DOSSIER: PLANINARENJE – Intenzivna i duboka veza tijela i duha

Autor:

13.04.2020., Zagreb, Dosta gradjana odlucilo se za setnju i voznju bicikla po Glavici na Zelenoj magistrali
Photo: Emica Elvedji/PIXSELL

Emica Elvedji/PIXSELL

 

Planinarenje je u Hrvatskoj na vrhuncu popularnosti, sve je više ljudi koji, u potrazi za mirom, odlučuju otići u planine. Nacional je istražio što je potaknulo trojicu strastvenih ljubitelja planina – Milana Majerovića Stilinovića, Antu Krstulovića i Antu Kotromanovića – na neprestano osvajanje novih, sve opasnijih vrhova

Planinarenje je u svijetu od davnina izazivalo uzbuđenje i strahopoštovanje, ali i želju za izazovom i avanturom. Još u 14. stoljeću, 1336., dogodio se prvi poznati uspon iz planinarskih pobuda, kad se talijanski pjesnik Francesco Petrarca popeo na Mount Ventoux u Francuskoj. Prvi poznati alpinistički uspon u Hrvatskoj dogodio se 1843., kad se Dragojla Jarnević popela na Okić. Upravo je planinarenje posljednjih godina ponovno na vrhuncu popularnosti u Hrvatskoj. Sve je više ljudi koji se odlučuju na odlazak u prirodu, u planine, gdje se, prema njihovim riječima, može naći mirnoća koju se nigdje drugdje ne može osjetiti. Nacional je istražio zašto je planinarenje toliko popularno i što je trojicu strastvenih ljubitelja planina – Milana Majerović-Stilinovića, Antu Krstulovića i Antu Kotromanovića – potaknulo da neprestano osvajaju nove, više, sve opasnije vrhove.

Kako kaže Marin Dadić, profesor na Kineziološkom fakultetu u Zagrebu, planinarenje se više smatra tjelesnom aktivnošću nego sportom, a ta tjelesna aktivnost po popularnosti u posljednje vrijeme visoko kotira iz jednostavnih razloga:

“Zbog, kako to volimo kazati, modernog i ubrzanog načina života, naša tijela su se zaželjela zelenila prirode, spokoja šume i melodičnih zvukova koje u vrevi grada ne možemo pronaći. Ukratko, vraćamo se prirodi. Isto tako, šetnja i hodanje je potpuno besplatan oblik tjelesne aktivnosti, a i najprirodniji, tako da je logično zašto je planinarenje tako popularno. Dakle, ne trebaju nam zatvoreni fitnes-centri u kojima bruje trake za hodanje i trčanje, nego hodajući uz osluškivanje prirode možemo imati iste, ako ne i bolje efekte nego u teretanama. Planinarenje je tjelesna aktivnost koja može biti nisko intenzivna pa sve do visoko intenzivne. Sama težina ovisi o nekoliko faktora, prvi je težina i konfiguracija terena po kojem planinarimo, a drugi je trenutačno stanje odnosno utreniranost osobe. Manje utreniranim osobama svakako preporučujemo lakše staze i uspone, a tek kasnije ozbiljnije planinarenje.”

 

 

‘U PLANINAMA SE DOGAĐAJU ČUDA KOJA NAS ČINE SKROMNIJIMA’, TVRDI MILAN MAJEROVIĆ STILINOVIĆ

 

 

Za penjanje se osoba najprije mora pripremati “na dnu”. Moderna priprema rekreativaca, ali i sportaša, kaže Dadić, mora započeti inicijalnom dijagnostikom kojom upoznajemo svoje tijelo te dobivamo uvid u sve parametre o tome kako bolje, učinkovitije i zdravije trenirati:

“Upravo zato nije pametno da svatko od nas napada neki vrh jer to prije svega može biti kontraproduktivno, koliko god mislili da radimo nešto dobro s tijelom i organizmom. Iz svega navedenog savjet može biti da se konzultiramo s kineziologom oko testiranja osobnih kapaciteta te da na temelju dobivenih rezultata radimo nešto najučinkovitije za naše tijelo – osobno dizajnirano planinarenje. Moram reći i da je duhovna komponenta neizmjerno važna za kvalitetu života i zdravlje. Planinarenjem, pa čak i samom šetnjom u prirodi, spajamo duhovno i tjelesno te rezultat može imati samo jedan ishod – pozitivan. Pozitiva je nešto što nas pokreće, nešto što bi nam trebala biti životna nit vodilja i lijek. Uzmemo li sve navedeno u obzir, planinarenje kao tjelesna aktivnost je magična pilula, koja je besplatna, široko primjenjiva, zabavna, ali očito i ljekovita jer ima pozitivni utjecaj na čitav niz sustava u našem organizmu. Stoga, šteta bi bilo ne iskoristiti sve što nam nudi i daje.”

Prvi ozbiljniji susret s planinama Ante Kotromanović, nekadašnji ministar obrane u Vladi Zorana Milanovića, imao je uoči operacije Oluja. On je u oslobodilačku akciju koja je počela još u noći 4. kolovoza 1995. ušao kao zapovjednik Operativne grupe Sinj i pod svojom komandom je imao tri brigade: 126. brigadu, domobransku brigadu 6. pukovnije i 144. brigadu. U operaciju Oluja te su brigade pod Kotromanovićevim zapovjedništvom krenule nakon višemjesečnih priprema na Dinari, na visini od 1400 do 1800 metara, gdje su spavali na otvorenom i gdje im je između ostalog opasnost prijetila i od ugriza zmija. Zato je prije dvije godine obljetnicu Oluje Kotromanović s prijateljima i nekima od svojih nekadašnjih suboraca dočekao upravo na Dinari, a krajem prošle godine se upravo na Dinari, kod Kijeva, pripremao za uspon na najopasniji vrh Švicarskih Alpi Matterhorn. Planine i osvajanje najviših vrhova u Europi i svijetu postali su mu posljednjih godina strast pa je, osim slovenskih i hrvatskih vrhova, među ostalima osvojio i najviši vrh Europe Mont Blanc (oko 4800 m), kao i Elbrus na Kavkazu (5800 m), Kilimandžaro u Tanzaniji, 7546 metara visok vrh Muztagh Atu u Kirgistanu te najviši vrh srednje Azije Damavand u Iranu, a prije dva tjedna upravo se vratio s Matterhorna. Taj vrh toliko je strm i opasan da je ondje živote izgubilo već oko 600 planinara u posljednjih tridesetak godina. Jedan od njih izgubio je život neposredno prije no što se Kotromanović počeo uspinjati, ali to ga, kako je rekao za Nacional, nije pokolebalo.

“Čovjek jednostavno ne razmišlja o tim neugodnim i teškim situacijama. Zadnja tri mjeseca sam se intenzivno pripremao, stalno sam bio na stijenama, zadnjih par tjedana prije uspona bio sam s trenerom Tomažom Jakofčićem u Sloveniji, gdje smo radili jednu tešku klimatizaciju i vježbu uspona. Shvatio sam da ja to mogu. Bili smo totalno motivirani i spremni. Uspon smo započeli oko 3 ujutro, sa svjetiljkama na glavi, bilo nas je dvadesetak u koloni i strašno brzo smo napredovali. Popeli smo se za samo tri i pol sata, što je Tomažu bio rekord. Za mene je to bio neponovljiv događaj, taj doček zore i pogled na Alpe, ali kako smo morali žuriti natrag zbog najave promjene vremena, nisam puno fotografirao pa ću se sigurno ondje popeti još jednom, da mogu na miru uživati. To će biti za moj gušt”, ispričao je Kotromanović za Nacional.

Planinarenje ga je prije svega naučilo strpljivosti jer je potrebno hodati satima, a ponekad je potrebno 20 minuta da bi čovjek prešao sto metara. To je i jedna vrsta meditacije, kako je opisao, jer “samo razmišljaš, nema puno komunikacije s ljudima jer je svatko okupiran sobom”. Za njega je to i jedna vrst smirenja, joge, samo puno napornije i teže, ali kao “starom” vojniku i avanturistu, to mu je jednostavno izazov koji ga tjera na stalno nove avanture.

A nove avanture uvijek traži i glumac Ante Krstulović. On se već posljednje tri godine bavi planinarenjem, ali istaknuo bi i da je odradio Put sv. Jakova, odnosno prošao je hodočasničko putovanje Camino de Santiago. Popeo se i na Kilimandžaro u Tanzaniji, najviši vrh Afrike:

“U to vrijeme sam boravio u Africi gdje sam volontirao u sirotištu za djecu pa nisam želio propustiti priliku otići na planinu. Već nekoliko godina bavim se planinarenjem, istraživanjem prirode, posebno Hrvatske. Ove godine sam tako pauzu od posla u kazalištu Žar ptica, zbog lockdowna tijekom pandemije korone, iskoristio za obilazak planina u Hrvatskoj, ali i lokalnih rijeka, manastira, raznih povijesnih lokaliteta. Prije koji tjedan sam došao do vrha Dinare, a za koji dan odlazim ponovno na vrh Dinare, ali drugom rutom. Zanima me priroda, zanima me upoznati našu domovinu na svaki način. Izazov, adrenalin, to je ono što me vuče. Kad se uputiš na Dinaru i piše ti da tura traje tri sata, a ja ju prođem u dva, veliko je to uzbuđenje, vuče me sportski život.”

Dok traje kazališna sezona, Krstulović ustaje u 5 ujutro, u 6:30 već odrađuje trening, pa tek nakon toga odigra dvije predstave. Kako kaže, Hrvatska ima ljepote o kojima ni mi sami ništa ne znamo: “Većini ljudi je želja otići u Španjolsku ili negdje drugdje. I to je super, ali meni je najvažnije najprije upoznati Hrvatsku, koliko je tih ljepota – Biokovo, Mosor, Svilaja, Lonjsko polje, pa to je raj nebeski! Ovih nekoliko mjeseci kad ne radim, jer je kazalište zatvoreno, a posebno kazalište za djecu, koje je vezano za škole, prošao sam čitav Mosor, Dinaru, Biokovo, Svilaju. San mi je proći cijeli Velebit. Koliko god je osjećaj kad dođeš na neku zacrtanu destinaciju neopisiv, nije baš da je put do tamo bajka. Stvarno nije. Više puta si ponoviš ‘što je meni ovo trebalo, gle ljudi sjede u kafićima i piju pivo a ja na planini’, povraća ti se putem, svašta bude. Ali kad dođeš do nekog vrha, pogotovo je to važno nama Dalmatincima, pa vidiš Vis na dlanu ili Italiju, to je osjećaj koji se ne da opisati. Kakva uloga, to je ništa naspram ovoga, za mene se otvori neki životni vrhunac. Kad sam se penjao na Kilimandžaro, nije romantika to penjanje, da vam iskreno kažem. Ali kad sam vidio taj svod zvijezda, to je nevjerojatno. U tom trenutku shvatiš koliko si malen, ali jak, shvatiš neku poantu života. Na planini osjetiš tu neku mirnoću koju nigdje drugdje ne možeš osjetiti, iako je meni ta mirnoća najviše došla kad sam odradio Camino, hodočašće koje mi je promijenilo život, ali i kad sam volontirao u afričkom sirotištu za djecu. Kad osjetiš tu mirnoću, a osjetiš je svaki put na vrhu, shvatiš kako grozno živimo u gradu. Sve se svodi na to da pijemo kavu, ispričamo jedni drugima tko što radi i to je to. Kad, međutim, odeš na planinu, osjetiš neki mir i drugačije se s ljudima povezuješ.”

 

 

‘PLANINE SU ME NAUČILE STRPLJIVOSTI JER PONEKAD TREBA 20 MINUTA ZA STO METARA’, KAŽE KOTROMANOVIĆ

 

 

Zbog planinarenja je, kaže, apsolutno promijenio način života. Ne zamara se sitnicama koje su mu prije bile važne. Najdublji trag na njega je ostavio Mosor:

“Mosor je meni kao drugima omiljeni kafić na Rivi. Ja kad dođem u Split, odlazim na Mosor obavezno. Istražio sam ga čitavog, ima tako puno povijesti, brutalna je to planina. Tijekom posljednjih nekoliko tjedana, osim planine, obilazio sam lokalne rijeke, ali i manastire. Jako ih volim, obilazim ih sve, kao i džamije. Volim povijest, a na terenu se najbolje uči. U Svetoj Nedelji poviše Knina postoji manastir Oćestovo, inače zaštitnik žena. U razgovoru s popovima puno sam naučio i o povijesti i o odnosima s ljudima, religiji. Prošao sam tom cestom milijardu puta, vidio isto toliko puta taj natpis za manastir, ali jednog dana sam odlučio skrenuti prema tamo, pozdraviti popove i porazgovarati s njima. Volim pravoslavlje, dobro ga poznajem, ne smijemo imati nikakve predrasude, treba kroz život ići otvorena uma i srca jer život na taj način može biti lijep. Odgojen sam u obitelji širokih pogleda i sve religije jednako cijenim, na ovaj način se pronađe taj neki mir koji nam svima treba. U Splitu su mi, primjerice, prijateljice redovnice klarise. One me jako dobro poznaju i svaki put kad dođem u Split, nazovem ih. Predivne su to žene.”

Krstulović kaže da je iskustvo planinarenja povezano s duhovnim – moraš otići da bi se vratio u svoj balans. Tijekom koronakrize, kad je Hrvatska bila u lockdownu, ali je preporuka sadržavala mjeru da se može izlaziti, na planine je išao svaki dan. Sretan je što mu i djevojka Ana voli takav aktivan način život pa zajedno uživaju, a obavezno na planine vodi maltezericu Cvitu, koju mu je darovala pokojna majka.

I Milan Majerović-Stilinović, bivši novinar, a danas stručnjak za odnose s javnošću, uživa u planinarenju. Upravo je zbog njegovih odlazaka na planine nastala i knjiga “Što sam naučio na planini”, zapravo zbirka 50 priča. Prva napisana priča, govori Majerović-Stilinović, nastala je u rujnu 2018., nekoliko mjeseci nakon njegova uspona na Sinjal, najviši vrh Hrvatske:

“Tom sam se prilikom mimoišao s grupom slijepih planinara i njihovih pomagača, koji su se penjali na Dinaru s istim ciljem. Toliko su me impresionirali da sam naknadno prijateljima na Facebooku morao ispričati više o tome. Nakon te su se priče zakotrljale i druge, od kojih je većina naknadno, uz neke nove, ušla i u knjigu. U toj se priči pitam o razlozima penjanja i je li sam lijep pogled precijenjen, jer je očito da i ljude koji s vrha Dinare ne mogu vidjeti panoramu nižih vrhova nešto drugo vuče gore. Od malih nogu uživao sam u prirodi, pa i u manjim usponima, jer u Bukovici i Dalmaciji, gdje sam proveo djetinjstvo, i nije bilo većih planina. Doduše, ljetni izleti u Liku bakama i djedu podno Velebita bili su možda pravi aperitiv. U studentskim zagrebačkim danima otvorio mi se veći apetit za Medvednicom. Literatura i filmovi slične tematike uvijek su mi bili bliski. U tridesetima i četrdesetima produžio sam izlete izvan kruga Zagrebačke županije, proširio teren i na ostale planine u zemlji. Tad sam zaključio da je trebalo početi i prije, ali i da nikad nije kasno. Fizički i mentalni učinak koji nudi zdrav napor uspona i silaska; zgode koje vas iznenade ponekad u planini naizgled praznoj od drugih ljudi; mala i velika otkrića o životu i drugim bićima koja susrećete na putu – čak i kratak izlet dovoljan je da zaplete nove intrige, razbudi me i otvori nova pitanja. Novinari su i inače znatiželjni, a u planini razlozi za istraživanje čekaju na svakom koraku.”

 

 

‘DUHOVNA KOMPONENTA PLANINARENJA VAŽNA JE ZA KVALITETU ŽIVOTA I ZDRAVLJE’, SMATRA MARIN DADIĆ

 

 

Objasnio je i kako dolazak na neku destinaciju, vrh neke planine, djeluje na njega, kako se osjeća planinar koji uspije ostvariti takav neki cilj. Ne zna može li se dobro opisati:

“U nekim sam pričama to pokušao napraviti. Jedna se zove ‘Krila’ i u njoj čitatelja na samom kraju pokušavam podići tih nekoliko centimetara od tla, u trenutak u kojemu ti se, konačno na vrhu, čini da su sav umor, teške misli i brige koje si do gore možda vukao sa sobom, nestali. Gotovo kao da imaš krila. Čini ti se da barem nakratko lebdiš, ponovno postaješ neumorni 10-godišnjak pred kojim je još uvijek cijeli svijet, vedar, bistar, plav i otvoren za sve dobre stvari. Pri tomu taj vrh mora biti ne znam koliko visok ili teško dostižan. Jedna od tema kojom se knjiga igra je samo ispunjenje zadanog cilja, pa bio on i malen na karti ili nizak u očima drugih ljudi. Zadovoljstvo koje donosi samostalan prvi korak je sigurno veće završi li vaš put na vrhu Mount Everesta, ali koliko će nas tamo i krenuti? U međuvremenu, popeti se na Žumberak, Papuk, Učku ili Biokovo možemo gotovo svi. Priznanje samima sebi da smo danas otišli korak dalje nego jučer je nagrada koju možemo osvojiti svakodnevno. Na kraju dana, to nas hrani i snaži i tijelo i duh na duge staze možda i korisnije nego jedan ekstremno težak i uspješan uspon godišnje.”

Majerović-Stilinović ispričao je i što je naučio na planini. Za početak – da još puno mora učiti. Slušati druge, prešutjeti kad misli da baš ima nešto pametno za reći, barem ponekad. Kako kaže, u svim se planinama to događa, mala čuda koja nas čine skromnijima, opuštenijima i povjerljivijima prema drugim ljudima. Spremnijima oprostiti sebi i drugima prošle propuste, razdijeliti žito od kukolja, ali i kukolju udijeliti priliku. Naučio je dijeliti i da se dijeljenjem dobrih stvari one umnožavaju. Da će od toga jednom, negdje, korist imati netko koga možda neće ni upoznati – i da je to dovoljan razlog za krenuti na put.

Koja je planina na njega ostavila najdublji trag?

“Moj trag po Velebitu zasad je kratak, ali njegov u meni je već dubok i, čini mi se, zove na još. Kao i sve druge planine, i on je živ, cijeli – samo sam u njegovu slučaju to ne tako davno jasno i osjetio. Kao najveća i najduža naša planina, sa svom poviješću, tradicijom, legendama i anegdotama, on je zasigurno mjesto koje se nikad ne može u potpunosti istražiti niti poznavati, i baš je zato i meni toliko privlačan. Hodati sredinom četrdesetih po hrptu Velebita, po vrhuncima koje ste do tog trenutka cijeli život gledali samo kao nejasne plave linije odozdo, iz podnožja, osjećaj je koji vam mijenja perspektivu i na reljef zemlje i vlastiti život. Ono što se iz nizine čini velikim, odozgo je maleno, slično, ali drukčije. Dalmacija je još snažnije blještavo lijepa, Lika i drukčije duboka i privlačno tamna, Bosna još jače zove na istraživanje… Sve se to ne vidi iz benzinske postaje na autoputu.”

 

 

‘KAD NA VRHU PLANINE OSJETIŠ TU MIRNOĆU, SHVATIŠ KAKO GROZNO ŽIVIMO’, PRIMJEĆUJE ANTE KRSTULOVIĆ

 

 

Ona mirnoća o kojoj pričaju zaljubljenici u planine nije zaobišla ni njega. Kaže da mirnoću nosimo sa sobom – ili do nje dospijevamo ondje gdje smo si dali dovoljno vremena da nas ona dostigne. Ondje gdje smo, barem na nekoliko sati, namjerno isključili mobitel, iskopčali svoj mikrofon i odložili planer:

“Za neke ljude to je morski otok, pučina ili mala uvala – pa i za mene, ponekad. Za druge je to planina, šuma, kotlina u kojoj vjetar ljulja gorsku travu. U mom slučaju to je češće, jer živim u Zagrebu pa su mi planine bliže. Ali jednom kad to pronađemo, gdje god to bilo, mislim da isto možemo osjetiti i na drugim mjestima. Sigurnost koju mi pruža osjećaj upoznavanja novog prostora ili ljudi u planini pomaže mi i u gradu, na poslu, u novim profesionalnim izazovima. Dolje je za to možda previše šuma, ometala, notifikacija i novih obavijesti: vidim da i drugim ljudima dobro dođe kad shvate da im treba manje. Manje hrane, odjeće, komunikacije, stresa, dokazivanja i pokazivanja drugima. Kad završavaš dan u planini, dovoljan je i pokrpan šator koji ne prokišnjava i stara vreća za spavanje koja se može bar donekle zakopčati. Sutra ujutro, cvrkut, rosa, zrake sunca koje te griju i zvuci kojima priroda kaže: pusti se, opusti se, prepusti se – nisi poseban, ne smetaj, ne narušavaj – i to je dovoljno. Tad miruješ i istodobno listaš, rasteš. Dovoljno takvih trenutaka i spreman si za povratak u gužvu koja te više neće lako izbaciti iz koraka.”

Kako kaže Majerović-Stilinović, baš kao i Kotromanović i Krstulović, na planine ne ide dovoljno često. Želio bi da je to puno češće jer planina je mnogo, a njegov je korak kratak. Raspored, obiteljski i poslovni, često je pretrpan:

“Odem li i jednom mjesečno na neki duži izlet kad bar jednu noć prespavam u planini, to je dobar mjesec. No zato je tu najmanje jednom tjedno ili barem svakog vikenda Medvednica – živim podno nje pa sam uvijek u niskom startu. Veseli me kad sa mnom, sve češće, ide supruga; posebno kad na to nagovorimo i djecu. Puno mojih prijatelja dijeli istu ljubav i strast; ako nema prijatelja s kojima bih krenuo, gore sretnem poznanike, sve ih je više. Nema li ni njih, a do društva mi je, upoznam nekoga – dobre su šanse da imamo puno toga zajedničkog. A kad mi je do samoće, a ima i tih dana, Medvednica ima oko 450 km planinarskih staza i još više stranputica: izaberem neku od njih i pustim da se sprijateljimo. U tim sitnim otkrićima novih mjesta najviše i uživam. Ove jeseni u planu su, od meni bližih planina, Svilaja, Biokovo, grobničke i slovenske Alpe, tamo još nisam bio. Bila bi dobra i Crna Gora, malo Dinarida, općenito. A hoću li ja osvojiti njih ili će te planine posvojiti mene – uvijek se više nadam ovoj drugoj opciji. Sredinom rujna sam pozvan predstaviti i čitati knjigu na Baškim Oštarijama, kao jedan od nekoliko stotina sudionika hodačke fešte Highlander Velebit. To me jako veseli, spojiti hodanje, pričanje, slušanje drugih i susrete uživo s ljudima koje sam do sad upoznao možda samo preko društvenih mreža. Pusti Facebook, internet i WiFi. Pusti sve, i na Velebit. A kasnije, kako se okrene vjetar. Osjećam neki miris snijega čak i s Kilimandžara, vidjet ćemo na proljeće vara li me nos. Ne zamaram se velikim planovima: ljudi me zovu, ja kažem ‘da’. Plan mi je zato malo krivudav. Ali na duge staze, tako se piše jedna lijepa priča, s puno jakih glavnih i sporednih likova, u najljepšim eksterijerima, s posebnim efektima kojima kompjutorske animacije digitalnih studija nisu ni blizu.”

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.