FELJTON: Churchill je znao da će Amerikanci morati ući u rat protiv Hitlera

Nacional donosi ulomak iz svjetskog bestselera ‘Winston Churchill’ koji govori o životu i karijeri legendarnog britanskog ratnog premijera, a napisao ga je sadašnji britanski premijer Boris Johnson prije nego što je stupio na tu dužnost

Dok sam odrastao, nije bilo nikakve sumnje: Churchill je bio najveći državnik kojeg je Britanija ikad imala. Od najranije dobi bilo mi jasno u čemu je on uspio: unatoč slabim izgledima, moju je zemlju doveo do pobjede protiv jednog od najodvratnijih tirana u povijesti.

Znao sam ono osnovno o njemu. Moj brat Leo i ja opsesivno smo čitali njegovu biografiju Život u slikama autora Martina Gilberta, do te mjere da smo napamet znali potpise pod fotografijama.

Znao sam da je bio vješt u držanju govora, a moj je otac (poput mnogih naših očeva) često recitirao neke od njegovih najslavnijih izjava. Još sam i tad bio svjestan da ta vještina izumire. Znao sam da je bio duhovit, nepristojan, te da je i prema tadašnjim mjerilima bio politički nekorektan.

Za večerom su nam znali pričati neke legendarne anegdote o njemu: onu o tome kako je Churchillu na toaletu rečeno da ga traži Čuvar državnog pečata, a on odgovara da je zapečaćen na toaletu itd. Svi smo znali onu anegdotu o tome kako mu je zastupnica Laburističke stranke Bessie Braddock u Parlamentu navodno rekla da je pijan, a on joj, zaprepašćujuće bezobrazno, odgovorio da će ona i dalje biti ružna, dok će on ujutro biti trijezan.

Djelomično smo znali i onu o ministru Konzervativne stranke i stražaru… Vjerojatno je znate, ali nije bitno. Izvornu verziju mi je nekidan ispričao njegov unuk, Sir Nicholas Soames, na ručku u hotelu Savoy.

Soames je izvanredan pripovjedač, a njegova priča jasno dočarava istinu i upućuje na jednu od najvažnijih tema ove knjige: koliko je Churchill bio velikodušan.

„Jedan od njegovih ministara bio je peder, razumijete me…“ (rekao je Soames, dovoljno glasno da svi u restoranu čuju) „… premda je bio i djedov blizak prijatelj. Svako malo bi ga ulovili na djelu, no tada, naravno, nisu posvuda bili novinari i nitko ništa nije govorio. Jedan dan je pretjerao te su ga ulovili kako se ševi s jednim stražarom na klupi u Hyde Parku u tri ujutro – bila je, usput rečeno, veljača.

Odmah je sve prijavljeno chief whipu, vođi konzervativnih zastupnika u britanskom parlamentu, koji je nazvao Jocka Colvillea, osobnog tajnika moga djeda.

‘Jock’, rekao je chief whip, ‘nažalost, imam loše vijesti o tome i tome. Opet je riječ o istome, no sad su mediji saznali za to i sigurno će biti objavljeno.’

‘Pobogu’, rekao je Colville.

‘Mislim da bih ja trebao doći i osobno to prenijeti premijeru.’

‘Da, imaš pravo.’

I tako je chief whip došao do Chartwella, njegova doma u Kentu, ušao u djedovu radnu sobu, gdje je on radio za stolom. ‘Da?’ pitao je, jedva se okrenuvši, ‘kako vam mogu pomoći?’

Chief whip ispričao je nezgodnu situaciju. ‘Morat će dati ostavku’, zaključio je.

Uslijedila je duga stanka, dok je Churchill pućkao svoju cigaru. Onda je rekao: ‘Jesam li dobro čuo da je taj-i-taj uhvaćen sa stražarom?’

‘Da, premijeru.’

‘U Hyde Parku?’

‘Da, premijeru.’

‘Na klupi u parku?’

‘Tako je, premijeru.’

‘U tri ujutro?’

‘Tako je, premijeru.’

‘I to po ovakvom vremenu! Pa čovječe Božji, zbog ovakvih stvari se osjećam ponosnim što sam Britanac!’“

Znao sam da je kao mladić bio izvanredno hrabar, da je iz prve ruke vidio krvoproliće, da su na njega pucali na četiri kontinenta, te da je bio jedan od prvih koji je letio zrakoplovom. Znao sam da je u privatnoj školi Harrow bio kržljavac, da je bio visok samo 173 cm i imao promjer prsa 78 cm, da je nadvladao mucanje, depresiju i groznoga oca te postao najveći živući Englez.

Pretpostavljao sam da u vezi s njim postoji nešto sveto i čarobno jer su moji djed i baka čuvali naslovnicu Daily Expressa objavljenu na dan njegove smrti, u dobi od 90 godina. Bio sam ponosan što sam se godinu prije rodio: što više čitam o njemu, to sam više ponosan što sam bio živ u isto vrijeme kad i on. Tim više je tužno i čudno što je danas – gotovo pedeset godina nakon njegove smrti – u opasnosti da bude zaboravljen, ili barem da ga se nedovoljno dobro pamti.

 

‘Od najranije dobi bilo mi jasno u čemu je Churchill uspio: unatoč slabim izgledima, moju je zemlju doveo do pobjede protiv jednog od najodvratnijih tirana u povijesti’, piše britanski premijer Johnson

 

Nekidan sam kupovao cigaru na aerodromu jedne bliskoistočne zemlje koju je vjerojatno stvorio Churchill. Primijetio sam da se cigara zove San Antonio Churchill i pitao prodavača da li zna tko je bio Churchill. Pažljivo je pogledao natpis i dok sam ja čitao ime.

„Šuršil?“ pitao je zbunjeno.

„U ratu“, rekao sam, „u Drugom svjetskom ratu.“

Zatim me pogledao kao da mu se u glavi upalila neka najslabija moguća lampica.

„Neki stari vođa?“ pitao je. „Da, možda, čini mi se. Ne znam.“ Slegnuo je ramenima.

E pa nije on gori o većine današnje mladeži. Oni koji slušaju u školi misle da se on borio protiv Hitlera da spasi Židove. No većina mladih – prema nedavnom istraživanju – misli da je Churchill pas u reklami za jednu britansku osiguravajuću kuću.

Smatram da je to sramotno jer je on očito tip koji bi se svidio današnjoj mladeži. Bio je ekscentričan, pretjeran, teatralan, nosio neobičnu odjeću – te bio pravi genijalac.

Želio bih vam predočiti dio te njegove genijalnosti, ako je niste svjesni ili ste zaboravili – i, naravno, svjestan sam da je to malo drsko.

Ja nisam povjesničar, a kao političar nisam dostojan ni da mu zavežem vezice na cipelama, kao ni Royu Jenkinsu, koji je o njemu napisao izvanrednu biografiju, a kao netko tko istražuje Churchilla divim se Martinu Gilbertu, Andrewu Robertsu, Maxu Hastingsu, Richardu Toyeu i mnogim drugima.

Svjestan sam da se svake godine objavi stotinu knjiga o našem junaku – no svejedno smatram da je pravo vrijeme za novu procjenu jer ne možemo njegovu reputaciju uzimati zdravo za gotovo. Vojnika iz Drugoga svjetskog rata sve je manje i manje. Ostajemo bez onih koji se sjećaju njegova glasa i bojim se da postoji opasnost – iz čistog nemara – da zaboravimo veličinu onog što je napravio.

Danas površno smatramo da je Drugi svjetski rat osvojen ruskom krvlju i američkim novcem, i premda je to donekle točno, isto tako je točno da bi, bez Churchilla, Hitler najvjerojatnije bio pobijedio.

Želim reći da pobjede nacista u Europi umalo da nisu bile neizbrisive. Danas s pravom kukamo o nedostacima Europske unije – no zaboravljamo kako je svijet mogao biti grozan.

Danas moramo biti toga svjesni, kao i toga koliko je britanski premijer pridonio stvaranju svijeta u kojem danas živimo. Širom svijeta – od Europe do Rusije, Afrike i Bliskog istoka – vidimo tragove njegova djelovanja.

Churchill je danas važan jer je spasio našu civilizaciju. A važno je naglasiti da je to mogao učiniti samo on.

On je pravi dokaz da griješe svi oni marksistički povjesničari koji smatraju da je povijest priča o ogromnim i bezličnim ekonomskim silama. Poanta ove knjige jest da jedan čovjek može promijeniti sve.

U njegovih sedam desetljeća koliko je bio prisutan u javnom životu uvijek se iznova možemo uvjeriti u utjecaj njegove ličnosti na svijet te na svjetske događaje – i mnogo više nego što ih se danas pamti.

Bio je ključna osoba u pokretanju socijalne države početkom 20. stoljeća. Pomogao je da britanski radnici dobiju centre za zapošljavanje i stanku za čaj, a nezaposleni osiguranje. Osnovao je Kraljevsko ratno zrakoplovstvo, izumio tenk te je bio ključ akcije – i u konačnici britanske pobjede – u Prvom svjetskom ratu. Bio je nezamjenjiv u stvaranju države Izrael (i drugih zemalja), kao i u kampanji za ujedinjenje Europe.

 

Površno mislimo da je Drugi svjetski rat osvojen ruskom krvlju i američkim novcem, što je donekle točno. No bez Churchilla, Hitler bi najvjerojatnije bio pobijedio

 

Katkad je kočio razvoj nekih događaja, nikad nije, kao 1940. godine, tako snažno utjecao na tijek povijesti.

Karakter je sudbina, rekli su Grci, i ja se slažem. Ako je to istina, tada je još dublje i fascinantnije pitanje što čini nečiji karakter.

Koji su bili ti elementi koji su ga osposobili za takvu divovsku ulogu? U kojoj su kovačnici skovali taj oštar um i čeličnu volju?

Da parafraziramo Williama Blakea: koji lanac, čekić, koja peć um njegov skova, tko će reć’? To je pravo pitanje.

No pokušajmo prvo složiti se u vezi s time što je on ustvari napravio.

UDVARANJE AMERICI

Od samog početka svog premijerskog mandata znao je što mora napraviti. Randolph Churchill zapisao je kako je 18. svibnja 1940. godine ušao u očevu spavaću sobu u Admiralitetu. Premijer je stajao nad umivaonikom i brijao se starinskim žiletom.

„Sjedni, dragi moj dječače, i čitaj novine dok ne završim s brijanjem.“ Učinio sam kao što mi je i rekao. Nakon što se dvije ili tri minute brijao, napola se okrenuo i rekao: „Mislim da sad vidim što trebam napraviti.“ Bio sam zapanjen i pitao: „Želiš reći da možemo izbjeći poraz (koji je djelovao moguće) ili pobijediti gadove (što je djelovalo nemoguće)?“

Bacio je žilet u umivaonik, okrenuo se i rekao: „Naravno da želim reći da ih možemo pobijediti.“

Ja: „Ja to potpuno podupirem, ali ne vidim kako ćeš to napraviti.“

Kad je osušio svoje lice, okrenuo se prema meni i snažno rekao: „Uvući ću Sjedinjene Države u rat.“

Pustite sad njegove govore, koliko god oni bili božanstveni. Zaboravit ćemo i donošenje strateških odluka, koje nisu bile bez svojih mana. Ako želite razumjeti kako je pobijedio u ratu, pogledajte samo kako je laskanjem uspio od Washingtona dobiti što je htio, suptilno ali nepogrešivo manipulirajući odlukama Sjedinjenih Američkih Država.

Upotrijebio je diplomatsku metodu staromodnu i nepredvidljivu poput njega samog. Zvala se šarm. To je bila tajna Churchillova uspjeha. Nije to bilo lako, a u nekim trenucima činilo se kao da uopće neće upaliti.

* * *

Idemo godinu dana unaprijed: do njegova prvog ratnog sastanka s Rooseveltom, u udaljenoj i slabo naseljenoj luci po imenu Placentia Bay u Newfoundlandu. Deseti je kolovoza 1941. godine. Dva ratna broda susrela su se na ovome mjestu kamenja, magle i borova – gdje se krajolik nije promijenio otkako su prvi Europljani stigli u Sjevernu Ameriku. Bila je to moderna verzija susreta dvojice vladara, kao kad su se 1520. susreli engleski kralj Henrik VIII. i francuski Franjo I.

Na jednom brodu admirale i generale predvodi američki predsjednik u invalidskim kolicima. Donijeli su šunku i limune te druge delicije kojih sad nema u zaraćenom Londonu.

U drugom brodu je nervozna britanska posada koju predvodi Winston Churchill. Donijeli su devedeset zrelih tetrijeba i mnogo poslastica iz Fortnum and Masona. Churchill je tijekom putovanja zaredom pročitao tri romana o mornaričkom časniku Horatiju Hornbloweru – i dobro da jest jer mu vojnih ideja pomalo ponestaje.

Britanci su stigli prerano. Zaboravili su sate prilagoditi američkom vremenu – zato isplovljavaju i malo se voze naokolo, a potom se vraćaju na sastanak. Krenuli su s britanskog broda Prince of Wales.

Ako promatramo snimku iz tog vremena, vidjet ćemo da su ih Amerikanci čekali na palubi krstarice Augusta. Roosevelt stoji uspravno i izgleda iznimno visoko.

Ispod palube se stvorila gužva. Stigli su Britanci. Penju se stubištem, i evo i njega. Čim se pojavio Churchill, nemoguće vam je ne gledati ga.

 

Djeluje nevjerojatno da se moralo tako dugo čekati – dvije godine i četiri mjeseca – da bi se Sjedinjene Američke Države konačno pridružile Britaniji u ratu protiv njemačkog diktatora Hitlera

 

Nosi kratki kaput s duplim kopčanjem, a kapetansku kapu navukao je preko jednog oka, zbog čega malo podsjeća na pripitog konduktera u autobusu. Jedino on u ustima ima cigaru, a vidljivo je i da je niži od drugih – svi drugi bili su uštogljeni i uspravni u svojim uniformama, a on je nekako širi u ramenima.

Odmah je preuzeo vođenje cijelog događaja poput nekog lakonogog boksača ili plesača. Bavi se upoznavanjem, salutiranjem, rukovanjem – a onda dolazi trenutak koji je čekao tih devet mučnih dana prelaska Atlantika. Sad je njegov red da se rukuje s Franklinom D. Rooseveltom, predsjednikom Sjedinjenih Američkih Država, i to prvi put nakon što su se upoznali 1918. godine.

Odradio je još jedno salutiranje i zatim – s određene udaljenosti, kako bi se Roosevelt morao nagnuti prema njemu da bi uspostavili kontakt – ispružio tu iznenađujuće dugu ruku. Churchill zna koliki je ulog u pitanju.

Rat se, blago rečeno, nije razvijao u dobrom smjeru. Britanske kopnene snage doživljavale su poniženje za poniženjem. Poražene su u Norveškoj, istjerane iz Francuske, izbačene iz Grčke – a posebno ponižavajuće iskustvo bilo je kad su morali predati Kretu mnogo manjoj grupi njemačkih padobranaca. U Blitzu je već poginulo više od 30.000 civila. Podmornice su masakrirale britanske brodove – čak su i ovdje kružile oko njih, na obalama Kanade.

Sad je Hitler opet pregazio svoju riječ – i krenuo u napad na Rusiju, a ako Rusija padne, što je izgledno, njemački diktator možda će postati neprijeporni gospodar Europe od Atlantskog oceana do Urala. Ako se to dogodi, Churchill zna da će izgubiti vlast te da će Britanija – na neki način – morati napraviti sporazum s fašistima.

Dok pruža tu svoju elegantnu bijelu ruku, on zna da poseže za svojom jedinom slamkom spasa, no svejedno na njemu ništa ne odaje u kakvoj je teškoj situaciji. Naprotiv, njegovo je lice odjednom nasmiješeno, neodoljivo poput djetetova.

Komentiraj