DOSSIER: SREDNJI PRST ZAKONIMA: Zločini bez kazne, pravosuđe bez pravde

Objavljeno u Nacionalu br. 712, 2009-07-07

NEUČINKOVITI ZAKONSKI propisi znače da se brojni sudski procesi mogu otezati godinama ili čak dovesti u zastaru, zbog čega za neke zločine nikad nije propisana kazna, niti žrtvama dana zaslužena satisfakcija

Srednji prst fotoreporterima, odnosno hrvatskoj javnosti! Slika je to s prošlogodišnjeg pokušaja suđenja Jakši Cvitanoviću Cviku, osumnjičenom za vođenje lanca preprodaje droge na otoku Korčuli, koju su prenijeli svi domaći mediji. Pokazalo se da se Cvik s pravom mogao bahatiti i to još uvijek čini jer se u više od godinu dana nakon toga nije još uspjela održati ni jedna rasprava u kaznenom postupku protiv tog najozloglašenijeg osumnjičenika za raspačavanje droge i njegovih 16 pomoćnika, od kojih je jedan u međuvremenu umro. Osim toga, u Cvikovoj su zatvorskoj ćeliji u Splitu 22. lipnja pronađena dva mobitela i četiri kartice, što je samo još više poduprlo tezu kako on svoj unosan posao na Korčuli nastavlja koordinirati i iz pritvora.

O tome svjedoče i priče nekih mještana kako se droga na Korčuli može kupiti na svakom uglu. Još više užasava činjenica da bi Cvik, kojeg zovu i glavom korčulanske narkohobotnice, u siječnju trebao izići iz pritvora jer će tada isteći tri godine otkako je lišen slobode. Loša je to slika hrvatskog pravosudnog i zatvorskog sustava, a posebno stoga što se zna da je Cvik samo jedan od pritvorenika za koje se u javnosti stječe dojam da su u zatvoru privilegirani, a od zakona, i pravde uopće, pošteđeni.

S druge strane, u Upravi za zatvorski sustav žale se da su zatvori prenapučeni, a službenika Odjela osiguranja u odnosu na broj zatvorenika ima premalo. No za odgovor na pitanje zašto suđenje Cviku i njegovim pomoćnicima još nije počelo dovoljno je zaviriti u Zakon o kaznenom postupku kojim je propisano da se glavna rasprava, odnosno suđenje u kaznenom postupku mora odgoditi uvijek kad za to postoje zakonski uvjeti. A zakonom nije propisano koliko se maksimalno puta glavna rasprava može odgoditi. Zoran Matulović, predsjednik sudskog vijeća u slučaju Cvik, objasnio je da bi takvo ograničenje bilo teško unaprijed odrediti. Naveo je sljedeće razloge zbog kojih se suđenje mora odgoditi: kad ne dođe okrivljenik, kad ne dođe jedan od okrivljenika ako je više okrivljenih, kad ne dođe branitelj, a radi se o obveznoj obrani, kad ne dođe jedan od branitelja ako ima više okrivljenika i više branitelja, kad se na glavnoj raspravi ili neposredno prije njenog početka zatraži izuzeće suda ili nekog od sudaca u vijeću. Obrana Jakše Cvitanovića Cvika uspjela je iskoristiti sva moguća opravdanja za odgodu suđenja koje je osam puta najavljeno, a još nijednom nije održano, osim što je pročitana optužnica. Dvaput im je, doduše, pomoglo i olujno nevrijeme zbog kojeg osumnjičenici iz Korčule, koji se brane sa slobode, nisu mogli doći trajektom u Split. Jedanput suđenje nije održano jer sud nije znao da je jedna okrivljenica premještena u drugi zatvor pa su je tražili na krivom mjestu.

Na jednu su raspravu došla svega tri od šest pozvanih osumnjičenika. Kad je konačno dogovorena rasprava na kojoj se uspjela pročitati optužnica, jedan od osumnjičenika, Ivan Andreis, koji je zbog drugog kaznenog djela boravio u zatvoru, doživio je tako kompliciran prijelom noge da je morao biti prebačen u Zatvorsku bolnicu u Zagreb pa je suđenje opet odgođeno. Odvjetnici su također iskoristili mogućnost da budu spriječeni doći. Na prošloj raspravi 29. lipnja Cvikov odvjetnik Jadran Franceschi sjetio se tražiti izuzeće sudaca Damira Romca i Mlađana Prvana zbog pristranosti, jer je Romac Cvika već osudio zbog prijetnji svjedokinji Petri Gugić, a sudac Prvan sudjelovao je u istrazi u tom postupku. Cvikov odvjetnik zatražio je i izuzeće predsjednika Županijskog suda u Splitu Ante Perkušića, koji bi inače odlučivao o toj stvari, “jer je dopustio ovakav sastav vijeća”, pa će tako o izuzeću morati odlučiti Vrhovni sud. To će još više otegnuti postupak koji je ionako već dva puta formalnopravno vraćan na početak jer su između dvije dogovorene rasprave prošla više od dva mjeseca. Iduća rasprava najavljena je za kraj kolovoza, a čak i ako se održi, pitanje je hoće li se održati sljedeća. Za samo šest mjeseci Cvitanović ima pravo izići iz pritvora i braniti se sa slobode. Sudac Zoran Matulović rekao je da, ako se ocijeni da odvjetnici namjerno odugovlače, sud može postaviti branitelje po službenoj dužnosti. A iskusne suce poput njega, kaže, nije lako prevariti. “Ja ocjenjujem jesu li razlozi objektivni. Ako mi netko dostavi medicinsku dokumentaciju u kojoj piše da je čovjek umalo umro od trovanja, moram opravdati njegov izostanak”, kaže Matulović.

Nitko, očito, ne smije sumnjati u istinitost medicinske dokumentacije. Nelogičnost nekih segmenata pravosudnog i policijskog sustava ne očituje se samo na sudovima. Hrvatsku javnost prije petnaestak dana šokirao je slučaj 60-godišnjeg taksista iz Karlovca Miloša Božića koji je zbog prebrze vožnje kroz Jastrebarsko izgubio kontrolu nad svojim Mercedesom te je, nakon što se vozilo odbilo o stup i odletjelo na nogostup, usmrtio 18-godišnju djevojku Klaru Režek, a 16-godišnjeg mladića H. S. teško ozlijedio. Zgroženi građani Jastrebarskoga organizirali su prosvjed zbog toga jer državnom cestom koja prolazi kroz Jastrebarsko vozači jure i nekoliko puta većim brzinama od dopuštene. Mercedes Miloša Božića navodno je jurio 190 km/h, ali taj podatak nije službeno potvrđen. No analizom krvi i urina ustanovljeno je da vozač, kojem su zbog nesreće slomljene obje noge te je prevezen u KB Sestre milosrdnice u Zagrebu, nije bio pod utjecajem alkohola. Nije još potvrđeno ni je li do nesreće došlo zbog toga jer je vozaču možda pozlilo. Božić je već imao nekoliko prekršajnih prijava, ali ni približno brojci 149, kako su objavili neki mediji. Neovisno o tome, neosporno je da je brzina kojom je uletio u Jastrebarsko bila kudikamo veća od dopuštene. U policiji nam zbog zakona o zaštiti informacija nisu mogli ni potvrditi ni demantirati broj prekršajnih prijava protiv Božića, ali objasnili su nam zakonsku proceduru. “Uobičajena je procedura kod izazivanja prometne nesreće s ovakvim posljedicama da na temelju prikupljenih činjenica policija podnosi kaznenu prijavu Državnom odvjetništvu”, kaže Viktor Forjan iz Odjela za sigurnost cestovnog prometa PU zagrebačke.

Međutim, osumnjičeni za izazivanje prometne nesreće sa smrtnim posljedicama ne ide automatski u pritvor jer zakon ne predviđa takvo postupanje. Tako je bilo i u Božićevu slučaju. Da nije u bolnici, bio bi kod kuće, odnosno nakon izlaska iz bolnice moći će slobodno ići kamo god bude želio. Da stvar bude još gora, nije mu oduzeta ni vozačka dozvola. Forjan je objasnio je da o oduzimanju vozačke dozvole odlučuje sudac Kaznenog suda nakon što mu Državno odvjetništvo dostavi prijavu. Dok traje procedura, osumnjičeni može i dalje upravljati vozilom. Kad se uzmu u obzir takve zakonske mogućnosti, posve je jasno zbog čega počinitelji takvih teških kaznenih djela imaju mogućnost ponoviti kazneno djelo. U nekim slučajevima za nekažnjavanje počinitelja kaznenih djela nije kriva samo sporost pravosuđa nego i sam zakon koji omogućuje da počinitelji mirno šetaju gradom ili upravljaju automobilima iako iza sebe već imaju niz prekršajnih ili kaznenih prijava. Naizgled sličan slučaj ovom iz Jastrebarskog dogodio se nedavno i u Kaštel Starom kod Splita, gdje je 33- godišnji profesionalni vozač Ivica Božić, vlasnik navodno čak 152 kaznene prijave, svojim Golfom usmrtio 56-godišnjeg pješaka Antu Grgurovića. Budući da je nakon toga Božić, koji je optužen i za posjedovanje droge, tešku krađu, nanošenje teških tjelesnih ozljeda te razbojništvo, napada na policiju i prijetnje, pobjegao s mjesta nesreće, da nije bilo očevidaca koji su zapamtili njegovu registraciju i sve prijavili policiji, počinitelj možda nikad ne bi bio otkriven. Ovako ga je policija nakon dojave dočekala u zasjedi pred njegovom kućom i privela istražnom sucu uz optužbu za izazivanje prometne nesreće sa smrtnom posljedicom i zbog nepružanja pomoći teško ozlijeđenoj osobi.

Pješak Grgurović nije umro na licu mjesta nego sat vremena nakon nesreće, u KBC-u Split. Božiću je određen pritvor. No, da nije pobjegao s mjesta nesreće, možda uopće ne bi bio priveden istražnom sucu jer za takav postupak nisu bitne samo posljedice nesreće nego i ponašanje vozača. Dođe li slučaj do istražnog suca, odluka o pritvoru ovisi i o tome je li vozač već bio kažnjavan ili nije i u kakvim je okolnostima došlo do prometne nesreće. Upravo zakonski propisi u kombinaciji s mehanizmima kojima se sudski procesi mogu godinama otezati i čak dovesti u zastaru rezultiraju time da za neke zločine nikad nije propisana kazna. Treba li stoga neke stvari jednostavno zaboraviti, pustiti ih da utonu u sudsku zastaru, ostanu zauvijek pohranjene u sudskim i policijskim arhivama? Treba li ubojice pustiti da žive kao da se ništa nije dogodilo? Ivana Skozrit, kći zagorskog poduzetnika Ivana Skozrita, danas je udana i preziva se Skuliber, ima 29 godina i postala je majka. Kad je imala 20 godina, počinila je teško kazneno djelo zbog kojeg nikad nije odgovarala. Ona je 20. kolovoza 2000. u Zlataru upravljala BMW-om i u jednom trenutku prešla u suprotni trak te brzinom većom od 100 km/ h, unatoč ograničenju od 50 km/h, udarila u automobil kojim su se s kupanja s obližnjih bazena vraćali policajac Darko Brlečić, njegova supruga Štefica, njihovo dvoje djece i dijete njihovih susjeda. Darko Brlečić preminuo je na putu prema bolnici, njegova supruga Štefica dva dana kasnije u bolnici. Troje djece teško je ozlijeđeno. Ivana Skozrit, kojoj je nedugo prije toga vozačka dozvola bila oduzeta na tri mjeseca zbog vožnje u alkoholiziranom stanju, tijekom suđenja na Općinskom sudu u Zlataru branila se da je morala prijeći u suprotni trak kako bi izbjegla sudar s Mercedesom koji je navodno prešao u njezin trak.

Ona je stoga, kako je svjedočila na sudu, naglo skrenula udesno, zahvatila rubnik, okrenula volan ulijevo i stisnula gas. Nakon čak sedam godina dugog procesa sutkinja Tanja Pavelin-Borzić oslobodila ju je u svibnju 2007. krivnje zbog nedostatka dokaza. Krivnju za tešku prometnu nesreću u kojoj su smrtno stradali supružnici Brlečić pripisala je nepoznatom vozaču Mercedesa, iako nije bilo stvarnih dokaza da je Mercedes uistinu ondje bio. Priču Ivane Skozrit o tom misterioznom Mercedesu potvrdili su jedino njezini prijatelji koji su s njom bili u automobilu. Nakon što se prvotni postupak otezao dugih sedam godina, u tijeku je i ponovljeno suđenje Ivani Skozrit Skuliber, ali taj postupak ide relativno brzo, unatoč brojnim odgodama rasprava zbog bolesti okrivljene ili spriječenosti odvjetnika. U studenome 2008. ročište je odgođeno zbog neodgodivih obveza njenog odvjetnika Ranka Pelicarića, bivšeg predsjednika Hrvatske odvjetničke komore. Kako bi se iskupila za nesreću za koju tvrdi da nije kriva, Ivana Skozrit obećala je da će se brinuti o djeci koja su ostala siročad, kao i o trećem djetetu koje je bilo u automobilu, ali nije poznato je li obećanje ispunila. O djeci Štefice i Darka Brlečića, Maji i Damiru, nastavila se brinuti Darkova sestra Ljerka Lisjak. Djeca su danas odrasla i studiraju u Zagrebu. Ljerka Lisjak rekla je da ne žele istupati u javnost jer im je bolno sve ponovo proživljavati, a i ne vjeruju da će to išta promijeniti. Nakon žalbe Općinskog državnog odvjetništva u Zlataru oslobađajuća presuda Ivani Skozrit Skuliber iz 2007. je ukinuta i sada se vodi ponovljeni postupak. Prometno vještačenje novog vještaka u više pojedinosti razlikuje se od nalaza prijašnjih vještaka.

U prvom vještačenju utvrđeno je da je Ivana Skozrit vozila oko 90 km/h, dok je drugim utvrđena brzina veća od 100 km/h. Kako je prvi postupak jako dugo trajao, zbog čega je Državno odvjetništvo cijelo vrijeme upozoravalo i slalo niz požurnica, i u ponovljenom postupku prijetila je opasnost apsolutne zastare jer će se iduće godine navršiti 10 godina od nesreće. No optužni akt je prekvalificiran i sada zastara nastupa nakon 20 godina, a zakonom predviđena kazna viša je od one koja je bila predviđena po prvotnoj optužnici. Iako je i u ponovljenom postupku bilo nekoliko odgoda ročišta, sada se postupak puno brže vodi jer nova sutkinja brzo dogovara nove rasprave. Nakon jedne odgode u studenome i druge u lipnju, sljedeća je rasprava najavljena za kolovoz i realno je očekivati presudu u sljedećih nekoliko mjeseci. Međutim, Jasna Tukač, majka Tanje Tukač koja je kao dijete preživjela traumu i još i danas osjeća posljedice te tragične prometne nesreće, izgubila je svaku nadu i više ni u što ne vjeruje. “Devet godina je prošlo, a Ivana Skozrit nije snosila nikakve sankcije, ni jedan dan nije bila u pritvoru. Svjedoci su bili oni koji su s njom bili u autu i zajedno s njom dva dana prije toga tulumarili. Čuli smo da je policajac koji je bio na uviđaju maknut iz te policijske postaje. Ljudi za puno manje stvari idu u zatvor. Dotična gospodična i njezin otac nisu se udostojili ni javiti nama ili našoj kćeri koja danas, kao djevojka od 22 godine, još ima ožiljak na licu i morat će na plastičnu operaciju. Pužnica joj je puknula i na jedno uho ne čuje. Sud joj čak nije priznao ni odštetu za lice i uho pod izlikom da na stražnjem sjedalu nije bila vezana. Sretna sam što je moje dijete živo i što za nju nije bilo još gorih posljedica, ali strašno me boli da netko može dvoje ljudi ubiti i troje djece ozlijediti i da za to uopće ne odgovara. Znate što je Ivani Skozrit tata rekao na mjestu nesreće? Da se ne sekira, da će joj tata kupiti novi auto. Moja kći je ogorčena, rekla je da više nikom ništa ne vjeruje, da ne želi ni čuti više za taj slučaj. Vjerovali smo da će biti pravde, ali kad se u toliko godina ništa nije moglo presuditi, jasno je o čemu se tu radi. Kako onda da se čovjek ne razočara u sustav?” Obitelj Tukač nije jedina koja više nema vjere u hrvatsko pravosuđe i policiju.

Vlasta Šilipetar iz Pule, majka 19-godišnjeg Vilija Šilipetra kojega je 21. lipnja prošle godine nožem napao godinu stariji mladić Marinko Krtinić, ne može vjerovati da je godinu dana od pokušaja ubojstva njezina sina počinitelj tog zločina još uvijek na slobodi: “Dok se moje dijete nakon transplantacije tankog crijeva bori za život, zlotvor koji ga je ubo nožem u trbuh još uvijek je na slobodi. Istražni sudac kaže da čeka sudskog vještaka iz Rijeke, već godinu dana skupljaju dokumentaciju, a mrcine za to vrijeme slobodno hodaju gradom i još pokazuju srednji prst prijateljima mog sina. Sramotno! A ja svaki dan strepim uz bolničku postelju svog sina kojem prijeti odbacivanje organa. Živimo kao podstanari u Zagrebu, ja sam bez posla jer ne mogu biti u Puli, kad je moj sin u Bolnici Merkur u Zagrebu. Moj Vili živ je samo zahvaljujući liječnicima Bolnice Merkur kojima ću biti doživotno zahvalna. Ali ne mogu vjerovati da onaj zbog kojeg je moj sin već godinu dana u bolnici još uvijek na slobodi. Pomozite mi, samo želim da zlotvor završi u zatvoru. Zar ne bismo svi trebali biti jednaki pred zakonom? Meni je savjetovano da ne trebam uzimati ni odvjetnika, da Državno odvjetništvo radi svoj posao, da će oni goniti počinitelja po službenoj dužnosti. Vidite kako to rade.” Iako je neosporno da je Marinko Krtinić pred više svjedoka nožem napao Vilija Šilipetra, što je okarakterizirano kao pokušaj ubojstva, jer je mladić preživio samo zahvaljujući brzoj intervenciji hitne pomoći, nakon čega mu je život spašen jedino zahvaljujući transplantaciji tankog crijeva, od Županijskog državnog odvjetništva iz Pule redakcija Nacionala na dvaput ponovljeni upit dobila je samo odgovor da je istraga u tijeku. Zbog čega istraga traje već godinu dana, od čega je Krtinić u pritvoru proveo samo dva mjeseca, nismo dobili odgovor.

Neslužbeno smo doznali da je jako važno sve istražne radnje dobro napraviti kako, kad počne suđenje, ne bi bilo nikakvih propusta. Osumnjičenici za kazneno djelo pokušaja ubojstva mogu boraviti u pritvoru samo ako sud tako odredi, uglavnom kako ne bi utjecali na svjedoke. No nakon što prestane ta bojazan, sud može odlučiti da vrijeme do početka suđenja provede na slobodi, baš kao u Krtinićevu slučaju. Takav je postupak predviđen zakonom i nema nikakve garancije da takvi osumnjičenici neće ponoviti slično kazneno djelo. S druge strane, nitko nije kriv dok mu se sudskim putem ne dokaže krivnja i zadržavati nekoga u pritvoru bez čvrstih dokaza bilo bi protuzakonito. Međutim, u Krtinićevu slučaju nije sporno da je počinio kazneno djelo pokušaja ubojstva. Ipak, uz vještog odvjetnika on se može braniti raznim okolnostima počinjenja tog kaznenog djela. No majka nesretnog mladića, koja svaki dan proživljava dramu jer tijelo njezina sina još nije posve prihvatilo transplantirani organ, ne može shvatiti zašto je potrebno toliko vremena za istragu unatoč brojnim svjedocima i boji se da će cijeli slučaj pasti u zastaru, a onaj koji je njezinu sinu zamalo oduzeo život proći nekažnjeno.

Na brojne upite istražnom sucu Svetislavu Vujiću iz Pule ne dobiva konkretne odgovore, a zadnje što su joj rekli bilo je da se čeka vještačenje iz Rijeke. Što se točno vještači i zašto sve to traje već godinu dana, iako su svi svjedoci dali svoje iskaze, nisu joj rekli. Njezina bojazan da će mladić zbog kojeg se njezin sin već godinu dana bori za život proći nekažnjeno možda ne bi bila opravdana da živimo u posve uređenoj pravnoj državi, ali sudska praksa u Hrvatskoj obiluje slučajevima zločina koji prolaze nekažnjeno. Pravda u Hrvatskoj ne samo da je spora, nego je za neke, očito, uopće nema. Zašto u slučaju napadača na Vilija Šilipetra istraga traje već godinu dana, nije jasno ni Vilijevim prijateljima koji su svjedočili kobnom događaju 21. lipnja prošle godine i koji su dali svoje iskaze policiji i istražnom sucu. Evo kako je jedan od njih opisao slijed događaja: “Na dan kad se slavila pobjeda Hrvatske nad Njemačkom neki klinci su potrgali brisač na autu čiji je vlasnik Dane Krtinić. Nekoliko dana nakon toga, 21. lipnja prošle godine, dok je grupa nas stajala na cesti, pokraj nas je stao automobil iz kojeg su izišli Dane Krtinić i njegov sin Marinko. Dane Krtinić bio je u vidljivo alkoholiziranom stanju i počeo je prijetiti i psovati svima nama da će nas pobiti, kriveći nas da smo mu mi potrgali brisač. Dane Krtinić mahao je pištoljem meni i još jednom prijatelju pokraj glave i jasno sam vidio da je šaržer unutra.

Nas nekoliko ga je okružilo da ga pokušamo obuzdati, a u tom trenutku njegov sin nasrnuo je na Vilija koji je stajao pokraj nas. Kako smo mi bili zaokupljeni njegovim ocem koji nam je prijetio napunjenim pištoljem, nismo ni vidjeli što se točno događa iza naših leđa dok Vili nije rekao: ‘Gle, budala me ubola!’ Kad smo se okrenuli prema njemu, Marinko je počeo mahati nožem, a jednom od nas koji je direktno svjedočio njegovu napadu, zamahnuo je nožem ispred lica. Marinko i njegov otac Dane su pobjegli, a vratili su se kad je došla policija i tvrdili da je pištolj bio prazan. Ja sam siguran da je pištolj bio pun kad nam je prijetio jer sam jasno vidio šaržer.” Dane Krtinić u razgovoru za Nacional istaknuo je da mu je užasno žao zbog svega i za sve okrivljuje sebe, ali ističe da je pištoljem samo želio zastrašiti grupu mladića koji su i psihički i fizički već dugo zastrašivali njegova sina. “Mislio sam da će se prestrašiti kad vide pištolj, iako je bio prazan, te da ćemo moći porazgovarati, no oni su nasrnuli na mene. Moj sin ostao je u autu, ali je valjda, kad je vidio da su me ti dečki okružili, išao da me brani i uzeo je iz pretinca u automobilu preklopni nož. Ja nisam vidio ni kad je on izišao iz auta niti sam vidio tučnjavu. Strašno mi je žao što sam išao sam rješavati taj problem. Nije bio problem u brisaču nego su ti dečki nasrnuli na automobil mog sina, a s njim je bila i njegova djevojka koja to može potvrditi. Trebao sam pustiti da to rješava policija, ali nisam to više mogao trpjeti. Svog sina nisam odgajao da se tuče, nisam ga čak odgajao ni da se brani nego da bježi, ali dogodilo se ono najgore i sad samo želimo da se to što prije okonča. I nas ubija to iščekivanje.”

Na pitanje kakva je kazna predviđena za pokušaj ubojstva, zamjenica Županijskog državnog odvjetniška u Puli Mirjana Zenzerović odgovorila je: “Počinitelj kaznenog djela iz članka 90 Kaznenog zakona može se kazniti zatvorom od najmanje 5 godina, a maksimalna kazna koja mu se može izreći je 15 godina zatvora, no ako je kazneno djelo ostalo u pokušaju, počinitelj se može kazniti kao da je djelo dovršeno, a može se i blaže kazniti.” Marinko Krtinić proveo je, zasad, samo dva mjeseca u pritvoru neposredno nakon pokušaja ubojstva, a nakon toga je pušten. Istraga protiv njega još uvijek se vodi, a kad će biti završena i u kojoj je fazi, stvar je tajnosti postupka. Otac Marinka Krtinića, Dane Krtinić, koji je u alkoholiziranom stanju napunjenim pištoljem prijetio grupi mladića, još nije snosio nikakve posljedice za svoj čin, osim što je protiv njega podnesen optužni prijedlog, a oduzet mu je i pištolj. Mogao bi tek snositi novčanu kaznu u iznosu tri do 15 tisuća kuna ili kaznu zatvora do 30 dana. Takav zakon i nepostupanje državnih institucija mogu ohrabriti bilo koga da slobodno šeće gradom, repetira pištolj, prijeti njime kome god želi, ili pak da slobodno ubada nožem sve koji mu smetaju.

Trebamo li svi uzeti pravdu u svoje ruke, naoružati se do zuba i sami istjerivati pravdu na ulici? To si pitanje postavlja i doktorica Đurđica Kovačić, 67-godišnja Zagrepčanka koja je samo čudom preživjela brutalni pokušaj ubojstva u hodniku stambene zgrade u zagrebačkom naselju Siget prije četiri godine. Osobe koje su isplanirale i provele u djelo taj zločin do danas za njega nisu kažnjene, a Đurđica Šimunić za takvu situaciju krivi samo jednu osobu – Ivana Turudića, suca Županijskog suda u Zagrebu. Turudić je 3. rujna 2008. oslobodio dvije osobe kojima se sudilo za taj mučki napad. Iako još nisu iscprljena sva pravna sredstva i Vrhovni sud tek treba odlučiti je li Turudić bio u pravu, Đurđica Šimunić ne želi trpjeti nepravdu i još godinama čekati konačno pravno mišljenje. Poslala je nekoliko pisama u kojima se žalila na Turudićevo ponašanje tijekom postupka. Pisala je premijeru Sanaderu, a žalila se i Ministarstvu pravosuđa. Tvrdi da se Turudić prema njoj ponašao bezobrazno i nekorektno, te da je ignorirao više okolnosti koje su prema njenom mišljenju dokazivale da su napad na nju osmislili i proveli Ljudevit Špoljar i Mile Karaica. Đurđicu Šimunić 11. listopada 2005. pronašli su njezini susjedi kako leži u lokvi krvi u hodniku svoje zgrade u zagrebačkom naselju Siget.

Nepoznata osoba napala ju je metalnom palicom s namjerom da je ubije i otela joj torbicu s novcem i nekim privatnim stvarima, među kojima se nalazila i pisme pismena potvrda o dugu od 40 tisuća eura koje joj duguje Ljudevit Špoljar, te njen mobitel. Napad je bio beskrupulozan. Liječnici su ustanovili da je preživjela unatoč višestrukom otvorenom prijelomu desne čeonosljepoočne kosti lubanje, unatoč akutnom krvarenju unutar tvrde moždane ovojnice, unatoč nagnječenju mozga, višestrukom prijelomu vrata lijeve nadlaktične kosti, prijelomu lijeve goljenične kosti i prijelomu desne lisne kosti, te desne goljenične kosti u zglobu gležnja. Glava joj je bila razderana u predjelu čela i očnih duplji, a imala je i goleme krvne podljeve desne natkoljenice i desne podlaktice. Đurđica Šimunić više je mjeseci provela u komi. Nitko se nije usudio prognozirati hoće li preživjeti, a potom je, nakon što se iz kome probudila, više od godinu dana provela na štakama. Samo je čudom preživjela. Kad se probudila iz kome, Đurđica Šimunić pomogla je policiji pronaći počinitelje. Ispričala je kako sumnja da ju je mogao napasti jedino Ljudevit Špoljar, koga poznaje od 1985. kad je radio kod klesara Tadije Barbarića. Ona mu je više puta posuđivala novac, dijelom za pokretanje vlastite klesarske radionice, a dijelom i za druge stvari. U vrijeme napada Đurđica Šimunić radila je u tvrtki Granit, a Špoljar je imao klesarsku radionicu u istoj ulici. U to vrijeme bili su u zategnutim odnosima, jer je Đurđica Šimunić tražila da joj vrati novac, a njega je to ljutilo. Tvrdi da je više Špoljarovih zaposlenika znalo da joj je on potpisao potvrdu o dugu. Kad je policija poligrafski testirala Špoljara, on je pao na svim značajnim pitanjima.

Lagao je da ne zna tko je napao Đurđicu Šimunić i da joj ne duguje novac. Osim toga, iz odgovora koje je dao policiji moglo se zaključiti kako je za napad na Đurđicu Šimunić angažirao Milu Karaicu. Špoljar se na policiji branio i lažnim alibijem – rekao je da je u vrijeme napada boravio u Italiji s Dragutinom Kučkom, a Kučko je to u razgovoru na policiji demantirao. Policija je pronašla još jedan značajan trag koji je upućivao na sumnju da je Špoljar mogao stajati iza tog napada. Mobitel Đurđice Šimunić pronašli su kod Svena Svobode, sina Slavena Svobode, Špoljarova susjeda i prijatelja. Đurđica Šimunić na policiji je među tridesetak osoba na prepoznavanju kao napadača prepoznala Milu Karaicu. Ispričala je na sudu da je Špoljar poslao Karaicu u njezin ured kako bi od nje također posudio 200 eura. To je nju uznemirilo, a poslije je shvatila da je došao kako bi vidio koga treba zatući. Više je svjedoka govorilo u prilog tomu da su Špoljar i Karaica, ali i Slaven Svoboda, mogli sudjelovati u tom zlodjelu. Jedan je svjedok rekao da ga je Špoljar pitao zna li osobu koja bi likvidirala Đurđicu Šimunić. Đurđica Šimunić je 2007. na vjetrobranskom staklu svog auta našla zataknutu posjetnicu s imenom Ljudevita Špoljara, a na poleđini je pisalo da će dobiti ponovo.

Prva vještačenja rukopisa pokazala su da se radi o Špoljarovu rukopisu, a naknadna vještačenja su prvotni nalaz relativizirala. Sudac Turudić im je povjerovao, a sam je zaključio kako Špoljar valjda nije glup da bi tako otvoreno prijetio. Nije povjerovao svjedocima koji su govorili u prilog tezi da su Špoljar i Karaica sigurno imali razloga napasti Đurđicu Šimunić. Turudić je zaključio kako Đurđici Šimunić ne treba vjerovati kada tvrdi da joj Špoljar duguje novac, te da ona nije mogla prepoznati Karaicu kao napadača zato što ga je vidjela samo jedanput u životu. Zato ih je oslobodio. Đurđica Šimunić smatra da je Turudić sramota hrvatskog pravosuđa. “Pitam se kakvi su onda lošiji suci, ako se Turudića promovira u hrvatsku sudačku elitu. Na više sam mjerodavnih adresa poslala pritužbe na njegov rad. Tijekom postupka nije mi dao govoriti, a čak mi je rekao i da mu idem na živce. S druge strane, bio je vrlo pristojan prema osumnjičenicima. Za njega doista nemam lijepe riječi i ne pada mi na pamet šutjeti o nepravdi koju sam od njega proživjela.

Na kraju suđenja pred svima u sudnici rekla sam mu da je u mom slučaju pomogao mojim krvnicima da dobiju jednu bitku, ali da ja ulazim u rat protiv njega, te da ću se boriti svim sredstvima. Problijedio je. Muka mi je od ljudi poput njega i mislim da ne zaslužuju raditi sudački posao.” Đurđica Šimunić očekuje pravorijek Vrhovnog suda i nada se da će kazna stići osobe koje su je napale. Ta umirovljena liječnica i danas živi u strahu, mirno i povučeno i nema neprijatelja. Zato i tvrdi da nitko osim osumnjičenika koje je Turudić oslobodio nije mogao imati motiva da je pokuša zatući metalnim pajserom.


OBARANJE REKORDA HRVATSKOG PRAVOSUĐA

Ivana Skozrit Skuliber, kći bogatog zagorskog poduzetnika, kao 20-godišnjakinja skrivila je nesreću u kojoj su poginuli Darko i Štefica Brlečić, a njihovo dvoje djece i dijete njihovih prijatelja teško su ozlijeđani. Sudski proces, kojim je na kraju oslobođena, trajao je čak sedam godina, ali se sad vodi ponovljeni postupak.

Komentiraj