FELJTON: Kako je Granić spriječio desničarski udar uoči Tuđmanove smrti

Objavljeno u Nacionalu br. 1096, 23. travanj 2019.

MATE GRANIĆ, bivši ministar vanjskih poslova i jedan od najbližih suradnika prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, u novoj biografskoj knjizi u izdanju Večernjeg lista opisuje dramatične događaje kada je uoči Tuđmanove smrti započela borba za vlast unutar HDZ-a

Poznato je da je bivši hrvatski ministar vanjskih poslova Mate Granić bio svjedok i sudionik brojnih važnih događaja novije hrvatske povijesti, ali javnost manje zna da je on bio ključan protagonist tijekom jednog kratkog, ali izuzetno sudbonosnog i dramatičnog kratkog razdoblja, kada se krojila sudbina Hrvatske. Bilo je to razdoblje bolesti prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana, kada je tu bolest grupa zadrtih hadezeovskih desničara pokušala iskoristiti ne samo da preuzme u zemlji vlast, nego da smjesta Hrvatsku ustroji kao desničarsku, antieuropsku diktaturu pa je u jednom trenutku dovela zemlju na rub rata protiv Sjedinjenih Država. O tim događajima tek ponešto se znalo pa i to da se upravo Granić tome usprotivio i bio vrlo zaslužan da se to spriječi. Sada je Granić te događaje prvi put opisao u svoj njihovoj dramatičnosti.

To je učinio u novoj autobiografskoj knjizi “Diplomatska oluja” u izdanju Večernjeg lista. U knjizi se autor bavio dugim razdobljem svojeg političkog i diplomatskog djelovanja, ali ključni dio knjige bavi se tim najvažnijim razdobljem, od trenutka kada je predsjedniku Franji Tuđmanu dijagnosticirana teška, smrtonosna bolest do njegove smrti, kada je jedna grupa desničara pokušala preuzeti vlast. Nacional objavljuje dio knjige koji upravo to opisuje.

Bolest predsjednika Tuđmana

Teška bolest predsjednika Tuđmana otkrivena je u studenome 1996. i do njegove smrti najviše je utjecala na sva politička događanja i cjelokupni politički život Republike Hrvatske. Predsjednik se rijetko kad na bilo što žalio, posebno što se tiče njegova zdravlja ili prehrane. Ipak, gubitak težine, bolovi u želucu i smetnje s gutanjem koje su se povećavale, prisilili su ga da se obrati osobnom liječniku dr. Stjepanu Kranjčeviću, koji ga je uz pomoć prof. Andrije Hebranga jedva nagovorio na pretrage. Učinili su to jedne noći u bolnici Merkur i otkrili tešku malignu bolest kardije želuca. Tražio je da mu liječnici kažu koliko mu je života još ostalo kako bi obavio još neke važne državne poslove. Za njegovu tešku bolest, osim liječnika i obitelji, znali su Šarinić, Šušak i Pašalić.

Najprije je trebalo nagovoriti predsjednika da prihvati liječenje. Ključnu ulogu u tome imao je Hebrang, koji je postao i šef konzilija za liječenje predsjednika Tuđmana. Važnu, pozitivnu ulogu imao je i ministar Šušak, koji je, s obzirom na osobno iskustvo, predložio pretrage u bolnici sa svjetskim ugledom – Walter Reed u Washingtonu. O predsjednikovoj bolesti ja sam službeno bio obaviješten neposredno prije njegova odlaska u Washington, a neslužbeno odmah nakon pregleda i potvrde dijagnoze, kao bivši šef Kliničkog odjela Zavoda za dijabetes “Vuk Vrhovac” i dekan Medicinskog fakulteta. O svemu me obavijestio prof. Andrija Hebrang.

Prije odlaska u Washington predsjednik je održao kraći sastanak s najužim vodstvom VONS-a. Svjesni težine stanja, hrabrili smo predsjednika. Hitno je otputovao u Washington. Liječnici u Walteru Reedu potvrdili su dijagnozu naših liječnika i preporučili terapiju zračenjem. Njihova je prognoza bila da će predsjednik živjeti još najviše šest mjeseci. O tome su odmah obavijestili američko Državno tajništvo, ali, nažalost, i CNN, što je jako povrijedilo predsjednika Tuđmana i sve nas. Demanti prof. Branimira Jakšića na HRT-u nije bio baš uvjerljiv te je hrvatska javnost doznala da je predsjednik jako bolestan.

On se sjajno i hrabro nosio sa svojom bolešću, ali je teška bolest ipak utjecala na njega. Postao je rigidniji, nepovjerljiviji, a desno krilo stranke, posebno Ivić Pašalić, imali su sve snažniji utjecaj na njega. Posebno je nepovjerljiv postao prema međunarodnoj zajednici, što je meni otežavalo posao. Kao liječnik, shvaćao sam to i imao puno razumijevanja za njega, pa i onda kad se nismo slagali, a u više navrata odlučivao sam po svojoj savjesti i procjeni što je državni interes, vodeći računa da je predsjednik Tuđman teško bolestan i da je bolest utjecala na njega. Prof. Andrija Hebrang, šef njegova konzilija, najpreciznije je opisao situaciju: “To nije bio isti predsjednik Tuđman.”

‘Tuđman se sjajno i hrabro nosio sa svojom bolešću, ali je teška bolest ipak utjecala na njega. Postao je rigidniji, nepovjerljiviji, a desno krilo stranke, posebno Ivić Pašalić, imali su sve snažniji utjecaj na njega’

Za predsjednikova boravka u Washingtonu dogodio se veliki prosvjed na Trgu bana Jelačića protiv ukidanja koncesije popularnom Radiju 101. Iza toga stajala je radikalna stranačka struja predvođena Ivićem Pašalićem. Nažalost, podržao ju je i predsjednik Tuđman iz Washingtona. Naredio je primjenu sile u sprečavanju prosvjeda. Taj je događaj bio najveći test za budući demokratski razvoj Hrvatske.

Održana je sjednica Vlade pod predsjedanjem Zlatka Mateše, predsjednika Vlade. Atmosfera je bila ozbiljna, svi smo osjećali povijesnu odgovornost za svoje odluke. Otvorivši sjednicu, Mateša je dao riječ ministru unutarnjih poslova Ivanu Jarnjaku, koji nas je obavijestio da se na prosvjedu očekuje sto tisuća ljudi. Prvi sam uzeo riječ i upozorio na teške posljedice za međunarodni položaj Hrvatske ako silom spriječimo prosvjed. Upozorio sam na mogućnost potpune međunarodne izolacije Hrvatske te na utjecaj naše odluke na unutarnju stabilnost i budući demokratski razvoj zemlje. Oštro sam se založio da ne bude nikakve primjene sile. To su nakon toga jasno i nedvosmisleno podržali Andrija Hebrang, Jure Radić, Ivica Kostović i Borislav Škegro. Sva sedmorica bili smo čvrsto protiv bilo kakve primjene sile i s tom se odlukom složila cijela Vlada. Bio sam sretan što je Vlada tako odlučila. Da je odluka bila suprotna, sigurno bih napustio i Vladu i politiku, a to bi učinio i veći dio Vlade.

Hrvoje Šarinić čekao je završetak sjednice u premijerovu uredu i potom obavijestio predsjednika Tuđmana o odluci Vlade da se ne primijeni sila. Predsjednik je bio ljutit, pa je ponovno naredio da se prosvjed spriječi silom. Šarinić je o tome obavijestio Vladu, ali mi smo čvrsto ostali pri svom stavu. Bila je to jedna od povijesno najboljih odluka Vlade Zlatka Mateše.

Jarnjak je bio u pravu. Na Trgu bana Josipa Jelačića okupilo se više od sto tisuća ljudi, bez ikakvih incidenata. Policija se ponijela korektno i profesionalno. Prije prosvjeda nazvao sam glavnu urednicu Radija 101 Zrinku Vrabec kako bih izrazio podršku i uvjerenje da će dobiti produženje koncesije, što se poslije i dogodilo.

Poslije povratka iz Washingtona predsjednik je u zračnoj luci održao jedan od govora koji nije bio svojstven njegovu političkom djelovanju. Govorio je o crnim, crvenim i žutim vragovima koji žele srušiti demokratsku vlast. Atmosfera je bila ledena, bilo mi je jasno da nas čeka teško razdoblje.

Na prvoj sjednici VONS-a nakon Tuđmanova povratka iz SAD-a odmah je odlučeno da Croatia Airlines kupi Airbusove zrakoplove umjesto Boeingovih, što je bilo gotovo izvjesno nakon Daytona, pa bi se moglo reći da smo im “meko” obećali. Napominjem da su za tu nabavu izravno lobirali predsjednici Clinton i Chirac te kancelar Kohl i njihovi ministri vanjskih poslova.

Andrija Hebrang uspio je nagovoriti predsjednika Tuđmana na liječenje, a Hrvoje Šarinić pomogao je da se angažiraju najbolji francuski liječnici. Predsjednik je počeo primati kemoterapiju i ubrzo je vrlo dobro reagirao. Uz Hebranga i Kranjčevića, u timu liječnika bio je i iskusni hematolog Branimir Jakšić, a snažnu podršku liječenju davala je i obitelj predsjednika Tuđmana.

Radio 101 dobio je koncesiju, a za mene je počelo teško razdoblje. Počelo se spekulirati o nasljedniku predsjednika Tuđmana. Amerikanci su bili čvrsto uvjereni da predsjednik ima još samo nekoliko mjeseci života, što mi je u Washingtonu kazala M. Albright i bila uvjerena da je to tako iako sam je obavijestio o predsjednikovu odličnom oporavku. Međunarodna zajednica bojala se da će na predsjednikovo mjesto doći netko od radikala te da će biti zaustavljena provedba Daytonskog sporazuma. Pritisci na mene posebno su se pojačali kad je New York Times objavio da sam “jedina nada Hrvatske” i otvoreno me podržao. Ali i u tim okolnostima zadržao sam potpuno korektan odnos s predsjednikom Tuđmanom i čvrsto ga branio u razgovorima s međunarodnom zajednicom, posebno SAD-om, što najbolje mogu posvjedočiti svi dosad objavljeni transkripti Državnog tajništva i Bijele kuće, kao i sva memoarska literatura.

Osim odličnih liječnika i obitelji, predsjednikovu oporavku od teške bolesti pridonosio je i on sam svojom čvrstom vjerom da će se izliječiti. Amerikanci u to nisu vjerovali i već su se počeli ponašati kao da će brzo nastupiti posttuđmanovsko razdoblje. To mi je u svibnju 1997. u četiri oka otvoreno kazala državna tajnica M. Albright, napomenuvši da su to procjene najboljih američkih liječnika. Državnoj tajnici, s kojom sam bio u prijateljskim odnosima, odgovorio sam da sam i ja liječnik, profesor, dekan, koji je na Joslin Clinic Harvard Medical School završio postdoktorski studij i bio gostujući profesor u Americi, što je ona sve znala. Četvrto sam kazao da se predsjednik dobro oporavlja i da ćemo u ključnim stvarima biti partneri SAD-u, posebno u provedbi Daytonskog sporazuma.

Prigovori na razvoj demokracije i jačanje desne struje u HDZ-u bili su sve snažniji, a razgovor predsjednika Tuđmana i državne tajnice u srpnju 1997. bio mi je jedan od najneugodnijih trenutaka u životu. Amerikanci su znali sve o situaciji u Hrvatskoj te su počeli više ili manje otvoreno podržavati oporbu. Moj status u međunarodnoj zajednici bio je ne samo daleko iznad ministra vanjskih poslova i potpredsjednika Vlade zemalja veličine Hrvatske nego i velikih europskih zemalja, što su mi u službenim posjetima strani državnici otvoreno pokazivali, a posebno Amerikanci. Zbog toga sam doživljavao sve više pritisaka desne struje HDZ-a, ali ni to nije poremetilo i poljuljalo moj odnos s predsjednikom Tuđmanom u pogledu bitnih pitanja.

‘Hrvoje Šarinić je na sjednici VONS-a optužio Ivića Pašalića da je baš on organizirao da tjednik Imperijal konstantno piše protiv njega. Bez obzira na argumente, predsjednik ga nije zaštitio pa je otišao’

Tuđman je u lipnju 1997. ponovno izabran za predsjednika Republike Hrvatske. Pobijedio je glatko u prvom krugu sa 62 posto, a kandidat oporbe Zdravko Tomac dobio je 22 posto. Te godine, uz pritisak ali i pomoć SAD-a, riješen je problem dragovoljnog odlaska optuženih Hrvata iz BiH u Haag. Na ispraćaju u zračnoj luci u Splitu bili su Ivić Pašalić i Miroslav Tuđman.

Godinu 1998. obilježila je smrt jednoga od predsjednikovih najbližih suradnika, čovjeka koji je znatno utjecao na stvaranje moderne hrvatske države i kojega je predsjednik Tuđman iznimno cijenio – ministra obrane Gojka Šuška. Te je godine Sveti Otac drugi put posjetio Hrvatsku.

Ja sam te godine prvi put bio u iskušenju da podnesem ostavku jer nije bio prihvaćen plan i program povratka izbjeglica, ali predsjednik Tuđman ponovno me podržao. Godina 1998. ujedno je i godina odlaska Hrvoja Šarinića, jednog od najbližih Tuđmanovih suradnika, te godina nepravedne smjene ministra obrane Andrije Hebranga.

Iste godine, vodeći računa o predsjednikovu zdravstvenom stanju, prekoračio sam ovlasti i preuzeo veliku odgovornost da spriječim sukob Hrvatske vojske i specijalne policije sa SFOR-om oko Martin-Broda. To je i godina snažnog jačanja utjecaja Ivića Pašalića na predsjednika Tuđmana. Na kraju godine, u prosincu, predsjednik mi je ponovno ponudio mjesto predsjednika Vlade, što sam energično odbio.

Ministar obrane Gojko Šušak preminuo je 8. svibnja 1998. Bio je najbliži i najdraži suradnik predsjednika Tuđmana. Bolovao je od teške bolesti – raka pluća, liječio se u glasovitoj američkoj bolnici Walter Reed, na zagrebačkom Jordanovcu, a umro je u Sveučilišnoj bolnici u Dubravi. Predsjedniku se priključio za njegova posjeta Kanadi i vrlo brzo postao njegov najbliži prijatelj. Šušak je bio istinski lider desne struje HDZ-a. Bio je odgovoran predsjedniku Tuđmanu za Hrvate u BiH. Pobijedio je u sukobu s Manolićem i Mesićem. Zaslužan je za izgradnju moderne Hrvatske vojske, koja je Bljeskom i Olujom oslobodila najveći dio okupiranog područja Republike Hrvatske. Nas dvojica, bez obzira na naše razlike, odlično smo surađivali u svim ključnim trenucima stvaranja države. Šušak je iznimno zaslužan za provedbu Daytonskog sporazuma i suradnju sa SAD-om na vojnom polju, a s državnim tajnikom za obranu W. Perryjem postao je iskren prijatelj. Predsjednik Tuđman teško je podnio njegov odlazak.

U listopadu 1998. Hrvatsku je drugi put posjetio papa Ivan Pavao II. te kardinala Alojzija Stepinca proglasio blaženim. Za to je svakako najzaslužniji drugi velikan Katoličke crkve u Hrvatskoj, kardinal Franjo Kuharić, koji je preminuo 11. ožujka 2002. godine. Kuharić se godinama hrabro borio za istinu o kardinalu Stepincu, a njegovi glasoviti govori na godišnjicama Stepinčeve smrti, 11. veljače, bili su govori ohrabrenja i ponosa. Komunistička vlast pozorno ih je slušala i proučavala. Kardinal Kuharić bio je hrabar u osudi svakog zločina te u podršci stvaranja moderne hrvatske države, a posebno u osudi velikosrpske agresije na Hrvatsku. Otvoreno pismo Mate Bobana pojačalo je kardinalov ugled u hrvatskoj javnosti te ubrzalo Bobanov odlazak s političke scene.

Sveti Otac ponovno je oduševljeno primljen u Hrvatskoj, a posebno sretan bio je predsjednik Tuđman. Iste godine potpisan je i četvrti vatikanski ugovor. Prva tri potpisana su u prosincu 1996. godine. Oni su na najbolji način regulirali odnose Katoličke crkve i države, za što je posebno zaslužan predsjednik Tuđman. Prigodom ratifikacije Vatikanskih ugovora probleme nam nije pravila oporba, nego vrlo mali dio desnog krila stranke koji je vodio predsjednik jednog saborskog odbora, što je Tuđman energično u korijenu sasjekao.

Za novoga zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, bivšega krčkog biskupa, koji je u ime Katoličke crkve s Jurom Radićem vodio pregovore o Vatikanskim ugovorima, Jean-Louis Tauran u Kopenhagenu mi je kazao da je briljantan.

Šarinić je od samog početka mandata predsjednika Tuđmana bio jedan od njegovih najbližih suradnika. Zaslužan je za osnivanje i dobro funkcioniranje Ureda predsjednika i njegov dignitet. Obavio je i mnoge važne diplomatske zadaće, od pregovora s Miloševićem do potpisivanja Erdutskog sporazuma i pregovora s lokalnim Srbima. Na sjednici VONS-a argumentirano je optužio Ivića Pašalića da je baš on organizirao da tjednik Imperijal piše protiv njega, šest tjedana zaredom. Bez obzira na argumente, predsjednik ga nije zaštitio pa je otišao. Slično je bilo i s Andrijom Hebrangom, ratnim ministrom zdravstva, prvim šefom liječničkog konzilija predsjednika Tuđmana, čovjekom koji je pokojnog predsjednika nagovorio na liječenje. Kao ministar obrane Hebrang je htio uvesti puno više reda i transparentnosti u funkcioniranje Ministarstva obrane. Isto tako, htio je promijeniti svoja dva pomoćnika – pomoćnika za sigurnosne i obavještajne poslove Markicu Rebića i pomoćnika za logistiku Vladimira Zagorca. K tomu, htio je smanjiti izdvajanja za HVO s 50 milijuna na 20 milijuna njemačkih maraka mjesečno jer je procijenio da je to dovoljno. U početku je predsjednik podržavao Hebranga, ali su Ivić Pašalić i Vladimir Zagorec bili jači te je Hebrang ne samo morao otići već mu je predsjednik prigovorio da ima predobre odnose s Amerikancima.

Sve je to upućivalo na pogoršanje predsjednikova zdravlja. Toga smo bili svjesni kao iskusni liječnici i Hebrang i ja, a potvrdu toga dobili smo nakon jedne sjednice VONS-a kad se predsjednik ustao i izgubio ravnotežu. Podigao sam ga znajući što to znači.

Novo iskušenje doživio sam vrlo brzo nakon toga događaja, u završnoj fazi pregovora o granici s BiH. Bilo je više otvorenih pitanja, a jedno od njih bio je Martin-Brod. Pregovore s naše strane vodili su brigadir Dobrović i veleposlanik Paro, kao članovi ad hoc međudržavne komisije za granice. Rezultate pregovora referirali su predsjedniku Tuđmanu i meni. Naša strana na lokalnoj razini nije dopuštala povratak nekoliko bošnjačkih obitelji u Martin-Brod. Imao sam dogovor s Amerikancima da se smire tenzije dok međudržavna komisija ne riješi problem. To je podržao predsjednik Tuđman. Naš generalni konzul u Banjoj Luci Bernardo Jurlina dao je neopreznu i neovlaštenu izjavu u kojoj je napao Bošnjake koji se žele vratiti, a SFOR ih je odlučio zaštititi izravno na terenu i uz pomoć zračnih snaga NATO-a.

Oko 18 sati došao je do mene ministar obrane Pavao Miljavac te me izvijestio što sve NATO planira napasti ako na terenu pružimo otpor SFOR-u u zaštiti povratka muslimanskih izbjeglica. Dogovorili smo se da svakako spriječimo sukob sa snagama NATO-a, a ja sam na sebe preuzeo svu političku odgovornost za tu odluku. Obavijestili smo ministra unutarnjih poslova Ivana Penića i njegova pomoćnika Joška Morića da povuku snage specijalne policije iz zone Martin-Broda. Ministri Miljavac i Penić povukli su dvije gardijske brigade i brigadu specijalne policije. O svojoj odluci i dogovorima s kolegama Miljavcem i Penićem htio sam obavijestiti predsjednika tijekom noći, ali mi se predsjednik prvi put u mom mandatu nije javio. Opravdao sam to predsjednikovim zdravstvenim stanjem.

Sutradan ujutro snage SFOR-a došle su u Martin-Brod i uhitile dvojicu naših policajaca. Informacija je naljutila predsjednika Tuđmana, pa je u 11 sati sazvao VONS. Odmah je napao ministra Penića i rekao da je policija trebala ispaliti barem jedan metak prije nego što su ih uhitili pripadnici SFOR-a. Na predsjednikovo pitanje tko mu je naredio da povuče specijalnu policiju, Penić je korektno odgovorio da se konzultirao s vanjskim poslovima. Nakon toga predsjednik je napao ministra Miljavca i postavio isto pitanje. Miljavac je donio disketu i pokazao što je NATO planirao napasti te dodao kako se sa mnom dogovorio da spriječimo sukob sa snagama NATO-a. Potom se predsjednik obratio meni:

– Mate, ni ti nisi čist.

– Predsjedniče, točno je što su ministri Miljavac i Penić kazali. Ja preuzimam svu političku odgovornost za povlačenje naših snaga. Željeli smo po svaku cijenu spriječiti sukob sa SAD-om i NATO-om. Dok sam ja ministar vanjskih poslova, ne želim da uđemo u rat s SAD-om. Posljednji koji je to bio iz Hrvatske bio je Ante Pavelić – odgovorio sam kratko i jasno. A predsjednik je samo kazao:

– Dobro, idemo dalje.

Ivić Pašalić predložio je da zauzmemo zračnu luku Željava kod Bihaća, što sam ja odbio te se suprotstavio tom prijedlogu, a predsjednik je zaključio raspravu.

Međutim, u Ratnoj školi “Ban Josip Jelačić” predsjednik je održao najsnažniji antieuropski govor uopće, ali odluku o povlačenju naših snaga iz Martin-Broda nije mijenjao niti su ministri koji su u dogovoru sa mnom donijeli te odluke imali ikakvih posljedica.

‘Svi u Hrvatskoj podržali su napade NATO-a na vojne ciljeve Srba na Kosovu i Srbiji, ali me je desno krilo HDZ-a tužilo predsjedniku da radim na svoju ruku i da ne slijedim Tuđmanovu politiku’

Bolest je mijenjala psihički profil predsjednika Tuđmana, zbog čega sam bio jako tužan. Unatoč svemu tome, u prosincu 1998. na putu u Moskvu u posjet predsjedniku Jeljcinu, Tuđman mi je u zrakoplovu kazao:

– Mate, mislim učiniti rekonstrukciju Vlade. Ako bude potrebno, morat ćeš preuzeti mjesto predsjednika Vlade.

– Predsjedniče, nije problem u predsjedniku Vlade Mateši, koji jako dobro radi svoj posao, uz to je vrlo korektan, tolerantan i pošten čovjek. Problem je što lutamo u prioritetima i što nismo odlučni u provođenju dogovorenog, a bilo bi dobro da o tome otvoreno razgovaramo na VONS-u i Predsjedništvu stranke – odgovorio sam odlučno. Tako je završio naš razgovor na letu u Moskvu.

Zbog snažnog pada popularnosti HDZ-a, potkraj 1998. i početkom 1999. mnogi su iz desne ali i tehnomenadžerske struje nagovarali predsjednika da problem riješi rekonstrukcijom Vlade koja bi uključivala i promjenu premijera, jer predsjednik je prihvatio njihove stavove da je za teško stanje u državi, brojne korupcijske afere i pritisak međunarodne zajednice kriva Vlada. To mi je prvi put kazao za posjeta Grčkoj, dok smo se vozili u automobilu od Atene do jednog svetišta. Oštro mi je kazao:

– Mate, bude li trebalo, prihvatit ćeš to mjesto! godina raspleta krize i predsjednikove smrti

Početkom 1999. dogodila se najavljena rekonstrukcija Vlade. Otišao je potpredsjednik Vlade i ministar pravosuđa Milan Ramljak, odličan stručnjak, borac protiv korupcije i istinski hrvatski domoljub, nestranački član Vlade. Na mjesto ministra pravosuđa došao je Zvonimir Šeparović, bivši ministar vanjskih poslova. Predsjednik je sve to učinio pod pritiskom desnog krila stranke.

Predsjednikova bolest rapidno se pogoršavala za službenog posjeta Ankari. Demirel, istinski prijatelj Hrvatske i Tuđmana, htio je predsjedniku učiniti posebnu čast te je pozvao svjetski poznatu opernu divu Ružu Pospiš-Baldani, koja je bila i kućna prijateljica obitelji Tuđman, da pjeva u operi. Nažalost, zbog narušenog zdravlja i dodatne viroze, predsjednik nije mogao ići u kazalište. Stoga sam ja sjedio u svečanoj loži s predsjednikom Demirelom. Atmosfera je bila komorna. Bili smo tužni jer smo bili svjesni da je nastupilo dodatno pogoršanje predsjednikova zdravlja.

Kosovska kriza i operacija NATO-a

Prvi razgovori srpske i kosovske strane održani su krajem 1998. u Rambouilletu pokraj Pariza. Drugi krug razgovora održan je početkom 1999. i završio neuspjehom. SAD i EU za neuspjeh su optužili Slobodana Miloševića i srpsku stranu. Počeli su snažni međunarodni pritisci na Miloševića, koji je odgovorio vojnom intervencijom na Kosovo, brojnim zločinima i protjerivanjem stotina tisuća Kosovara u Albaniju, Makedoniju i malim dijelom u Crnu Goru. Amerikanci su uspjeli izboriti vrlo oštru rezoluciju Vijeća sigurnosti, kojoj se nije uspjela suprotstaviti ni Rusija.

Slike kosovskih izbjeglica preplavile su svijet. Tih dana sjetio sam se riječi Milana Milutinovića za vrijeme svečanog ručka 23. kolovoza 1996., nakon potpisivanja Sporazuma o normalizaciji odnosa, da je Kosovo glavni problem Srbije. O tome sam više puta razgovarao s Amerikancima, uključujući M. Albright i Roberta Gelbarda, pomoćnika državne tajnice za ovo područje. U zraku je visjela američka vojna intervencija snagama NATO-a zbog humanitarnih razloga. Toga dana u 11 sati pozvao me predsjednik Tuđman da s obavještajnom zajednicom razmotrimo buduća događanja, posebno poteze SAD-a i NATO-a.

Obavještajna je zajednica predviđala, a predsjednik prihvatio da vrlo vjerojatno neće biti vojne intervencije NATO-a. Imao sam suprotno mišljenje. U 14.30 predsjednik je primio Veljka Kneževića, veleposlanika SRJ u Zagrebu, i obećao mu da će Hrvatska poštovati Sporazum o normalizaciji odnosa te da neće vojno intervenirati ako NATO napadne SRJ zbog događanja na Kosovu, ali vjeruje da intervencije neće biti.

U 16 sati nazvao me američki veleposlanik u Hrvatskoj William Montgomery i u ime državne tajnice izvijestio me da će operacija početi te večeri.

– Gospodine veleposlaniče, tražite li vi to od nas zračni prostor? – odmah sam upitao, a odgovor je bio vrlo jasan: – Da, gospodine ministre, prije vas nismo mogli izvijestiti zbog sigurnosnih razloga, da netko od naših partnera ne obavijesti srpsku stranu.

Aludirao je na jednu važnu europsku državu, članicu NATO-a.

O svemu sam oko 18 sati obavijestio predsjednika Tuđmana, koji je sve to smireno primio na znanje i zamolio me da ga o svemu izvještavam. Oko 20.30 uslijedili su napadi NATO-a na vojne ciljeve srpskih snaga na Kosovu i u Srbiji, a oko 21 sat ponovno me o svemu izvijestio američki veleposlanik, a ja predsjednika Tuđmana. Sutradan ujutro izvijestio sam o tome Vladu, Zastupnički dom Sabora i ponovno predsjednika.

Oko podneva primio sam na sastanak američkog veleposlanika i predao mu notu u kojoj izražavamo podršku operaciji NATO-a, ali i zabrinutost zbog toga što nas nisu prije obavijestili. Svi u Hrvatskoj podržali su operaciju, ali me je desno krilo HDZ-a tužilo predsjedniku da radim na svoju ruku i da ne slijedim Tuđmanovu politiku. Predsjednik je dan poslije sazvao VONS i bez ikakva uvoda započeo sjednicu pitanjem:

– Mate, tko je vrhovni zapovjednik?

– Vi, predsjedniče! – odgovorio sam.

– Mate, tko je dao zračni prostor Amerikancima? – bilo je njegovo drugo pitanje.

– Ja, predsjedniče. Odlučio sam se za NATO, SAD i demokraciju, a protiv ratnog zločinca Slobodana Miloševića – odgovorio sam.

Atmosfera je bila napeta te su je članovi VONS-a pokušavali smiriti, pogotovo Zlatko Mateša, ali i Ivić Pašalić. Predsjednik se malo smirio i potom upitao:

– Mate, kad se možeš naći s Madeleine Albright da nam Amerikanci pomognu oko svega, MMF-a, Svjetske banke i da oslabe pritisak na Hrvatsku?

– Mogu sutra, predsjedniče!

Predsjednik je rekao da uzmem predsjednički zrakoplov, prvi i jedini put u životu, da povedem Juru Radića i odem u Ameriku kako bih se sastao s Madeleine Albright. Pola sata poslije moj je ured potvrdio sastanak u Washingtonu.

‘Dogovorili smo budućnost HDZ-a nakon Tuđmanove smrti, ali je Šeks samo dva dana poslije izjavio kako nema nikakva dogovora te da je on kandidat i za predsjednika HDZ-a i za predsjednika države’

Imali smo dulji plenarni sastanak i bilateralni sastanak u četiri oka. Primili su nas partnerski, obećali nam pomoć u razgovorima sa Svjetskom bankom i MMF-om, podršku u pregovorima s EU-om te najavili poziv na sve sastanke NATO-a, uključujući summit u Washingtonu i sastanak NATO-ova programa Partnerstvo za mir. M. Albright zanimala se za novi izborni zakon i slobodu medija, misleći ponajprije na HRT. Naglasila je dobru suradnju na vojnom i obavještajnom polju. U razgovoru u četiri oka zanimala se samo za predsjednikovo zdravlje. Odgovorio sam joj: “Dobro je s obzirom na narav bolesti. Ostajemo istinski partner SAD-u.”

Posljednji posjeti predsjednika Tuđmana

Početkom listopada 1999. zajedno s predsjednikom Tuđmanom posjetio sam Južnoafričku Republiku. Bili smo na inauguraciji novoga predsjednika Thaboa Mbekija, a posjetili smo i malu, dobro organiziranu hrvatsku zajednicu. S nama na putu bili su i ugledni književnik Ivan Aralica i veleposlanik Janko Vranyczany-Dobrinović. Predsjednik nije dobro izgledao, ali je dobro podnio taj dugi put, a u nekoliko je navrata bio vrlo dobro raspoložen. Nakon povratka iz Južnoafričke Republike odlučio je otići u službeni posjet Italiji i Svetoj Stolici. Predsjednikovo stanje vidno se pogoršavalo, ali on je čvrsto odlučio ići u Rim. S nama je ponovno na put išao književnik Aralica, s kojim sam tijekom puta u više navrata razgovarao.

Predsjednikovo loše zdravstveno stanje nije se više moglo skrivati. Talijanski predsjednik Oscar Luigi Scalfaro organizirao je ručak na Kvirinalu u predivnoj srednjovjekovnoj kuli. Predsjednik je došao do kule uz veliki napor, uz pomoć vojnog pobočnika generala Krešimira Kašpara. Kad je počeo svečani ručak, u jednom trenutku predsjednik se zagledao u točku na zidu i prestao komunicirati. Domaćinima je bilo jasno o čemu je riječ, pa smo Scalfaro i ja nastavili razgovarati. Malo poslije razgovoru se pridružio predsjednik, ali s velikim naporom. Još gora stvar dogodila nam se za otvaranja izložbe “Trinaest stoljeća kršćanstva na tlu Hrvatske” u Vatikanu. Prigodom razgledavanja izložbe predsjednik je kolabirao. Uz pomoć vojnog pobočnika Kašpara i kćeri Nevenke jedva je došao do automobila, gotovo su ga nosili.

U jednom duljem razgovoru s književnikom Aralicom u Rimu on je otvorio pitanje “nasljednika”. Kazao mi je da je tog ljeta predsjednik prvi put pristao razgovarati o toj temi. Nije vidio na tom mjestu jednog čovjeka. Na mjestu predsjednika HDZ-a vidio je samo Ivića Pašalića, a na mjestu predsjednika države vidio je mene, ali sa smanjenim ovlastima zbog položaja Hrvatske u međunarodnoj zajednici. U velikoj predsjednikovoj milosti u to vrijeme bila je i Ljerka Mintas-Hodak, kao kandidatkinja za najviše funkcije. Sličan razgovor s predsjednikom toga je ljeta imao i veleposlanik Janko Vranyczany-Dobrinović.

Kad se iz Rima vratio u Zagreb, predsjednik je odbio savjet liječnika da ode u bolnicu, već je na Dan mrtvih išao na Medvedgrad položiti vijenac na Oltar domovine. Njegov izgled bio je duboko zabrinjavajući, jedva je izdržao kratku ceremoniju polaganja vijenaca. Svi smo bili iskreno zabrinuti. Kao liječnik i sveučilišni profesor, znao sam da se približava kraj života predsjednika Tuđmana.

Oko 20 sati pozvali su me na hitnu sjednicu VONS-a, na kojoj su nas Ljerka Mintas-Hodak i Miroslav Tuđman obavijestili da je predsjednik primljen u bolnicu radi hitnog operativnog zahvata u trbuhu, koji je prošao uspješno, te da je predsjednik dobro. Prema prvim informacijama, radilo se o perforaciji crijeva kao posljedici kemoterapije te da je stanje nakon operacije stabilno. Poslije smo doznali za dvije metastaze u mozgu.

HDZ je promijenio i Ustav kako bi se uveo institut “privremene nesposobnosti predsjednika”, čemu se oporba oštro protivila. Na glasovanju u Saboru HDZ je odnio pobjedu uz pomoć Milorada Pupovca, koji je stigao u zadnji trenutak. Predsjednik je u fazi kratkotrajnog poboljšanja zdravlja raspisao parlamentarne izbore za 3. siječnja 2000. uz zakonski najkraću moguću kampanju.

Tajni sastanak u Radićevu ministarstvu

Na inicijativu Jure Radića, u prvoj polovici studenoga 1999. u Ministarstvu obnove i razvitka održan je tajni sastanak na kojemu su bili vođe svih frakcija u HDZ-u: Ivić Pašalić (desna), Vladimir Šeks (desna, utemeljiteljska), Nikica Valentić (tehnomenadžerska), ja (narodnjačka, proeuropska) te Jure Radić kao organizator sastanka. U dobroj atmosferi izradili smo britku analizu političke situacije u Hrvatskoj, naših pogrešaka te što je sve potrebno učiniti da se dobiju parlamentarni i predsjednički izbori kad dođe do njih, a svi smo bili svjesni težine predsjednikove bolesti. Dogovorili smo se da reformiramo HDZ u modernu, europsku, narodnjačku i demokršćansku stranku te da potpuno zakopamo ratne sjekire. Povezuje nas osoba predsjednika Tuđmana, sudjelovanje u stvaranju moderne hrvatske države te vjera u europsku budućnost Hrvatske. Isto tako, dogovorili smo se da Nikica Valentić bude HDZ-ov kandidat za premijera na sljedećim parlamentarnim izborima, da Vladimir Šeks bude kandidat za predsjednika Sabora, a ja za predsjednika države kad za to dođe vrijeme, a svi smo bili svjesni da će brzo doći. Radić je želio političku karijeru nastaviti u Saboru, kao potpredsjednik Sabora, a o prijedlogu za predsjednika stranke odlučili smo da se sami dogovore Ivić Pašalić i Vladimir Šeks te da nas izvijeste na sljedećem sastanku, koji se nikad nije dogodio.

Prve dvije točke dogovora pretočili smo na prvoj sjednici Predsjedništva HDZ-a u zaključke Predsjedništva stranke (Nikica Valentić i Vladimir Šeks). Nakon toga glavni urednik Vjesnika Nenad Ivanković napisao je izrazito pozitivan komentar u kojem se osvrnuo na sve naše dogovore. Napisao je da je kandidat za predsjednika HDZ-a Ivić Pašalić, a Vladimira Šeksa nije spomenuo. Šeks je, pod pritiskom nekih stranačkih prijatelja, dva dana poslije izjavio kako nema nikakva dogovora te da je on kandidat i za predsjednika HDZ-a i za predsjednika države kad za to dođe vrijeme.

Smrt predsjednika Tuđmana

Predsjednikovo stanje dramatično se pogoršavalo, a dvije metastaze u mozgu stvarale su smetnje s disanjem. Predsjednik Tuđman preminuo je 10. prosinca 1999. poslije ponoći. Prema dogovoru, odmah su se sastali uži kabinet Vlade i najviši dužnosnici Sabora. U ime svih nas tu vijest hrvatskoj i svjetskoj javnosti priopćio je akademik Vlatko Pavletić, predsjednik Hrvatskoga sabora. Tri dana prije Ivica Kostović, Miroslav Tuđman i Zlatko Mateša počeli su pripreme za pogreb.

Hrvatska je u velikoj tuzi primila vijest o smrti svoga prvog predsjednika iako ta vijest nije bila nikakvo iznenađenje. Deseci tisuća ljudi strpljivo su čekali u redu da se poklone odru predsjednika Tuđmana na Pantovčaku. Pogreb je bio veličanstven, prožet boli i ponosom za prvim hrvatskim predsjednikom. Suzdržana nazočnost međunarodne zajednice na pogrebu rezultat je opredjeljenja međunarodne zajednice, a posebno EU-a i SAD-a, da pomogne oporbi na parlamentarnim izborima te da učini jasan otklon prema desnom krilu stranke.

Komentiraj