EKSKLUZIVNI DOKUMENTI: Kako je Šeks od ‘Kolege’ postao ‘Dejan’ i što je Službi državne sigurnosti 1981. rekao o Tuđmanu

Objavljeno u Nacionalu br. 1046, 08. svibanj 2018.

Ekskluzivni dokumenti otkrivaju da je Vladimir Šeks 1981. Službi državne sigurnosti u Osijeku dao informacije o Franji Tuđmanu, ali i da je još krajem 70-ih Službi davao informacije pod kodnim imenom ‘Dejan’. U tim informacijama spominje braću Veselica, Dafinku Večerinu, Milovana Đilasa pa i Mesića

U Zagrebu postoji grupa koja je inicirala ideju da treba napraviti jednu ideološku platformu koja bi bila u skladu s Ustavom i pozitivnim zakonskim propisima. Ljudi koji bi bili uz tu platformu, teško bi, gotovo nemoguće mogli biti krivično ili prekršajno gonjeni. Ta bi se grupa borila za ljudska prava i slobode i demokratizaciju života i rada u Jugoslaviji, a posebice u SR Hrvatskoj. Ključna, centralna ličnost trebao bi biti Tuđman Franjo, obzirom da je on general znanstvenik i da već uživa ugled u opozicijskim krugovima od 1971. godine. Budući da je ponovno suđen i opet se pokazao kao beskompromisni borac, da je pisao svim mogućim stranim časopisima i da je kao takav stekao afirmaciju, rukovodeća uloga treba pripasti njemu. Svojim autoritetom privukao bi i druge znanstvene radnike, koji bi dali doprinos pri realizaciji ove ideje.”

Tu je informaciju o postojanju neformalne političke grupe na čelu s Franjom Tuđmanom Službi državne sigurnosti u Osijeku početkom 1981. dao Vladimir Šeks, tada 38-godišnji odvjetnik iz Osijeka koji je tvrdio da mu je to rekao Slobodan Budak. To što im je Šeks rekao, Služba je i snimila te je o tome postojao tonski zapis na magnetofonskoj vrpci. Da bi stvar bila zanimljivija, Šeks se u tom trenutku nalazio u pritvoru u osječkom zatvoru zato što je mjesec dana ranije u pijanom stanju u gostionici “Gaj” govorio kako je JNA slabo organizirana, da je general Franco imao bolju armiju, a Hitler bio pravi idejni vođa, što je bio tek jedan od brojnih incidenata koje je u to vrijeme priređivao na javnim mjestima. Prethodno je, također u jednoj gostionici, bio izjavio kako je “ovo društvo trulo, zajedno s policijskim i pravosudnim organima”, a zbog vožnje u pijanom stanju bila mu je oduzeta pa vraćena vozačka dozvola. Policija i Služba državne sigurnosti iz nekog su razloga te njegove incidente tolerirale, iako se Šeks službeno nalazio pod njihovom obradom. Možda zbog činjenice da je Šeks bio i njihov pouzdanik odnosno suradnik koji im je pod kodnim imenom “Kolega” tijekom 1974. davao informacije o ključnim hrvatskim nacionalistima iz vremena Hrvatskog proljeća koji su bili s osječkog područja, što je Nacional nedavno objavio. No izjava u kojoj je veličao Hitlera i Franka bila je previše čak i za nekoga tko bi uživao zaštitu Službe pa je Šeks s krivičnom prijavom odveden u pritvor koji mu je određen na mjesec dana. Nakon samo tjedan dana pritvora, Šeks je samoinicijativno tražio sastanak s djelatnicima Službe državne sigurnosti. O tome govori informacija broj 229 Službe državne sigurnosti – Centar Osijek od 27. travnja 1981. u kojoj stoji:

“Dana 22. 4. 1981. godine na prijedlog Šeks Vladimira (POO) odvjetnik iz Osijeka, koji se nalazi u Okružnom zatvoru u Osijeku, od 13. 4. 1981. g. zbog počinjenih kriv.djela iz čl. 133 KZ SFRJ, ostvaren je kontakt između njega i operativnog radnika Centra SDS Osijek, Anić Đure. Iz razgovora koji je snimljen na magnetofonsku vrpcu, iznosimo najinteresantnije detalje. Prema njegovim riječima oko 10. 4. 1981. g. nazvao ga je i posjetio Slobodan Budak, iz Zagreba”.

Šeks je s Budakom imao kontakt još od sredine 70-ih, s njim je bio povezan i preko odvjetnice Dafinke Večerine.

U nastavku informacije stoji kako je Budak Šeksu u tajnosti saopćio kako postoji neformalna grupa na čelu s Franjom Tuđmanom koja bi se trebala boriti za demokratizaciju. Nakon toga u uvodu citiranog dijela, slijedi ključni dio informacije u kojem zapravo Šeks sebe predstavlja kao čovjeka koji bi mogao biti veza toj Tuđmanovoj grupi za područje Slavonije.

“Obzirom da je veza sa provincijom, naročito sa Slavonijom dosta slaba, Budak je htio da se poveže sa Šeks Vladimirom, koji je trebao sondirati slavonski teren i prikupiti ljude koji su ideološki ostali na pozicijama koje su izgradili 1971. godine. Ti ljudi moraju biti ozbiljni i sposobni, a ideja se ne smije provaliti. Grupa vrhunskih intelektualaca, na čelu sa Supekom prati razvoj situacije i priprema materijal s kojim će obavjestiti međunarodnu javnost. Oko te ideološke platforme moraju se sakupiti ljudi koji uživaju međunarodni ugled i koji su stekli punu afirmaciju kao protivnici načina života i rada u SFRJ“, stoji u informaciji te se navodi da bi potpisnici te ideje praktičnim primjerima pokazali kako se krše prava i slobode u SFRJ. O tome na koje bi se ljude s područja Slavonije i Baranje ta grupa mogla osloniti, Službi je otkrio Vladimir Šeks koji je naveo Dragu Trošelja i Stipu Jukića iz Našica, Antuna Vrtarića i Rudija Šimića iz Đakova te neke ljude iz DIK-a “Đurđenovac”. U informaciji se dalje navodi kako će se Šeks oko te grupe angažirati, ali i što traži zauzvrat: “On bi sve trebao organizirati, a nas će obavijestiti da budemo u toku te akcije, ali nudeći nam suradnju, predlaže da za uzvrat kod javnog tužioca Kurtovića, pokušamo ishoditi da se goni prekršajno, a ne krivično, jer krivično djelo koje je on napravio je takvo da se može kvalificirati i kao prekršaj, jer se radi o ispadima koji su se zbili u krčmi i pod uticajem alkohola.”

Izvještaj koji potpisuju djelatnici osječkog Centra Službe državne sigurnosti Zdravko Pejić i Đuka Anić zaključuje da istinitost podataka koje je Šeks naveo treba ispitati te da je u tijeku provjera je li Slobodan Budak bio u Osijeku kod rođaka Mate Smoljana.

Kako se navodi u sljedećim informacijama, Šeks je u pritvoru ostao punih mjesec dana, do okončanja istražnog postupka, a nakon toga je putem svog odvjetnika Damira Stropačkog također “pokušao iznuditi da se krivična djela po članu 133 KZ SFRJ, a koje je Šeks počinio, prekvalificiraju u prekršaj”. Incident u gostionici “Gaj”, gdje je veličao Hitlera i Franca ipak nije prekvalificiran u prekršaj i Šeks je nakon nekoliko godina sudskog postupka osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju nekoliko mjeseci. U tom se postupku Šeksu zapravo sudilo zbog triju različitih incidenta koja je počinio na javnim mjestima. Jedan od njih zbio se u gostionici “Igman” gdje je Šeks pred nekoliko ljudi izjavio kako je “ovo društvo trulo, zajedno s policijskim i pravosudnim aparatom”. Kako je već tada Šeks bio vrhunski majstor obmane i manipulacije koji je uspijevao nadmudrivati tadašnji represivni sustav, svjedoči i informacija SDS-a Osijek 583 od 26. listopada 1981. u kojoj se opisuje kako je Šeks na suđenju pred Okružnim sudom u Osijeku na ročištu održanom 19. listopada “braneći tvrdnju koju je izrekao u gostioni ‘Igman’ da je ‘ovo društvo trulo’, rekao je da je mislio na društvo za stolom gdje je sjedio”. Šeksovu izjavu potvrdio je Nedjeljko Rešetar, odvjetnik iz Osijeka, rekavši da se Šeks njemu obratio govoreći mu da je truo. Na to Služba u informaciji konstatira: “Zanimljivo je da je Rešetar, u izjavi koju je dao u istražnom postupku prešutio ovu činjenicu, govoreći da se ne sjeća tog razgovora, da je bio zaokupljen drugim stvarima.” Djelatnik Zdravko Pejić, koji je pisao informaciju, također zaključuje kako Šeks, kao što se i očekivalo, negira veliku većinu izjava koje je rekao te im nastoji iskriviti prvobitni smisao.

Upravo je sa Zdravkom Pejićem Šeks kasnije, tijekom 1983., vodio razgovore čije je transkripte Nacional još ranije objavio. Bilo je to u vrijeme kad je Šeks očekivao ishod odluke Saveznog suda, nakon što je prethodno već Vrhovni sud potvrdio presudu Okružnog suda u Osijeku. Pejić je od Šeksa u tim razgovorima tražio da mu pribavi kvalitetne informacije o osobama na istaknutim političkim funkcijama s kojima kontaktira, ali se iz tijeka razgovora moglo vidjeti da Pejić smatra kako ga Šeks zapravo cijelo vrijeme izigrava i ne odaje mu sve što zna. No u tom je razgovoru Šeks rekao i sljedeće: “Pazi, ja sam s tvojim kolegama imao jednu suradnju, to je bilo negdje 1974. ili 1973. godine, ne znam ni sam, i to kad je na neki način negdje 1980. godine kada je to negdje… onda je došla ova moja situacija u kojoj se ja i sada nalazim… Za određeno vrijeme ja sam iznio cijeli niz vrlo konkretnih primjera za konkretna lica”.

Iako je Šeks u svojim javnim istupima u Jutarnjem listu i na N1 televiziji pokušao demantirati da je bio suradnik Službe, a to je tvrdio i u ranijim razgovorima za Nacional, demantiraju ga zapravo i vlastite riječi koje je rekao Zdravku Pejiću, ali i dokumentacija Službe državne sigurnosti koju posjeduje Nacional. Demantirao ga je i bivši šef jugoslavenskih obavještajnih službi Josip Perković na čija se pisma Šeks poziva kao na ključni dokaz da nije bio suradnik Službe. Neka od tih pisama Perković je Šeksu napisao 2005. kao predsjedniku Hrvatskog sabora. Međutim, u pismu iz minhenskog zatvora, gdje čeka odluku na žalbu zbog presude za ubojstvo hrvatskog emigranta Stjepana Đurekovića, Perković je detaljno obrazložio zašto je Šeksu davao svojevrsni alibi. Štoviše, kako je objavio Jutarnji list, Perković je Šeksa pozvao da se, ako ima imalo srama, prestane pozivati na ta pisma. Šeks se i nakon toga ponovno pozvao na Perkovića. No upravo je Perković koji je karijeru započeo krajem 70-ih u Službi državne sigurnosti u Osijeku, otkrio da je osječka Služba Šeksa vodila ne samo pod imenom “Kolega”, već i pod imenom “Dejan”.

Krenuvši tim tragom, Nacional je ponovno pregledao tisuće dokumenata Službe državne sigurnosti iz Osijeka. Iz tih dokumenata može se rekonstruirati kako je nekadašnji “Kolega” zapravo postao “Dejan” nakon što ga je preuzeo djelatnik Službe državne sigurnosti iz Osijeka Đuka (Đuro) Anić.

Može se čak tvrditi da je “matrica” zapravo bila ista. Šeks je bio sklon piću i u pijanom stanju izazivao je incidente na javnim mjestima, a pritom se osjećao dovoljno moćnim i zaštićenim da može vrijeđati tadašnji poredak SFRJ koji je bio toliko strog da su brojni Hrvati zbog puno manjih verbalnih ili drugih delikata završavali na Golom otoku ili u Staroj Gradiški. No taj strogi sistem očito nije bio jednako strog za sve građane, a Šeks je imao “recept” kako se izvući iz problema u koje je upadao iz tko zna kojih razloga. Informacija osječke Službe broj 234 od 30. kolovoza 1977. opisuje jedan od provokativnih incidenata koje je izazivao Šeks: “Dana 24. 6. 1977. godine u Osijeku je održana godišnja skupština Odvjetničkog zbora za područje Okružnog suda Osijek. Nakon završetka skupštine priređen je ručak na kojem je između ostalih bio prisutan i Šeks Vladimir, odvjetnik iz Osijeka. Obzirom da je Šeks konzumirao veću količinu alkohola, čemu je on inače sklon, ubrzo je došao u sukob sa Filipović Mladenom, sucem Okružnog suda u Osijeku, koji je kao gost bio pozvan na ovu Skupštinu. Šeks je Filipoviću počeo psovati jugoslavensku majku rekavši mu: “Ti nisi ni Hrvat ni Srbin, šta si ti?” Nakon toga počeo je razbijati čaše, a kada je došao konobar izvadio je 50 dinara i pocijepao ih, rekavši da on ima novaca koliko hoće.” Šeksa je Služba u to vrijeme već vodila pod takozvanom prethodnom operativnom obradom (POO) “po liniji unutrašnjeg neprijatelja” zbog “istupa i komentara o ograničavanju sloboda i ljudskih prava u SFRJ“. U informaciji 234 navodi se da je kontrolom Šeksovih telefonskih razgovora utvrđeno da on prilično često kontaktira Milana Jurića i Vrtarić Antuna iz Đakova koji se nalaze pod operativnom obradom (OO) po liniji unutrašnjeg neprijatelja te Dragu Trošelja i Stipu Jukića iz Našica koji su se nalazili u stupnju prethodne operativne obrade (POO). Također je utvrđeno da Šeks kontaktira Dafinku Večerinu i Slobodana Budaka iz Zagreba. U informaciji se dalje navodi:

“Prilikom obavljanja telefonskih razgovora sa nekima od ovih sugovornika Šeks također povremeno neprijateljski istupa, pa smo ga pozvali na razgovor u cilju raščišćavanja neprijateljske aktivnosti. Šeks je tom prilikom u razgovoru rekao, da on i grupa lica sa područja Slavonije sa kojima kontaktira, a koji su politički osuđeni nakon 21. sjednice Predsjedništva SKJ, kao npr. Jurić Milan, Vrtarić Antun, Trošelj Drago, Jukić Stipo i još neki, smatraju da je prema njima učinjena nepravda što im se ponovo ne dozvoli da dođu na političku pozornicu. Oni to smatraju ograničavanjem sloboda i prava građana i tvrde da bi se oni “politički dokazali” kada bi im se pružila mogućnost. Za odlazak Predsjednika Tita u SSSR kaže da oni smatraju, da je Tito otišao tamo kako bi mirnim putem našao izlaz zbog pritiska koji SSSR vrši na SFRJ. Ukoliko bi SSSR-u bili učinjeni neki ustupci u smislu dozvole koridora i vojnih baza, smatraju da bi došlo do političkog zaokreta kod nas, a time i do još većeg ograničenja ljudskih prava”. Informacije koje je tijekom tog informativnog razgovora Šeks prenio Službi državne sigurnosti očito su procijenjene dovoljno vrijednima da Služba “zažmiri” na njegovu provokaciju s vrijeđanjem jednog suca na nacionalnoj osnovi i kidanjem jugoslavenske novčanice. Naime, u zaključku informacije koju je pisao Đuka Anić navodi se kao napomena sljedeće: “Šeks Vladimir učestvovat će na 27. kongresu Međunarodne unije odvjetnika koja će se održati u Zagrebu od 5. do 9. rujna 1977. godine. U toku razgovora upozorili smo ga na njegovo ponašanje na Kongresu. Na njega kao i još neke učesnike Kongresa usmjerili smo našu operativnu vezu o čemu ćemo depešom obavijestiti Centar SDS Zagreb”.

Ispostavit će se da je ta “operativna veza” vrlo izvjesno bio sam Vladimir Šeks. Naime, svega tri tjedna kasnije, odnosno 22. rujna 1977. isti djelatnik Službe, Đuka Anić, piše informaciju broj 245 u kojoj se kao izvor informacije navodi suradnik “Dejan”. Đuka Anić suradnika “Dejana” već je koristio nekoliko mjeseci ranije, u informaciji broj 99 iz ožujka, radi prikupljanja podataka o Stipi Jukiću. No, iz te se informacije nije moglo zaključiti tko je “Dejan”. No sada se iz sadržaja informacije broj 245 može zaključiti da je suradnik “Dejan” zapravo Vladimir Šeks, a da se iza pseudonima “Dejan” krio Vladimir Šeks tvrdi i Josip Perković.

U toj informaciji stoji sljedeće: “Jurić Milan, OO po liniji unutrašnje problematike iz Đakova učestvovao je na 27. kongresu Međunarodne unije advokata u Zagrebu. Za vrijeme boravka u Zagrebu u više navrata posjećivao je svog prijatelja koji se preziva Vila, a stanuje u Vrhovčevoj ulici 70. Jurić je zamolio suradnika da mu predloži nekoga od boljih advokata u Zagrebu, jer njegov prijatelj Vila ima nekakav pravni spor i da bi želio uzeti dobrog advokata. Saradnik je predložio da uzme Večerina Dafinku i Jurić se sa tim složio, pa su svi troje 8. 9. 1977. godine (Jurić, Večerina Dafinka i suradnik) otišli kod Vile u stan. Kada su došli do njega, ubrzo za njima došao je i Veselica Vlado, kojega je Vila predstavio kao svog prijatelja. Obzirom da su Jurić Milan, Večerina Dafinka i suradnik učesnici pomenutog Kongresa, Veselica se preko njih interesirao kako bi mogao stupiti u kontakt s Međunarodnom komisijom za Pomilovanja”.

Dalje u informaciji suradnik “Dejan” opisuje kako se Vlado Veselica žalio na zdravstveno stanje svog brata Marka Veselice koji se nalazi na izdržavanju zatvorske kazne u KPD-u Stara Gradiška, gdje se prema njemu loše postupa te da on hitno mora poduzeti mjere da ga spasi. “Dejan” je prenio i kako je Veselica rekao da takav tretman nema ni jedan politički osuđenik u Europi, da ga muče i zlostavljaju te da se ni u logoru Jasenovac nije lošije postupalo sa zatvorenicima nego u Staroj Gradiški. Da je “Dejan” uistinu Šeks može se zaključiti iz činjenice da je i sam išao na Kongres, da je bio u iznimno dobrim odnosima s Milanom Jurićem, ali i s Dafinkom Večerinom koju je predložio kao odvjetnicu spomenutom Vili. Isto tako, to se može zaključiti i iz činjenice da se u toj informaciji ne spominje sam Šeks, iako je bilo logično da je on ondje s njima u društvu.

Međutim, taj obrazac u kojem se Šeks u situacijama u kojima bi bilo logično da se i on nalazio u određenom društvu ne spominje imenom i prezimenom, već kao suradnik, posebno kad je riječ o manjim društvima od tri do četiri osobe, ubrzo se promijenio. Naime Đuka Anić, u nekoliko sljedećih informacija koje mu je dao suradnik “Dejan”, govori o događajima kojima je prisustvovao i Šeks ili pak, da bi potkrijepio točnost navedenih informacija, navodi “ovakva razmišljanja prisutna su kod još nekih nacionalista, kao npr. Šeks Vladimira iz Osijeka…” To se konkretno navodi u informaciji broj 292 od 23. studenog 1977. u kojem “Dejan” izvještava o razgovorima koje je vodio s Dragom Trošeljem i Stipom Jukićem, bivšim ‘’proljećarima’’:

“Saradnik je došao do zaključka da njih interesira kakva je sada politička klima i da li postoje bilo kakovi izgledi za njihovu političku rehabilitaciju. Obadvojica smatraju da je “masovnom pokretu” dana pogrešna politička kvalifikacija i da je već sazrela politička situacija da se to javno kaže, te da se rehabilitiraju ljudi koji su politički osuđeni i isključeni iz SK. Interesira ih da li u vezi toga ima bilo kakovih nagovještaja u predkongresnoj aktivnosti SK i da li postoje izgledi da se to javno iznese na XI. Kongresu SKJ. Oni kažu, da se nikako ne mogu pomiriti sa sadašnjim svojim statusom u društvu i iznose da su na ovaj način gurnuti u ruke neprijatelju”.

U sljedećoj “Dejanovoj” informaciji djelatnik Đuro Anić (negdje se Anić potpisuje kao Đuro, a negdje kao Đuka, op.a.) opisuje o čemu su razgovarali Drago Trošelj, Milan Jurić, Vladimir Šeks i Jakov Bukša. No u tekstu te informacije Anić nigdje ne spominje “suradnika” kao dodatnu osobu prisutnu na tim razgovorima pa se lako može zaključiti da je “Dejan” zapravo jedan od te četvorice.

“Kroz razgovor sa Trošelj Dragom (OO iz Našica), Jurić Milanom (OO iz Đakova), Šeks Vladimirom (POO iz Osijeka) i Bukša Jakovom (bivšim sekretarom Općinskog komiteta SK iz Našica, koji sada živi u Zagrebu), može se zaključiti da nisu promijenili svoje političke stavove, jer su i dalje u uvjerenju da je politički kurs “mas.pokreta” bio ispravan, ali da se to neće otvoreno i javno priznati. Šeks i Trošelj kažu da su ideje bivšeg rukovodstva SKH i “mas.pokreta” bile, da se napadnu centri ekonomske moći, razne banke i reeksporteri, koji su bili locirani u Beogradu i na taj način spriječi ekonomske iskorištavanje Hrvatske. Pored toga, napadali su i kadrovsku politiku u Jugoslaviji i Hrvatskoj koja nije bila adekvatna nacionalnoj strukturi”, navodi se u informaciji broj 98 od 7. lipnja 1978.

U sljedećoj informaciji suradnika “Dejana”, Šeks se ne spominje imenom i prezimenom, već se isključivo govori o suradniku:

“Saradnik “Dejan” sastao se 6. 7. 1978. godine u Zagrebu sa Večerina Dafinkom koja ga je obavijestila o boravku Milovana Đilasa u Zagrebu. Dafinka je ispričala saradniku da je nedavno bila u stanu kod Veselica Marka kada ga je posjetio Milovan Đilas. Ova posjeta je bila dogovorena ranije i Veselica je obavijestio Dafinku ako želi da može i ona prisustvovati razgovoru između njih dvojice. Kada je Đilas došao u stan, Veselica je predstavio Dafinku kao svoju prijateljicu pred kojom mogu otvoreno razgovarati. Đilas je odmah nakon upoznavanja rekao da je čuo za nju i njezino “hrabro” držanje na Zadarskom procesu od advokata Banovića u Beogradu i da mu je drago što ju je sada i osobno upoznao.”

“Dejan” je prepričao kako je Dafinka rekla da se Đilas prije svega interesirao za političku situaciju u Zagrebu i Hrvatskoj i da je došao vidjeti postoje li mogućnosti osnivanja Lige za zaštitu ljudskih prava na jugoslavenskom nivou.

“Konstatirali su i zajednički se složili da se ustavna prava građana grubo krše u Jugoslaviji i da je naš Ustav paravan prema vanjskom svijetu iza kojega se svašta radi. Đilas je predložio da bi radi toga bilo potrebno okupiti što više eminentnih ljudi u Hrvatskoj (doktora nauka, sveučilišnih profesora, književnika, umjetnika i drugih) koji su poznati šire u svijetu i da se svi zajedno ujedine sa onima iz drugih republika”, navodi se u informaciji broj 127. Suradnik je prenio zabrinutost Dafinke Večerine zbog moguće “policijske provale” i to zato jer su mnoge stvari već procurile. Ona je pretpostavljala da za Službu državne sigurnosti radi Pero Vučić iz Zagreba koji je stalno s njima u društvu, za sve se raspituje, a ne želi dati svoje ocjene niti o jednom slučaju. Predložila je da ga na neki način isprovociraju i provjere. U informaciji se također opisuje kako je suradnik sljedećeg dana, 7. srpnja 1978. posjetio Stipu Mesića koji mu je također pričao o posjeti Milovana Đilasa te da će o svemu upoznati i Miku Tripala. Djelatnik Službe Đuka Anić na kraju zaključuje: “Saradnik “Dejan” angažiran je iz redova istaknutih nacionalista i nalazi se u fazi provjeravanja. Radi toga njegove informacije treba uzimati s rezervom.”

No, već u sljedećoj informaciji suradnika “Dejana” Đuro Anić zaključuje kako se “ova informacija može uzeti kao točna”, što implicira da je u međuvremenu stekao povjerenje u “Dejana”. Riječ je o informaciji broj 165 od 8. rujna 1978. u kojoj se Šeks ponovno navodi pod imenom i prezimenom, a riječ je o razgovorima koji su on, Drago Trošelj i Milan Jurić vodili o odnosima SFRJ i Kine. Da je “Dejan” zapravo Šeks ponovno se može zaključiti temeljem toga što se o njihovim stavovima govori u množini i nigdje se ne spominje da bi među njima bio i suradnik. Na isti način formulirana je i informacija broj 110 od 25. lipnja 1979. u kojem je izvor ponovno suradnik “Dejan”, a predmet informacije su razgovori koje su vodili Šeks, Jurić i Trošelj. U toj se informaciji ponavljaju neki ranije izneseni stavovi te grupe o nezadovoljstvu njihovim političkim statusom, ali ta je informacija specifična i po tome što se istovremeno kao izvor navodi “Dejan”, a kao predmet “Šeks Vladimir iz Osijeka (POO) po liniji hrvatskog nacionalizma i drugi, komentari”.

Za takav slučaj postoje dva objašnjenja: ili “Dejan” nije bio Vladimir Šeks ili je djelatnik Službe takav način bilježenja informacija koristio kako bi Šeksa maksimalno zaštitio od “provaljivanja”. Naime, Šeks je u to vrijeme istovremeno bio i pod obradom službe, ali im je i služio kao izvor informacija. Kakva je bila praksa u Službi državne sigurnosti kad je u pitanju zaštita izvora informacija objasnio je Nacionalov izvor, stručnjak za obavještajni sustav bivše Jugoslavije:

“U dokumentima Službe državne sigurnosti na mnogo mjesta možete naći primjere gdje se suradnik u informaciji spominje pravim imenom, zajedno sa svima prisutnima na događaju koji se obrađuje u informaciji. To je u nekim slučajevima bilo čak pravilo. Suradnike se, naime, čuvalo i od drugih djelatnika Službe. Na primjer, jedan djelatnik Službe šalje svog suradnika da se prilijepi čovjeku kojeg drugi djelatnik Službe drži na vezi. Jedan za drugog ne znaju”.

Jedan od bivših djelatnika Službe državne sigurnosti također je za Nacional potvrdio da je takvo sastavljanje izvješća bilo uobičajeno, kao što je bilo uobičajeno da se ista osoba vodi i pod obradom i kao suradnik Službe.

No jedan od zanimljivijih detalja u cijeloj ovoj priči zapravo je način na koji se Vladimir Šeks brani od teze da je bio suradnik. On je u Jutarnjem listu od 8. travnja ustvrdio da je sa svojim istraživačkim timom pregledao oko 350 tisuća dokumenata bivše Službe državne sigurnosti kako bi dokazao da nije bio suradnik, već isključivo osoba pod obradom Službe. No potom u Jutarnjem listu nije prikazao nijedan od tih dokumenata koje je prečešljao s grupom svojih suradnika, već se pozivao na naknadno pisana pisma i dokumente Josipa Perkovića ili pak dokumente koji se odnose na period od 1990. i nemaju veze s njegovom pseudonimom “Kolega” ili “Dejan”, već s operativnim nadzorom koji je nad Šeksom naredio predsjednik Franjo Tuđman, a u sklopu kojeg je Šeks dobio kodno ime “Sova”, o čemu je Nacional pisao u prošlom broju.

Neosporno je da Služba državne sigurnosti nadzirala Šeksa u periodu od 1971. do 1990., ali dokumenti i svjedoci ističu da je on tijekom tog perioda također sa Službom i surađivao. Poričući tu svoju suradnju sa Službom državne sigurnosti ili pak konspirativne aktivnosti protiv prvog hrvatskog predsjednika, Šeks je gostujući prošlog tjedna na N1 televiziji manipulirao podacima kako bi sebe prikazao u što boljem svjetlu, a Nacional je prozvao “tvornicom lažnih vijesti”. Neposredno nakon gostovanja na N1 televiziji, Nacional je kontaktirao Vladimira Šeksa i ponudio mu sastanak na kojem bi detaljno prezentirao svoje dokumente i gdje bi se suočio s informacijama i dokumentima u posjedu Nacionala. Zatražili smo ga da nam pokaže depešu Službe državne sigurnosti na koju se pozivao u prilog tvrdnjama da on nije “Kolega” koji je bio izvor informacija u slučaju prijavljivanja grupe iz Đakova koja je pisala parole protiv Tita i Partije. Šeks je na N1 televiziji kao “Kolegu” prozvao Franju Kidjemeta. Riječ je o jednoj od osoba koja se spominje u informaciji u kontekstu priznanja, ali ne kao izvor informacije, ali Šeks je tvrdio da postoji i depeša Službe u kojoj se kao “Kolega” navodi “Kidjemet”. No kad smo ga prije objave spomenutog teksta kontaktirali, Šeks je odbio komentirati đakovački slučaj te je čak ustvrdio: “Draga Orhidea, s vašim listom ne želim imati nikakvog doticaja niti ga čitam”.

U svom nastupu na N1 televiziji Šeks je pisanje o njegovim odnosima s bivšom Službom državne sigurnosti pak pokušao vezati uz napade na premijera Andreja Plenkovića, čiji je on neformalni savjetnik. No možda bi premijera Plenkovića više trebala zabrinuti izjava Šeksova biografa, povjesničara Ivice Miškulina koji je, gostujući na N1 televiziji nekoliko dana prije Šeksa i komentirajući pismo Josipa Perkovića objavljeno u Jutarnjem listu, upravo na pitanje voditelja Tihomira Ladišića o Šeksovoj savjetničkoj ulozi, poručio: “Pametan vođa političke stranke ne bi se lišio savjeta osobe poput Šeksa. Karamarko je to platio, Plenković to neće učiniti”.

Komentiraj