Ruski rat u Ukrajini pokazao je da su gotovo sve pretpostavke pogrešne. Putinova invazija u veljači uspjela je iznenaditi u svakom pogledu. One koji su mislili da je Moskva dovoljno mentalno zdrava da ne pokuša tako golemi i nepromišljeni pothvat. One koji su smatrali da će ruska vojska prošetati zemljom od 40 milijuna ljudi i prebaciti se na operacije čišćenja u roku od 10 dana. I one koji su smatrali da imaju tehničku i obavještajnu snagu da učine više od pukog nasumičnog bombardiranja civilnih područja starim topništvom; da je vojska Kremlja evoluirala iz 90-ih sravnavanjem Groznog u Čečeniji. I na kraju one koji su smatrali da je zveckanje nuklearnim oružjem oksimoron u 2022. – da ne možete neobavezno prijetiti ljudima nuklearnim bombama, jer je uništenje koje bi donijele bilo isto za sve na planetu.

Ipak, kako se 2022. završava, Europa se suočava s nizom poznatih nepoznanica, nezamislivih još u siječnju. Da ponovimo: vojska koja se nekoć smatrala trećom najjačom na svijetu izvršila je invaziju na svog manjeg susjeda, koji se prije godinu dana isticao uglavnom u IT-u i poljoprivredi.

Rusija je potrošila milijarde dolara na očito moderniziranje svoje vojske, ali ispada da je to u velikoj mjeri bila laž. Otkrio je da njezini opskrbni lanci ne funkcioniraju nekoliko desetaka milja od vlastitih granica; da je njezina procjena Ukrajine kao zemlje koja očajnički želi biti oslobođena vlastitog “nacizma” iskrivljeni proizvod klimanja glavom, hranjenja predsjednika – Vladimira Putina – onim što je želio čuti u izolaciji pandemije.

Rusija se također susrela sa Zapadom koji je, daleko od toga da bude podijeljen i suzdržan, umjesto toga rado poslao dio svog streljiva na svoju istočnu granicu. Zapadni dužnosnici također bi mogli biti iznenađeni što se čini da se ruske crvene linije stalno pomiču, jer Moskva shvaća koliko su ograničene njezine nenuklearne mogućnosti. Ništa od ovoga se nije trebalo dogoditi. Dakle, što Europa čini i za što se priprema, sada kada jest?

Ključ je koliko je Zapad neočekivano ujedinjen. Unatoč tome što su podijeljeni oko Iraka, podijeljeni oko Sirije i djelomično nespremni potrošiti 2% BDP-a na sigurnost što su Sjedinjene Države dugo zahtijevale od članica NATO-a, Europa i SAD govore iz kuta gledanja o Ukrajini. S vremena na vrijeme, Washington se možda činio opreznijim, a bilo je i autokratskih ekstrema poput Mađarske. Ali pomak je prema jedinstvu, a ne prema disparitetu. To je prilično iznenađenje.

Izjave da je Rusija već izgubila rat ostaju preuranjene. Postoje varijable koje još uvijek mogu dovesti do zastoja u njegovu korist ili čak preokreta sudbine. NATO bi mogao izgubiti strpljenje ili živce oko isporuka oružja i tražiti ekonomsku korisnost umjesto dugoročne sigurnosti, gurajući mir nepovoljan za Kijev. Ali to se u ovom trenutku čini malo vjerojatnim.

Rusija se ukopava na istočnoj strani rijeke Dnjepar u južnoj Ukrajini i ima prednost što su Donjecka i Luganska fronta na istoku Ukrajine bliže njezinoj granici. Ipak, izazovi su golemi: loše obučeno, prisilno regrutirano osoblje čini 77.000 vojnika na prvoj crti – a to je prema glancanoj procjeni koju je iznio Putin. Bori se za streljivo i viđa redovite otvorene interne kritike svog lanca opskrbe zimi.

Ukrajina je na domaćem teritoriju, s moralom i dalje visokim, a zapadno oružje još uvijek pristiže. Od kolapsa moskovskog šarenog spleta snaga oko sjeveroistočnog grada Harkiva u rujnu – gdje su njihove opskrbne linije presjekle pametnije ukrajinske snage – sva je dinamika bila protiv Moskve.

Izgledi ruskog poraza su u široj slici da nisu brzo pobijedili inferiornog protivnika. Otkrivena gotovo kao tigar od papira, ruska vojska će se desetljećima boriti da povrati čak i privid ravnopravnog statusa s NATO-om. To je možda šira šteta za Kremlj: godine truda uložene u obnovu reputacije Moskve kao pametnog, asimetričnog neprijatelja s konvencionalnim snagama koje ga podržavaju isparile su u otprilike šest mjeseci lošeg upravljanja.

Pitanje nuklearne sile i dalje ostaje aktualno, ponajviše zato što se Putin na to voli redovito pozivati. Ali čak i ovdje je prijetnja Rusije smanjena. Prvo, NATO je slao nedvosmislene signale o konvencionalnom razaranju koje bi njegove snage izazvale da se upotrijebi bilo koji oblik nuklearnog uređaja. Drugo, ruski saveznici kada su stvari povoljne, Indija i Kina, brzo su procijenili njezin gubitnički niz i javno osudili nuklearnu retoriku Moskve. Njihovo privatno slanje poruka vjerojatno je bilo žešće.

I konačno, Moskva ostaje s pitanjem na koje nitko nikada ne želi saznati odgovor: ako njezini lanci opskrbe dizelskim gorivom za spremnike ne funkcioniraju 40 milja od njezine granice, kako onda mogu biti sigurni da će “gumb” funkcionirati ako Putin dosegne ludo da ga pritisne? Ne postoji veća opasnost za nuklearnu silu nego otkriti svoje strateške rakete, a sposobnost odmazde ne funkcionira.

Unatoč ovom osjetnom ruskom padu, Europa nije još krenula prema eri veće sigurnosti. Pozivi na veću potrošnju na obranu sve su glasniji i slušaju se, čak i ako dolaze u vrijeme kada se Rusija koja je desetljećima ključno pitanje europske sigurnosti, otkriva kao manje prijeteća.

Europa shvaća da ne može ovisiti o Sjedinjenim Državama – i njihovim divljim promjenama između političkih polova – samo zbog svoje sigurnosti.

U međuvremenu su tisuće nevinih Ukrajinaca umrle u Putinovom egoističnom i pogrešnom nastojanju da oživi carsko carstvo. Šire gledano, autoritarizam je razotkriven kao katastrofalan sustav s kojim se vode ratovi izbora.

Ipak, nešto je dobroga proizašlo iz ovog debakla. Europa zna da se mora odmah osloboditi ovisnosti o ruskom plinu, a dugoročno gledano, o ugljikovodicima općenito, budući da ekonomska ovisnost o fosilnim gorivima diktatora ne može donijeti dugoročnu stabilnost.

Dakle, kako se Zapad nosi s Rusijom koja je doživjela ovaj kolosalan gubitak obraza u Ukrajini i polako ekonomski vene zbog sankcija? Treba li se bojati slabe Rusije ili je samo slaba? To je poznata nepoznanica s kojom se Zapad mora boriti. Ali to više nije tako zastrašujuće pitanje.

Više od 70 godina Rusi i Zapad držali su svijet u stisku uzajamno sigurnog uništenja. Bio je to mir temeljen na strahu. Ali strah od Moskve trebao bi polako nestajati, a s tim dolazi i rizik od pogrešne procjene. To također otvara manje zastrašujuće izglede: da Rusija – kao i mnoge autokracije prije nje – možda blijedi, potkopana vlastitom nespretnom ovisnošću o strahu unutar zemlje.

Izazov Europe sada je nositi se s Rusijom u stanju kaotičnog poricanja, dok se nada da će evoluirati u stanje upravljanog pada. Jedna trajna utjeha mogla bi biti ta da bi, nakon podcjenjivanja potencijala Moskve za zlonamjernost, rizik za Europu bio prenaglašavanje njezinog potencijala kao prijetnje, piše u analizi CNN.