Nacional donosi ulomak iz autobiografije Mire Furlan – ‘Voli me više od svega na svijetu’ u kojem je preminula glumica opisala svoj dolazak u Zagreb, u zimu 2000., devet godina nakon što je napustila hrvatski glavni grad i preselila u SAD

Autobiografiju koju je Mira Furlan napisala neposredno uoči svoje prerane smrti objavila je Fraktura

Mira Furlan rodila se u Zagrebu 7. rujna 1955., a preminula je u Los Angelesu 20. siječnja 2021. godine. U Zagrebu je završila osnovnu školu i klasičnu gimnaziju te je diplomirala na Akademiji dramskih umjetnosti u Zagrebu 1978. Kao najtalentiranija glumica u klasi već za vrijeme studija počela je dobivati uloge u raznim zagrebačkim kazalištima i u filmovima, a ubrzo je dobila i stalni angažman u zagrebačkom HNK-u. Slavu je stekla ulogom Kate u seriji Velo misto. Nedugo zatim postala je jedna od najtraženijih glumica u Jugoslaviji te snimila brojne filmove i TV serije. Nagrađena je Zlatnom arenom za ulogu u filmu Kiklop 1983. i za najbolju glumicu 1986. u filmu Lepota poroka. Svjetska ju je javnost upoznala ulogom u filmu Otac na službenom putu. U drugoj polovini 1980-ih imala je brojne angažmane diljem Jugoslavije, posebno u zagrebačkim i beogradskim kazalištima, te živjela između dva grada, a 1990. dobila je najvažniju hrvatsku kazališnu nagradu Dubravko Dujšin.

Svojim angažmanom nije se uklapala u poželjnu sliku rastućih nacionalizama, te je optužena da je izdajica, a početkom rata doživjela je rijetko viđen medijski napad, politički i institucionalni progon. Sa suprugom redateljem Goranom Gajićem 1991. odlazi u emigraciju u Sjedinjene Američke Države, gdje je ostvarila zavidnu glumačku karijeru, a posebno se istaknula ulogama u serijama Babylon 5 i Izgubljeni. Glumila je u brojnim američkim predstavama i filmovima te predavala na New York Film Academy. Od početka novog tisućljeća glumila je i u filmovima i kazalištima u zemljama bivše Jugoslavije. Bila je angažirana i u riječkom HNK-u, gdje je odigrala i svoju posljednju ulogu, u predstavi Vježbanje života – drugi put.

Autorica je drame Dok nas smrt ne razdvoji i knjige kolumni koje je objavljivala u Feral Tribuneu Totalna rasprodaja.

Prijateljstva u Americi

Prijateljstva su ovdje drugačija. Nisu ono što želim i za čim žudim. Distancirana su i oprezna. Kao da su svi na promatračnici, čuvaju svoj teritorij. Možeš ići samo do tuda. Iza te granice: pazi se!

Zbog toga telefon u mojoj kući ne zvoni baš često. Zbog toga nam je preostalo samo nekoliko prijatelja. Pošlo nam je za rukom uspješno se odspojiti od svijeta. Ustanovila sam da živim kao pustinjak na svojem brdu. Da li sam to htjela? Da li sam to planirala? U ovom svijetu Facebooka i opće lude potrebe za povezivanjem, izgleda da biram suprotno.

Što se događa s prijateljstvima u ovoj zemlji? Mogu li emigranti imati prijatelje Amerikance? Ili uobičajeno, tiho, suptilno, diskretno odbacivanje od prosječnog Amerikanca (i u privatnom i u profesionalnom krugu) ustvari gura emigranta natrag u njegovu emigrantsku zajednicu koju je napustio? Kad smo stigli u New York prije skoro trideset godina, mislila sam da nikad neću posjećivati uobičajena iseljenička okupljanja. Nešto je bilo odbojno u ideji da se okružuješ svojim sunarodnjacima nakon što si napustio svoju zemlju. Zašto bi to radio? Da si htio te ljude oko sebe, ne bi ni otišao, točno? Koliko sam strasno htjela uroniti u svoj novi svijet! (Bila sam san svakog zagovornika asimilacije!) Htjela sam savladati novi jezik. Htjela sam steći prijatelje svih nacionalnosti, svih rasa. Gdje bi to bilo moguće ako ne u Americi? Točno? Toino?

No svijet koji sam zamišljala u stvarnosti ne postoji. Nikad ga nije ni bilo, osim u maštanjima ljudi kojima sam se cijelog života divila, od Martina, Nine i Baldwina, od Lennona do Guthryja i Marleyja, i bezbroj drugih. Upravo sada svijet ustvari ide u suprotnom smjeru. Ideje koje su nas natjerale da napustimo svoju zemlju i dođemo u Ameriku doživjele su poraz širom svijeta. Danas svijet funkcionira kao velika, golema korporacija koja proguta sve što joj se nađe na putu, uključujući ljude, i onda to ležerno ispljune, bez ikakvog obraćanja pažnje na posljedice. Nakraju, ono što nam je Amerika pokazala jest tko smo i tko ćemo ostati, ma kamo krenuli: mi smo stranci, mi smo manjina (i to ona koju nitko ne zastupa!), mi ne “pripadamo”, nismo niti ćemo ikad biti “pozvani u igru” (u našem slučaju takozvanu industriju). Neprestano nas tjeraju da budemo svjesni svoje autsajderske pozicije. I (svejedno) od nas se i dalje očekuje da budemo zahvalni.

I tako završiš sa svojim prijateljima emigrantima, onima koji su ti “slični” i nisu, po A.-inim riječima, “tako različiti” od tebe. Na neki način, to je poraz. Na drugi način, to je jednostavno realnost: to smo “mi” i “oni”, s bezbrojnim, beskrajno različitim krinkama. “Mi” i “oni” – uvijek i zauvijek. I svugdje. Kakva ironija! Htjela sam da moj život dobije širinu – a on se stisnuo. Htjela sam da mi se krug prijatelja poveća – a on je iščeznuo. Htjela sam poletjeti – a zapela sam na tlu.

Emigrantski je krug klaustrofobičan. Vidjela sam to u prošlosti, u svojim ranijim doticajima s emigrantskim iskustvom: u Švedskoj, u Parizu. I to vidim ovdje. Ljudi je malo, izbor ograničen; ne biste nužno bili s njima prijatelji, pa čak ni znanci u svojem prošlom životu (gdje bi vas razdvajao status, ako ništa drugo) da vas nepredvidljive sile nisu bacile u isti koš. Ne biste odabrali te ljude za svoje prijatelje. Jednostavno ih “dobivate”, kao što dobivate obitelj. A koja je to stvar, koja je zajednička nit koja nas ionako povezuje? Jezik kojim govorimo? Ne možemo mu čak ni pronaći zajedničko ime. (Srpski? Hrvatski? Srpsko-hrvatski?) Religija? Osim što ne idem u crkve. Nacionalnost? Osim što ne mašem zastavama. Nikakvim zastavama. Nigdje. Pa što onda preostaje? Iskustvo odrastanja u istoj državi, gledanja istih televizijskih programa, slušanja istih bendova? Nakraju, ovdje je ironičan zaokret za koji se ne mogu praviti da ga ne uočavam: pobjegla sam od plemenskog i etničkog grupiranja samo da bih završila u situaciji da sam grupirana sa “svojim” narodom izvana, od onih koji su rođeni u ovoj zemlji, Amerikanaca. Moj veliki projekt vlastita oslobođenja i izražavanja sebe nikad ustvari nije imao šanse za uspjeh. I to nije lokalna, nacionalistička, hrvatsko-bosansko-srpska stvar; globalna je. Kao da nam svijet govori: drži se svojih, nemoj riskirati vani. Čovjek se mora zapitati: zašto se ikad uopće zamarao pakiranjem onih kofera? Zašto otići? Kad sve svugdje nakraju izgleda toliko odurno slično.

Povratak bez povratka

Kad smo se ukrcavali u onaj avion za New York u novembru ’91., da li smo mislili da je “zauvijek”? Kad sam pakirala svoje stvari u svojem zagrebačkom stanu prije toga, da li sam mislila da je “zauvijek”? Kad sam pakirala naše stvari u našem beogradskom stanu one pijane “zadnje” noći, da li smo mislili da je “zauvijek”? Ne. Jasno razmišljanje ionako nije bilo važan dio našeg odlučivanja. Jednostavno smo to napravili. Skočili. Bez sigurnosne mreže, bez planiranja, kalkuliranja, ideje o svojoj budućnosti. Da smo se poslužili racionalnim razmišljanjem, mislim da nikada ne bismo otišli.

Osjećaj konačnosti došao je s reakcijom koja je uslijedila, smećem od članaka, prijetećim pismima, tišinom mojih kolega i prijatelja. Tada se ideja o “nikad više” počela stvarati u mojoj glavi. Tada sam poslala po sve svoje knjige, jedinu imovinu za koju sam željela da me slijedi u moj novi život. Kad su knjige stigle u velikom kontejneru, osjećala sam kao da sam zaključila prošlost. Prisutnost knjiga na čudesan je način pretvorila našu kuću u naš novi dom. Među njima je bila bakina bogata biblioteka djela jugoslavenske književnosti, od malo poznatih slovenskih pjesnika do zaboravljenih makedonskih pisaca iz 19. stoljeća, kao i birane gramatike, među kojima prvo službeno izdanje gramatike srpsko-hrvatskog jezika, sve s bakinim bilješkama, a neke i s maminim žvrljotinama na marginama. Nenadano sam se osjetila sigurno: mama i baka bile su sa mnom. Kad smo ubrzo kupili pošteni pijanino, osjećala sam da sam uspješno rasporedila komade svojega života u novoj sredini. Znala sam da se nikad neću vratiti.

Držat ćemo se te odluke devet godina.

Zima 2000. Slijećemo na zagrebački aerodrom. Gledam grad odozgo. Zar je to grad koji mi je uspio sjebati život? Taj mali, provincijalni grad sa svojim maleckim, oronulim aerodromom? Ne mogu vjerovati koliko je sve malo. Mali gabariti stvarnoga grada u uznemirujućoj su suprotnosti s golemošću napada koje sam od njega iskusila. To je uvredljivo: zar sam tako slaba, tako ranjiva? Zar su moj cijeli život, moja cijela karijera bili samo mjehur od sapunice koji se može otpuhati jednim jedinim dahom ovog provincijskog gradića? S druge strane, to je i prilično izuzetno: mali su i malo ih je, ali imaju moć da ozbiljno povrijede. Zato što misle svi kao jedan. Osjećaju kao jedan. Jedan narod – jedan glas. Zadivljujuće. Zastrašujuće. Cijelo tijelo mi drhti. Zašto sam došla? Zašto sam poslušala zahtjev svog odvjetnika da dođem? Da li je to bila greška? Da li bih trebala pustiti da mi uzmu stan? Da li se ponižavam? Da li je vrijedno? Rekao je da je apsolutno ključno da dođem u Zagreb i svjedočim u postupku oko svojeg stana, parnici pod nazivom “Grad Zagreb protiv Mire Furlan”.

Odvjetnik je jedan od najboljih u državi, hrabar i pošten čovjek čiji je angažman na mom slučaju rizičan i vrlo nepopularan. Ne pomaže ni to što mu je ime očigledno srpsko. Na mom slučaju radi pro bono.

Odsjedamo u stanu Goranove mame, u Novom Zagrebu, ružnom socijalističkom “projektu” s ciljem da se tamo skući što je više ljudi moguće, bez puno brige o kvaliteti njihova života. Daleko je od centra grada. Moj stan u samom je srcu grada. Nisam dovoljno hrabra da ga obiđem, čak ni nakratko. Goranov brat kaže mi da je u stanju raspada. Ne želim to vidjeti. Ne želim znati.

Goranova mama Milka izvan sebe je od sreće što nas vidi, a posebno bebu. To je njezino prvo i jedino unuče. Goran i ja konačno smo ispunili njezine želje, doduše u zadnji čas, kad je već izgubila svaku nadu. Ne može nas prestati grliti. Beba gleda ta nova lica sa zanimanjem.

Ali ja sam u suzama.

Već je kasno, i Milka nam radi krevet. Dva kauča su spojena, plahte zategnute na tvrdom madracu. Beba će spavati u sredini. Sve je improvizirano i vrlo neudobno. “Bit će vam u redu za nekoliko noći?” pita ona.

“Da, hoće”, kažem joj kroz suze. “Što ne valja?” pita ona.

Što ne valja?

Evo što ne valja: ne želim doći u svoj grad i spavati na tuđem kauču. Ne želim doći u svoj grad samo radi svjedočenja na procesu u kojem me grad tuži. Ne želim doći u svoj grad gdje me tretiraju kao neprijatelja, stranca i prijetnju. Kako je dotle došlo? Zašto? Što sam krivo napravila? Što sam krivo napravila?

Ne mogu suspregnuti suze. Ležim na kauču, jecam, crvenih očiju,cijelo mi je lice natečeno. Goranov brat ulazi u sobu i gleda me sa zabrinutim izrazom lica.

“Zašto si dolazila ako te to čini tako nesretnom?” pita me. “Što ne valja? Je li stvar u našem stanu?”

Zašto sam došla? Zašto sam poslušala zahtjev svog odvjetnika da dođem? Da li je to bila greška? Da li bih trebala pustiti da mi uzmu stan? Odvjetnik je rekao da je apsolutno ključno da dođem u Zagreb

Mogu prepoznati njegove povrijeđene osjećaje: obitelj nas je ugostila, iskazala nam dobrodošlicu, preudesila svoje živote kako bismo mogli imati svoj komfor, a ja plačem cijelo vrijeme, od časa kad smo stigli.

Gledam ga kroz suze.

“U svemu je stvar”, šapnem. “To nema nikakve veze s vama. Ne želim biti ovdje. Ne ovako. Znam da sam pogriješila što sam došla. Znam to.”

I nastavim plakati.

Idućeg dana ne usudim se izaći na ulicu. Tada zove Rade. Zna da sam tu. Glas mu je topao. “Zovem te samo da ti kažem da sam duhom uz tebe”, kaže on. “Budi hrabra. Ponosno prošetaj zagrebačkim ulicama. Moj jedini savjet: nabaci osmijeh na svoje lijepo lice. I stalno se smiješi.”

Odmah se osjećam bolje. Jako sam zahvalna na tom pozivu. Treba mi sva podrška koju mogu dobiti. Jer osjećam kako se u sebi raspadam. I to brzo.

Natjeram se izaći iz stana. Goranov brat vozi nas po gradu. Sve mi se čini strano, kao da sam otišla prije milijun godina. Istodobno, sve izgleda isto kao uvijek. I to je ono što je tako zastrašujuće. Osjećam da bih mogla ući u HNK i otići ravno u svoju garderobu, samo tako. Ali znam da ne mogu. Što se promijenilo? Ništa. Sve. Prolazimo pokraj kazališta i ja odlučim da neću gledati. Ne mogu. Okrećem pogled na drugu stranu ulice. Ali ondje je, još je uvijek ondje, ta velika žuta građevina. Skoro da mi se čini kako osjećam njegovo neprijateljsko zurenje na zatiljku. Što se dogodilo s kompletom šminke (s neprikladnim nazivom Izgled od milijun dolara) koji sam prije dosta godina donijela iz New Yorka? Sve moje zalihe šminke ostale su u mojoj ladici u garderobi. Samo sam ja imala ključ. Da li su je nasilno otvorili? Kako su se osjećali dok su to radili? Kakvi su im bili izrazi lica? I tko je uzeo taj komplet šminke? Moja prijateljica A.? Netko drugi?

Nikoga ovdje ne želim vidjeti. Osim svog oca. Kad sam mu rekla da dolazim u Zagreb, molio me da to ne činim. Rekao mi je da zaboravim na stan, da ga pustim, da odustanem od te cijele priče sa Zagrebom. Ali nisam bila spremna. (Da li ću ikada biti?) Sjećam se njegovih mudrih riječi: “Ako te ikad uhvati nostalgija, pročitaj pjesmu Tina Ujevića. Ali nemoj pogriješiti i vratiti se.” Sjećam se i Nadinih riječi: “Ako se želiš iscijeliti, moraš ući u sobu koje se najviše bojiš.” Pa, ovdje sam, u sobi koje se najviše bojim. Što da sada radim?

Ulazim u svoju omiljenu slastičarnicu, s najboljom bučnicom u gradu. Unutra je nekoliko stolova. Ljudi jedu svoje štrudle i piju kavu. Kad uđem, sav razgovor iznenada prestaje. Osjećam šokirane poglede od glave do pete. Pokušavam ne gledati. Slijedim Radin savjet: promišljeno razvlačim širok, vedar osmijeh. Ako se uspijem nasmijati, možda će i oni. Stojim uz vitrinu i gledam kekse, štrudle, kolače. Kako su mi dobro poznati. Mlada žena s druge strane vitrine uzdahne od šoka, preplašena. Gotovo da si poželim dotaknuti lice: jesam li još uvijek ružna vanzemaljska kreatura iz pilot-epizode B5? Naručim bučnicu, ali ona samo zuri u mene. Ne može se pomaknuti ni progovoriti. Ukipila se kao da je vidjela duha. I u pravu je: ja sam duh. Ustala sam iz mrtvih. Došla sam iz prošlosti koju su oni očajnički željeli zaboraviti, prošlosti koju su morali zaboraviti ako su htjeli preživjeti u novom, poslijeratnom svijetu koji zabranjuje sjećanje. Došla sam ih zastrašiti, podsjetiti na sve izdaje koje su morali počiniti da bi preživjeli. Mogu ih čuti kako mi šapuću iza leđa. Što govore? Dok pokušavam zamisliti njihove reakcije, mašta mi divlja. “Čekaj, pa zar ona nije mrtva?” Ili: “Kako se samo usuđuje vratiti u grad koji je izdala?” Ili: “Što ova drolja tu radi? Zašto nije u Beogradu, koji toliko voli?” (Neumorna propaganda u međuvremenu je uvjerila hrvatske građane da sam ja sve ovo vrijeme živjela u Beogradu, neprijateljskom gradu. Činjenici da živim i radim u Americi nije se dozvolilo da se probije.)

Trebao nam je neki dokument iz općine. Prije ulaska zatvaram oči i duboko, dugo udahnem: mogu ja to. Ulazimo. Zaštitar na vratima odmah me prepozna i čujno izdahne, kao da je vidio ženu vrlo duge brade. I opet zamalo da želim dodirnuti lice kako bih provjerila je li sve još uvijek na mjestu. Kad ga zamolim da mi kaže kamo moramo ići, pokušava odgovoriti, ali ne može. Samo zuri u mene. Očito je šokiran. Gotovo da mi je žao što sam ga preplašila. Ali i dalje se smiješim.

Hodamo jednim od mojih omiljenih mjesta u Zagrebu, parkom Ribnjak, kamo sam običavala dolaziti s mamom dok sam bila dijete. Mladi otac s bebom prilazi mi, pogleda me ravno u oči i kaže očiju punih suza, prepuklim glasom:

“Hvala vam što ste ovdje. Da samo znate koliko mi to znači.

Hvala vam što ste takvi kakvi jeste.”

Prije nego što uspijem odgovoriti, on hitro ode.

Idemo na još jedno mjesto mojeg djetinjstva, u mali stari lokal brze hrane s prženim srdelama i solidnim crnim dalmatinskim vinom. Običavala sam često dolaziti ovamo s ocem, koji je obožavao ovo mjesto. Sjedam za šank i jedem srdelice na bijelom kruhu. Sve se čini skoro posve normalno. Na barskom stolcu do moga sjedi starica. Njezine se oči razrogače kad me prepozna. Toplo mi se nasmiješi.

“Smijem li vas zagrliti?” pita. Osjećam da ću briznuti u plač. Umjesto toga i dalje se smiješim. Sve skupa je previše. Ona me grli i vidim da plače. Grlimo se i plačemo, nas dvije žene koje se ne poznajemo. Plačemo zbog svega što se desilo, plačemo zbog svijeta koji je nestao, plačemo za svojom mladošću i prošlošću.

“Tako sam sretna što ste ovdje. Zagreb vas treba. Teatar vas treba”, govori ona kroz suze. “Znate, prestala sam ići u HNK kad ste otišli. Mnogi su vas pokušali zamijeniti, ali nitko nije uspio. Vi ste bili naša zvijezda. Jako nam nedostajete.” I nastavlja još neko vrijeme plakati. I ja nastavljam još neko vrijeme plakati. Onda ona ode. Pogledam oko sebe i vidim da se svi ljudi u lokalu smiješe gledajući me. Moram istog časa otići jer osjećam da sam na rubu potpunog emocionalnog sloma.

Hodanje gradom čudan je poduhvat. Izbjegavam ulice gdje je gužva, a posebno impozantnu baroknu zgradu Hrvatskog narodnog kazališta. Nikad više neću onamo kročiti nogom, stalno si govorim.

Idućeg dana sastajem se s Čedom, odvjetnikom. Opet je oblačan, siv, hladan dan. Opet sipi kišica. Nije ni čudno da sam ovdje toliko dugo bila tako depresivna. Čedo je zabrinut. Grli me i govori: “Sretno.” Daje mi upute, koje ne uspijevam pohvatati čak ni dok ih još govori, a kamoli dok ovo bilježim. Osjećam se poput zombija. Glava mi je prazna. Prolazim kroz čudnu, nepoznatu scenu. Glumim u filmu ne pročitavši scenarij. U jednoj smo od mojih čestih glumačkih noćnih mora. Sve se čini toliko nerealno da živo čekam da me budilica vrati na javu.

Zatim skupa hodamo prema sudu. Čedo pronalazi pravu prostoriju. Pred njom vidimo hrpu paparazza. Pokušavam se nasmiješiti, ali lice me ne želi poslušati. Ono što nastaje, forsirana je, napeta, neugodna grimasa. Gotovo da me lice boli od toga što pokušava biti nešto što nije. Ulazimo u omanju prostoriju i zauzimamo svoja mjesta. Prvi put sam na sudu, bilo kojem sudu. Ne podsjeća ni na jednu od američkih sudskih drama koje sam gledala na televiziji. Prostorija je jednostavno uređena i otrcana. Unutra je dosta ljudi i svi imaju neku ulogu, ali nemam pojma koju. Jedini koje prepoznajem su paparazzi koji redom zure u mene s neprijateljskom radoznalošću, manijakalno okidajući fotke. Pokušavam izbjeći kontakt očima sa svima osim s Čedom, koji mi se čini kao jedini prijatelj na svijetu. Ulazi zgodna žena. Shvaćam da je to sutkinja. Stalno kiše i kašlje. Sezona je gripe. Sjeda i najavljuje predmet: “Grad Zagreb protiv Mire Furlan”.