DOSSIER: ‘Katolički intelektualci nisu ugrožena vrsta’

Objavljeno u Nacionalu br. 993, 13. svibanj 2017.

Nacional je u razgovoru s mladim obrazovanim ljudima koji su snažno katolički osviješteni, ispitao koliko se i kako njihovi stavovi o pitanjima poput pobačaja, razlikuju od stavova desnih udruga poput one Željke Markić

Početkom ožujka Ustavni sud odbacio je prijedlog da se zakon kojim se regulira pravo na pobačaj proglasi neustavnim. Hrvatskom saboru zadan je rok od dvije godine u kojem je potrebno donijeti novi zakon. Predstavnici inicijative “ProLife.hr” najavili su pokretanje peticije koju bi potpisali oni koji smatraju da bi se novim zakonom pravo na život trebalo staviti iznad prava na privatnost. Stav o pobačaju spada u one stavove za koje se uvriježilo da su uvjetovani katoličkim ili agnostičko-ateističkim svjetonazorom.

Nacional je u razgovoru s deklariranim katolicima Igorom Loinjakom, Anitom Ruso, Marinom Katinić i Daliborom Milasom, četvero mladih akademskih građana koji imaju ili će uskoro imati najvišu titulu, pokušao doznati njihove stavove o različitim temama, pa tako i pobačaju. Koliko se katolici koji intelektualno promišljaju mogu razlikovati kada je riječ o različitim stavovima? Bi li ih javno istaknuti hrvatski katolici mogli nagnati da se aktiviraju – a to u najnovijem primjeru znači potpisivanje navedene peticije – ili imaju svoju viziju djelovanja obrazovanih katolika u današnjem vremenu? U okviru čega uopće djeluju i u čemu se mogu pronaći?

Igor Loinjak rođen je u Osijeku 1988. Završio je preddiplomski studij filozofije na Fakultetu filozofije i religijskih znanosti, a diplomirao je komparativnu književnost i povijest umjetnosti. Piše različite tekstove, od predgovora za kataloge, do novinskih članaka u kojima je riječ o estetskom i kulturalnom osvrtu na izložbe i umjetničke radove, i to za Konturu, Glas Slavonije, Vijenac, a nekada je pisao i za Zarez. “U tekstovima koje pišem ne može se direktno osjetiti moj svjetonazor, možda donekle kroz citate kojima se služim, a to nerijetko jesu misli biblijskih pisaca ili citati iz Biblije, a čak i kada navodim riječi isusovca Pierrea de Chardina ili trapista Tomasa Mertona, tekst nikada nije nametljivo kršćanskoga svjetonazora. Činjenica je da su se riječi kao što su ‘duh’ ili ‘duša’ povukle iz vokabulara i da se one danas automatski vezuju uz religiju pa korištenjem tih riječi pokušavam pokazati da su potentne i izvan teoloških tekstova”, rekao je Loinjak koji tvrdi da su recentni trendovi u društvu i umjetnosti takvi da se na umjetnike gleda kao na ljude koji nisu skloni vjerskom i religijskom promišljanju ili da su oni umjetnici koji tako promišljaju zaglibili u srednjovjekovlju. “Bavljenje umjetnošću puno je više od proizvodnje lijepog predmeta. Umjetničko djelovanje u svojoj srži treba biti stvaranje paralelne stvarnosti. Sam čin umjetničkog djelovanja je kreacijski čin pa sadržava istančanu duhovnu potku. Umjetnik u nekom smislu mora biti vjernik, mora moći zamisliti vizure nekog drugog mogućeg svijeta kako bi i sam mogao kroz umjetnost stvoriti (nad)osjetilnu dimenziju stvarnosti”, objasnio je Loinjak svoje viđenje umjetničkog stvaranja, “misterije” u koju mu je kao likovnom kritičaru zadaća proniknuti, ali istaknuo je da to ponekad nije moguće jer je umjetnost daleko od onoga što po svojoj esenciji treba biti.

Kaže da veliki dio njegovih poznanika shvaća katoličanstvo kao vid nazadnog promišljanja i zatvorenog doživljavanja svijeta i okoline. Po njegovu mišljenju ljudi koji pripadaju slobodarskim, nevjerničkim krugovima iz sektora ‘’civilnog društva’’ nerijetko su puno manje otvoreni i napadno prezentiraju vlastite ideje, pokušavajući stvoriti klimu u kojoj se prihvaćaju razne slobode bez prihvaćanja posljedica i odgovornosti. “Unatoč tomu, rekao bih da se bolje slažem s ateistima, veći broj prijatelja mi je ateističke orijentacije. Iako sam konzervativni vjernik, postoje neke ljudske karakteristike, kao i stavovi koji su nam zajednički. Radikalni vjernici ponekad se možda previše napadno ponašaju pa onda razumijem ateiste. Kada vam netko pomalo nasilno želi prenijeti vjeru i stavove, to vam može smetati. Isto tako, osjećam stanoviti odmak kada mi se uvjetuje stav kakav bi trebao imati o abortusu ili braku između osoba homoseksualne orijentacije. Družim se s ljudima s kojima mogu razgovarati o svim temama. To ne znači da se moramo o svemu složiti, ali takav razgovor često može biti konstruktivniji nego komunikacija s nekim iz, uvjetno rečeno, mog tabora s obzirom na to da cijenim otvorenost u raspravi, a ne onaj oblik dogmatičnosti koji govornik ne može objasniti”, naglasio je Loinjak. Istaknuo je da se katoličanstvo mladima koji su skloni buntu ne treba nametati, a sklon je reći da u uvjetima današnjice čak i katoličanstvo, ako se većinski shvaća kao nešto prevladano, može postati sredstvo za iskazivanje bunta.

 

‘Katoličke intelektualce ne treba spašavati od izumiranja i stavljati u svojevrsni rezervat’, kaže Anita Ruso, naglasivši da se svjetonazor pokazuje vlastitim primjerom

 

Vjeru definira kao nešto osobno, nenametnuto i usmjereno na intuitivno osjećanje Boga u kojeg se vjeruje. “Religija nekima može zarobiti istinsku vjeru koju čovjek kao pojedinac treba živjeti. Radikalno usmjereni vjernici koji se orijentiraju na društveni značaj i nametanje religije ponekad izgube taj čisti unutarnji osjećaj. U zadnje vrijeme vidimo da na razini zapadnog svijeta dolazi do povratka religiji i konzervativnoj liniji, što je odgovor na pokušaje bezrezervnog davanja slobode svakom pojedincu bez da ga se upozna s posljedicama odabira koji čini. Religija koja ima visok status u društvu trebala bi doprinositi boljem funkcioniranju tog društva, ali kada ona postane previše svjetovna i sama sebi svrhom te izgubi element vjere, onda nastaju problemi”, istaknuo je Loinjak. Progovorio je i o svom osobnom iskustvu vjere: “Na studiju filozofije taj pokušaj neprestanog racionalnog objašnjavanja vjere činio mi se nedostatnim i pomalo zamornim. Što više pokušavamo opravdati i objasniti Božje postojanje, to se više od njega udaljavamo. Znanje o Bogu nije pojmovno znanje. Nakon završetka fakulteta živo sam se i iskreno vratio svom prvotnom promišljanju božanstva koje jest katolički Bog.”

Iako je trenutačno laik, Loinjak ima kraće iskustvo boravka u samostanu. Smatra da današnjica nudi skromni prostor za kontemplaciju i osamu, iako to uvelike ovisi o tome kako čovjek živi. “Pohađao sam, primjerice, duhovne vježbe svetog Ignacija Loyolskog u Osijeku kod patera Zdravka Kneževića koje su trajale pet mjeseci. Uključivale su jednosatnu meditaciju šest dana u tjednu, ali svejedno sam često bio u situaciji da imam ispunjen dan. U samostanu sam imao tu potrebnu slobodu od vremenskih ograničenja i najveći dio dana mogao sam posvetiti kontemplaciji, molitvi i liturgiji. U takvom okruženju vrlo dobro sam se osjećao. Na trenutke sam čak mislio da je možda to istinski oblik ispunjenog života”, rekao je Loinjak.

Anita Ruso rođena je u Konavlima 1987. U Zagrebu je završila francuski jezik i književnosti i povijest umjetnosti, a prošle godine doktorirala u Parizu, obranivši temu “Arhitekti u službi Dubrovačke Republike od 1667. do 1808.” Idealnom “oazom” mladih svih svjetonazora, pa tako i katolika, vidi Svjetski savez mladih Hrvatske, organizaciju čija je aktivna članica i koja u Hrvatskoj postoji od 2012. “Katoličke udruge i molitvene zajednice u kojima se mladi kreću nerijetko se zatvaraju u sebe. Pozitivno je da u Hrvatskoj postoji takva udruga, kao svojevrsna prevaga između pretjeranog zatvaranja u vjerske udruge i ekstremnog svjetonazorskog liberalizma. Mladi ljudi tako mogu učiti argumentirano iznositi svoja stajališta i napajati se na djelima različitih filozofskih i kulturnih tradicija u kojima se tematiziraju ljudska prava, univerzalne vrijednosti, totalitarizam, sadržaji iz domene kulture, dokolice i drugo”, objasnila je Anita Ruso. Ona smatra da se univerzalne vrijednosti mogu objasniti bez spominjanja Biblije, katekizma i sličnih alata koji se nerijetko koriste u raspravama o vjerskim pitanjima, a takva je retorika po njezinu mišljenju prihvatljivija širem krugu ljudi. “Treba biti otvoren za dijalog, na što poziva i papa Franjo. Ljudi koji ne poznaju dovoljno dobro katoličanstvo, nerijetko ga etiketiraju kao socijalista i liberala. Ovaj papa samo ima drugačiji način komuniciranja katoličkih istina, što se očituje i u njegovu vokabularu koji nije strogo teološki. Jedan svećenik Crkvu je usporedio s Noinom arkom u koju je nagurano mnoštvo životinja koje šire svoj vonj. Da, možda malo ružno zvuči, ali to je mjesto u koje dolaze ljudi koji su ranjeni, ranjivi, načeti životom i grešni. Nije poanta u tome da se Crkva svidi svima. Upravo je mlakost problem današnjeg katoličanstva i nešto što ga, poput autoimune bolesti, izjeda iznutra”, rekla je Anita Ruso. Pozitivnim smatra to što se iz redova katoličkog klera čuju kritički tonovi kada je riječ o pretjeranom konzumerizmu i individualizmu kao o bitnim obilježjima društva, a smatra da na razini društva mora postojati netko tko će prizvati potrebu za mirom, duhovnom komponentom, skladom obiteljskog života, čvrstim međuljudskim odnosima i svime što postoji iza fasade materijalnog.

Govoreći o konceptu ljudskih prava, Anita Ruso istaknula je da se u današnjem vremenu nadograđuju i proširuju ljudska prava, ali se donja crta pomiče jer se zanemaruje ‘’pravo na život’’ kao temeljno ljudsko pravo, a tako kuća koja mora biti utemeljena u nečem čvrstom postaje ‘’lebdeća’’. Smatra da bi svaki katolik trebao braniti to da život počinje začećem, a odgovorila je i na pitanje bi li zadaća katolika bila u tome da se aktiviraju za eventualnu zabranu pobačaja. “Draže mi je ići u širinu i vidjeti koji problemi postoje u ovom slučaju, pa i kroz usporedbu s drugim zemljama. U SAD-u, pod egidom planiranog roditeljstva, ogromna sredstva izdvajaju se za klinike u kojima se obavljaju pobačaji unatoč tome što one pružaju različite vrste pomoći te bi trebale biti servis ženama koje boluju od bolesti reproduktivnog sustava. U Hrvatskoj nemamo takav tip problema, ali potrebno je govoriti o tome zašto dolazi do pobačaja u većini slučajeva i kako se taj trend može smanjiti. Prema istraživanjima u koje sam imala uvid, zahvaljujući okruglom stolu ‘Čimbenici pobačaja na zahtjev u Hrvatskoj’ koji smo kao Svjetski savez mladih organizirali, najčešće pobace žene koje su u braku i već imaju dvoje djece. Treba pažljivo nijansirati govor o tome; ako kažemo da je to ubojstvo, onda su počinitelji žena i liječnik, a takva teza pretvorila bi javni prostor u neku vrstu sudišta”, sažela je svoj stav Anita Ruso.

 

‘Država je sekularna, a društvo sekularizirano ovisno o dinamici njegovih silnica. Svi svjetonazori trebaju biti u javnom prostoru i doći do riječi’, smatra Marina Katinić

 

U Francuskoj je, kaže, pojedincima bilo čudno to što je išla na misu, ali svi su to na kraju prihvatili jer je to rekla kao nešto što je za nju važno, ali što ne želi nametati drugima. ” S druge strane, naši intelektualci nerijetko imaju negativan stav prema Crkvi, docirano iznose svoja mišljenja, čak i ako znaju da razgovaraju s katolikom. Često čujem kako se neki ljudi vrlo ružno izražavaju o onima koji mole za život ispred bolnica. Premda smatram da takve akcije nisu u skladu s našim mentalitetom i da predstavljaju preuzimanje američkih modela bez razmišljanja, prihvaćam da postoje oni koji se pronalaze u takvoj vrsti vjerskog aktivizma”, zaključila je Anita Ruso kojoj ne smeta ako je etiketiraju kao konzervativnu osobu te smatra najvažnijim to da svatko vlastitim življenjem pokazuje svoj svjetonazor pa će takvu autentičnost cijeniti i drugi.

Profesorica hrvatskog jezika i filozofije Marina Katinić kaže da zreo vjernik sumnja i postavlja pitanja u traganju za istinom, znajući da njegov um nije neograničen. “Bog je kružnica oko koje se svi elementi moga života namataju poput spirale, orijentacijski kompas koji sve drugo drži u ravnoteži i smislenom poretku. Često se kaže da je sve drugo na mjestu ako je Bog na prvom mjestu. Odnos s Bogom biva potpun samo i jedino ako se razrješuje u odnosu s drugima i sa samim sobom”, rekla je Marina Katinić u razgovoru za Nacional, naglasivši da ne smatra da je “katolički intelektualac ugrožena vrsta koju treba spasiti od izumiranja i staviti u svojevrsni rezervat”.

Marina Katinić rođena je u Zagrebu 1984. Predaje etiku i filozofiju u 15. gimnaziji, a trenutačno je u završnoj fazi izrade doktorske disertacije pod naslovom “Filozofiranje s djecom i mladima u integrativno-bioetičkoj edukaciji”. Dobila je nagradu “Anđelko Novaković” za zbirku poezije “Ptica na ušću smoga”. Apsolvirala je Sustavni studij duhovnosti u organizaciji Hrvatske karmelske provincije svetog oca Josipa. “Suvremen čovjek okrenut je istoku, ne poznaje bogatu zapadnu mističku tradiciju, izgubio je vezu s vlastitom kulturom, što je jedna od posljedica sekularizacije i konzumerizma. New Age odlikuje to što se ne inzistira na zahtjevnijem moralnom kodeksu i ne naglašava se predanje i požrtvovnost. To je duhovni stil nalik velikom stolu, tržištu ideja i tradicija gdje se biraju elementi onako kako to pojedincu odgovara, ali je i izraz velike čežnje za duhovnim i svetim u tehniziranom svijetu”, rekla je mlada filozofkinja koja smatra da se ponekad združuju duhovno-religijski i prirodoznanstveni pristup. “Primjerice, teorija stanične memorije pokušava objasniti fenomene sjećanja i promjena karaktera kod transplantacije organa te je bliska konceptu duhovne duše. Prirodna znanost pritom je skeptična, što je opravdano, ali važno je prihvatiti da različiti pogledi na stvarnost nisu nužno proturječni, nego se radi o različitim vrstama i razinama opisa zbilje”, rekla je Marina Katinić. Ona smatra da je pogonska snaga današnjice tehnologija i ekonomija, što ipak ne znači da je suvremenom čovjeku strano filozofsko i teološko mišljenje, unatoč akademskoj marginalizaciji humanistike. “Ako preispitamo smisao ekonomske mašinerije i napretka, dolazimo do vjerovanja da će se čovjek osloboditi i spasiti već u ovom životu, i to kroz moć tehnike i unaprjeđenje znanosti. Kako bi rekao P.K. Liessmann, sekularizirana ideja spasenja u svakom je nastojanju suvremene kulture, ali ne kroz otkupljenje koje nudi osoba Isusa Krista ili kroz nutarnji put molitve, dobrih djela i askeze, nego kroz elemente iz kršćanske tradicije koji su okrenuti naglavačke”, istaknula je Marina Katinić.

Smatra da mladi katolik danas u Hrvatskoj može naći različite sadržaje, od plesa uz duhovnu glazbu, različitih edukacija i kampova, do različitih oblika društvenoga zagovaranja, humanitarnih akcija i misijskog djelovanja te tako doprinijeti društvu. Ona pripada udruzi “Zdenac” koja misijski i humanitarno djeluje na trima kontinentima. “Postoje brojni dobri projekti o kojima prosječan čovjek kroz medije ne može ništa saznati. Čuje se uglavnom o onome što ima politički naboj i što danas pripada intelektualnoj modi, a to je ponajviše sve ono što je vezano uz prava. To je samo po sebi dobro, ali govor o pravima i njihovoj zaštiti ne pokriva sve potrebe. Ranjive društvene skupine – djeca, mladi, samohrane majke i očevi s djecom te starije osobe – marginalizirani su u medijskome prostoru. Za vjernika, svi koji su potrebni solidarnosti, bilo materijalno ili duhovno, moraju biti povlašteni jer se u njima vjernik susreće s Kristom, kako papa Franjo stalno naglašava”, rekla je Marina Katinić koja smatra da je polarizacija na ‘’sekularno’’ i ‘’katoličko’’ umjetna. “Katoličko shvaćam kao ‘opće’, što i je etimološko značenje te riječi. ‘Sekularno’ i ‘sekularističko’ nipošto nisu istoznačnice. Sekularizam, kao ideja da bi vjerske sadržaje trebalo izmjestiti iz javnoga prostora, grana se od ideje da vjeronauku nije mjesto u školama do tvrdnje da zvonjava crkvenih zvona narušava mir pa sve do, u jednom ekstremnom primjeru iz Oxforda da se Božić ne bi trebao javno obilježavati. Kada bi religijska vjera bila isključivo privatna stvar, građanin pojedinac trebao bi u sebi imati shizmu i biti jedno u javnosti, a drugo u privatnome životu. Država je sekularna, odnosno odvojena od Crkve, a društvo je manje ili više sekularizirano, ovisno o dinamici njegovih silnica. Svi sadržaji i svjetonazori trebali bi biti u javnome prostoru i doći do riječi. Također, potrebno je priznati da je većinski svjetonazor i sustav vrijednosti – većinski – što nerijetko nije slučaj”, istaknula je Marina Katinić.

 

‘Pripadnici ‘civilnog društva’ puno su manje otvoreni i napadno prezentiraju vlastite ideje’, smatra Igor Loinjak koji se, unatoč svemu, bolje slaže s ateistima

 

Da bi čovjek neblagonaklono gledao na praksu pobačaja, nije nužno biti vjernik nego pristajati uz esencijalističko, teleološko poimanje bića koje seže od Aristotela sve do suvremenih filozofa biologije, istaknula je ona. Prema takvom poimanju, nije moguće utvrditi kvalitativan metafizički skok u razvoju ljudskog bića, trenutak kad mu se promijeni bît, kad ono prestaje biti to što jest, a postaje nešto drugo. Nadalje, na tragu Simone Weil, smatra da je politički zakon etički minimum i da on ne treba ozakoniti nešto objektivno loše i štetno, na temelju liberalnoga argumenta da svatko ima pravo odlučivati o svome životu tako dugo dok ne šteti drugomu. S druge strane, smatra da nastojanja da se nešto što je legalno vrati u domenu ilegalnoga putem peticija možda nisu svrsishodna pa naglašava važnost osvještavanja, edukacije i izgradnje infrastrukture pomoći trudnim majkama. Uvažava argumente neistomišljenika da bi se pobačaj i dalje ilegalno obavljao u medicinski nesigurnim uvjetima kad bi bio stavljen izvan zakona te da je teret trudnoće najviše na majci, a samim time i odluka. “Do zakonske zabrane može doći tek kada se većina u jednom društvu složi o tome. Međutim, to što nešto jest ili nije zakonski zabranjeno, ne govori ništa o (ne)moralnosti toga čina. Etika ne pita što je političkim zakonom dopušteno, nego što je dobro”, naglasila je Marina Katinić. Smatra da postoje dvostruki kriteriji jer se po njezinu mišljenju o problemu pobačaja ljudi ne smiju angažirati dok neka druga pitanja nisu ‘’vrući krumpir’’. “Nekonzistentno je smatrati to da je pobačaj zlo, ali da to treba zadržati za sebe. Tako je netko u prošlosti mogao reći da ne želi imati robove jer smatra to nepravednim, ali neće braniti drugima koji ne dijele njegovo stajalište, da ih imaju”, rekla je ona.

Po mišljenju Igora Loinjaka, za razliku od prototipa ateista koji ne vidi smisao postojanja Crkve, katolički intelektualac treba kritizirati Crkvu kada osjeti da je to potrebno – iz želje da je poboljša – i treba promišljati način kako Crkva djeluje i postavlja se prema vjernicima i problemima u društvu. Kada je riječ o konstruktivnoj kritici Crkve, teolog Dalibor Milas javno je prepoznat. On sam ne bi upotrijebio riječ “kritika” jer smatra da svatko tko Crkvu zamišlja kao zajednički dom mora riječima, djelima i gestama doprinijeti da taj dom i bude zajednički.

Milas je rođen u Ljubuškom, Katoličko-bogoslovni fakultet završio je u Zagrebu, a trenutačno radi u biskupijskom kampusu za obrazovanje u Grazu i piše doktorski rad “Perspektive Katoličke crkve u poslijeratnoj i postsocijalističkoj Bosni i Hercegovini.” Prije dvije godine predstavio je u Zagrebu zbirku religiozno-filozofskih eseja “Hijene Ga nisu dirale”. U razgovoru za Nacional iznio je sukus trzavica koje su nastale između njega i dijela katoličkog klera u Hercegovini zbog toga što je kritizirao neke aspekte njihova djelovanja, ali je dodao da inače izbjegava o tome govoriti jer se ne voli postavljati u ulogu žrtve. “Sve je bilo idilično dok nisam iznio nekoliko komentara na račun vladajuće političke stranke, koja se i dandanas jedino brine o tome da što efikasnije uhljebi vlastite članove u državne firme koje su pod kontrolom Hrvata. U jednom trenutku bez ikakva smislena objašnjenja zabranjeno mi je javno istupanje i sve što sam radio dovedeno je u sumnju. Problem mi nisu predstavljali politički pritisci i prijetnje nekih članova mladeži Hrvatske demokratske zajednice, nego mi je bila šokantna spoznaja da mi je velika većina onih koje sam smatrao svojom braćom okrenula leđa. Šutjeli su jer im je bilo važnije smiriti strasti i, naravno, političare”, rekao je Milas i objasnio da je nakon toga napustio franjevački red i da je sada, što se tiče Crkve, jedino vezan za biskupiju u Grazu. “Teško mi je palo kada sam shvatio da su kod mnogih neke ideje i ideali bili samo teorija. Živim u nadi da pojedinci nisu znali što rade jer ako su bili svjesni svega što se događalo, onda je problem puno ozbiljniji i opasniji”, dodao je.

 

‘U Hrvatskoj imamo tendenciju koja zahtijeva dominaciju katoličkog duha, ali i antikršćansko raspoloženje koje svjedočenje vjere tretira kao zastarjelo’, kaže Dalibor Milas

 

Kao osoba koja ima iskustvo života u trima zemljama, Milas je naglasio da se mladi ljudi svugdje mogu angažirati i pokušati djelovati u skladu sa svojim svjetonazorom, pa tako i katoličkim, ali smatra da efekti tih napora ovise o zrelosti društva. Tako je slikovito usporedio bosansko-hercegovačko društvo s adolescentom koji nije na čistu ni sa samim sobom, a kamoli sa svijetom oko sebe, hrvatsko društvo odgovaralo bi po njemu osobi u srednjim dvadesetim godinama koja je sazrela, ali i dalje ima neke adolescentske boljke, a austrijsko je imalo prednost u tome da se slobodno i samostalno moglo razvijati do aktualnog stanja. Odgovorio je i na pitanje kakav tip djelovanja bi eventualno ocijenio pretjeranim kada je riječ o iskazivanju katoličkog svjetonazora. “Kada u društvu nestane balansa, onda je potrebno djelovati kako bi se na sve moguće načine povratio ili uspostavio balans. Imam velik otpor prema fundamentalizmu, kao poziciji prema kojoj se sve tumači na jedan način i o tome nema rasprave. Ne treba ići ni u drugu krajnost i tvrditi da se sve može tumačiti tako kako nam najviše odgovora. Potrebno je naći srednji put između fundamentalizma i relativizma”, rekao je Milas koji smatra da je fundamentalizam danas najprisutniji u politici, ali da ga je najlakše detektirati na religijskom polju. “Često se sjetim stare židovske molitve koja započinje: ‘Bože naš i Bože otaca naših, Bože Abrahamov, Bože Izakov i Bože Jakovljev…’ Potrebno je ponoviti riječ ‘Bože’ ispred svakog imena zato što je svaki od njih imao različit odnos s Bogom. Naše je da poučimo i potičemo, a istinu će svatko izražavati na svoj način i prema vlastitom osjećaju”, istaknuo je Milas. Po njegovu mišljenju u Hrvatskoj dominiraju dvije navedene tendencije koje jedna drugu hrane, a to je objasnio ovim riječima: “S jedne strane imamo katoličku tendenciju koja, zbog svoje prividne brojnosti, zahtijeva dominaciju katoličkog ‘duha’, iako je zapravo riječ o Duhu koji ne dominira nego oslobađa dok, s druge strane, imamo antikršćansko raspoloženje koje svako svjedočenje vlastite vjere tretira kao nešto prozelitsko ili zastarjelo. Obje strane ne žele izbalansirano i normalno društvo, nego društvo u kojem dominira samo njihova istina.”

Pokušavajući definirati svoju životnu filozofiju koja počiva (i) na kršćanstvu, istaknuo je da je temelj njegova kršćanstva nada. “Nadu često otkrivamo kad su svi naši planovi propali i kada ne vidimo put naprijed. Danteovo putovanje u raj započelo je onda kada je ‘staza bila izgubljena’. Isus je bio slobodan i spontan. Bez slobode nema spontanosti. I obrnuto. Uostalom, prvi kršćani su sebe nazivali, a i opisivalo ih se kao ‘ljude Puta’. I ja sam čovjek na Isusovu putu: nemam sve odgovore, ne znam kamo točno idem, jedino što imam je smjer koji mi je ponudio Isus u evanđelju. Crkva se danas obično smatra mjestom određenog straha, postavljanja određenih granica, pa se tako naše moralno učenje definira kao podvrgavanje izvanjskoj kontroli prije nego kao naše oslobođenje da uživamo slobodu Božje djece”, rekao je Milas.

Kako bi se iznijansirao i neutralniji pogled, za Nacional je o poziciji katoličkih intelektualaca u današnjem društvu i njegovu shvaćanju takvih mislioca govorio filozof Goran Sunajko, za kojeg nije bilo važno deklarira li se ili ne kao katolik. Sunajko je filozof i politolog, naslovni docent na Filozofskom fakultetu u Zagrebu i enciklopedist u Leksikografskom zavodu Miroslav Krleža. Između ostalog bavi se metafizikom, ontologijom, političkom teologijom i filozofijom religije. Rekao je da je čovjek društveno biće i da nužno pripada određenim svjetonazorima i grupama, što ne znači nužno da je time uvjetovan. “Upravo se u tom odmaku ogleda pozicija intelektualca, odnosno u tome odnosi li se on kritički prema sebi i grupama kojima pripada na ovaj ili onaj način. Povijesno-filozofijski gledano još je od Sokrata i Platona ‘intelektualac’ bio filozof kao onaj koji je mudar i razborit te, ključno, onaj koji može time misliti opće. Važno je to zbog toga što takva pozicija upućuje više na humanizam, odnosno na čovjeka, a manje na društvo, odnosno socijalne i političke skupine pa je tako i vrijednost kršćanstva upravo okretanje prema čovjeku, a ne prema domovini, narodu, naciji ili državi pa čak niti prema ekskluzivitetu vlastite religije. U tom slučaju riječ je o intelektualnoj poziciji i teško je tvrditi da, primjerice, katolički mislioci koji su kritizirali temelje vlastitih svjetonazora Jacques Maritain ili Hans Küng, nisu intelektualci. Ipak, ako netko vjeruje u nadnaravno i iz te poziciji gradi poželjnu strukturu društva onda se, kao intelektualac, mora prvo kritički postaviti prema svojoj vjeri i ne pokušavati svoje subjektivno viđenje svijeta prikazati univerzalnim. Tek se tada otvara mogućnost cjelovite intelektualne pozicije, pa tako i one katoličke”, rekao je Sunajko.

Komentiraj