FELJTON: Crno more – opasna zona sukoba Rusije i Zapada

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Crno more’ u kojem škotski publicist Neal Ascherson opisuje povijest jednog od najturbulentnijih europskih prostora koji je, nažalost, opet značajan nakon ruske invazije na Ukrajinu

U godinama nakon izlaska ove knjige (2015.) svijet je shvatio da mora razbijati glavu zbog crnomorske regije. Desetljeće i pol nakon kolapsa Sovjetskog Saveza 1991., nove granične crte ostale su stabilne. Većina vlada zemalja oko mora bavila se unutarnjim trvenjima s ciljem uspostave apsolutne vlasti i obuzdavanja lokalnoga kaosa. No početkom 21. stoljeća, gotovo bez upozorenja, crnomorske granice zaljuljale su se uz novu eru političkih potresa.

Oko Crnoga mora brojimo četiri spektakularne pobune koje su privukle pozornost svijeta, kao i dva manja rata. „Ružičasta revolucija“ u Gruziji 2004. i „Narančasta revolucija“ u Ukrajini godinu dana poslije prošle su gotovo bez krvi. Baš kao i golem, iako jalov, val protuvladinih prosvjeda koji su 2013. godine potresli Istanbul i druge turske gradove. No ruske su snage 2008. godine pokrenule kaznenu ekspediciju na Gruziju, dok je krvavi drugi ukrajinski ustanak doveo do ruskog podrivanja i aneksije Krima 2014. godine, kao i do niza, iz Rusije sponzoriranih, pobuna u gradovima jugoistočne Ukrajine.

Prvi sukob s Rusijom započeo je u kolovozu 2008., kada je gruzijski predsjednik Šalikašvili nepromišljeno napao Južnu Osetiju, odakle ga je istjerao snažan ruski protunapad. Tenkovi su prodrli duboko u gruzijski teritorij. Tisuće Gruzijaca napustilo je svoje domove; bombardiran je grad Gori (Staljinovo rodno mjesto). Prije povlačenja, Rusi su planski uništili sve vojne baze i opremu što su ih zatekli u zapadnoj Gruziji.

Tih nekoliko tjedana Gruzija se našla u žiži svjetske pozornosti. Gotovo odmah nakon prekida vatre, Rusija je priznala suverenu neovisnost Južne Osetije i Abhazije. Iako su te dvije sićušne pokrajine odbacile gruzijsku vlast još prije gotovo dvadeset godina, Sjedinjene Države, NATO i Europska Unija jednoglasno su to priznanje proglasili povredom gruzijskog „teritorijalnog integriteta“.

Druga ukrajinska revolucija otpočela je u studenome 2013., kada je predsjednik Janukovič podlegao ruskim pritiscima i odbio predloženi sporazum o pridruživanju Europskoj Uniji. Nakon višemjesečnih prosvjeda, sa središtem u Kijevu, došlo je do ubilačke pucnjave te je predsjednik pobjegao u veljači 2014. godine. Nova privremena vlada preuzela je vlast, ali ruski predsjednik Putin smjenu je proglasio protuzakonitim državnim udarom. Mnogi rusofoni Ukrajinci iz istočne Ukrajine dijelili su njegovo mišljenje i tvrdili da u Kijevu stoluje novi, „fašistički“ režim. U veljači 2014., poslije Janukovičeva bijega, naoružane milicije potpomognute Putinom izjavile su da djeluju u ime većinskog ruskog stanovništva Krima te su preuzele nadzor nad poluotokom, gdje je i dalje bila smještena baza ruske Crnomorske flote u Sevastopolju.

Nijedan europski i američki vođa Crno more ne može smatrati ‘perifernim’ područjem. Politički, ono se pretvorilo u opasnu zonu u kojoj se stvara budući odnos Rusije prema Zapadu

Nekoliko tjedana poslije, kao muzika za uši velikom domoljubnom slavlju u Moskvi, dolazi do aneksije („povratka“) Krima Ruskoj Federaciji. Proruske pobune buknule su u najvećim gradovima istočne Ukrajine, što je dovelo do dugotrajnih i krvavih sukoba sa snagama nove kijevske vlasti.

„Zapad“ je sa svoje strane priznao novu ukrajinsku vlast te u lipnju 2014. potpisao sporazume o pridruživanju Europskoj Uniji s Ukrajinom, Gruzijom i Moldavijom. A to je do samog ruba dovelo dugo razdoblje suparništva između Rusije i Zapada u crnomorskoj regiji čiji korijeni sežu – prije gruzijske i ukrajinske krize – do rusko-američkog nadmetanja za nadzor nad kaspijskom naftom i plinom.

Silnice iza svih tih napetosti i provala sukoba izviru iz Putinova projekta obnove Rusije kao staromodne „velesile“ koja bi nadzirala međunarodne odnose svojih susjeda, a od ostatka svijeta tražila da je se plaši i poštuje. Zapad je, sa svoje strane, odlučio to protumačiti kao program učinkovite obnove geografije moći staroga Sovjetskog Saveza te uzvraća – preko NATO-a i Europske Unije – trajnim i polaganim širenjem utjecaja na istok i crnomorsku regiju. Ruski upad u Gruziju i neskrivena ruska vojna podrška pobunjenicima u Ukrajini (iako uporno demantirana) bili su reakcija na primijećeno širenje tog utjecaja.

Danas nijedan europski i američki vođa Crno more ne može smatrati „perifernim“ područjem. Politički, ono se pretvorilo u opasnu zonu u kojoj se stvara budući odnos Rusije prema Zapadu – Europskoj Uniji, NATO-u i Sjedinjenim Državama. Ekonomski, Crno more i Južni Kavkaz postali su područja gdje se Rusija i Zapad bore za nadzor nad naftovodima i tankerskim rutama kojima se iz Kaspijskog jezera prevoze nafta i plin.

Čak i prije početka rata u Ukrajini, Crno more postalo je tema napetih konferencija, „akcijskih planova“ i „susjedske politike“. Većinu njih osmislila je ili, najblaže rečeno, potaknula, Europska Unija. Ulazak Poljske u Uniju 2004. godine značio je da neovisna Ukrajina, povijesno najbliskija susjeda Poljske, odjednom postaje tema – gotovo i nevidljivi partner – svim raspravama u Bruxellesu. U siječnju 2007. dvije crnomorske države, Rumunjska i Bugarska, pridružile su se Poljskoj kao punopravne članice EU.

Njihovim pristupanjem EU je „posjedovala“ ukupno dvadeset sedam država. Zatim je uslijedila stanka dok se Unija, kao prežderani piton, trudila probaviti vlastitu naglo i golemo širenje poslije 2004. godine. No, u drugu ruku, bilo je to mračno razdoblje. Globalni financijski kolaps 2007. – 2008. poremetio je krhku i osjetljivu arhitekturu „Eurozone“ i neke nesmotrene članice doveo do ruba propasti. U međuvremenu su Rumunjska i Bugarska, nekoliko godina nakon pristupanja EU, shvatile da su im razmjeri korupcije, kršenja ljudskih prava i utjecaja mafije („kleptokracija“) ostali na istoj razini, koja je morala biti smanjena prije pristupanja 2007. godine.

Sve to pomaže u razjašnjavanju razloga zbog kojih prijedlozi o novom proširenju tjeraju Europljanima strah u kosti. Zbog toga su se dvije crnomorske države, Turska i Ukrajina, suočile s vremenski neodređenom odgodom donošenja konačnog programa njihova pristupanja u članstvo. Još jedan čimbenik koji ograničava politiku EU prema Ukrajini, i osobito Gruziji, jest neodlučnost Unije kad je u pitanju Rusija. EU čezne da je Moskva voli i poštuje, i da „ponovno obnovi“ taj odnos. No istodobno podržava Sjedinjene Države, kritizirajući mračno stanje građanskih sloboda u suvremenoj Rusiji glasnim osudama ruske intervencije na Krimu i istočnoj Ukrajini te oplakivanjem „ruske okupacije suverenog gruzijskog teritorija“ (odnosno priznavanja neovisnosti Abhazije i Južne Osetije). Takav sukob ciljeva paralizira „susjedsku“ inicijativu EU u crnomorskoj regiji.

Ekonomski, Crno more i Južni Kavkaz postali su područja gdje se Rusija i Zapad bore za nadzor nad naftovodima i tankerskim rutama kojima se prevoze nafta i plin

Kad sam počeo pisati Crno more, istočna Europa i zapadna Euroazija živjele su u apokaliptičnim vremenima. Sovjetski Savez raspao se na dijelove i time prouzročio industrijski i financijski kolaps u nekoć kontinentalnoj planskoj ekonomiji. Od Bugarske pa sve do Gruzije, u svaki crnomorski grad ulazilo se kroz sablasni, hrđom izjedan pojas napuštenih tvornica. Istodobno su se otvarala groblja povijesti, s obzirom na to da su se potlačene nacije dizale iz mrtvih kako bi ponovno ostvarile vlastiti identitet i pravo na suverenost. I sve redom činile su to prizivajući povijest, a često su je i izmišljale.

Danas ondje vlada čudan, ali divljenja vrijedan ekonomski oporavak. Gradovi su ponovno oživjeli malom privredom; nova bogata klasa (koja je odavno uvelike prerasla onu šačicu zločinaca-oligarha) živi u ograđenim i čuvanim stambenim naseljima, gdje su nekoć stajale stare tvornice.

Nema povratka tim danas izgubljenim teškim industrijama. Kao što nema povratka ni onim bogato opremljenim oceanografskim institutima koji su nekoć gusto napučivali sovjetske obale Crnoga mora. Sredinom devedesetih godina, zagađenje, pretjeran izlov ribe i napadi novih invazivnih vrsta načeli su ekosustav i stvorili prvo beživotno more na svijetu. No danas, spojem međunarodne akcije i nepredviđenih prirodnih uzroka, riblji fond ponovno je u porastu i popravlja se kakvoća vode.

Na obali se i dalje otvaraju grobovi. Politika identiteta i stvaranje povijesnih mitova ključaju još uvijek diljem regije. Osobito snažno fermentiraju u podijeljenoj Ukrajini, no najmoćniji su na sjevernom Kavkazu, unutar granica Ruske Federacije. Ondje tek rođena, no sve bjesomučnija borba mobilizira tamošnje nacionaliste, borce za etničku vendettu, eskadrone smrti zavađenih mafijaških glavešina i džihadističkih bombaša-samoubojica. Katkada kao žrtve padaju susjedne zajednice; katkada su žrtve lokalni političari i dužnosnici. No Rusi postaju sve češće mete. Gotovo svaki tjedan donosi vijesti o strahotama terora u ruskim gradovima, često i u samoj Moskvi.

Suparništvo između tih sićušnih neovisnih republika nije samo nasilno. Ono je kulturno, povijesno, često i arheološko. Svako planinsko selo prerađuje svoje udžbenike povijesti u manifeste okrenute protiv susjeda: „Mi, i samo mi, donijeli smo vam pismenost i kulturu tijekom našeg Zlatnog doba prije dvije tisuće godina“. Takvi priručnici, pisani često lokalnim narječjima, i još češće djela maštovite fikcije, rastuća su industrijska grana čerkeskih i osetijskih intelektualaca. Ruska vlast preuzela je neopisiv rizik organizacijom Zimskih olimpijskih igara 2014. u Krasnoj Poljani, simboličkom mjestu gdje su ruske snage slavile svoje osvajanje Kavkaza prije 150 godina.

U Ukrajini, još rastrganoj ratom u vrijeme nastanka knjige, nema dogovora ni o prošlosti ni o budućnosti. Mladi prosvjednici Narančaste revolucije obično su skandirali: „Samo želimo živjeti u normalnoj europskoj državi“. No Ukrajincima tek ostaje da odluče – pregovorima ili oružanom silom – odnosi li se riječ „normalno“ na onaj povijesno utemeljeni „romantičarski“ nacionalizam zapadne Ukrajine s naglaskom na jezik i kulturu ili na urbani svjetonazor rusofonog i industrijaliziranog istoka zemlje.

I u Gruziji se kote plitki grobovi. Nije samo u pitanju „eksterni“ sukob etničko-nacionalističkih razmjera – dakle, neovisnost Abhazije i Južne Osetije. Ima tu i unutarnjih trvenja, s obzirom na to da tenzije nastaju između središnje vlasti u Tbilisiju i nekih „manjinskih“ okruga. Osobito armenska manjina, okupljena u pokrajini Javakheti, smatra da se našla pod kulturnim i ekonomskim pritiskom Tbilisija – nedavne obrazovne reforme, koje nalažu da se ispiti moraju pismeno i usmeno polagati na gruzijskom jeziku, smatraju se diskriminacijom armenskih studenata. Oni moraju naučiti gruzijski kako bi ostvarili napredak u obrazovanju i javnoj karijeri, a to im se gadi. Sve je to dio mnogo šire kulturološke boljetice koja pogađa ne samo Kavkaz nego i crnomorsku regiju u cjelini – osim država Ruske Federacije. Ruski jezik koji se poučavao u svim školama Sovjetskoga Saveza postao je kontinentalni lingua franca koji povezuje većine i manjine u nešto nalik zajedničkoj kulturi. Danas, nakon kolapsa SSSR-a 1991. godine, učenje ruskog jezika nije više obvezatno u postsovjetskim nacijama te je često posve isključeno iz nastavnog programa. Mladi Armenci, Gruzijci ili Abhazijci – novorođenčad u času smrti Sovjetskoga Saveza – ne mogu komunicirati sa svojim susjedima onako kako su to činili njihovi rusofoni roditelji. Njima su preostali samo vlastiti jezici i, moguće, nekoliko rečenica američkoga engleskog. U vremenu politike identiteta taj gubitak transcendentnog jezika zapravo je duhovno sakaćenje i mračan znamen.

U Ukrajini, još rastrganoj ratom u vrijeme nastanka knjige (2015.), nema dogovora ni o prošlosti ni o budućnosti. Mladi prosvjednici Narančaste revolucije obično su skandirali: ‘Samo želimo živjeti u normalnoj europskoj državi’

Prvi argument ove knjige glasi da je Crno more – njegovi narodi i obale, njegova riba, njegove vode i nemjerljivo duboka povijest – jedinstven civilizacijski krajobraz. Nijedan dio nema smisla ako ga se odvoji od drugih. No nijedna značajka nije toliko ključna za Crno more koliko neprekidna mijena unutar svih tih dijelova. Ono nikad nije bilo postojano, „eternalno“ mjesto. Njegovi narodi u pokretu su najmanje pet tisuća godina. Isto tako, sva stvorenja u vodama Crnoga mora živjela su u stanju neprekidne prilagodbe dok se klima i riječni tokovi mijenjaju i dok strane vrste nadiru u more i svrgavaju jednu „prirodnu ravnotežu“ za drugom. U godinama nakon nastanka ove knjige, ljudske migracije i ekološke promjene zahvatile su i Crno more, na način koji nisu predvidjeli ni političari, ni biolozi, a ni pisci knjiga.

Neal Ascherson,

lipanj 2015.

U kolovozu 1992. na obalama Crnoga mora izbio je manji, divlji rat između Abhazije i Gruzije. Završio je godinu dana kasnije porazom gruzijskih snaga pod vodstvom Eduarda Ševarnadzea i osnivanjem neovisne Republike Abhazije.

Ljudska naselja oko Crnoga mora imaju delikatnu, složenu geologiju koja se akumulirala više od tri tisuće godina. Ali geolog ne bi ovaj proces nazvao samo sedimentacijom, kao da je svaki novi val naseljenika uredno pokrio prethodnu kulturu. Umjesto toga, žar povijesti rastapao je i sklapao narode u pukotine drugih s nepredvidljivim vanjskim slojevima i naborima. Svaki grad i svako selo sašiveno je nepravilnim linijama. Svako područje pokazuje različitu išaranost grčkim i turkijskim, slavenskim i iranskim, kavkaskim i kartvelskim, židovskim i armenskim, i baltičkim i germanskim.

Drevna „multietnička“ zajednica je bogata kultura u kojoj se odrasta. Bosna je nekoć bila takva. Takva je bila Odesa prije boljševičke revolucije, takav je bio Vilnius u Litvi prije Drugoga svjetskog rata. Simbioza mnogih nacionalnosti, vjera i jezika na jednom mjestu uvijek je privlačila strane posjetitelje i – nikad više nego u današnjem razdoblju – nacionalističke pobune. Ali nostalgija je loša povijest. A simbioza je često bila više prividna no stvarna.

Živjeti zajedno ne znači i rasti zajedno. Različite etničke skupine mogu stoljećima koegzistirati, dobrosusjedski posuđivati i posjećivati se, sjediti u istoj školskoj klupi, služiti u istim carskim redovima, a pritom ne izgubiti uzajamno nepovjerenje. Ta društva ostala su na okupu ne zbog dogovora nego iz potrebe – straha od vanjskog neprijatelja. Ako jedna skupina napadne ili želi podjarmiti drugu, dolazi do katastrofične intervencije odozgo – slanja turskih vojnika ili Kozaka – koja bi cijelu zajednicu bacila u propast.

Nacionalizam koji izbija oko Crnoga mora odredio je i sudbinu Abhazije, koja je nakon revolucije proglašena republikom Sovjetskog Saveza, ali Staljin – veliki Gruzijac – pretvorio ju je 1931. u ‘autonomnu republiku’ unutar Gruzije

Iz toga slijedi: ako je uklonjen strah jer je srušeno carstvo ili tiranija, uklonjena je i prinuda. Borbe moći koje se vode u udaljenim gradovima, prema kojima jedna ili druga skupina osjeća privrženost, stižu do seoskih ulica. Demokratska politika koja od naivnih ljudi zahtijeva odabiranje strane i razmišljanje u kategorijama natjecanja sa suparnicima, uništava takve zajednice duž njihove skrivene crte razdvajanja: njihovih etničkih podjela. I, iako isprva nerado, te se zajednice dijele. Bliski susjedi s hranom neobična mirisa i čudnim jezikom kojim govore kod kuće, postaju strani i neprijateljski „oni“. Drevne sumnje koje su nekoć bile samo dio narodnih pjesama i bakinih priča, sjedinjuju se u politiku paranoje.

Drugim riječima, svi multietnički krajolici su krhki. Svaki ozbiljniji trzaj može ih uznemiriti, pokrenuti odron zemlje, potres i izljeve krvi. Narodi to znaju i strahuju od toga. Ali nacionalizam koji izbija oko Crnoga mora, najčešće je uvezena kuga, a protiv kuge ne postoji serum. Takva je bila sudbina Abhazije.

Ta mala regija obala i planina, koja je sezala od ruske granice kod Sočija na sjeveru do rijeke Inguri na jugu, bila je jedna od tih miješanih crnomorskih društava. Abhazi, govornici predindoeuropskog jezika, već su bili tamo kad su se pojavili prvi grčki naseljenici u šestom stoljeću pr. n. e. Ali 1992. bili su manjina u vlastitoj zemlji; bilo ih je manje od dvadeset posto. Rusi, pontski Grci, Armenci i migranti sa sjevernog Kavkaza naselili su Abhaziju tijekom devetnaestog stoljeća dok je najveća skupina stanovnika – ukupno četrdeset i pet posto – bila gruzijska ili, preciznije, gruzijsko-mingrelska.

Komentiraj