, treba promijeniti vodeće ljude u hrvatskom nogometu. No za čišćenje nogometne močvare treba i volja politike jer sadašnja garnitura HNS-a kontrolira i tijela koja bi mogla pokrenuti promjene i smjene. A nisu ludi da će sami sebe smjenjivati.”

Ta je Šurjakova izjava po sadržaju, pa i pojedinim formulacijama, slična nekim odgovorima eksperata iz intervjua na pitanje koji bi društveni akteri najviše trebali pridonijeti suzbijanju najvećih problema našega nogometa. Primjerice iskusni sportski novinar Toni Bilić iz Splita početkom 2016. odgovorio je sljedeće: Bez politike se ne može ništa.

I bivši ministar Jovanović je rekao da će isušit močvaru pa je onda Mamić isušio njega. Sad su došli novi, pa i oni slabo rade. Treba se naći političar koji će to presjeći. Političari još uvijek jako govore o depolitizaciji nogometa, ali svi su klubovi i dalje politizirani. I u Hajduku svi gledaju svoje interese.

Nogomet gledaju ljudi koji nemaju nikakve veze s politikom, ali danas se bez politike ne može. Navedeni i drugi pokazatelji upućuju na opravdanost ocjene prema kojoj je u vezi s nogometom kod nas već dugo prisutna vrlo loša, sterilna državna politika. Uz ostale razloge, ona je nekvalitetna zato što uključuje paralelni, kontradiktorni odnos prema tom sportu i zbivanjima u njemu: na jednoj razini daju se izjave, donose odluke, pa i usvajaju neke mjere koje bi trebale ostaviti dojam da se vlast racionalno i transparentno brine za to područje koje je veoma važno za širu javnost, a na drugoj se odvija svojevrsna podzemna politika koja boluje od neučinkovitosti.

U posljednjoj su politici nositelji državne vlasti često u podređenoj poziciji spram aktera koji istinski kontroliraju to područje ili s tim akterima komuniciraju, pa i surađuju, bez znanja javnosti. Predsjednici vlada, ministri i šefovi države u posljednjih se nešto dulje od desetljeća i pol mijenjaju, ali se zadržavaju, pa i pogoršavaju, društveno relevantni problemi u najomiljenijem sportu kod nas.

Vladari hrvatskoga nogometa pak ostaju isti: dočekuju i ispraćaju različite vlade, uvjereni kako su oni sami stalni, a da su vladajući političari promjenjivi.

Mamiću, Šukeru i suradnicima nogomet je središte njihova profesionalnoga djelovanja, a mnogi vodeći političari najradije bi da se uz ostale svoje brige ne moraju baviti problemima vezanima uz taj sport.

Vrhunac takva odnosa izrazio se u bizarnoj tvrdnji Vedrana Mornara (Dnevnik HTV-a 23. studenoga 2014.), inače sina istaknutoga sportskog novinara, da njegovo Ministarstvo nije nadležno za profesionalni sport. Taj ministar obrazovanja, znanosti i sporta naposljetku je pokušao posredovati između sukobljenih strana, ali u tom nastojanju nije polučio uspjeh. Istovremeno su premijer Zoran Milanović i većina njegovih najbližih suradnika najvećim dijelom mudro šutjeli o toj problematici.

U vezi s navedenim interesantno je promotriti kako je petnaestero intervjuiranih stručnjaka odgovorilo na pitanje “Ima li nogomet kod nas u posljednjih petnaestak godina društveno korisniju, otprilike jednaku i štetniju ulogu u usporedbi s razdobljem od početka devedesetih do prvih godina prošloga desetljeća?”

Među tim ekspertima prevladava mišljenje da nogomet u suvremenoj Hrvatskoj štetnije djeluje na društveno stanje nego u prvih desetak godina nacionalne samostalnosti.

Posebno su argumentirani bili odgovori jednoga bivšega reprezentativca i jednoga istaknutog novinara. Mario Stanić ovako je zborio: Meni se čini da smo podijeljeni kao nacija, nogometno – na južni i sjeverni dio. Sukob između Hajduka, Dalmacije koja je revoltirana ponašanjem HNS-a i Dinamovom nekakvom dominacijom, doveo je do toga da se u reprezentaciji stvara društveno negativno ozračje, kroz medije koji to guraju. Tako da ta slika sigurno nije pozitivna na način koji je bio kad smo mi igrali, kad smo išli na Svjetsko prvenstvo ‘98. Naboj koji smo mi imali od društva, od navijača, to je bila naša hrana. Razlika je očigledna u atmosferi, jer ozračje sad i prije deset-petnaest godina nije isto. Meni je drago da sam prestao, da ne moram dolaziti igrati u uvjetima u kojima igraju ovi dečki. Jer mi smo bili dočekivani s jednim pozitivnim ozračjem. Danas se igrači kriju, da ih mediji nešto ne priupitaju.

Dražen Ćurić iz Večernjega lista ustvrdio je: Nogomet ima puno štetniju ulogu nego što je imao nekad. Generalno, profesionalni nogomet i cijeli profi sport ima izuzetno štetnu ulogu, jer uopće ne korespondira s hrvatskim društvom. Kad vidite koji se novci vrte u nogometu na jednoj strani, a koliko je Hrvatska siromašna na drugoj strani, vi biste rekli da nogometaši žive na Jupiteru, a Hrvati na Marsu. Dakle, problem je u tome što je nogomet u Hrvatskoj postao svrha sam sebi.

Neki politički i gospodarski krugovi žive jako dobro, ali ne zahvaljujući radu i sposobnostima, nego prije svega zahvaljujući tim političkim vezama preko kojih se iz javnih fondova prebacuje novac u nogometne klubove, a onda preko privatnih linija raspodjeljuje.

Opora sintagma “država u državi” kod nas danas, izgleda, ima posebnu utemeljenost vezano uz djelovanje klana koji kontrolira hrvatski nogomet. Ipak, budući da su sportske djelatnosti od posebnoga interesa za Republiku Hrvatsku, kako je istaknuto u općoj odredbi Zakona o sportu i potvrđeno u mnogim reakcijama naših građana, začuđuje da najviši predstavnici državne vlasti, neovisno o stranačkoj pripadnosti, vezano uz funkcioniranje najpopularnijega sporta u zemlji i suzbijanje s tim povezanih teškoća uglavnom pokazuju veliku neozbiljnost. Neki od njih pritom izražavaju i naivnost, odnosno veliku podložnost manipulacijama koje nad njima provode čelnici hrvatskog nogometa.

U ponečemu sličan, ali s druge strane različit odnos prema nogometu i njegovim društvenim aspektima imaju neke lokalne vlasti.

Komentiraj