FELJTON: Albert Einstein odbio je biti predsjednik Izraela

Autor:

Fotografije objavljene uz dopuštenje izdavača, Wikimedia Commons

Nacional donosi ulomak iz knjige ‘Einstein – njegov život, njegov svemir’ u kojem Walter Isaacson otkriva manje poznatu epizodu iz života slavnog fizičara, kada je javnost očekivala da Einstein naslijedi Chaima Weizmanna, prvoga predsjednika Izraela

Einsteinu su svjetski problemi bili važni, ali su mu kozmički problemi pomogli da zemaljskim pitanjima pristupa s odmakom. Premda više nije bio znanstveno produktivan, do kraja mu je života fizika ostala važnija od politike. Kad je jednog jutra hodao do posla sa svojim znanstvenim asistentom i zagovornikom kontrole naoružanja, Ernstom Strausom, Einstein je razmišljao o vremenu koje su ulagali u ta dva područja. „Naše su mi jednadžbe mnogo važnije”, dodao je. „Politika je za sadašnjost, dok su naše jednadžbe za vječnost.”

Na Institutu za napredne studije Einstein je službeno umirovljen na kraju rata, kad je navršio 66 godina. No tamo je i dalje svakodnevno radio u jednome malom uredu, a imao je pravo i na asistente koji su bili voljni s njim nastaviti bizarnu potragu za jedinstvenom teorijom polja. Vikendima bi ustajao kasnije, doručkovao, čitao novine, a onda oko deset polako krenuo Ulicom Mercer prema Institutu, po pričama koje su i pouzdane i nepouzdane. Njegov kolega Abraham Pais sjećao se „jedne zgode kad se auto zaletio u drvo nakon što je vozač odjednom prepoznao lice znamenitog starca koji je šetao ulicom u crnoj vunenoj kapi navučenoj preko duge sijede kose”.

Čim je rat završio, u Los Alamos na mjesto ravnatelja Instituta došao je J. Robert Oppenheimer. Taj briljantni teorijski fizičar i strastveni pušač pokazao se dovoljno kompetentnim i karizmatičnim da bude inspirativni voditelj znanstvenika koji su radili na nuklearnoj bombi. Svojim šarmom i oštroumnošću ljude je pretvarao ili u sljedbenike ili u neprijatelje, no Einstein nije upao ni u jednu od tih kategorija. On i Oppenheimer gledali su jedan na drugoga mješavinom podsmjeha i poštovanja, što im je omogućilo da razviju srdačan, ali ne i blizak odnos.

Einsteinova potraga za jedinstvenom teorijom bila je osuđena ostati bez opipljivih rezultata koji bi je povezali s fizikom. Einsteinu nisu padali na pamet nikakvi veliki uvidi ni misaoni eksperimenti, nije imao intuiciju o načelima koja stoje u pozadini koja bi mu pomogla da vizualizira svoj cilj. „Nikakve nam slike ne dolaze u pomoć”, žalio se njegov suradnik Hoffmann. „Teorija je matematički teška i iz godine u godinu, s pomagačima ili sam, Einstein je savladavao teškoću za teškoćom da bi svaki put naišao na novu.”

Kad je 1948. proglašena država Izrael, Einstein je rekao prijatelju: ‘Ideju države nikad nisam smatrao dobrom, iz ekonomskih, političkih i vojnih razloga. Ali sad nema povratka i treba je podržati’

Neprekidni neuspjesi u traženju jedinstvene teorije nisu ublažili Einsteinov skepticizam glede kvantne mehanike. Niels Bohr, njegov česti sparing-partner, došao je 1948. na kraći boravak na Institut gdje je dio vremena proveo u pisanju članka o njihovim raspravama na predratnim Solvayevim kongresima. Dok se mučio s pisanjem tog članka, u svojem uredu na katu iznad Einsteinovog ureda, doživio je spisateljsku blokadu pa je pozvao Abrahama Paisa da mu pomogne. Bohr je ljutito hodao oko pravokutnog stola, a Pais ga je poticao i radio bilješke.

Kad je bio frustriran, Bohr je katkad ponavljao jednu te istu riječ. Sad je to počeo raditi s Einsteinovim prezimenom. Hodao je uz prozor i zamuckivao: „Einstein… Einstein…”

U tom je času Einstein tiho otvorio vrata, ušuljao se i dao znak Paisu da ništa ne govori. Došao je ukrasti malo duhana, koji mu je doktor zabranio kupovati. Bohr je nastavio mucati, konačno je izbacio zadnji glasni „Einstein” te se okrenuo i našao licem u lice s uzrokom svoje nervoze.

PREDSJEDAVANJE IZRAELOM

Svoje protivljenje židovskoj državi Einstein je izrazio prije Drugoga svjetskog rata kad je govorio pred tri tisuće okupljenih na sederu u hotelu Manhattan. „Moje shvaćanje suštinske prirode judaizma protivno je ideji židovske države s granicama, vojskom i sustavom svjetovne vlasti”, rekao je. „Bojim se da će to naštetiti judaizmu – posebno, da će ojačati nacionalizam u našim redovima. Nismo više Židovi Makabejci.”

Isti je stav zadržao i nakon rata. Kad je svjedočio u Washingtonu, 1946. godine, pred međunarodnim povjerenstvom koje je razmatralo situaciju u Palestini, optužio je Britance za huškanje Židova protiv Arapa, založio se za veću imigraciju Židova, no odbacio je ideju da Židovi trebaju biti nacionalistički nastrojeni. „Nisam sklon ideji osnivanja države”, rekao je šaptom koji je odjeknuo šokiranom publikom vatrenih cionista. „Nije mi jasno čemu to.” Rabin Stephen Wise bio je zapanjen činjenicom da Einstein, o tom pitanju, uvodi razdor među iskrene cioniste te ga je pridobio da potpiše izjavu pojašnjenja kojom, zapravo, ništa nije pojašnjeno. Einsteina su osobito zabrinjavale militantne metode Menachema Begina i drugih ratobornih židovskih vođa pa je potpisao peticiju sa Sidneyjem Hookom, s kojim se inače povremeno sukobljavao. Peticiju, kojom je Begin označen kao „terorist” i osoba „sklona” fašistima, objavio je New York Times. Nasilje je suprotno židovskim tekovinama. „Oponašamo glupi nacionalizam i rasnu bezumnost goja”, napisao je jednom prijatelju 1947.

Einstein je došao ukrasti malo duhana, koji mu je doktor zabranio kupovati. Niels Bohr je nastavio mucati te se okrenuo i našao licem u lice s uzrokom svoje nervoze

No, kad je 1948. proglašena država Izrael, Einstein je istom prijatelju rekao da se njegov stav promijenio. „Ideju države nikad nisam smatrao dobrom, iz ekonomskih, političkih i vojnih razloga”, priznao je. „Ali sad nema povratka i treba je podržati.”

Stvaranje Izraela natjeralo ga je, još jednom, da odstupi od čistog pacifizma kakav je nekad zastupao. „Možemo žaliti što se moramo koristiti odbojnim i glupim metodama”, napisao je jednoj židovskoj grupi u Urugvaju, „no da bismo poboljšali stanje na međunarodnoj razini, prije svega moramo zadržati svoju ulogu, svim raspoloživim sredstvima.”

Chaim Weizmann, neumorni cionist koji je 1921. Einsteina doveo u Ameriku, postao je prvi predsjednik Izraela. Bilo je to prestižno, ali uglavnom počasno mjesto, u sustavu u kojem su najvažniji premijer i vlada. Kad je Weizmann umro, u studenome 1952. godine, jeruzalemske novine počele su pisati da će ga Einstein naslijediti. Premijer David Ben-Gurion podlegao je pritisku i izjavio da će Einsteinu biti ponuđeno mjesto predsjednika.

Bila je to ideja istodobno iznenađujuća i očita – i nepraktična. Einstein je za nju čuo iz maloga novinskog članka u New York Timesu, tjedan dana nakon Weizmannove smrti. U početku se, sa ženama u kući, tome smijao, no onda su počeli nazivati novinari. „To je vrlo neumjesno, vrlo neumjesno”, rekao je posjetitelju. Nekoliko sati kasnije stigao je telegram Abbe Ebana, izraelskog veleposlanika u Washingtonu. Bi li veleposlanstvo sutra moglo poslati nekoga u službeni posjet, glasilo je pitanje.

„Zašto taj čovjek mora prevaljivati toliki put samo da mu kažem ne?” jadikovao je Einstein.

Helen Dukas se sjetila da bi veleposlanika Ebana jednostavno mogli nazvati. U to je vrijeme tek bila uvedena mogućnost izravnih međugradskih poziva. I sama se iznenadila kad je uspjela dobiti Ebana u Washington i povezati ga s Einsteinom.

„Nisam ja osoba za to, ne bih to mogao”, rekao je Einstein.

„Ne mogu reći vladi da ste me nazvali i odbili”, odvratio je Eban.

„Moram se držati postupka i službeno vam uručiti ponudu.”

Na kraju je Eban poslao svojeg zamjenika koji je Einsteinu uručio formalno pismo s pitanjem bi li bio voljan preuzeti predsjedništvo.

„Prihvaćanje bi značilo preseljenje u Izrael i dobivanje državljanstva”, naglašavalo se u Ebanovu pismu (vjerojatno za slučaj da Einsteinu padne na pamet da predsjedava Izraelom iz Princetona). Odmah zatim Eban je uvjeravao Einsteina: „Vlada i narod koji je iznimno svjestan važnosti vašega rada dali bi vam punu slobodu bavljenja znanstvenim radom.” Drugim riječima, bio bi to posao koji traži samo njegovu prisutnost, ništa više od toga.

Premda je ponuda bila pomalo čudna, bila je i snažan pokazatelj da Einsteina smatraju junakom židovskog svijeta. Ona je „izraz najdubljeg poštovanja što ga židovski narod može iskazati jednome svojem sinu”, rekao je Eban.

Einstein je zbog puta u Japan propustio ceremoniju dodjele Nobelove nagrade 10. prosinca 1922. Fotografije objavljene uz dopuštenje izdavača, Wikimedia Commons

Einstein je već bio pripremio svoj negativni odgovor koji je uručio Ebanovu izaslaniku čim se pojavio. „Odvjetnik sam cijeli život”, šalio se posjetitelj, „no nikad nisam primio odbijenicu prije nego što sam izložio slučaj.”

U pripremljenom odgovoru Einstein je napisao da je „duboko ganut” ponudom te da osjeća „i tugu i krivnju” što je ne može prihvatiti. „Cijeli sam se život bavio objektivnim stvarima pa stoga nemam ni dara ni iskustva za upravljanje ljudima ili za obavljanje službene dužnosti”, objasnio je. „To me pogađa tim više što je moj odnos sa židovskim narodom postao osobito snažan nakon što sam postao svjestan njegova neizvjesnog položaja u svijetu.”

Ponuda za predsjedavanje Izraelom bila je pametna ideja, no Einstein je znao da katkad i briljantne ideje mogu biti jako loše. Kao što je spo menuo, s uobičajenom pretjeranom skromnošću, nije imao dara za odnos s ljudima na onaj način na koji bi ta uloga zahtijevala niti je imao narav službenog dužnosnika. Volio je reći što misli i nije imao strpljenja za kompromise potrebne za upravljanje, čak ni za simbolično vođenje, neke složene organizacije. Ranije, kad je imao vodeću ulogu u osnivanju Hebrejskog sveučilišta, uvidio je da nema dara za bavljenje svim potrebnim manevrima niti narav kojom bi mogao ignorirati neugodnosti. Slično tome, nedavno je imao neugodna iskustva s grupom koja je pokrenula osnivanje Sveučilišta Brandeis kod Bostona, zbog čega se on povukao.

Einstein je došao ukrasti malo duhana, koji mu je doktor zabranio kupovati. Niels Bohr je nastavio mucati te se okrenuo i našao licem u lice s uzrokom svoje nervoze

Nikad nije pokazao ni najmanju sposobnost da nešto vodi. Jedina formalna administrativna dužnost koju je ikad obavljao bila je vođenje novog Instituta na Sveučilištu u Berlinu. Nije napravio skoro ništa drugo osim što je zaposlio pastorku na nekom činovničkom mjestu i otvorio radno mjesto astronomu koji je želio potvrditi njegove teorije.

Einsteinova briljantnost proizlazila je iz njegova buntovništva i nekonformizma koje se aktiviralo na svaki pokušaj gušenja njegove slobode mišljenja. Postoji li uopće gora osobina za nekoga tko bi trebao biti politički posrednik? Kao što je objasnio u pristojnom pismu jeruzalemskim novinama koje su zagovarale njegovu kampanju, nije htio doći u priliku da se mora slagati s vladinim odlukama koje bi „mogle biti u konfliktu s njegovom savješću”.

U društvu kao i u znanosti, bilo mu je bolje ostati nekonformist.

„Istina je da mnogi buntovnici na kraju pokleknu”, priznao je Einstein jednome prijatelju tog tjedna, „no ja se ne mogu na to natjerati.”

Ben-Gurion potajno je odahnuo. Počeo je shvaćati da je to bila loša ideja. „Što će biti ako prihvati”, šalio se jedan njegov pomoćnik. „Morao sam mu ponuditi taj položaj jer nisam imao izbora. No da je prihvatio bili bismo u problemima.” Dva dana kasnije, veleposlanik Eban naletio je na Einsteina u New Yorku, na jednom uglednom prijamu i bio je sav sretan da je spomenuta zgoda iza njega. Einstein je bio bez čarapa.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.