Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Planina bitaka’ u kojem William Deakin, kao član prve Britanske vojne misije pri Vrhovnom štabu Narodnooslobodilačke vojske Jugoslavije, opisuje susrete s Josipom Brozom Titom

Britanski stožer u Jajcu, na drugoj obali Vrbasa, sad se smjestio u kući bivšega njemačkog direktora tamošnje kemijske tvornice – jednog jutra posjetila su ga trojica jugoslavenskih pukovnika. Hladno se vrijeme ustalilo i snijeg je padao na grad. Uljudno sam našim gostima ponudio čašice šljivovice. Tijekom isprekidana iako prijateljskog razgovora, jedan od jugoslavenskih časnika objavio je da su u zasjedi zarobili njemačkoga bojnika; uništili su mu automobili, vozač je poginuo dok je sam bojnik ranjen. Pritom je dodao da su izdali naredbu da strijeljaju zarobljenika. Ponudio sam još jednu rundu i upitao mogu li vidjeti dokumente njemačkog časnika. Izvadili su ih na stol te se otkrilo kako je bio pripadnik njemačkog vojno-obavještajnoga stožera u Beogradu te tako, u nekom smislu, naš suparnik. Zamolio sam da ne poduzimaju ništa sve dok se pitanje ne riješi s jugoslavenskim Glavnim štabom. Uslijedila je oštra rasprava tijekom koje su naši posjetitelji tvrdoglavo branili svoj stav o posvemašnjoj suglasnosti kad je u pitanju bilo smaknuće njemačkih zarobljenika i zaključili kako je to stvorilo jaz u međusobnu razumijevanju još od dolaska prvih britanskih misija. Atmosfera se usijala te je svaka daljnja rasprava uz čašice rakije postala besmislenom. Odmah sam poslao poruku zapovjedniku stožera, generalu Arsi Jovanoviću s kim nikad nisam bio ni blizak niti uživao povjerenje, te zatražio hitan sastanak. On je podržao mišljenje svojih pukovnika i odbio moj zahtjev da njemačkoga časnika preda britanskoj misiji, dok ga ne uzmognemo zrakoplovom prebaciti u Italiju.

Posljednju pomoć zatražio sam zahtijevajući službeni razgovor s Titom osobno te mu objasnio, što sam mogao taktičnije, da su naše obavještajne službe daleko iskusnije u ispitivanju, da bi njemački časnik sada u jugoslavenskim rukama mogao biti od osobita zanimanja objema stranama, te da dajem svoju časnu riječ britanskoga časnika da će potpuno izvješće s mogućih ispitivanja u Italiji biti predočeno jugoslavenskome zapovjedništvu. Tito je prihvatio moj prijedlog bez rasprave, no iznio je jedan uvjet. Nijemac se poslije rata mora vratiti u Jugoslaviju na vojni sud. Možda je to bila jedina značajka Titova čudna smisla za humor, kao i način da mi održi lekciju zbog moga gledišta na cjelokupno pitanje ratnih zarobljenika, koje sam preuzeo na osobnu odgovornost.

Po povratku u stožer britanske misije, hitno sam javio Kairu sve pojedinosti o zarobljenu njemačkom časniku, kao i rezultate razgovora s Titom. Odmah smo primili odgovor s naputcima da po svaku cijenu preuzmem nadzor nad tom osobom. Te večeri dopremili su ga u naš stožer, bez najave i objašnjenja. Sa zarobljenikom nismo razgovarali. Skrivao sam činjenicu da govorim njemački tako da nismo razgovarali. Nisam ga pitao ni za ime ni identifikaciju. Svukli su mu kaput i bluzu; u trenutku zarobljavanja bio je ranjen u ruku. Te noći morali smo se vratiti u Livno na razgovor s jugoslavenskom delegacijom u stožeru Korpusa. Zajedno s pukovnikom Velebitom prevezli smo zarobljenika u zarobljenu njemačkom zapovjednom vozilu. Smjestili smo ga naprijed, pored partizanskoga vozača, a ja sam sjedio iza njega s napunjenim revolverom skrivenim u krilu ispod kabanice. Nismo si mogli dopustiti da ga izgubimo u neprijateljskoj zasjedi, tako da je takav oprez bio opravdan.

Po sigurnu dolasku u Livno, dvije britanske i jugoslavenske skupine večerale su zajedno, raspravljajući pritom o prijedlogu što ga je iznio Lola Ribar – da više ne čekamo Macleanov povratak, a ni dolazak britanskih zrakoplova u Glamoč, nego da sami pokušamo sa zarobljenim njemačkim Dornierom, sada s jugoslavenskim oznakama i pomalo nespretno skrivenim u voćnjaku nedaleko od grada.

Takva operacija donosila je neobične i očite poteškoće. Pretrpjeli smo verbalnu paljbu kritika naših jugoslavenskih kolega pod Ribarovim vodstvom – zbog oklijevanja Kraljevskoga ratnog zrakoplovstva da leti zimi, kao i nagovještaja da Britanci nemaju iskrene namjere da prihvate jugoslavensku delegaciju u njihovu Glavnom stožeru za Bliski istok ili ponude službeno priznavanje Narodnooslobodilačkoga pokreta. Žestoka rasprava potrajala je do sitnih jutarnjih sati. Poslije odvojenih savjetovanja nazočnih pripadnika britanske misije, iznio sam gledište da, iako predložena operacija sama po sebi djeluje nestvarno svim poricanjem tehničkih problema i rizika, istina glasi kako uspjeh cijele naše misije leži na kocki u očima naših jugoslavenskih kolega. Nekakav sulud potez te vrste trebalo bi razmotriti i pokušati ga razraditi najviše moguće, što profesionalnije. Upravo je bezočna svježina plana predstavljala radikalan pomak poslije mnogih tjedana mirovanja i gubitka ugleda za što se nikoga, ni unutar misije a ni unutar stožera na drugoj strani Jadrana, nije moglo držati odgovornim.

Posljednju pomoć zatražio sam zahtijevajući službeni razgovor s Titom te sam mu objasnio da su naše obavještajne službe daleko iskusnije u ispitivanju njemačkih časnika. Tito je pristao

Odlučili smo pokušati te smo javili Bariju tražeći ovlast i tehničke upute. Dobili smo odobrenje. Dobili smo točno vrijeme i kurs kojim trebamo letjeti kako bismo umanjili rizik da nas obore vlastiti zrakoplovi ili protuzračna obrana. Nakon što zrakoplov uzleti s Glamoča, računali smo kako ćemo biti u stanju zrakoplovnim mitraljezima odbiti svaki neprijateljski zrakoplov. Složili smo se među sobom – Jugoslaveni i Britanci – da prvi eksperiment ograničimo na dvojicu delegata sa svake strane. Ako uspijemo, zrakoplov se može vratiti i prevesti drugu turu.

Kasno te noći, dvojica hrvatskih pilota i njihov radijski operater izviješteni su o naputcima koje smo primili iz Barija, kao i kursu kojim trebamo letjeti do Brindisija i vremenu leta. Kako bismo što više umanjili mogućnost da nas ulove na tlu Glamočkoga polja, posada je dobila naredbu da zrakoplov iz skrovišta u blizini Livna prebaci na uzletište netom prije svitanja u subotu, 27. studenoga. Mi ćemo kamionom otići onamo sat vremena prije i čekati da zrakoplov sleti na pistu gdje su se smjestili malobrojna partizanska pratnja i izvidnici u obližnjim brdima. Pilot je dobio naredbu da ne gasi motore te smo planirali poletjeti što prije nakon slijetanja.

Naša skupina okupila se, malo prije svitanja, usred piste. Walteru Wroughtonu naredio sam da dežura pokraj radija u našoj kućici u Glamoču i pošalje poruku čim uzletimo. Uzletište je bilo ravna tratina koju smo očistili sukladno uputama, no nismo imali načina da obilježimo granice te sam stajao malo dalje od ostalih kako bih obilježio točku slijetanja i navodio pilota. On je preletio toliko nisko da sam se morao baciti na lice kako me ne bi pregazio, a zatim sam potrčao pridružiti se skupini onih koja su letjeli u Italiju i ostalih pripadnika obiju misija. Hitro smo se uputili prema Dornieru čiji su motori, kako smo naredili, nastavili raditi. U posljednjem trenutku, više nagonski, osvrnuo sam se preko ramena i spazio dva okrugla, loptasta predmeta kako odskakuju samo nekoliko metara od nas i malen njemački zrakoplov koji se obrušavao ravno na nas. Bacio sam se na tlo i uslijedila je eksplozija – šrapneli su poletjeli u svim pravcima. Jedini rizik koji smo smatrali riješenim iznevjerio nas je. Zrakoplov nas je napao nezaštićene. Nagonski smo se raspršili travnjakom, progonjeni zrakoplovom koji nas je nadlijetao u sve užim krugovima, samo nekoliko metara nad glavama i gonio nas pojedinačno kao mete dok smo uzaludno tražili zaklon na golemu bilijarskom stolu Glamočkoga polja.

Dornier je eksplodirao u sljedećem naletu bombi. Streljivo njegovih mitraljeza letjelo je u svim pravcima. Jedan od britanskih časnika na sebi je imao ovčji kožuh. Jasno ga vidim kako trči pored mene dok smo trčali što dalje od plamtećeg Dorniera i tražili zaklon odakle bismo mogli pružiti bar nekakav otpor. Zaklona nije bilo. Svi su morali trčati isprekidano i bacati se na tlo dok je Henschel doticao polje i pucao pojedinačno na svakoga od nas. Nakon što je potrošio streljivo, zrakoplov je nestao preko brda.

Zatekao sam se u plitkoj udubini na rubu polja s još trojicom Jugoslavena. Ležali smo prikovani za tlo dok je njemački zrakoplov prelijetao iznad naših glava, trudeći se pucati što niže ne bi li nas pogodio. Pilotu je uspjelo raniti samo jednoga Jugoslavena. Onaj drugi, časnik za vezu iz stožera Korpusa u Livnu, ležao je na leđima i mrtav-hladan fotografirao prizor. Kad sam ustao, nikoga nije bilo na vidiku i vladala je tišina – samo su motori uništena zrakoplova radili sve brže jer je vatra zahvatila kontrole. Uslijedio je kratak i mračan spektakl – prazan zrakoplov išao je sporo i ravno na nas. Nekoliko sekundi poslije otpao mu je rep te se raspao u oblaku dima i plamena.

Prvo mi je palo na pamet pronaći Robina Whetherlyja, britanskog časnika koji je, kako mi se učinilo, trčao uz mene. Zazvao sam ga, nije bilo odgovora. Potraga nije otkrila nikoga osim skupine s kojom sam pronašao naš jadni zaklon. Ostatak skupine kao da je nestao. Hodao sam polagano, sam prema zrakoplovu i tada se sjetio da sam u trenutku kad su eksplodirale prve dvije bombe, odbacio aktovku s nekim tajnim dokumentima. Uokrug uništena Dorniera ležala su tijela. Svi su poginuli u trenutku. Među mrtvima bio je Robin Whetherly koji se nije ni pomaknuo. Njegov trk bila je moja halucinacija. Takvo što nije bilo neuobičajeno u ratu. Stajao sam pored njega u trenutku napada, a s druge strane bio mi je Velebit koji je, kao i ja, prošao bez ozljeda.

Preživjeli su se okupljali, vukući se. Među ostalima koji su nestali ili ležali mrtvi oko zrakoplova bili su vođa jugoslavenske delegacije Lola Ribar, te Donad Knight, naš inženjerijski časnik kao i veći dio naše jugoslavenske pratnje. Miloje Milojević zadobio je lakše ozljede – sedmi put. Osjećali smo se nemoćno i promrzlo. Nismo razgovarali.

Čuvši pucnjavu, Walter Wroughton je pretrčao kilometar i pol od Glamoča kako bi saznao što se zbiva. Uz pomoć tamošnjeg odreda skupili smo tijela i pažljivo ih prenijeli u selo. Aktovka koju sam držao u trenutku napada završila je u komadima, izbušena krhotinama bombe. Dvojica pilota uspjeli su se izvući iz sjedišta u trenutku kad je Dornier pretrpio pogodak, no radist koji je tog trenutka stajao na uskim, čeličnim ljestvama pričvršćenima na zrakoplov, pao je obezglavljen na tlo.

Tek poslije rata jugoslavenska istraga objavila je izvješće kako su ga piloti natjerali da dezertira iz Banja Luke te kako je tijekom cijele operacije održavao radijsku vezu s njemačkom bazom i omogućio im planiranje iznenadnog napada na nas. Ako je to točno, zacijelo je doznao točan trenutak polaska i pokazao iznimnu hrabrost.

Vrativši se u našu kuću u Glamoču, poslao sam osobnu poruku Macleanu u Italiju: „27. studeni. Deakin za Fitza. Zrakoplov napadnut od Henchela, netom prije uzlijetanja u podne. Whetherly, Knight, Ribar poginuli od bombe. Miloje ranjen. Zrakoplov uništen. Što prije budem mogao vraćam se u Jajce da detaljno izvijestim.“

Istoga popodneva pokopali smo mrtve na seoskom groblju, uz jednostavnu vojnu ceremoniju. Skupina preživjelih kamionom se odvezla do stožera Korpusa u Livnu, gdje se nalazio bojnik John Henniker, privremeno odvojen od Macleanove misije. Njegovo blago i pronicljivo shvaćanje šoka koji je na nama ostavila tragedija bilo mi je od neprocjenjive pomoći. Sljedećeg jutra nastavili smo put prema Jajcu.

Smrt Lole Ribara bila je velika tragedija za Jugoslavene. Kao organizator studentskih pokreta tijekom predratnih godina, simbolizirao je i mladost Narodnooslobodilačkoga pokreta, a kao Titov bliski suradnik, bio je predodređen za visok položaj u budućoj upravi nove Države u nastajanju. Njegovo tijelo nismo pokopali s ostalima na Glamočkom polju, nego smo ga prenijeli kako bi ga uz počasti pokopali u Jajcu. Britance nisu pozvali na sprovod. Neki viši pripadnici jugoslavenskoga Glavnog štaba iznijeli su teške optužbe protiv nas – da smo upropastili operaciju i propustili osigurati lovačku pratnju iz Italije – sve uime plana koji nikad nisu tražili i koji je bio pretjeran preko svih granica. Bio sam previše prazan i promrzao da bih se svađao, ali sam zatražio hitan susret s Titom kako bih ga izvijestio o pojedinostima tragedije.

U konačnici planiranja operacije koju je Lola Ribar osobno i s ushitom, rječito predstavio nama, inzistirao sam, baš kao što sam tražio i naputke iz Italije, da mi mora jamčiti da je osigurao Titovo nedvosmisleno odobrenje za nastavak operacije. Između Livna i Jajca funkcionirale su telefonske veze. Ribar mi je potvrdio. Oni pripadnici jugoslavenskoga Štaba koji su isključivo krivili Britance za neuspjeh pothvata, također su tvrdili kako Tito nije bio obaviješten. Dakle, na meni je bilo opovrgnuti riječi mrtvoga čovjeka, a na Titu da prihvati ili odbije moje tumačenje događaja. Nije oklijevao. Potvrdio je kako ga je Ribar unaprijed izvijestio i to je objavio svojoj pratnji. Neprijateljski glasovi utihnuli su, a nama su ostali samo ožiljci neuspjeha.

Smrt Lole Ribara nisu oplakivali samo njegovi jugoslavenski i britanski drugovi. Tijekom posljednje dvije godine dugih marševa i žestokih borbi, Lola je rijetko bio bez svoga konja. Životinja je uvijek pokazivala čudne znakove nemira ako bi je i za najkraće vrijeme odvojili od gospodara. Sad je postao neukrotivim i nitko mu nije mogao prići. Instinkt izazvan gubitkom stjerao je konja u ludilo. Nekoliko dana poslije, bjesomučno i očito smišljeno, životinja se bacila i poginula u guduri.

Dok sam Tita izvještavao o udesu na Glamočkom polju, predao sam mu i poruku s izrazima sućuti koju je u povodu pogibije Lole Ribara i drugih pripadnika jugoslavenskoga poslanstva uputio general Maitland Wilson. U njoj je glavni britanski zapovjednik za Sredozemlje također izrazio nadu kako je i dalje moguće dogovoriti „njegov što skoriji susret“ s Titovim predstavnicima. Tito me je zamolio da mu pošaljem prikladan odgovor koji je izdiktirao tajniku: „Žrtve koje su pale na Glamočkome polju simboliziraju naše oružano bratstvo. Neka njihova žrtva stvori naše još čvršće jedinstvo u daljnjoj borbi.“

Smrt Lole Ribara bila je velika tragedija za Jugoslavene. Kao organizator studentskih pokreta tijekom predratnih godina, simbolizirao je i mladost NOP-a

Tragedija na uzletištu bila je ljudska katastrofa, ali se odrazila i na šire političke odluke jugoslavenske strane. Još potkraj listopada, uži politički krug jugoslavenske Komunističke partije odlučio je da će se u Jajcu, kao simboličkoj prijestolnici cijeloga pokreta, održati zasjedanje delegata svih regionalnih komiteta Komunističke partije, kao i osoba bliskih zajedničkoj fronti, s diljem da se svijetu kao i unutarnjim suparnicima, četnicima i ustašama, te pasivnim elementima stanovništva, objavi osnivanje nove privremene vlasti. Neke naznake te odluke prenio mi je Velebit još početkom listopada, a tijekom sljedećih dana iz svih krajeva zemlje pristizale su kolone delegata i okupljale se u bosanskoj prijestolnici.

Titov zahtjev od 26. listopada 1943. za prijam jugoslavenske delegacije u Kairu bio je izravno povezan s tom političkom odlukom, u naporu da se razriješi nejasna pat-pozicija koja je proistekla iz zbivanja 1941. Britanci su sada bezuvjetno priznavali doprinos Narodnooslobodilačke vojske, ali su Mihailovića i dalje smatrali ministrom rata Kraljevske jugoslavenske vlade u Londonu, s kojom su Velika Britanija, Sovjetski Savez i Sjedinjene Države bile u službenim diplomatskim odnosima.

Zasjedanje u Jajcu osmišljeno je s ciljem osnivanja neovisne narodne vlasti, u činu proračunata doprinosa međunarodnome stanju. Misiju pod vodstvom Lole Ribara poslali su u nadi da će biti nazočna u glavnome britanskom stožeru u Kairu u trenutku kad zasjedanje u Jajcu proglasi, službeno i javno, stvaranje novoga političkog ustroja – što se otvoreno kosilo s kraljem i Kraljevskom jugoslavenskom vladom. Delegacija je bila upoznata s time te je krenula s namjerom da zatraži britansku podršku u tom, revolucionarnom koraku.

Poruka generala Wilsona sadržavala je izravan nagovještaj kako će u skoroj budućnosti primiti takvu delegaciju. Mi, u Titovu stožeru nismo bili upoznati – što je bio izravan ishod Macleanovih razgovora s Edenom – da su savezničke sile na Teheranskoj konferenciji, jugoslavenske snage formalno priznale kao saveznika – usprkos otvorenu ruskom oklijevanju da poduzmu takav korak. To su bile novosti koje se Fitzroy Maclean nadao donijeti sa sobom, ako mu povoljne vremenske prilike dopuste povratak zrakoplovom, prije katastrofe. Sada su Britanci potvrdili prijam jugoslavenske delegacije kao ishod Teheranske konferencije. S takvim političkim posljedicama tek se trebalo suočiti tijekom pregovora koji će neizbježno uslijediti kad se novo jugoslavensko poslanstvo konačno dočepa Kaira.

Umjesto Ribara, Tito je pukovnika Velebita imenovao vođom nove misije – uoči sastanka delegata cjelokupnoga

Narodnooslobodilačkog pokreta okupljenih u Jajcu i oko njega. Gradić su bombardirali njemački zrakoplovi na dan napada na glamočko uzletište. Njihovi zračni izvidnici nisu previdjeli kretanja kolona koje su iz svih krajeva zemlje išle u pravcu grada. No ni oni, kao ni mi u tamošnjoj britanskoj misiji, nisu još bili svjesni važnosti toga zasjedanja.

Ulice su bile zakrčene nestrpljivim gomilama delegata – mnoge od njih prepoznao sam iz prijašnjih susreta u Titovu stožeru; partijski vođe iz Hrvatske i Slovenije, članovi prošloga političkog savjeta koji su bili nazočni u Titovu stožeru proteklih mjeseci i predstavljali zametak i paralelnu političku vlast utemeljenu u Bihaću, prošlog studenoga. Bilo je tu i neobičnih i nepoznatih lica muškaraca i žena iz drugih krajeva.

Tik do malene seljačke kuće koja je poslužila kao stožer britanskoj misiji, na lijevoj obali Vrbasa koji se u slapovima spuštao kroz grad, stajala je dvorana predratnoga sportskog društva SOKOL, razorena neprijateljskim bombardiranjem. Zidari i tesari grozničavo su radili kako bi je obnovili za taj sudbonosni susret.

Dana 29. studenoga uvečer britanska misija dobila je poruku da će se zasjedanje održati te noći. Nas trojica u pratnji Vlatka Velebita sjedili smo na balkonu i promatrali skup – smjestili smo se sučelice podiju gdje su sjedili Tito i najuži krug vođa. Iza njih visjele su dvije jugoslavenske zastave s partizanskim zvijezdama u sredini, a između velik gipsani odljev grba Narodnooslobodilačkoga pokreta.

Tijekom te noći, dok smo sjedili na balkonu, izglasan je niz odluka i održani brojni govori koji su objavljivali osnivanje privremene uprave i izvršnoga vijeća, te službeni prekid odnosa s Kraljevskom jugoslavenskom vladom u izbjeglištvu, kao i zabrana kraljeva povratka u državu nakon okončanja neprijateljstva.

Predsjednik zasjedanja, doktor Ivan Ribar, blaga i staložena pojava na kojoj se nije vidjelo ni traga patnje zbog pogibije starijega sina samo dva dana prije, objavio je simboličko imenovanje Tita maršalom armije. Niz političkih imenovanja što je uslijedio bio je utjelovljen u službenim rezolucijama. Nazočni britanski časnici bili su svjesni da je počinjen jednostran i radikalan potez s dalekosežnim povijesnim posljedicama, te da on označava vrhunac partizanske borbe širom Jugoslavije, borbe kojoj smo bili nazočni kao strani očevidci. Bili smo nijemi promatrači rađanja jednog režima. Značenje te noći vatrenog i trijumfalnog oratorija svakako moramo prenijeti našim nadređenima.

Moša Pijade predao mi je strojem ispisane primjerke rezolucija kako bih ih mogao prenijeti britanskim vlastima. Sljedećeg jutra britanska misija poslala je poruku Fitzroyu Macleanu – sačuvan je samo dio: „U Jajcu čekamo vaše naputke. Bili nazočni sinoćnjem otvaranju rada antifašističkog vijeća. Pribavljam tekstove govora. Sa zasjedanja poslan brzojav Churchillu.“

Odluke iz Jajca bile su ultimatum Saveznicima da formalno priznaju politički autoritet Narodnooslobodilačkog pokreta, i iako ćemo (i ako) detalje doznati samo kad stignemo u Kairo s dokumentima kao dokazima, značenje tog izazova aktiviralo je lavinu iznenađenja prilikom prihvata naše prve poruke u glavnome britanskom stožeru. Dobili smo hitnu poruku: „Ne putujte u Kairo sve dok ne dobijete naše naredbe. Partizanska delegacija neka ne kreće prije nego što primite naredbe. Objašnjenje i pitanja slijede.“

Također smo dobili obavijest kako će britanski zrakoplov sletjeti na Glamočko polje prvom prilikom.

Naša skupina ponovno je krenula na put – Velebit, Milojević, nekoliko pripadnika britanske misije i naš izbezumljeni njemački zarobljenik kojega smo kao paket vukli amo-tamo od Glamoča do Jajca. U prethodnim prilikama, kao predstavu za našega njemačkog časnika, čak smo se potrudili postrojiti i streljački vod. Iz Livna smo se preselili u našu glamočku bazu gdje je Walter Wroughton održavao redovitu vezu s našim isturenim stožerom u Italiji.

Uzletište su počistili od spaljena Dorniera – ostale su samo crne mrlje na travi.

Nećemo se više dati uhvatiti. Poduzeli smo osobite sigurnosne mjere – postrojbe Bosanskoga korpusa smještene oko Livna čvrsto su držale položaje s druge strane brda koja su okruživala uzletište; na rubu piste iskopali smo rovove i opremili ih protuzrakoplovnim strojnicama.

Vrijeme se naglo razvedrilo. Bilo je hladno. Niz tehničkih naputaka iz Brindisija, 2. prosinca, naložio nam je da se pripremimo za slijetanje zrakoplova sljedećega jutra.

Malo prije podneva začuli smo brujanje motora. U samo jednom krugu, nenaoružani zrakoplov Dakota preletio je polje i sletio kao na treningu. Iznad nas je kao zaštita dvadesetak minuta kružila eskadrila američkih lovaca bombardera Lightning, na samoj granici doleta. Njihova nazočnost ublažila je napetost onih koji su čekali na tlu. Uzbuđeno vičući poput Indijanaca, naša skupina potrčala je prema zrakoplovu koji je prema nama rulao po travi. Prvi je izišao Fitzroy Maclean. Brzo smo se pozdravili. Naša lovačka zaštita već je poletjela prema njihovoj bazi, još dok smo se ukrcavali u Dakotu.

Let do Brindisija protekao je glatko. Način moga odlaska i zaključak moje misije u Jugoslaviji činio se kao uredan i opušten kontrapunkt njezinu početku. Misija „Typical“ pristigla je sama, padobranom se spuštajući u nepoznat svijet; odlazio sam u pratnji mojega nasljednika koji je sada zapovijedao redovitom i višom misijom pridruženom priznatoj savezničkoj sili, zajedno s Vladkom Velebitom i Milojem Milojevićem, obojicom dokazanim drugovima po oružju u sukobu čiji su narav i priroda dobili poznate obrise u našoj svakodnevici proteklih mjeseci.