FELJTON: Kada je izgubio Trst, Tito se okrenuo Pokretu nesvrstanih

Autor:

Tomislav Čuveljak/NFOTO, Nacional

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Trst ne damo!’ u kojoj talijanski povjesničar Federico Tenca Montini piše kako je završila Tršćanska kriza koja je trajala od svibnja 1945. do listopada 1954., a bila je najosjetljivija mirnodopska kriza između Italije i Titove Jugoslavije

U fazi izgradnje i ranog utemeljivanja komunističkog režima, koja se vodila od posljednjih mjeseci Drugog svjetskog rata do isključivanja iz Informbiroa u lipnju 1948., Jugoslavija se istaknula izraženim antagonizmom prema zapadnim silama. Računajući na sovjetsku podršku, koja će se ubrzo ispostaviti manje čvrsta nego što se to moglo predvidjeti, Tito je nastavio s agresivnom vanjskom politikom u smislu teritorijalnih zahtjeva, s dvostrukom namjerom – da označi diskontinuitet u odnosu na Kraljevinu Jugoslaviju, čija je politika bila percipirana kao bremenita odricanjem i kompromisima – i da zaradi na konsenzusu s režimom onog dijela stanovništva koje je gledalo na komunizam s nepovjerenjem.

Ta politika je dovela do okupacije Trsta, Gorizije i većeg dijela Julijske krajine, kao i Koruške s Klagenfurtom, dakle svugdje tamo gdje je živjelo i slovensko stanovništvo. U trenutku kada je odlučni angloamerički stav pridobio Sovjete da uvjere Tita da pregovara, on je tek ogorčeno prihvatio povlačenje iza „Morganove linije“, prepuštajući pregovaračima u Beogradu i Devinu svoju neispunjenu želju, da zadrži na teritoriju određeni stupanj stvarnog utjecaja putem „narodne vlasti“. S ohološću karakterističnom za jednu mladu i u određenoj mjeri neiskusnu vladajuću klasu, Jugoslavija je uložila svu svoju energiju u rad mirovne konferencije u Parizu. Bile su mobilizirane sve raspoložive snage, a nisu bile zanemarene ni akcije utjecaja na francusko javno mnijenje, zahvaljujući osobnim kontaktima Ristića i Roglića, koji je, iako nije imao službeni mandat, zapravo obavljao funkciju paralelne diplomacije. U međuvremenu, dok su se na međunarodnoj razini definirale logike politike zadržavanja (containtment), mirovna konferencija se profilirala kao „manje važan scenarij drugog značaja Sjedinjenih Američkih Država“.

Državni tajnik Byres, kojem je uskoro istjecao mandat, predložio je rješenje koje je već bilo nadvladano logikom suprotstavljanja između blokova, Slobodni Teritorij Trsta, što je podsjećalo na slična rješenja nakon Prvoga svjetskog rata, Danzing (Gdanjsk) i Memel (Klaipėda).

U svakom slučaju, za dobrobit Jugoslavije je bilo odlučujuće posredovanje Francuske, koja je kao protuuslugu očekivala jugoslavensku i sovjetsku podršku oko pitanja ugljonosnog bazena Saara. Zbog navedenog rascjepa između mirovne konferencije i vanjske politike SAD-a, Slobodni Teritorij Trsta bio je zastarjelo rješenje već na samom početku, a zbog toga su, nakon nekoliko mjeseci naizmjeničnog ulaganja veta, uglavnom Sjedinjene Američke Države i Velika Britanija sabotirale imenovanje guvernera. Njegov je izbor bio u interesu Sovjetskog Saveza, u cilju uklanjanja zapadnih snaga sa sjevernog Jadrana, i Jugoslavije, koja ga ipak nije tražila s posebnim entuzijazmom, jer bi to dovelo do gubitka Zone B koju je inače kontrolirala. Zastoj oko imenovanja guvernera i nezgodan položaj Komunističke partije Italije oko pitanja Trsta, koja je težila ravnoteži između internacionalizma, priznavanja sovjetske nadmoći i vladinih obveza, omogućili su zajedničke poteze s KPJ, a najznačajniji je bio sporazum Tito-Togliatti, prema kojem bi Jugoslavija ustupila Italiji Trst u zamjenu za Goriziju. Taj manevar efikasno su neutralizirale talijanske stranke centra, koje su već bile formulirale prozapadnu vanjsku politiku. Sličan se potez ponovio na proljeće 1948. kada je, kao odgovor na Tripartitnu deklaraciju, Jugoslavija poslala Italiji notu u kojoj su bila dva konkretna prijedloga: potpisivanje pakta o prijateljstvu i neagresiji između Italije i Jugoslavije te potraga za sporazumnim rješenjem pitanja Trsta utemeljenim na sporazumu Tito-Togliatti.

 

Sporazum Tito-Togliatti, prema kojem bi Jugoslavija ustupila Italiji Trst u zamjenu za Goriziju, spriječile su talijanske strane centra, koje su provodile prozapadnu politiku

 

Niti taj korak nije bio uspješan. Tripartitna deklaracija 20. ožujka 1948. započela je praksu iskorištavanja događaja vezanih uz pitanje Trsta u svrhu talijanske unutrašnje politike. Tim su potezom zapadne sile obećale Italiji povrat cijelog Slobodnog Teritorija Trsta – no bilo je to obećanje koje jednostavno nisu mogle ispuniti bez suglasnosti Sovjetskog Saveza. Deklaracija je donesena da bi utjecala na izbore 1948. godine, a pregovori koji su uslijedili uglavnom su se vodili u okviru bitnih rokova talijanskog demokratskog života. Na kraju krajeva, čitava De Gasperijeva politika, temeljena na iščekivanju i nedostižnim teritorijalnim ciljevima, simbolizirala je nadmoć politike konsenzusa nad konkretnim aspektima pitanja o Trstu koje nije našlo nikakvo konkretno rješenje, dok je međunarodni položaj Jugoslavije jačao sve više. Ovo stanje nastavilo se do dolaska Pelle na vlast, za čiju je vladu Tršćansko pitanje bilo pravi raison d’etre. U međuvremenu, uz povlačenje na sjeveru, Jugoslavija je nastavila s agresivnom politikom na jugu. Grčki partizani komunističke orijentacije dobili su punu operativnu podršku Jugoslavije, jer bi stvaranjem komunističkog režima u Grčkoj, osim poštovanja principa socijalističke solidarnosti, Jugoslavija mogla zahtijevati dio Makedonije. Istodobno je Albanija bila u stanju sličnom koloniji: nije imala punu kontrolu nad svojim granicama, a osnovane su jugoslavensko-albanska „mješovita poduzeća“, kao što je to Sovjetski Savez činio u svojim satelitskim zemljama.

U takvim je prilikama 1. kolovoza 1947. potpisan Bledski sporazum (Sporazum Tito-Dimitrov) o prijateljstvu i suradnji između Bugarske i Jugoslavije. To je trebao biti početak nastanka Balkanske federacije pod jugoslavenskim vodstvom. Dok bi Bugarska dobila regiju na granicama Pirina u Makedoniji, Albanija – čiji je ulazak u federaciju također planiran – bila bi nagrađena, prema jugoslavenskim projektima, Kosovom. Ti projekti regionalne hegemonije, pored navedenog prekomjernog antagonizma prema Zapadu, bili su glavni razlog za Rezoluciju Informbiroa 28. lipnja 1948. godine. Izbacivanje KPJ iz Informbiroa imalo je velike ekonomske i političke (domaće i inozemne) posljedice. Što se tiče pitanja Trsta, imalo je odlučujući utjecaj i na lokalnoj i na međunarodnoj razini.

Na području Slobodnog Teritorija Trsta glavna je posljedica bila podjela Komunističke partije STT-a na većinsku protalijansku frakciju, koju je vodio Vittorio Vidali, i projugoslavensku frakciju pod vodstvom Branka Babiča. Što se tiče međunarodne politike, isključenje Jugoslavije s popisa sovjetskih satelita dovelo je do zastoja koji je u potpunosti „zamrznuo“ Tripartitnu deklaraciju objavljenu tek tri mjeseca ranije. Usmjeravanje Jugoslavije prema Zapadu počelo je davati plodove počevši od 1949. godine kada se zapadnjačka sumnja da je Rezolucija Informbiroa predstavljala taktički manevar pokazala neosnovanom, i kad je postalo očito da se Titov režim bio u stanju oduprijeti sovjetskom pritisku. Između kraja 1949. i prve polovice 1950. Jugoslavija je dobila prve velikodušne zajmove zahvaljujući pritisku koji je američki državni aparat vršio na neke od važnijih međunarodnih kreditnih institucija. Ekonomska pomoć postala je sustavnija i učinkovitija krajem godine, kada je bio potpisan Mutual defense aid program između Sjedinjenih Američkih Država i Jugoslavije. Prema tom je sporazumu FNRJ postala prva socijalistička zemlja koja je dobivala sredstva iz istog fonda iz kojih su stizala i za podršku NATO-u. Ivo i Slavko Goldstein upozoravaju da je „ipak neumjesno uspoređivati imperijalistički odnos Moskve prema drugim državama s odnosom Jugoslavije i Albanije: Jugoslavija je plaćala zemljišnu rentu za mješovita jugoslavensko-albanska društva, nije odnosila svoj dio profita, nego ga je ulagala u poduzeća, jugoslavenski su stručnjaci uistinu pomagali u razvoju Albanije itd.

Zbog neriješenog Tršćanskog pitanja i snažnog antagonizma stvorenog između dvije zemlje, odnosi s Italijom bili su na neki način sličniji – iako s mnogo manje intenziteta – onima između Jugoslavije i zemalja sovjetskog bloka. Posljedice su bile: napeta situacija u graničnom području, periodični valovi neprijateljskih kampanja u tisku i izolacija jugoslavenskih diplomatskih predstavnika u Rimu i talijanskih predstavnika u Beogradu – znakovit je slučaj Velebita 1952. godine. Kao posljedica primljene pomoći, jugoslavenske vlasti su napravile niz koncesija Zapadu, bilo smanjujući protuzapadnu propagandu, koja je preživjela nesuglasice sa Sovjetskim Savezom, bilo popuštajući pritisak na kršćane, što je simbolizirao promijenjeni stav prema zagrebačkom nadbiskupu Stepincu. Što se tiče Tršćanskog pitanja, bilo je odlučeno dati određene koncesije zapadnjačkim zahtjevima, koji su išli u pravcu poboljšanja odnosa između dvije zemlje, Italije i Jugoslavije, koje su već pripadale istoj strani i učiniti sinergiju za obranu od mogućeg sovjetskog napada. Pri prvom popuštanju iz 1949, Jugoslavija je formulirala ideju da je Slobodni Teritorij Trsta mogao biti podijeljen. Godine 1950. je slijedio niz diplomatskih susreta u kojima su s talijanske strane sudjelovali zamjenik veleposlanika Martino i ministar Sforza, a s jugoslavenske strane poslanik u Rimu Iveković i Kardelj. Nedostatak ozbiljne namjere zapadnih sila da izvrše pritisak na oba suparnika doveo je do zastoja pregovora u čisto razgovornoj fazi. Dok je Italija uporno pokazivala svoju vezanost za Tripartitnu deklaraciju, Jugoslavija je ipak razvijala svoj stav prema zonalnoj podjeli. No neki od elemenata ipak dovode u sumnju realnost jugoslavenskih namjera u cilju nalaženja kompromisa. S jedne strane, pretpostavlja se da diplomati, osim naravno ministra Kardelja, nisu bili informirani o stvarnim namjerama vodstva. S druge strane, pozornost kojom su praćene indiskrecije o stavovima Velike Britanije i Sjedinjenih Američkih Država, zajedno s Matesovom suzdržanošću naspram provokativnog pristupa ambasadora Allena za vrijeme razgovora 5. travnja 1950, sugerira da je jugoslavenska taktika bila da se pokaže spremnost udovoljavanju zapadnim očekivanjima prebacujući odgovornost za neuspjeh u pregovorima na Italiju. U tome su bez sumnje bili od velike pomoći tvrdi talijanski pregovarački stavovi.

 

U pozadini Tršćanske krize, usmjeravanje Jugoslavije prema Zapadu počelo je od 1949. kad je postalo očito da se Titov režim može oduprijeti sovjetskom pritisku

 

Na početak druge runde pregovora, koja je održana u Parizu na prijelazu iz 1951. u 1952. godinu uz sudjelovanje diplomata visokog ranga poput Beblera i Guidottija, djelovali su neki važni čimbenici koji su jačali jugoslavenski položaj. Najznačajniji je svakako bio Korejski rat koji je, uzevši u obzir stalni pritisak koji su Sovjetski Savez i njegovi sateliti vršili na Jugoslaviju, davao dojam da će pokušati pokrenuti drugi izolirani sukob baš na Balkanu, što je potaknulo ulazak Beograda u Mutual defense aid program. Jačanje međunarodne važnosti Jugoslavije se vidjelo u ožujku 1951. u jednoj izjavi kojom su zapadne sile izrazile nadu da se za STT sklapa jedna „sporazumna solucija“ koja će de facto zamijeniti Tripartitnu deklaraciju. Tijekom proljeća i ljeta američka i britanska diplomacija napravile su prve korake u pravcu jednog rješenja zasnovanog na teritorijalnoj zamjeni između dvije zone, umjesto zonalne podjele. Taj su novi element jugoslavenske vlasti dobro prihvatile i odmah upotrijebile u strateške svrhe. To im je omogućavalo da se službeno prikažu sklonima prihvaćanju bilo kojeg rješenja pridržavajući sebi u isto vrijeme određenu marginu spletkarenja. Sa strategijom pregovaranja utemeljenom na osnovama izvučenima iz razgovora sa zapadnim diplomatima, interpretiranima što je više moguće u skladu s jugoslavenskim željama, odigrali su se spomenuti pariški pregovori. Tu se ističe prvo pojavljivanje zahtjeva, neprihvatljivog za Italiju, jugoslavenskog izlaza na more u blizini Trsta u zamjenu za Koper, što će imati veliku ulogu u narednim pregovorima, kao i prijedlog da se pitanje riješi aktivacijom STT-a, koji ne bi vodio guverner predviđen mirovnim ugovorom već na smjenu jugoslavenski i talijanski upravitelj. Vrlo brzo Jugoslavija je postigla još jedan uspjeh umanjujući učinke upravne reforme STT-a koju su odobrile zapadne sile izlazeći u susret Italiji u proljeće 1952. Londonski je dogovor bio koncipiran u Velikoj Britaniji i Sjedinjenim Američkim Državama kao funkcionalno de facto integriranje Zone A u Italiju a Zone B u Jugoslaviju. Jugoslaveni su znatno suzili njegov doseg tako da su talijanski službenici dobivali samo drugorazredne položaje u administrativnom aparatu.

Tijekom ljeta Tito je bio u stanju zaobići novi trojni iskorak dajući novi zamah jugoslavenskom projektu zajedničkog upravljanja STT-om, dok se čekao dolazak britanskog državnog tajnika Anthonyja Edena Beogradu u rujnu. Novo istraživanje Edenova posjeta Jugoslaviji djelomično je promijenilo tumačenje ovog važnog događaja, s obzirom da se pažnja znanstvenika dosad fokusirala na jugoslavenski prijedlog da se pokrene zonalna podjela s tim da bude predstavljena kao „gotov čin“. Utvrđeno je da su Tito i Kardelj samo udovoljili Edenovom inzistiranju da prihvate zonalnu podjelu. Isti susret u kojem je prijedlog u određenoj mjeri predstavljen kao definitivan izvanredno je sazvao Eden, i značajno je da je već dan kasnije Brilej predlagao Dixonu alternativni prijedlog za jugoslavenski izlaz na more u blizini Trsta u zamjenu za dodjelu jednog dijela obale Zone B Italiji. Ipak, usprkos utvrđenoj jugoslavenskoj težnji da daje različite prijedloge kako bi zakomplicirala pregovore, zonalna podjela bi vjerojatno bila prihvaćena da su je sile podržale u razumnom vremenskom roku, što se nije dogodilo zbog zastoja u američkoj diplomatskoj inicijativi koji je uzrokovalo uspostavljanje nove Eisenhowerove vlade. Možemo se upitati je li prihvaćanje Edenovih zahtjeva došlo zbog toga što su Jugoslaveni imali saznanja da ih se neće ostvariti. Početkom 1953. dva događaja su naknadno ojačala pregovarački položaj Jugoslavije: strateški razgovori koji su se održali u mjesecu studenome u svrhu usklađivanja obrambenih planova Jugoslavije s NATO-om – iako bez rezultata, ovo pokazuje koliko se Jugoslavija približila Zapadu – i Balkanski pakt potpisan 28. veljače 1953. s kojim su Jugoslavija, Grčka i Turska, premda bez čvrstih vojnih obveza, počele suradnju na političkom, ali prije svega ekonomskom planu, za kojom je Jugoslavija imala snažnu potrebu kako bi ublažila svoju ovisnost od ekonomske pomoći zapadnih sila. Osim toga izgleda značajnim i to da je došlo do završetka pregovora bez obzira na talijansko protivljenje i pritisak koji je osobno De Gasperi vršio na Grčku. S obzirom da su Grčka i Turska bile članice NATO-a, Balkanski pakt nije imao vojnu vrijednost, prije svega zbog pitanja povjerljivosti i recipročnosti.

U svakom slučaju, pritiskom koji su na Grčku i Tursku vršile zapadne sile da sporazum potpisan s Jugoslavijom ne bi doveo do pravih vojnih obveza, izgubljena je posljednja mogućnost da se Jugoslaviju poveže, barem neizravno, s NATO-m. Tek je tjedan dana nakon potpisivanja Balkanskog pakta Staljinova smrt Jugoslaviji omogućila potpunu slobodu manevriranja u vanjskoj politici. Iako je velika pozornost bila posvećena uvjeravanju zapadnih partnera da se nije pokrenuo nikakav proces zbližavanja sa Sovjetskim Savezom, prve pozive u tom pravcu Sovjeti su odmah poslali. Oni su pristali normalizirati diplomatske odnose i ukloniti ograničenja u trgovinskim odnosima, premda je Jugoslavija tražila da odnosi budu na razini država, odbijajući političku suradnju na razini partija.

 

Jedan od prvih izrečenih stavova protiv zapadnog kulturnog utjecaja bio je u svibnju 1954. kada se Tito izjasnio protiv jazz glazbe, odnosno protiv amerikanizacije jugoslavenske kulture

 

U danima koji su slijedili nakon Staljinove smrti, za vrijeme službenog posjeta Londonu, Tito je odbio jedno rješenje u biti slično onome koje je predložio Eden šest mjeseci ranije, odgovarajući s uobičajenim alternativnim širim spektrom ponuda. Bio je tu još jedan pokušaj da se dođe do nekog izravnog dogovora s Italijom, ali nijedan od njih nije imao konkretnu mogućnost uspjeha. Nakon što je odbijen britanski pokušaj, a onda i američki koji je odmah potom slijedio, zasnovan na teritorijalnoj razmjeni između dvije zone, jugoslavenske su se vlasti, ohrabrene međunarodnim okružjem u kojem se zapadno priznanje Titove uloge poklapalo s popuštanjem pritiska komunističkog bloka, opet ponadale da će dobiti Trst, barem uz neku vrstu talijansko-jugoslavenskog suupravljanja.

Gledajući unatrag, misleći na negativan stav koji je ideja oživljavanja STT-a uvijek prouzročila u zapadnim diplomatskim krugovima, ta nada danas izgleda nerealna. U svakom slučaju, neki dokumenti od velikog značaja – do sada nepoznati historiografiji – datirani u proljeće-ljeto 1953. i s Titovim odobrenjem, utvrđuju bez sumnje da se „u novoj fazi hladnog rata daje mogućnost Jugoslaviji da riješi pitanje Trsta u svoju korist, to jest na taj način da zona A ne bude ustupljena Italiji već da ostane, ili bolje reći da postane neutralna te da se poveže sa Jugoslavijom“. Može se smatrati da je, bar što se tiče Tršćanskog pitanja, velik uspjeh međunarodnog priznanja dobiven Edenovim posjetom Beogradu a zatim i Titovim Londonu, naveo jugoslavensko vodstvo da precijeni važnost koja je ukazana njihovoj zemlji, i podcijeni činjenicu da je dolazak Eisenhowerove vlade koja je zamijenila Trumana izmijenio stav Sjedinjenih Američkih Država prema Jugoslaviji.

Izbor generala Eisenhowera za predsjednika doveo je do nepopustljivog stava prema jugoslavenskom režimu koji je bio komunistički, bez obzira na njegovu prozapadnu orijentaciju. Na diplomatskoj razini tumač ove promjene je bio novi državni tajnik John Foster Dulles, odgovoran za pritisak koji je izvršen na Grčku i Tursku kako bi se izbjeglo da Balkanski pakt dobije vojni karakter. Prema Bekiću, za Dullesa „je bilo poželjnije da Jugoslavija ostane ono što jeste: niti jurišna jedinica europskog komunizma niti Trojanski konj na krilu zapada već […] u jednoj neutralnoj amoralnoj poziciji“. Imajući u vidu ove činjenice, Odluka od 8. listopada 1953, kojom su Ujedinjeno Kraljevstvo i Sjedinjene Američke Države najavile povlačenje jedinica iz Zone A STT-a uz odsutnost jamstava o Zoni B, Jugoslavija je doživjela kao izdaju.

Titu i njegovim suradnicima nije trebalo mnogo vremena da se oporave od sloma iluzije od prije samo nekoliko mjeseci, o povratku Jugoslavije u Trst. Kao što to interpretira Bekić, „politička kriza je bila iskorišćena od same Jugoslavije da se distancira od Zapada“. Zapadne kulturne ustanove u Jugoslaviji, koje su tada bile meta vješto usmjerenog narodnog gnjeva, nisu nikada više radile punim kapacitetom. Jedan od prvih javno izrečenih stavova protiv zapadnog kulturnog utjecaja bio je već u svibnju iduće godine kada se Tito u jednom od svojih govora izjasnio protiv jazz glazbe, odnosno protiv amerikanizacije jugoslavenske kulture. Time je izgleda potvrđeno mišljenje o upotrebi krize prouzrokovane Odlukom od 8. listopada kako bi se ubrzao proces uspostavljanja nove geopolitičke ravnoteže koji je počeo Staljinovom smrti – čemu je vrlo brzo poslužio i Đilasov slučaj.

Odnosi sa Sovjetskim Savezom su se u međuvremenu nastavili progresivno poboljšavati. Uz sve rjeđe napade u tisku komunističkog bloka na Jugoslaviju, prestali su i pogranični incidenti s Mađarskom, Rumunjskom, Bugarskom i Albanijom. Uspješan završetak procesa zbližavanja u skladu s očekivanjima Beograda – u kojem se tražilo da Moskva prizna svoje greške, kao i autonomiju Jugoslavije – ovisio je od afirmacije one frakcije u međusobnom sukobu za kremaljsko nasljedstvo koju je predvodio Hruščov. Na diplomatskom bojištu oko Trsta jugoslavenska se aktivnost u međuvremenu usmjerila u dva pravca: postići dogovor sa Zapadom koji bi bar formalno očuvao kredibilitet i imidž nezavisnosti Beograda i dobiti što se više može ekonomske pomoći. To ne znači da su teritorijalni aspekti bili zanemareni, kao što to dokazuje rekonstrukcija pregovora koje je vodio Velebit u Londonu i onih koji su slijedili, ali je bilo jasno da se nije moglo mnogo očekivati s te strane te je dobiveno tek nekoliko četvornih kilometara, samo da bi se pred javnim mnijenjem pokazalo da je ipak izboreno više od samog uključivanja Zone B, kojom je Jugoslavija već upravljala. Analize izvještaja s Velebitovih pregovora u Londonu su dopustile da se utvrdi jedan inovativni element, a to je uplitanje generala Eddlemana. Radi se o bivšem zapovjedniku savezničkih trupa u Trstu, unaprijeđenom 1950. da vodi sektor strateških planova u Washingtonu – u toj je ulozi posjetio Jugoslaviju 1952. – a od svibnja 1954. zapovjednika 4. pješačke divizije u Frankfurtu. Prisutan već na prvim londonskim susretima, poslužio se generalom Lekićem kako bi tajno obavijestio Jugoslavene o krajnjoj granici do koje su zapadne diplomacije bile spremne ići, prijeteći u isto vrijeme ozbiljnim posljedicama u slučaju da se ne dođe do dogovora. Postojanje paralelnog komunikacijskog kanala između Jugoslavije i Pentagona – gdje su s velikim negodovanjem reagirali na primjenu Odluke od 8. listopada – svjedoči o ponoru, do tada neviđenom po svojoj dubini, između vojnih krugova i američke diplomacije. Ova činjenica se može objasniti kao prevladavanje pragmatičnog pristupa u američkim vojnim krugovima, usmjerenog da se u cijelosti iskoristi prednost vojne suradnje s Jugoslavijom u antisovjetskoj kampanji.

 

Predsjednik SSSR-a Nikita Hruščov je u svibnju 1955. posjetio Beograd i na Staljina svalio svu odgovornost za protekle nesporazume između dviju zemalja te proglasio raspuštanje Informbiroa, ali Tito je imao svoj plan

 

Takav stav je očigledno preživio i brzu promjenu u vanjskopolitičkoj orijentaciji koja je uslijedila nakon Dullesovog imenovanja za državnog tajnika nakon Eisenhowerove izborne pobjede. Donekle se može tvrditi da je inercijski poticaj Pentagona da dođe do nekog oblika strukturalne suradnje s Jugoslavijom još uvijek bio na snazi u trenutku kada je uz normalizaciju odnosa sa Sovjetskim Savezom jugoslavenska želja da olabavi suradnju sa Zapadom bila sve očiglednija, bez obzira na niz taktičkih izjava. Primjerice, u travnju 1954, kad je već bilo jasno da će obrambena organizacija završiti neuspjehom – jugoslavenski je diplomat Vilfan izjavio zapadnom tisku da, u slučaju ulaska u EOZ, „Jugoslavija bi bila spremna da se odrekne dijela svog suvereniteta“. Između zapadnog bloka, koji je dokazao da cijeni Jugoslaviju isključivo u njezinoj antisovjetskoj funkciji, i istočnog, koji naspram prijateljskih tonova nije mogao potpuno prihvatiti jugoslavenski zahtjev za „autokefalnost“, Tito je počevši od 1954. godine smatrao da je došlo vrijeme za pokretanje potpuno originalne vanjske politike, za čiji je začetak neophodan bio proces dekolonizacije koji je trajao već nekoliko godina. U jugoslavenskim djelatnostima u raznim međunarodnim organizacijama, između kojih i OUN, bila je očigledna prirodna težnja da izrazi stavove slične onima drugih zemalja, koje su prema svojoj specifičnoj geografskoj poziciji te ekonomskoj i političkoj situaciji imale potrebe slične onima kao i Jugoslavija. Već tijekom rata u Koreji, 1950. godine, došla je do izražaja određena konvergencija s Indijom. Postojanje zajedničkih interesa između zemalja onoga što će se kasnije nazvati Treći svijet, potaknulo je jugoslavensku politiku da prati političku organizaciju zemalja u razvoju, što je išlo dotle da su na Prvu konferenciju azijskog socijalizma, održanu u Yangonu u siječnju 1953, poslana dva istaknuta delegata – Đilas i Bebler. Malo više od mjesec dana od potpisa Londonskog memoranduma (5. listopada 1954) Tito je 30. studenoga otputovao na dugo putovanje brodom u posjet Indiji i Burmi, dok je narednih mjeseci Jugoslavija počela financirati Nacionalni front oslobođenja Alžira koji je bio u sukobu s Francuskom. Nekoliko mjeseci kasnije, u svibnju 1955, na Hruščovu je bio red da posjeti Beograd i na Staljina svali svu odgovornost za protekle nesporazume između dviju zemalja, proglasi raspuštanje Informbiroa i javno objavi sovjetsko priznavanje prava svake socijalističke zemlje na autonomni razvoj. Ovo posljednje vrlo će kratko trajati – već iduće godine izvršit će se invazija na Mađarsku. Pokret nesvrstanih, novi politički subjekt međunarodne politike, koji će šezdesetih godina narasti na 120 članica, službeno se stvara od 19. srpnja 1956. kada su se na Brijunima sastali Tito, Nehru i Naser. Pokret će predstavljati glavni instrument jugoslavenske vanjske politike narednih decenija i pomoći zemlji da ostane zaista ravnopravna u odnosu na dva bloka.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.