EKSKLUZIVNO ‘Plenković nije imao dovoljnu podršku DORH-a, koji ne zna razliku između lobija i izdaje nacionalnih interesa’

Uoči stotog rođendana Josip Manolić najavljuje nastavak političke aktivnosti i proziva DORH da ne reagira kad su ugroženi nacionalni interesi

MANOLIĆ SMATRA da se to najbolje vidjelo u aferi SMS, čiji je protagonist Milijan Brkić, i u slučaju lobista MOL-a Josipa Petrovića. Misli da su tada državni interesi bili ugroženi te da je DORH trebao reagirati i onda kada politika to nije učinila. Najdugovječniji hrvatski političar najavljuje osnivanje izvanparlamentarnog kluba stogodišnjaka

Premijer Plenković do sada nije imao dovoljno snažnu podršku Državnog odvjetništva koje je trebalo imati više sluha i raspoznavati poslovne lobije od kriminala i nacionalne izdaje. To se pokazalo i kod afere SMS, a posebno se to pokazalo u slučaju Joze Petrovića jer je Jozo Petrović u ime poslovnog lobija provodio izdaju nacionalnih interesa, odnosno bio polazna baza tih interesa, a Državno odvjetništvo protiv njega nije poduzelo korake. Državno odvjetništvo mora postupati i onda kad politika ne reagira, a utvrđeno je da su državni interesi ugroženi”, izjavio je to u ponedjeljak za Nacional Josip Manolić, nekoliko dana prije svog stotog rođendana.

Manolić je posebno naglasio ulogu DORH-a zato što je Plenković tijekom unutarstranačke kampanje u HDZ-u rekao da HDZ mora biti predvodnik u iskorjenjivanju korupcije i kriminala. A svojom izjavom posredno je, kao personifikacije ključnih problema hrvatskog društva, označio protagonista afere SMS Milijana Brkića i Josipa Petrovića, dvije osobe od iznimnog povjerenja bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka. Petrovićev utjecaj oslabio je nakon Nacionalova otkrića afere Konzultantica i pada Karamarkove vlade, ali je nakon toga Brkićev utjecaj čak i porastao. To bi se moglo početi dramatično mijenjati već iduće nedjelje na unutarstranačkim izborima u HDZ-u, koji će, prema Manoliću, učvrstiti poziciju Andreja Plenkovića te se ne očekuju veća iznenađenja.

Također smatra da je izuzetno bitno tko će umjesto Dražena Jelenića doći na mjesto glavnog državnog odvjetnika. Manolić je posve svjestan da o brzini rada pravosudnih institucija često ovise i državnički potezi, kao što o pravosudnom epilogu slučaja Sanader ovise i odnos Vlade s MOL-om i budućnost Ine kao strateške nacionalne kompanije koja bi trebala predstavljati kičmu hrvatskog gospodarstva. Britkost njegova razmišljanja i u stotoj godini, kao i širina znanja i iskustva, razlozi su što se Manolića i danas može smatrati svojevrsnim „mastermindom“ hrvatske politike.

Iako je na pragu drugog stoljeća života, najdugovječniji hrvatski političar ne planira mirovati, nego kaže: “Poslije rođendana završit će jedno poglavlje – prvih stotinu godina mog životnog puta. U sljedećim godinama živjet ću i dalje u ovom našem burnom političkom vrtlogu u kojem sigurno neću mirovati, već ću se uključiti na istoj liniji i istoj orijentaciji koje sam provodio i prvih sto godina. Odmah ću formirati izvanparlamentarni Klub stogodišnjaka jer vidim veći porast broja stogodišnjaka nego u prošlih sto godina, zahvaljujući razvoju medicine koja značajno pridonosi produljenju životnog vijeka.”

Manolić vrlo aktivno prati sve najvažnije političke događaje u zemlji. Smatra da je pobjeda Zorana Milanovića na predsjedničkim izborima utrla put uspjehu SDP-a na parlamentarnim izborima, ali odmah je zamjerio Milanoviću što na svečanost svoje inauguracije nije pozvao ljude koji su najzaslužniji za tu pobjedu, predsjednika SDP-a Davora Bernardića i predsjednike ostalih stranaka koje su ga podržale.

Oni koji znaju kako je važnu ulogu Manolić imao u stvaranju hrvatske države, njegovo mišljenje itekako uvažavaju, a njega samoga smatraju institucijom. Manolić samog sebe nikada nije volio previše isticati jer je njegova pozicija uvijek bila takva da na neki način djeluje iz sjene. Njegovo mišljenje i danas cijene mnogi aktivni i bivši političari jer znaju da sve što Manolić govori, govori isključivo iz pozicije čovjeka koji promišlja što je najbolje za Hrvatsku, potpuno lišen bilo kakvih partikularnih, privatnih ili stranačkih interesa. Manolić ne podržava ni jednu određenu stranku, već političke principe, a stranačke politike uvijek promatra kroz rezultate tih politika u odnosu na hrvatske nacionalne interese. Jednako je zainteresiran i za događaje u SDP-u i u HDZ-u. Njemu je jedino bitno da te stranke vode osobe koje nemaju poveznica s korupcijom i da rade u interesu Republike Hrvatske. Zato u unutarstranačkim borbama podržava i aktualnog predsjednika stranke Andreja Plenkovića nasuprot frakcije Milijana Brkića, kao što je podržao i predsjednika SDP-a Davora Bernardića protiv frakcija koje su ga htjele rušiti.

Milanoviću zamjera što na inauguraciju nije pozvao Bernardića i šefove stranaka koje su ga podržale, a ni njega kao bivšeg premijera pa je razmišljao da mu uzvrati istom mjerom i ne pozove ga na rođendan

Plenkoviću na vanjskopolitičkom planu zamjera “dvoličnost u odnosu na Bosnu i Hercegovinu” jer smatra da smo se “mi kao država obvezali da će hrvatski narod u koaliciji s Bošnjacima činiti okosnicu bosansko-hrvatske politike”. Na unutarnjem planu zamjera mu što se nije na vrijeme obračunao s Milijanom Brkićem.

“Mislim da je Plenković pogriješio u svojim diplomatskim potezima što s onim ljudima i onim kadrovima koji su bili upleteni u aferu SMS nije išao do kraja raščistiti. To je bio moment u kojem je Plenković imao na dlanu mogućnost da očisti HDZ od najagresivnijih i najneprihvatljivijih kadrova u širem biračkom tijelu”, rekao je Manolić u intervjuu Nacionalu krajem prosinca prošle godine. Njegova procjena pokazala se posve točnom jer je sada upravo Milijan Brkić, a ne Miro Kovač kao službeni protukandidat za predsjednika stranke, percipiran kao glavni Plenkovićev oponent i predvodnik suprotne struje na unutarstranačkim izborima.

Manolić je u tom intervjuu također vrlo jasno dao do znanja da je upravo isticanje Milijana Brkića u prvi plan u završnici kampanje bilo među glavnim razlozima poraza predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović. Na pitanje koliko je to predsjednici pomoglo, a koliko odmoglo, Manolić je između dvaju izbornih krugova rekao: “Već se pokazalo u prvom krugu koliko joj je pomogao. Svaki ozbiljniji analitičar sadašnje političke scene može uočiti da se na politiku gospođe predsjednice vidno nanizao najkoruptivniji dio kadrova koje je prokazala afera SMS. To Milanoviću olakšava poziciju.”

I oko situacije u SDP-u Manolić je bio u pravu. U vrijeme najžešćih stranačkih obračuna u SDP-u, kad nitko nije vjerovao da će se Bernardić uspjeti održati, Manolić je bio uvjeren u njegovu pobjedu. Smatrao je da oni koji ruše Bernardića nemaju za to izborni legitimitet. Isto smatra i sada – jedino Bernardić može biti kandidat SDP-a za hrvatskog premijera, što god tko mislio o njemu.

“Bernardić će biti glavni organizator SDP-ove kampanje za parlamentarne izbore. On mora i dalje homogenizirati SDP, a rezultat homogenizacije stranke dat će pozitivan rezultat za SDP i njegove saveznike. On treba držati sadašnje saveznike na okupu jer se i u ovim izborima za predsjednika države tako uspjelo pobijediti”, smatra Manolić.

Ako je i počinio koju pogrešku, Manolić smatra da je Bernardić sposoban iz toga nešto naučiti te da mu nitko ne može osporiti činjenicu da je uspio nadvladati one koji su ga rušili i pametnom izbornom strategijom na izborima za Europski parlament, kao i ključnom podrškom Zoranu Milanoviću na predsjedničkim izborima, osigurati jedinstvo dotad rastrojene stranke, a time i njezinu uzlaznu putanju.

Bitku Zorana Milanovića za predsjednika države Manolić je doživljavao kao presudnu za budućnost i SDP-a i Hrvatske. Još 2. listopada prošle godine Manolić je u izjavi za novinare poručio: “SDP je napravio stratešku platformu da kandidira jednog čovjeka jer se bira jedan predsjednik i iza tog svog kandidata stala je čitava stranka. Stat će čitav SDP, stat će čitav antifašizam i mi možemo u prvom krugu već dobiti pobjedu.”

Manolić je time bio prvi koji je javno rekao da Milanović može pobijediti već u prvom krugu i iskreno ga podržao. Rekao je to u trenutku kad je, prema svim anketama, pobjeđivala bivša predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović koja je tada držala čvrstih 30 posto, dok je Milanović bio na 25. Nijedna anketa glavnih televizijskih kuća ni u danima uoči samih izbora nije Milanoviću davala prednost. No pokazalo se da je iskustvo Josipa Manolića bolje predvidjelo rezultat od anketa.

Kad je riječ o predstojećim parlamentarnim izborima, Manolić smatra da je upravo Milanovićeva pobjeda utrla put pobjedi SDP-a jer će na parlamentarnim izborima “više doći do izražaja SDP-ov savez s HSS-om, Strankom umirovljenika i svima onima koji su se na određeni način svrstali u zajedničku frontu u podršci Milanoviću”. Napomenuo je i da SDP trenutno ima više mogućnosti za koaliranje s manjim strankama. No Manolić je jedan od onih koji ne vide ništa sporno u velikoj koaliciji ako SDP ne uspije formirati Vladu.

“Ja sam već 20 godina zagovornik velike koalicije jer samo velika koalicija može riješiti goruće probleme hrvatskog društva, a Hrvatska time može postati značajan faktor u europskoj politici”, izjavio je u prosincu. Iako nema izravan utjecaj na događaje u strankama, Manolićevo mišljenje cijeni se i uvažava. Njegova riječ naprosto ima težinu, a time i utjecaj na politička zbivanja. U tom smislu može se smatrati da je upravo Manolić započeo proces detronizacije bivšeg predsjednika HDZ-a Tomislava Karamarka, i to kad je s njim ušao u polemiku oko lustracije, rekavši u intervjuu Nacionalu u lipnju 2015. kako bi Karamarko tada najprije sam sebe trebao lustrirati, s obzirom na to da je i sam imao određene poveznice s nekadašnjom UDBA-om.

Manolić je sada ponovno objasnio: “I nakon pomirbe koju je predsjednik Tuđman proveo osnivanjem HDZ-a, neki još uvijek ne shvaćaju da je potezanje pitanja nove lustracije zakašnjelo. Jer smo predsjednik Tuđman i ja smatrali da je pitanje pomirbe bilo jedna vrsta lustracije koja je bila nužna da bi se što više homogenizirao hrvatski nacionalni korpus pred opasnošću koja se nadvila u politici Miloševića i JNA koja je ugrožavala naše nacionalne interese.”

Budući da je značajan dio svog života bio povezan uz tajne službe, kako bivše OZNA-u i UDBA-u, tako i one koje su nastale 90-ih u modernoj Hrvatskoj, Manolić je bio jako dobro upoznat i s Karamarkovim slučajem. Oni koji Manolića doživljavaju isključivo u kontekstu nekadašnjih službi, zaboravljaju da je on veliki dio svog života zapravo bio disident, da je s funkcija u bivšem režimu maknut i otjeran u mirovinu u vrijeme Hrvatskog proljeća, kad mu je bila samo 51 godina.

Manolić sebe prvenstveno smatra političarom i najznačajnije naslijeđe ostavio je upravo u politici, što potvrđuje i činjenica da i danas neizravno utječe na određene političke procese.

Najeksponiraniji je bio u vrijeme stvaranja HDZ-a, ali unatoč tome što je nakon Franje Tuđmana bio najvažniji čovjek u stranci, nije zauzeo neke osobite stranačke funkcije niti je ikada bio imenovan Tuđmanovim zamjenikom. “Tuđman nije volio zamjenike”, izjavio je jednom prilikom. Formalno, Manolić je bio predsjednik Izvršnog odbora HDZ-a, a neformalno – glavni organizacijski mozak stranke. Kasnije su si mnogi drugi pripisivali puno veće uloge no što su ih uistinu imali, ali Manolić se sam nikad nije gurao dokazivati neke velike istine o tome tko ima kakve zasluge, jer ga osobni probici nikada nisu zanimali. Odmah nakon Stjepana Mesića preuzeo je funkciju hrvatskog premijera, i to u periodu od 24. kolovoza 1990. do 17. srpnja 1991. U njegovu mandatu donesen je novi Ustav RH, proglašena je samostalnost, a država se počela pripremati za obranu od agresije JNA dirigirane iz Beograda. Nakon odlaska iz vlade 1991. Manolić je postao šef Ureda za zaštitu ustavnoga poretka, tijela koje je koordiniralo rad tajnih službi, a od 1993. do 1994. bio je prvi predsjednik Županijskog doma Sabora. No u ožujku 1994. Manolić i Stjepan Mesić razilaze se s Tuđmanom zbog njegove politike prema Bosni i Hercegovini i osnivaju stranku Hrvatski nezavisni demokrati. U tadašnjim političkim okolnostima stranka nije imala osobiti uspjeh, ali je predstavljala izraz političke hrabrosti i otpora negativnim aspektima politike koju je HDZ u to vrijeme provodio.

Stoti rođendan Manolić će proslaviti u nedjelju, 22. ožujka, a tom prilikom održat će se svečana proslava u Palači Dverce u Zagrebu. Iako se Manolić još prije nekoliko mjeseci, kad je počela organizacija proslave, šalio kako će ako ne dočeka rođendan, to biti njegova komemoracija, trenutno je puno veći problem koronavirus, odnosno moguća zabrana svih većih okupljanja. Kad je Manolić u pitanju, unatoč tome što po godinama spada u skupinu najugroženiju virusom, on se još uvijek drži dobre stare manire rukovanja sa sugovornicima. Na njegovu proslavu, osim obitelji, najbližih prijatelja i nekadašnjih kolega, pozvani su i predsjednik Zoran Milanović, premijer Andrej Plenković, zagrebački gradonačelnik Milan Bandić, bivši predsjednici Stjepan Mesić i Ivo Josipović, bivša premijerka Jadranka Kosor, ali i brojni drugi predstavnici političkog života u Hrvatskoj. Doduše, Manolić se toliko naljutio na Milanovića zbog načina na koji je organizirao inauguraciju te njega kao bivšeg premijera izostavio s popisa, da je razmišljao uzvratiti istom mjerom. No od toga je ipak odustao – sad se samo čeka Milanovićeva potvrda dolaska na proslavu čovjeka koji ga je prvi javno proglasio pobjednikom.

‘Živjet ću i dalje u ovom našem burnom političkom vrtlogu u kojem sigurno neću mirovati, već ću se uključiti na istoj liniji i istoj orijentaciji koje sam provodio i prvih sto godina’, kaže Manolić

I na zagrebačkog gradonačelnika Milana Bandića Manolić je pomalo ljut, ali iz jednog drugog razloga: “Zato što mi je obećao da se, dok je on gradonačelnik, neće promijeniti ime Trga maršala Tita.” Ipak, svjestan je da su Bandića na to primorale političke okolnosti pa će na to za sada “zažmiriti”. No Manolić kod Bandića ipak cijeni iskreno opredjeljenje za antifašizam i činjenicu da je Bandić danas jedan od rijetkih političara koji nemaju problema s isticanjem tog stajališta. Antifašizam je bio i ostao polazišna osnova Manolićeva političkog djelovanja. U vrijeme kad je s prvim hrvatskim predsjednikom Franjom Tuđmanom osnivao HDZ, podrazumijevalo se da je antifašizam u temeljima njihova programa, kao i u temeljima hrvatske države koju su zajedno stvarali.

A Republike Hrvatske u današnjim granicama ne bi bilo da nije bilo antifašističke borbe i AVNOJ-a kojim su te granice određene, što je zapisano i u hrvatskom Ustavu.

Počeci Manolićeva budućeg antifašističkog puta bili su zacrtani već njegovom buntovnom mladošću. Već 1937., kao 17-godišnjak, postao je potpredsjednik i vođa omladinske sekcije u bjelovarskom Kulturno-prosvjetnom klubu koji je djelovao u okviru tamošnje sindikalne organizacije, a 1938. izabran je i za potpredsjednika bjelovarskih kožaraca u sklopu URS-ovih sindikata. Nakon štrajka kožarskih radnika otpušten je s posla pa odlazi u Zagreb, a odande ubrzo u Novu Gradišku, gdje se ponovno aktivirao u URS-ovim sindikatima sve do zabrane njihova djelovanja 1940. godine. Rat između Njemačke i Jugoslavije zatekao ga je u Slavoniji kao vojnog bjegunca pa se, bojeći se političkog progona i hapšenja, vratio u Zagreb, gdje je ipak u svibnju 1941. uhapšen pod optužbom da je s drugovima iz Nove Gradiške sudjelovao u distribuciji komunističkih letaka i pripremanju pobune protiv ustaške vlasti. I nakon izlaska iz zatvora u rujnu 1941. Manolić je nastavio antifašističko djelovanje, najprije ilegalno u Zagrebu. Manolić kaže da neki ne razumiju da je ilegalni pokret u Zagrebu isto bio partizanski. Izlaskom na oslobođeni teritorij njegov se djelokrug proširio na čitavu Hrvatsku. No nakon smjenjivanja Andrije Hebranga i ostalih hrvatski orijentiranih pojedinaca u vrhu KPH, i sam je smijenjen s dužnosti i upućen na politički rad u okrug Bjelovar, a potkraj 1944., po osnivanju Ozne, određen je u njezin sastav gdje je ubrzo došao u sukob s velikosrpskim šovinistima u bjelovarskoj Ozni i u proljeće 1946. naprasno je smijenjen s dužnosti i povučen u Zagreb, odakle je upućen u Beograd na Vojno-političku akademiju. Po povratku s Akademije 1948. godine postavljen je za načelnika Odjela za izvršavanje kaznenih sankcija u tadašnjem MUP-u Hrvatske i u 12 godina na toj funkciji inicirao radikalnu liberalizaciju tadašnjeg sustava izvršenja kazni uspostavnom kaznionica poluotvorenog i otvorenog tipa, poput one u Valturi. U njegovoj nadležnosti bila je i briga o kardinalu Alojziju Stepincu kojeg je tadašnja vlast zatvorila. Nakon objave presude Stepincu, Manolića je u svoj kabinet pozvao tadašnji ministar Stevo Krajačić koji ga je pozvao da upravo on bude osoba koja će iz istražnog zatvora u Petrinjskoj ispratiti Stepinca na izdržavanje kazne u Lepoglavu. “Prihvatio sam taj zadatak ne sluteći da će me njegovo izvršenje ‘obilježiti’ za cijeli život, da ću ja u dijelu hrvatske javnosti pedeset godina kasnije biti stigmatiziran kao Stepinčev tamničar”, rekao je kasnije Manolić koji ističe da se prema Stepincu postupalo humano te da je bio u posebno povlaštenom režimu kućnog reda. Kad je u novije vrijeme počela desničarska hajka tijekom koje se čak tvrdilo da je Manolić trovao Stepinca, očekivao je da će ga Kaptol zaštititi od takvih neutemeljenih laži. Štoviše, rekao je: “Kaptolu sam zamjerio što nije odlikovao ljude koji su u onom sistemu humano i pažljivo postupali prema preuzvišenom Stepincu.“

Godine 1960. Manolić se vratio svom prijašnjem, policijskom poslu i postao načelnik Sekretarijata unutarnjih poslova grada Zagreba, a uz rad je studirao i diplomirao na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Na parlamentarnim izborima 1965. izabran je za zastupnika u Saboru SRH, zalagao se za reformu političko-administrativne podjele Hrvatske, kao i za reformu cjelokupnoga zakonodavstva u Hrvatskoj i SFRJ. Međutim, saborski mandat mu je nasilno prekinut 1971. u nesmiljenom obračunu tadašnjeg režima s Hrvatskim proljećem, oduzete su mu sve funkcije i isključen je iz Saveza komunista.

Bio je prisiljen otići u mirovinu u 51. godini života. Događaje oko Hrvatskog proljeća doživio je, kako je jednom rekao, kao sukob hrvatstva i jugoslavenstva, ali “ne i hrvatskog nacionalizma, jer ja nikada nisam mrzio ljude zato što su bili druge nacionalnosti, vjere ili rase”. Kao i ostalim sudionicima Hrvatskog proljeća, oduzet mu je pasoš i zabranjeno svako javno djelovanje pa je bio onemogućen i u pokušaju da otvori odvjetničku kancelariju, tako da je od 1971. pa do 1989. živio u političkoj pa i cjelokupnoj životnoj izolaciji, družeći se isključivo sa svojim istomišljenicima i ostalim stradalnicima iz 1971.

Političke okolnosti potkraj 80-ih dovele su do novog aktiviranja i bliske suradnje Josipa Manolića, Franje Tuđmana i cijele grupe ljudi koja se angažirala oko stvaranja HDZ-a kao novog političkog pokreta. Manolić je u tome igrao presudnu ulogu, kao i u stvaranju samostalne, suverene i neovisne Republike Hrvatske.

Svoj politički i životni put najbolje je sam opisao u svojim knjigama: “Josip Manolić: intervjui i javni nastupi 1989.-1995.” (MISL, 1995.), “Politika i domovina: moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku” i “Špijuni i domovina: moja borba za suverenu i socijalnu Hrvatsku” (Golden marketing-tehnička knjiga, 2015. i 2016.).

Komentiraj