Objavljeno u Nacionalu br. 983, 2017-03-04

Film ‘Trampolin’ Katarine Zrinke Matijević u kinima će se prikazivati od 9. ožujka, a ponovno otvara temu zlostavljanja djece. Nacional je istražio tko su najčešće zlostavljači i kako se djecu zlostavlja. Film razbija predrasude o tome da su zlostavljači samo muškarci i slabo obrazovani pojedinci

Film “Trampolin” autorice Katarine Zrinke Matijević, koji će se u hrvatskim kinima početi prikazivati 9. ožujka, dobar je primjer kako javnost osvijestiti o problemu o kojem se posljednjih godina sve češće priča – zlostavljanju djece. U tom filmu koji ponajviše govori o odnosu majka – kći, posebno se ističe da će dijete zlostavljača vrlo vjerojatno i samo postati zlostavljač te da je i sam taj roditelj najčešće u djetinjstvu također bio zlostavljan pa se taj krug nastavlja i zlostavljanje se prenosi s jedne generacije na drugu. Nacional je istražio koliko je djece u Hrvatskoj zlostavljano, od koga, tko su najčešće zlostavljači te kako svatko može pomoći da se to zaustavi.

Katarina Zrinka Matijević, scenaristica i redateljica “Trampolina”, film je odlučila raditi jer, kaže, smatra da je iznimno važno o takvim temama progovarati, staviti ih na stol, pogurnuti ih u društveni komunikacijski kanal i s dobrom namjerom zagledati se u to kakvi smo prema djeci i kako naše ponašanje ostavlja trag na njima, na nama i u konačnici na cijelo naše društvo.

“Tema me privukla i prije, ali kada sam i sama postala majka, znala sam da me baš ništa neće moći spriječiti da ispričam priču o devetogodišnjoj djevojčici Lini koja, bježeći od nasilne majke, igrom slučaja susreće tinejdžericu i zrelu ženu koje kao ogledala zrcale Lininu moguću budućnost. U Hrvatskoj je svako treće dijete psihofizički zlostavljano, a podaci za Europu nisu nešto bolji. Ako nam je cilj, a meni jest, djecu podići u ljude koji će znati razgovarati, važno mi je bilo napraviti ovaj film. Zvuči banalno, ali to je to, naučiti djecu kako se razgovara jezikom tolerancije i uvažavanja, a ne verbalnom i fizičkom agresijom, pa će nam svima biti bolje. Bit ćemo zdravije i sretnije društvo”, priča redateljica o glavnoj motivaciji za “Trampolin”. Ali ima i onaj mali, gotovo intiman cilj – možda se dogodi da barem nekolicinu ljudi ova priča, ovako ispričana, ohrabri i potakne promjenu koja će im pomoći da se osjećaju bolje.

Film je, objašnjava Katarina Zrinka Matijević, inspiriran i stvarnim događajima i stvarnim ljudima.

“I sama sam svjedočila zlostavljanju nad djecom i ako mi itko od vas kaže da nije, neću mu vjerovati. Evo, neki dan uletjela sam usred jedne takve situacije. Dućan s odjećom, ispred blagajne majka besciljno po torbi traži kupon za popust dok joj petogodišnjak plače uz nogu. Majka se dere na njega, prijeti mu verbalno, ne spušta se k njemu, ne grli ga, ne tješi ga, ne objašnjava mu što se događa, sve što se čuje su nervozni, agresivni verbalni ispadi i onda – bam, uzima ga za uši i podiže s poda. Dijete urla, boli ga, grca u suzama, blagajnica ga pokušava umiriti, a majka i dalje kopa za glupim kuponom za popust. Ta mala crtica puno govori, zar ne?” govori redateljica i scenaristica.

Opisala je zašto je kao glavnu temu u filmu – u kojem se ističu nekoliko vrlo dirljivih, nekoliko iznimno mučnih, ali i neke vesele i optimistične scene – odabrala baš odnos majke i kćeri.

“Dogodio se slučajno. Sjedila sam tri dana pred praznim ekranom pokušavajući opisati odnos oca i sina. Navečer sam sušila svojoj kćerkici kosu, bila je zaigrana, a ja umorna od nepisanja. Nekoliko puta sam je zamolila da se smiri, ali ona je bila u svom zaigranom filmu. I dok sam čekala da se poigra s kopčom, samo mi je bljesnulo – nije li ovo ta situacija, u kojoj neki roditelji prijeđu tu granicu i postanu monstrumi? Što bi napravili, što, lupili dijete fenom, počupali ga za kosu, bacili nešto na dijete ili bacili dijete? Kad je zaspala, napisala sam scenu u kojoj majka liječnica suši svojoj kćeri kosu. Napisavši tu scenu, sjetila sam se kako sam tijekom istraživanja teme shvatila da je veliki broj majki zlostavljačica. I onda se sve pospojilo. Znala sam da će središnji likovi filma biti žene, i to žene iz dobrostojećeg, obrazovanog srednjeg ili višeg sloja”, kaže redateljica. Dodaje da ovaj film razbija više od jedne predrasude, a to je da psihofizičkog zlostavljanja ima malo, jer nema ga malo – svako treće dijete u Hrvatskoj je psihofizički zlostavljano. Zatim razbija predrasudu da su zlostavljači isključivo muškarci – nisu, kao i to da se zlostavljanje događa u nižim neobrazovanim slojevima društva. Što su ljudi obrazovaniji, zlostavljanje je perfidnije i bolje kamuflirano.

Šokantna je činjenica da krug u kojem je zlostavljač bio zlostavljan pa nastavlja zlostavljati vlastitu djecu, nije lako prekinuti. “Trampolin”, navodi redateljica, daje jedan odgovor, a to je “pokušaj biti jači od strahova i sumnji koji tobom vladaju”.

“Kao laik koji se dugo bavi ovom temom, mislim da su tri stvari presudne da bi se krug počeo trgati: prvo, prestati opravdavati svoje pogrešne postupke i postupke onih koji su vas zlostavljali. Dakle, nema više teza kao ‘lupio sam ga jer je zaslužio’, ‘sam je to tražio’ ili ‘i mene su moji tukli pa što mi fali’. Drugo, treba stvarno duboko vjerovati i željeti promjenu, željeti biti roditelj koji sa svojim djetetom gradi odnos poštovanja i povjerenja, a ne odnos straha i agresije. I treće: raditi na sebi – potražiti stručnu pomoć!” ističe Katarina Zrinka Matijević.

Kaže da o problemu zlostavljanja djece treba što češće otvarati javne rasprave koje će osviještavati da se dijete može podići na noge bez batina, i to u sretnu, stabilnu i uspješnu osobu. Štoviše, da takav odgoj stvara trajnu vezu između roditelja i djece kroz koju djeca nauče cijeniti sebe i druge. Ako smo svjedoci nasilja, to bismo trebali prijaviti odgovornim službama, savjetuje. A to nije lako. Ako nismo bliski s onima koji ga čine, opravdavamo se da reagirati trebaju oni koji su u takav odnos involviraniji, ako smo bliski sa žrtvom i onima koji zlostavljaju, onda smo u strahu koje će biti posljedice po njih i po nas. Cijela jedna dramaturška linija filma plete se prema činjenici da majka predbacuje sinu jer je prijavio sestru zlostavljačicu. Tu sestru u filmu igra Lana Barić, inače prvakinja Drame HNK u Zagrebu. Iako je u film uključena od samog početka, još od prvih verzija scenarija, tematika je bila toliko teška da priznaje da je u jednom trenutku htjela odustati.

“Najbitnije mi je bilo da Franki, koja u filmu igra moju kćer, sve bude u redu i da joj bude najmanje moguće stresno. Franku znam još od castinga za ‘Trampolin’, igramo skupa i u predstavi ‘Potop’ Mirana Kurspahića, tamo joj isto igram mamu i povezale smo se odavno. Franka je iznenađujuće cool curica i ima jako cool mamu. Očajan mi je bio taj odnos u filmu između mene i moje kćeri i imala sam otpor prema tome. Kad imate dijete na setu, a pritom u takvoj ulozi, imate ogromnu odgovornost. Meni je kao majci u tim situacijama bilo teško razmišljati o ulozi, time sam se bavila doma, na setu sam se bavila time kako da bude uvjerljivo, a da Franki bude u redu. Iako je sve lažirano, nije se lako distancirati jer moraš biti u toj autentičnoj energiji. Veliki je to napor za odrasle, a kamoli za dijete – filmski set, duga satnica, gluma, a povrh svega i ta tematika”, objasnila je za Nacional Lana Barić. Glumica smatra da se zlostavljanje legitimira na raznim instancama.

“Atmosfera u državi je atmosfera nasilja, javnog linča, povreda ljudskih sloboda i ljudskih prava i ne preostaje drugo osim aktivne borbe za sebe, za druge, a za svoju djecu pogotovo. Volim sudjelovati u projektima koji su bitni, koji su hrabri. To nije uvijek lako, ali je važno. Međutim, teška su i tužna vremena, kontaminiran je svaki segment društva, toliko toga nema veze sa zdravim razumom i umjetnost, nažalost, nije dovoljna. Kao što sam rekla, legitimira se nasilje, legitimira se plagiranje, neravnopravnost se legitimira”, zaključuje glumica Lana Barić koja kaže da takva klima vlada i kod nas i u Europi, tuga i očaj.

A da zaista u Hrvatskoj živimo u tužnom i očajnom okruženju, pokazuju i podaci koje je za Nacional iznijela Ivana Milas Klarić, pravobraniteljica za djecu. Najprije ističe da svi koji znaju ili sumnjaju da je dijete zlostavljano, trebaju to prijaviti. To se odnosi i na susjede koji često mogu čuti ili vidjeti što se događa s djecom u njihovu susjedstvu, ali i na liječnike, odgojitelje, učitelje, stručne suradnike u školi, sve one koji su u kontaktu s djecom i mogu primijetiti znakove koji upućuju na zlostavljanje.

“Prijave mogu biti i anonimne, a onima koji se kolebaju i ne žele prijaviti nešto ‘u što nisu sigurni’, poručila bih da je opravdano prijaviti i sumnju u zlostavljanje te da se od njih ne očekuje da dokažu da se ono stvarno dogodilo, već da obavijeste nadležne službe, a one će utvrditi je li sumnja utemeljena”, kaže Ivana Milas Klarić. Navodi i brojke koje su alarmantne. Napominje da stvarni podaci zapravo nisu poznati jer mnogi slučajevi nasilja nad djecom ostaju skriveni pa govorimo o tzv. crnoj brojci.

“Kad je riječ o prijavljenim slučajevima, podaci MUP-a za 2016. godinu govore da je u grupi kaznenih djela protiv braka, obitelji i djece zabilježeno 960 kaznenih djela povrede djetetovih prava, što se odnosi na zlostavljanje i grubo zanemarivanje obveze podizanja, odgoja i obrazovanja djeteta. Ta je brojka nešto manja nego prethodne godine, a istodobno je zabilježeno 848 kaznenih djela spolnog zlostavljanja i iskorištavanja djeteta, što je znatno više nego prije, a osobito je porastao broj prijava iskorištavanja djece za pornografiju i upoznavanja djece s pornografijom. Ukupno je u 2016. otkriveno i prijavljeno 4.846 svih vrsta kaznenih djela na štetu djece”, navodi pravobraniteljica za djecu. Ističe da njezin Ured uglavnom dobiva prijave koje se odnose na slučajeve neprimjerenih postupaka prema djetetu u roditeljskom domu ili od drugih osoba iz djetetova okruženja, a koje upućuju na zanemarivanje ili zlostavljanje.

“Tako smo, primjerice, u 2016. dobili 68 prijava koje se odnose na nasilje u obitelji (toliko ih je bilo i u 2015.), a 75 prijava odnosilo se na zanemarivanje djeteta u obitelji (u prethodnoj godini bilo ih je 69). Isto tako, roditelji nam prijavljuju pojedine incidente u kojima je dijete bilo izloženo nasilju susjeda, trenera, djelatnika u odgojno-obrazovnim ustanovama, vozača ili konduktera u javnom prometu i slično. O prijavama obavještavamo policiju, centar za socijalnu skrb, a po potrebi i Državno odvjetništvo”, objašnjava Ivana Milas Klarić.

Pravobraniteljica za djecu kaže da je u društvu koje želi poticati nenasilne metode odgoja, potrebno omogućiti roditeljima da se o njima informiraju i putem široko dostupnih savjetovališta, i putem medija, i kroz sustav odgoja i obrazovanja, i kod obiteljskoga liječnika. S obzirom na znanstveno utemeljene spoznaje o štetnosti tjelesnog kažnjavanja, smatra da je nužno više se angažirati na podizanju razine svijesti o tome. I, naravno, javno osuđivati svako nasilje i dosljedno kažnjavati takve nezakonite postupke prema djeci. No kaže i da je, nažalost, u našem društvu nasilje – ne samo prema djeci – široko prisutno i ne nailazi uvijek na osudu, primjerice nasilje na sportskim terenima, u medijima, agresivna komunikacija na društvenim mrežama, u javnom prostoru.

Da je zlostavljanje nad djecom itekako rašireno i sveprisutno, dokazuje i Gordana Buljan Flander, ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih. Kako pokazuju rezultati njihova istraživanja, a napravljeno je na oko 4000 djece u Hrvatskoj, u suradnji s Hrabrim telefonom, različiti oblici zlostavljanja i zanemarivanja prisutni su u jednakoj mjeri kao i u drugim dijelovima Europe. Pokazalo se da je 16 posto djece svjedočilo nasilju u obitelji, isti broj bio je izložen tjelesnom zlostavljanju, 17 posto emocionalnom te 18 posto spolnom zlostavljanju. Ovdje je važno imati na umu da spolno zlostavljanje uključuje i ponašanja koja ne moraju uključivati tjelesni kontakt sa žrtvom, već se može raditi i o izlaganju neprimjerenim spolnim ponašanjima ili sadržajima. U ukupnoj hrvatskoj populaciji to bi iznosilo gotovo 100.000 djece izložene visokom riziku. “Zlostavljanje nije nešto što se događa negdje drugdje. Djeca koja su bila izložena nasilnim i neprimjerenim ponašanjima odraslih, žive u našim ulicama, idu u razred s našom djecom, dolaze u naše ordinacije, a naša je odgovornost prepoznati što im se događa i zaštititi ih”, kaže doktorica Buljan Flander, dodavši kako nažalost i dalje postoji značajan broj djece koja ne nailaze na podržavajuće reakcije okoline i koja su prisiljena odrastati uz takva iskustva.

Primjerice, prema nekim procjenama samo se 10 posto seksualno zlostavljane djece nekome povjeri o svojim traumatskim doživljajima. Kako kaže Gordana Buljan Flander, među tim slučajevima tek pet do sedam posto počinitelja bude osuđeno i nalazi se u takozvanom registru pedofila, koji u Hrvatskoj zapravo ne funkcionira kao u drugim zemljama. Naime, osuđeni počinitelji seksualnih delikata ne moraju se redovito javljati policiji ni prijavljivati promjene boravka, izgleda i slično, a poslodavci nemaju obvezu traženja izvoda iz registra prilikom zapošljavanja.

Ravnateljica Poliklinike za zaštitu djece i mladih osvrnula se i na činjenicu da se zlostavljanje “prenosi” na druge generacije, što se prikazuje i u filmu “Trampolin”.

“Djeca koja su odrastala u obiteljima u kojima je bilo prisutno nasilje, bilo da je dijete njemu bilo izravno izloženo ili je svjedočilo nasilju nad nekim drugim, u većem su riziku da i sama usvoje takav obrazac ponašanja. Pri tome, kako bi se obranili od osjećaja bespomoćnosti, mogu preuzeti obrazac ponašanja nasilnog člana obitelji, ali i prikloniti se ulozi žrtve pa tada vidimo osobe koje ulaze u veze s partnerima koji se prema njima ponašaju na sličan način kao što su to doživjele u djetinjstvu”, govori doktorica Buljan Flander i tvrdi da se nasilje u obitelji rijetko javlja kao izolirani događaj. Češće se radi o dugoj povijesti emocionalnog i fizičkog zlostavljanja. Djeca stoga, kaže, najčešće ne svjedoče samo jednom incidentu, nego zapravo odrastaju u nasilnoj okolini, u kojoj se nasilje prihvaća kao način rješavanja problema i gdje su odnosi među članovima obitelji temeljeni na nadmoći i agresiji. Izlaganje i prihvaćanje takvog pogleda na svijet, koji je disfunkcionalan, može rezultirati značajnom patologijom.

“Promatrajući nasilje u obitelji, djeca usvajaju iskrivljena uvjerenja o odnosima, uče da je nasilje prihvatljiv obrazac ponašanja, a tragovi koje traumatska iskustva ostavljaju na njihovu socioemocionalnom razvoju, otežavaju im suočavanje s emocijama i snalaženje u odnosima s drugima te ih čine sklonijima neadekvatnim reakcijama, kao što je u dječjoj dobi agresija prema vršnjacima, a u odrasloj dobi agresija prema partneru ili vlastitoj djeci. No, iskustvo zlostavljanosti u djetinjstvu ne znači da će djeca taj obrazac ponašanja nužno ponoviti u svojim obiteljima i partnerskim odnosima, već da postoji veći rizik”, pojašnjava Gordana Buljan Flander. Prospektivna istraživanja u kojima su zlostavljana djeca praćena do odrasle dobi, pokazala su, pojašnjava, da 30 posto njih i sami postaju nasilni, odnosno zlostavljaju vlastitu djecu, a retrospektivna istraživanja na odraslim osobama za koje je utvrđeno da zlostavljaju vlastitu djecu pokazala su da je 70 posto njih bilo zlostavljano u djetinjstvu.

Da bi se prekinuo taj krug, Buljan Flander kaže da je važno prije svega preuzeti odgovornost te podržati i zaštititi djecu od nasilja kojem su izložena.

“Otkrivanje zlostavljanja osigurava njegovo zaustavljanje i pravovremenu dostupnost stručne podrške, koji su nužni kako bismo spriječili dublje i dugotrajnije posljedice zlostavljanja na tjelesno i psihičko zdravlje osobe. Stoga je najbolje da se dijete uključi u podršku i tretman odmah po otkrivanju zlostavljanja. Nažalost, značajan broj djece u Hrvatskoj ne dobije primjerenu podršku zbog nedostatka stručnjaka, nedovoljne educiranosti dostupnih stručnjaka, nesuradljivosti nezlostavljajućeg roditelja i drugih razloga. Naše odrastanje nas određuje kao osobe, ali srećom ne u potpunosti. Osobe koje su u djetinjstvu doživjele zlostavljanje i osjećaju da to utječe na kvalitetu njihova života danas, uz podršku stručnjaka mogu se suočiti sa svojim traumatskim iskustvima, prevladati teškoće koje su ona ostavila i naučiti živjeti sa svojom prošlošću”, govori Gordana Buljan Flander. Dotaknula se još jednog oblika zlostavljanja nad djecom koje je sve prisutnije – međuvršnjačkog nasilja. Nasilje među vršnjacima, navodi, ranije se promatralo kao uobičajeni dio djetinjstva, koji je djeci potreban da bi “očvrsnula”. Danas se zna da nasilje među djecom, bilo ono tjelesno, emocionalno ili isključivanje iz odnosa, ostavlja posljedice na dječju psihološku dobrobit. U posebno teškim slučajevima, ono može dovesti i do težih psihičkih poremećaja ili čak pokušaja suicida.

“Ranije istraživanje Poliklinike pokazalo je da svaki četvrti učenik od 4. do 8. razreda svakodnevno ili gotovo svakodnevno doživljava neke oblike nasilja u školi. Ponašanja koja smo nekada viđali na školskim hodnicima i igralištima, danas su se proširila i u virtualni prostor, u kojem zbog brzog širenja, stalne izloženosti i osjećaja neranjivosti djece koja čine nasilje, zapravo mogu ostaviti i teže posljedice. Naše nedavno istraživanje tako pokazuje da su o svakom četvrtom djetetu širene laži putem Facebooka, svako peto dijete više puta bilo je izloženo uvredljivim porukama ili komentarima, a jedno od šestoro djece primilo je neželjene poruke seksualnog sadržaja, bilo je izloženo prijetnjama ili su objavljivane informacije zbog kojih su bili ismijavani. Bez obzira na te brojke, broj djece koja nam se obraćaju i dalje je manji od onoga koji bismo očekivali, što nam govori o tome koliko je ponekad teško prepoznati i progovoriti o nasilju. Iz perspektive stručnjaka i roditelja, ponekad mi se čini da vrlo lako pripisujemo ta ponašanja ‘nekim novim generacijama’, zaboravljajući vlastitu ulogu u njihovu odrastanju”, kaže ravnateljica. Posebno naglašava činjenicu da internet postaje i novo virtualno igralište za seksualne zlostavljače djece, koji tim putem uspostavljaju kontakt s djecom i grade odnos s njima iz sigurnosti svojih kuća, a djecu nismo podučili kako se zaštititi. Tako je spomenuto istraživanje pokazalo da je 120 od 1500 ispitane djece samo otišlo na susret s nepoznatom osobom koju su upoznali putem društvene mreže Facebook.

Gordana Buljan Flander također ističe da je naša dužnost, ako sumnjamo da se zlostavljanje događa nad nekim drugim, posebno kada su u pitanju djeca, da budemo glas te djece i obavezno reagiramo tako da obavijestimo nadležni centar za socijalnu skrb, policiju ili najdostupniju udrugu koja se time bavi (linija za mame i tate Hrabrog telefona na broju 0800-0800 ili linija za djecu na broju 116-111). Nažalost, zaključuje Gordana Buljan Flander, ljudi često zatvore oči, ne želeći se miješati u tuđe živote, pa time zapravo postaju sudionici u zlostavljanju slabijih.

Tomislav Franić, psihijatar, subspecijalist dječje i adolescentne psihijatrije na Klinici za psihijatriju KBC-a Split, licencirani je terapeut Ministarstva pravosuđa za provođenje Psihosocijalnog tretmana počinitelja nasilja u obitelji kojeg su djeca žrtve.

“Imam iskustvo rada iz različitih perspektiva. Radio sam sa žrtvama i zlostavljačima, ali bih se ovoga puta usredotočio na dijete kao žrtvu. Spolno zlostavljanje smatram najgorim, ali emocionalno zlostavljanje je, javnozdravstveno, ponajveći problem. Najčešće je teško dokazivo, a posljedice mogu biti dugotrajne i doživotne. Primjeri su vrijeđanje, omalovažavanje, kritiziranje, izostanak pohvale, socijalno i obiteljsko isključivanje… Mediji takvog zlostavljanja sve su rašireniji kroz različite društvene mreže, što povećava broj zlostavljača jer određeni broj zlostavljača nikada ne bi ispoljio zlostavljajuće ponašanje izravno”, kaže psihijatar i navodi primjer iz svoje prakse. Jedanaestogodišnji dječak izjavio je “doktore, ja bih volio više da me tata tuče nego što me zatvara u mračnu špajzu”.

“Tu je riječ je o ignoriranju, po meni najgorem obliku emocionalnog zlostavljanja, poruka je da se dijete jednostavno osjeća prebrisano i anihilirano, poruka je: ‘ne postojiš’. Drugi frapirajući slučaj je spolno zlostavljanje kćeri, koje čini otac, a majka je navodno znala i nije reagirala. Što se rada sa zlostavljačima tiče, oni obično negiraju djelo, umanjuju ga, traže razna opravdanja i razloge, a njihov profil kreće se od neškolovanih ljudi do sveučilišnih profesora”, potvrđuje doktor Franić da zlostavljači nisu samo ljudi nižeg obrazovanja.

U doba popustljivog odgoja sve češće svjedoči i slučajevima kada su cijele obitelji žrtve zlostavljanja malodobnog djeteta, koje postupno, s odrastanjem, od emocionalnog postaje fizičko. Na pitanje traže li zlostavljači sami pomoć, Tomislav Franić odgovara negativno. S njih stotinjak, kaže, radio je samo u okviru sudske mjere obveznog psihosocijalnog tretmana. Pri tome napominje da je u okviru te mjere radio i s grupama žena zlostavljača.

Komentiraj