EKSKLUZIVNO: ‘Kako je Šeks izjednačio Tuđmana, Budišu i Veselicu s jednim ubojicom, provalnikom i lažljivcem’

EKSKLUZIVNO: Zdravko Mustač, nekadašnji šef jugoslavenske Udbe, teško optužuje ‘tvorca hrvatskog pravosuđa’ Vladimira Šeksa da je uz pomoć ubojica i prevaranata orkestrirao njegov kazneni progon

Zdravko Mustač detaljno opisuje kako je Vladimir Šeks 1994. nagradio Božu Vukušića, ubojicu siromašnog Bosanca, gastarbajtera na njemačkim bauštelama, potpisujući službeno rješenje u ime Vlade RH u kojem konstatira da je takvo prljavo ubojstvo počinjeno ‘u ime Hrvatske’, pa na temelju toga Mustač zaključuje da njegova ‘doktrina’ pravda terorizam i ‘radi majmuna od Sabora’

Bože Vukušić, rođen 10. travnja 1962. u Šestanovcu, građevinski tehničar, u Splitu je 1982. provalio u privatni stan i ukrao jednu ogrlicu, prsten te zlatno i srebreno posuđe. Pobjegao je u Njemačku prije suđenja. Presudu splitskog suda donio je sudac Mlađan Prvan. Čim se našao u Karlsruheu (8. 4. 1983.), Vukušić je podnio zahtjev za azil navevši da je „u listopadu 1982. u Jugoslaviji protiv njega pokrenut postupak zbog izrugivanja državi“ (citirano iz njemačke sudske presude Vukušiću). Politički azil odobren mu je 2. 11. 1983.

Nedugo po dolasku u Njemačku organizirao je ubojstvo Jusufa Tatara, pomoćnog građevinskog radnika (7. 8. 1983.). Vukušićevi motivi za ubojstvo bili su uvjerenje da je Tatar bio agent Udbe i osveta za ubojstvo Stjepana Đurekovića (koje se dogodilo 28. 7. 1983.).

(„Tatar je kriminalističkoj policiji u Karlsruheu davao informacije i za to bio plaćen. Uz njegovu pomoć su razriješeni mnogi kriminalistički slučajevi krađe koje su većinom počinili jugoslavenski državljani. Vukušić i drugi Hrvati koji su živjeli u Karlsruheu bili su mišljenja da je Tatar bio agent Udbe, međutim glavna rasprava nije potvrdila te pretpostavke“ (citirano iz presude njemačkog suda Vukušiću.)

Vukušić i supočinitelj osuđeni su na kazne doživotnog zatvora presudom od 1. 6. 1984. U zatvoru je bio od 10. 8. 1983. do 27. 3. 1991. Vlasti su zatvoreniku Vukušiću dopustile da razvije suradnju s glasilima hrvatske političke emigracije u Njemačkoj i u svijetu (Nova Hrvatska, Hrvatski tjednik i dr.) i sa samim emigrantskim organizacijama. Hrvatski državotvorni pokret Nikole Štedula imenovao ga je pročelnikom Odjela za politička pitanja i čelnikom središnjice HDP-a 1. 10. 1987.

Za zatvorenika Vukušića bio je zadužen, kao vodeći oficir, Thomas Baumgartner, predstavljen kao inspektor BLK-a (bavarska kriminalistička policija). Metodologija je poznata i, sa stanovišta odgovarajućih institucija, ne samo njemačkih, opravdana i racionalna. Doživotni zatvor u Njemačkoj u pravilu traje 15 godina – do uvjetnog otpusta.

Vukušić bi bio oslobođen izdržavanja zatvorske kazne najkasnije 1998. godine. Politički afirmirani Hrvat – emigrant, dokazan ubojstvom „udbaša“, u dobi od 36 godina bio bi perspektivno obavještajno uporište BLK-a ili BfV-a (Služba za zaštitu ustavnog poretka), dragocjen za kontrolu hrvatskih ekstremističkih organizacija na tlu SR Njemačke.

 

Dok su Budiša, Tuđman i Gotovac brojili zatvorske dane, ‘Kolega’ Šeks je za šankom birtije u Osijeku povjerljivo komunicirao s Udbom. Imao je sreću što ga nije sreo kakav Vukušić s ‘političkim’ motivom borbe za NDH

 

Međutim, događanja u Jugoslaviji, osobito od 1990. godine nadalje, osamostaljivanje Hrvatske i ratni sukobi prirodno jačaju interes SR Njemačke za te procese. Politički pejzaž zapadnog Balkana se mijenja. Nove vlasti u Hrvatskoj širom otvaraju vrata povratku političkih emigranata. Njemačko tlo se prazni od emigrantskih organizacija. U istoj mjeri prestaje interes unutarnjih sigurnosnih službi SR Njemačke za te strukture i njihove istaknute aktiviste. Ali obavještajni potencijal ovakvih zanimljiv je za BND, službu koja se bavi obavještajnim poslom u njemačkom inozemstvu. Isplati se kockati na već „pečene“ – poneki se dovine do zanimljive pozicije. Uvijek mu se može prići.

Bože Vukušić se iz zatvora 7. 9. 1990. obratio pismom predsjedniku Tuđmanu. Tako, uz ostalo piše: „Slobodu Hrvatske bio bih spreman da branim na svim vrstama bojišta jednako savjesno s perom u ruci na razini tzv. Promidžbenog rata, kao i s puškom u ruci držeći stražu na Drini.“

ZA Vukušićevo oslobađanje iz zatvora zalagalo se Hrvatsko društvo političkih zatvorenika iz Zagreba. U članstvo društva primljen je 1. 9. 1990., još za boravka u zatvoru (prema potvrdi društva od 13. 4. 1994. koju je netko nečitljivo potpisao u zamjenu za predsjednika HDPZ-a Đuru Pericu – u prilogu).

Rješenjem Ureda za strance grada Mannheima od 14. 3. 1991. Bože Vukušić je protjeran iz SR Njemačke. Prinuđen je i da se odrekne stečenog prava na azil (V. dopuna žalbe Vukušića od 19. 4. 1994. – u prilogu).

Sedam mjeseci po izlasku iz zatvora, u listopadu 1991., s presudom za ubojstvo koja nije ukinuta, Vukušić stupa u radni odnos s Ministarstvom unutarnjih poslova Republike Hrvatske na radno mjesto ovlaštene službene osobe Službe za zaštitu ustavnog poretka (SZUP). Inicijator ove prekrasne akvizicije je Vice Vukojević, tada pomoćnik ministra UP-a. No protuzakonit prijem u Službu potpisao je Jerko Vukas, šef SZUP-a. Vukas je bio i svjedok na suđenju Mustaču i Perkoviću u Münchenu, tada veleposlanik RH u Iraku. Iz njegova svjedočenja zapažene su dvije stvari. Peteročlanom sudskom vijeću (senatu) obratio se ovim uvodnim riječima: „Molio sam se dragom bogu za sve vas!“. Na pitanje obrane o nezakonitom prijemu Bože Vukušića, pravomoćno osuđenog po njemačkom sudu zbog ubojstva, u SZUP-u (po nazivu identičnom njemačkom BfV-u), njegova ekselencija hrvatski veleposlanik izjavila je: „Za mene je to bila Vukušićeva referenca za prijem!“.

U prosincu 1991. Drinjanin mlađi nije otišao s puškom u ruci čuvati stražu na Drini. Po ovlaštenju Jerka Vukasa, sa službenom iskaznicom zaštitnika ustavnog poretka RH, i s novcem specijalne blagajne SZUP-a, otputovao je službenim automobilom u Split. Tu, iz centra SZUP-a Split, organizirao je otmicu Petra Gudelja i, uoči Božića 1991., otmicu Blagoja Zelića. Šest mjeseci kasnije organizirao je otmicu Ivana Lasića iz Bosne i Hercegovine. Gudelj je bio suradnik Službe državne sigurnosti SRH, Zelić načelnik splitskog centra SDS SRH, a Lasić načelnik uprave za emigraciju SDB SSUP-a SFRJ. U to vrijeme sva trojica umirovljenici. Slučaj je manje-više jasan, ali je istina sudski zataškana i do danas je ostala zvanično nepriznata.

U vremenu između otmice Zelića i otmice Lasića, 21. 4. 1992., Vukušić podnosi zahtjev za priznanje mirovinskog staža u dvostrukom trajanju za 7 godina, 7 mjeseci i 17 dana koliko je proveo u njemačkom zatvoru. Zahtjev je podnio, na tipskom obrascu, administrativnoj komisiji Vlade Republike Hrvatske pozivajući se na Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika (zahtjev u prilogu).

Zahtjevu je priložio njemačku presudu i otpusnicu kao „dokaz o svojstvu političkog zatvorenika.“

Vukušić u zahtjevu tvrdi: „…osuđen sam u političkom procesu…“. Dakle, on ocjenjuje da je sud SR Njemačke organizirao i nad njim proveo političko suđenje. Administrativna komisija Vlade RH odbila je Vukušićev zahtjev kao neosnovan rješenjem od 8. 3. 1994. zato „jer se kazneno djelo ubojstva ne može načelno smatrati borbom za samostalnu hrvatsku državu.“ Rješenje je potpisao predsjednik komisije, ministar Ivan Parać (rješenje u prilogu).

Idućeg mjeseca, 14. 4. 1994., Vukušić podnosi žalbu protiv rješenja Administrativne komisije drugostupanjskoj komisiji Vlade RH. Između ostalog piše, i laže Komisiji, da je „početkom travnja 1983. morao iz Hrvatske (Splita) pobjeći u SR Njemačku, kako bi izbjegao uhićenje i suđenje zbog svoje protujugoslavenske i protukomunističke novinarske djelatnosti“ i da je „ubijeni Jugoslaven Jusuf Tatar dokazani suradnik jugoslavenske i njemačke tajne službe“ (žalba u prilogu).

Dana 19. 4. 1994. Komisiji je uputio dopunu žalbe. Prilaže „dokaz da je u SR Njemačkoj osuđen presudom Državnog suda u Karlsruheu br. I KS 12/83 od 01. 06. 1984. iz čisto političkih razloga, tj. poradi borbe za samostalnu hrvatsku državu.“

Drugostupanjska komisija Vlade RH za rješavanje prava bivših političkih zatvorenika rješenjem od 30. 6. 1994. ‘priznala je Boži Vukušiću u mirovinski staž kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju vrijeme u kojem je bio lišen slobode…’ a potpis je stavio Šeks

 

Dokazom smatra pismo ministra pravosuđa Baden-Württemberga ministru unutarnjih poslova iste pokrajine „gdje se doslovce kaže: ubojstvo Tatara, koji je važio za uhodu njemačke policije i jugoslavenske tajne službe, uslijedilo je iz političkih razloga…“ (citat ministra je Vukušićev, dopuna žalbe je u prilogu).

Ovlaštena službena osoba SZUP-a, Vukušić, lažljivac je koji ne preže da laže i vladi RH. On jest ubojica Jusufa Tatara iz subjektivnih političkih motiva. Ubojstvo jest „uslijedilo iz političkih razloga“ samog ubojice, kao što i piše pokrajinski ministar pravosuđa.

Ali Državni sud SR Njemačke nije osudio Vukušićeva politička uvjerenja, njegov politički otpor niti njegovu političku borbu za samostalnu hrvatsku državu. Nije ga kaznio zatvorom zbog toga. Emigrantske organizacije koje su se političkim metodama borile za državnu samostalnost imale su u SR Njemačkoj, a slične imaju i danas, slobodu legalnog organiziranja i rada. Uostalom, kada bi se politička uvjerenja kažnjavala zatvorom, Vukušić nikada ne bi dobio pravo na politički azil.

Osim toga, zar bi ministar pravosuđa poslao ministru unutarnjih poslova dokument kojim optužuje njemački državni sud za vođenje „političkog procesa“ ili za zatvorsko kažnjavanje optuženika zbog njegovih političkih uvjerenja, političkog otpora ili zbog političke borbe za samostalnu hrvatsku državu? Ministar ne bi tako reagirao čak i kad bi to bila istina.

Ubojstvo nije oblik političke borbe dopustiv po njemačkom pravu, a nije ni po hrvatskom, kao što je ispravno zaključio ministar Ivan Parać sa svojom administrativnom komisijom. Vukušić nije bio „politički zatvorenik“ i nije bio žrtva njemačkog pravosuđa.

Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika donesen je da se hrvatskim državljanima koje su jugoslavenske vlasti bile lišile slobode iz političkih razloga svojstvenih tom režimu, osigura određeno obeštećenje u obliku mirovinskog staža i novčane nadoknade. Zakon utvrđuje to pravo političkim zatvorenicima kao pravo žrtve.

Vukušić nije zatvorenik ni žrtva Jugoslavenskih vlasti, a nije ni njemačkih. Sve to, recimo, Bože Vukušić nije znao, a kao građevinski tehničar nije ni morao znati.

Recimo da to nisu znali ni u Hrvatskom društvu političkih zatvorenika, premda je teško u to povjerovati. Oskvrnuli su dignitet svoje političke borbe izjednačavajući svoja uvjerenja s Vukušićevim ubojstvom. Sve je dakle na prodaju za neku korist, pa i čast Društva i svih političkih zatvorenika, uključivo i onih koji nisu bili članovi Društva i nisu koristili pravo duplog umirovljeničkog staža osiguranja. Drugostupanjska komisija Vlade Republike Hrvatske za rješavanje prava bivših političkih zatvorenika rješenjem od 30. 6. 1994. poništila je rješenje Administrativne komisije i „priznala Boži Vukušiću u mirovinski staž kao staž osiguranja u dvostrukom trajanju vrijeme u kojem je bio lišen slobode…“.

 

Vukušićevo ubojstvo ‘keramičara’ koji u novogradnjama polaže pločice po zidovima i podovima, Šeks nagrađuje, u ime građana RH, petnaestogodišnjim radnim stažem i novčanom naknadom

 

U obrazloženju rješenja kao ključni razlog prihvaćanja žalbe stoji: ‘’…s obzirom da je kazneno djelo zbog kojeg je (Vukušića) porotni sud državnog suda u Karlsruheu, SR Njemačka osudio na doživotnu zatvorsku kaznu, isključivo politički motivirano, kao i sve okolnosti vezane za taj slučaj, a to je i borba za slobodnu i samostalnu hrvatsku državu, te s obzirom da Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika nigdje ne isključuje neke od oblika borbe za samostalnu hrvatsku državu, prvostupanjska komisija je pogrešno primijenila taj zakon.’’

Rješenje je svojim raspjevanim potpisom visokim osam centimetara potpisao predsjednik komisije Vladimir Šeks (rješenje od 30. 6. 1994. u prilogu.)

Zakon o pravima bivših političkih zatvorenika u članku 2. propisuje:

‘’Političkim zatvorenikom u smislu ovog zakona smatra se hrvatski državljanin… ako je radi svojih političkih uvjerenja ili političkog otpora i borbe za samostalnu hrvatsku državu bio lišen slobode u razdoblju od 1. prosinca 1918. godine do 8. listopada 1991. godine.’’

NAPOMENE:

– Nije istina da „zakon ne isključuje neke od oblika borbe za samostalnu hrvatsku državu.“ Zakon dopušta politički otpor i borbu. Šeksovo tumačenje zakona je flagrantno arbitrarno. Ono je u suprotnosti s Ustavom RH, protivno je i Kaznenom zakonu jer ubojstvo ne prestaje biti kazneno djelo ni onda kad je motivirano borbom za čuvanjem samostalnosti države. Kazneni zakon ne predviđa takvu koncesiju.

Zakon ne može ni retroaktivno dati legalitet ubojstvima kao dopuštenom obliku borbe za državnu samostalnost niti to iz zakona slijedi.

– Šeksova doktrina tumačenja predmetnog Zakona može opravdati svaki terorizam: politička ubojstva, otmice zrakoplova, ubojstva ambasadora, postavljanje eksplozivnih naprava u ugostiteljske objekte na hrvatskoj obali Jadrana, ubacivanje ustaških oružanih bandi na državni teritorij Jugoslavije. Šeks nagrađuje ubojicu siromašnog Bosanca, gastarbajtera na njemačkim bauštelama. U ime Hrvatske! Ništa od toga ne spada u oblike političkog otpora i borbe, ma koliko bila snažna politička uvjerenja počinilaca.

– Šeks razumije unutarnje obračune emigrantskih ekstremista zbog međusobnih sumnjičenja na suradnju s Udbom kao oblik borbe za Hrvatsku. Opći je stereotip kako je „Udba svoje likvidacije predstavljala kao obračun među emigrantima.“ Međutim, slučaj s ubojstvom Tatara pokazuje da se radi o obrascu koji je inherentan ekstremistima. Po Šeksu to je poželjni oblik političke borbe. Vukušićevo ubojstvo „keramičara“ koji u novogradnjama polaže pločice po zidovima i podovima Šeks nagrađuje, u ime građana RH, petnaestogodišnjim radnim stažem i novčanom nadoknadom.

– Šeks mijenja značenje Zakona o pravima bivših političkih zatvorenika da bi nagradio jednog mladog filoustašu, sprda se sa Zakonom i time pravi majmuna od Hrvatskog sabora kojim je i sam u određeno vrijeme bio predsjedavao. Šeks, dakle, čini ono što dvadeset godina kasnije čine suci Vrhovnog suda, Ustavnog suda i pojedinih županijskih sudova kada mijenjaju značenje Zakona o pravosudnoj suradnji u kaznenim stvarima s državama članicama Europske unije. Preuzimaju funkciju zakonodavne vlasti kako bi omogućili kazneni progon dvojice hrvatskih državljana – „udbaša“. Usuđuju se napraviti majmuna od Hrvatskog sabora i njegova Zakona da bi to postigli.

Moguće je identificirati tri razloga za to. Njihov učinak vjerojatno je bio sinergijski, tj. kombiniran. Prvo, u datim okolnostima, involvirani dio kaznenog sudstva htio je kompromitirati tada vladajući SDP, a osobito premijera Zorana Milanovića na temi lex Perković. Drugo, europski uhidbeni nalog protiv Perkovića i mene izdala je SR Njemačka, a ne npr. Malta. Inkriminirano je ubojstvo netipičnog, razvikanog hrvatskog emigranta koji je javno percipiran kao autentični borac za hrvatsku stvar (Đureković je bio visoko plaćeni vojni špijun njemačkog BND-a koji je po nalogu te službe pobjegao u SR Njemačku programiran da bude lider Hrvatskog narodnog vijeća.). I treće, sveprisutni generalizirani stereotip o Udbi, sličan patološkim stereotipima o Srbima, „pravoslavcima“, partizanima, komunistima, Rusima, Židovima, antifašistima, NOB-u… Toliko toga što polarizira građane ove zemlje.

Može li netko iznaći četvrti razlog kao pravi razlog za kršenje ZPS-a kako bi se izručio Perković? Dakako, osim blesavosti svih involviranih sudaca svih sedam godina (već) – što ipak nije realno.

Svih trideset (već) godina kadrovski factotum ključnih pozicija visoke sudbene vlasti je Vladimir Šeks. Može samo čuditi da se bivši udbaški „špicl“ drži na političkoj površini HDZ-a već trideset godina, dok su davno već sišli s pozornice svi oni koje je Služba vodila u obradama, kazneno progonila i koji nikad nisu bili njeni suradnici. Stranka je ta koja je Šeksu omogućila da se preobrazi u instituciju. Nikakvo čudo što je dio hrvatske sudbene vlasti zapušten kao dvorište seoskog pijandure.

Sudbena vlast u vrijeme Jugoslavije bila je poštenija upravo u temeljnoj vokaciji. Suci su slijedili zakone onakve kakvi su bili. Nisu ih prepravljali.

– Nagrađujući Vukušića, Šeks osuđuje Saveznu Republiku Njemačku kao državu čije pravosuđe zatvorom kažnjava politička uvjerenja. Možda si to može dopustiti kakav kreten s ruba hrvatskog društva. Ali rodonačelnik hrvatskog sudstva – ne bi smio.

Šeks je 19. 1. 2016. svjedočio na suđenju Mustaču i Perkoviću (putem videolinka). Uslijedilo je i pitanje obrane o tome kako je kao predsjednik Komisije hrvatske vlade odobrio mirovinski staž za zatvorsku kaznu koju je njemački sud dosudio Boži Vukušiću za počinjeno ubojstvo. Šeks je kraće vrijeme šutio pa ga je predsjednik senata, sudac Manfred Dauster upitao: „Jeste li razumjeli pitanje?“. Pisar hrvatskog Ustava nastavio je šutjeti zagledan u vrh svoje lijeve cipele. Dauster je ponovio pitanje: „Možete li dati odgovor?“ (Dausteru je jasno da je Šeks izjednačio njemačko pravosuđe s jugoslavenskim).

 

Stranka je ta koja je Šeksu omogućila da se preobrazi u instituciju. Nikakvo čudo što je dio hrvatske sudbene vlasti zapušten kao dvorište seoskog pijandure’, piše Mustač

 

Odgovor je bio (citirano iz mojeg zapisa sa suđenja): „U prijevodu Vukušićeve presude stoji da je kazneno djelo učinio iz politički motiviranih razloga. Implicite stoji u njemačkoj presudi da je djelo učinio iz svojih političkih motiva. Odluku je donijela Komisija. Svi razlozi osim motiva su komisiji bili irelevantni.“ Da, da – odluku je donijela „Komisija“.

Dakle, to je to: hrvatski motiv opravdava svaki zločin. Još ti daju dvostruki staž. Lex Šeks. (Zašto „pisar“? Zato što je predsjednik Franjo Tuđman autor hrvatskog Ustava. I zato što bi preambula Ustava po političkom senzibilitetu Vladimira Šeksa bila bitno drukčija. Hrvatski identitet našeg Ustava sadržan je u njegovoj preambuli i ni u čemu drugom.)

Ne, nije Šeks loše razumio zakon. On je svjesno manipulirao njime kako bi pogodovao Vukušiću kao aktivnom neoustaši. Političke preferencije Šeksa bile su presudne.

Sabor može donositi zakone kakve hoće. Njihovo značenje ionako pragmatički tumače oni koji u konkretnim postupcima primjenjuju zakone. Na velikoj skali to se događa i sa Zakonom o pravosudnoj suradnji. Zakoni drumom suci šumom.

– Nije Vladimir Šeks zloupotrebom Zakona i svoje državne funkcije izjednačio samo dva različita državnopravna poretka i njihova pravosuđa. Priznajući Vukušiću status političkog zatvorenika, izjednačio je autentične političke zatvorenike kao što su, primjerice, D. Budiša, I.Z. Čičak, V. Gotovac, S. Mesić, F. Tuđman, M. Veselica s jednim lažljivcem, provalnikom i ubojicom. Dok su ovi brojili svoje zatvorske dane, „Kolega“ Šeks je za šankom birtije u Osijeku povjerljivo komunicirao s Udbom. Imao je sreću što ga u prostoru i vremenu nije sreo kakav vukušić s „političkim“ motivom borbe za Nezavisnu Državu Hrvatsku i granicu na Drini u usijanoj tikvanji. Bez obzira na to jesu li Tuđman, Mesić, Gotovac i drugi neosporni politički zatvorenici bili članovi Hrvatskog društva političkih zatvorenika ili to formalno nisu bili, nije na čast tom Društvu što su čovjeka kakav je Bože Vukušić priznali za „punopravnog člana“. Društvo je time profaniralo svoj dignitet.

Komentiraj