‘Nažalost, nije mi moguće primiti nagradu Goranov Vijenac jer sam do sada već više puta izjavio ili napisao da sam u načelu protiv nagrada, odlikovanja, akademija, bile one hrvatske ili svjetske, pa ne mogu sada, kada je izbor pao na mene, preko noći promijeniti stav, organski vezan s mojom poezijom za koju ste me upravo htjeli nagraditi. Zahvaljujem žiriju za, uvjeren sam, najprijateljskije namjere. Žao mi je što neću dočekati iduće proljeće u Lukovdolu, rodnom mjestu Ivana Gorana Kovačića, tim više što već odavno uzalud pokušavam izazvati novi francuski prijevod i novo francusko izdanje ‘Jame’.”

Ovim je riječima veliki pjesnik i dramatičar Radovan Ivšić, kojeg su zvali dinosaurom nadrealizma, a podjednako je pripadao hrvatskoj i francuskoj kulturi, odbio nagradu Goranov vijenac koja mu je trebala biti dodijeljena za poeziju. Navedeno pismo žiriju nalazi se, uz 1062 knjige različitih autora, od kojih je većina s njihovom posvetom, grafičke mape, fotografije, crteže i grafike, plakate, rukopise, časopise, novinske članke, pozivnice na razna događanja i njegove osobne stvari, u donaciji koju je Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu nedavno donirala pjesnikinja Annie Le Brun Ivšić, udovica Radovana Ivšića.

Donaciju, koja je uz potporu Ministarstva kulture dopremljena iz pariškog stana Annie Le Brun Ivšić, treba detaljno popisati, pregledati i digitalizirati, a nakon toga će biti dostupna za korištenje u čitaonici Zbirke rukopisa i starih knjiga, Grafičkoj zbirci i drugim čitaonicama Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu. Vesna Golubović, voditeljica Odjela nabava i izgradnja zbirki NSK, istaknula je da NSK prima ostavštinu u slučaju ličnosti od nacionalnog i međunarodnog značaja. Kako kaže, primili bi i ostavštinu Predraga Matvejevića, o kojoj je Nacional nedavno pisao, da je do njih došao takav upit:

“Ostavština Radovana Ivšića koja je značajna i definitivno obogaćuje fond NSK, bit će pohranjena jednim dijelom u zbirci u kojoj se već nalazi ostavština njegova oca Stjepana Ivšića, sveučilišnog profesora i rektora te slavista svjetskog glasa. U NSK se čuvaju i vrijedne ostavštine i rukopisi Vatroslava Jagića, Vladimira Nazora, Ivane Brlić-Mažuranić, Marije Jurić Zagorke, Silvija Strahimira Kranjčevića, Augusta Šenoe i mnogih drugih hrvatskih pisaca. Misija je Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Zagrebu, kao jedne od najstarijih hrvatskih kulturnih ustanova, da prikuplja, čuva, daje na korištenje i promovira hrvatsku kulturnu i znanstvenu baštinu. Ostavštine znamenitih Hrvata predstavljaju osobito značajan dio pribavljanja Fonda knjižnice. Annie Le Brun Ivšić ima dio građe u njezinu zagrebačkom stanu te i to planiramo preuzeti i popisati. Ova građa će kada se obradi biti dostupna i virtualno, svatko tko otvori katalog NSK moći će pregledavati sve što smo dobili u ostavštini Radovana Ivšića. Autorovi rukopisi bit će podijeljeni u njegova autorska djela, njegovu korespondenciju i pisma drugih nađena u ostavštini. Teško je iz ostavštine izdvojiti reprezentativni rukopis jer je sam Radovan Ivšić bio neponovljiva književna pojava”.

Iz intervjua koji su sačuvani u ostavštini može se proučavati lik i djelo Radovana Ivšića. Primjerice, u jednom je intervjuu opisao kako je dobio impuls za pisanje nakon što je odgledao kazališnu predstavu u Avignonu pod vedrim nebom: “Upravo sam navršio 17 godina kada sam neke zvjezdane ljetne noći 1938., gledajući jednu Sofoklovu tragediju u antičkom amfiteatru grada Orangea kraj Avignonea na jugu Francuske, odlučio da ću pisati. Ne pisati zbog pisanja, nego zato da bih pokušao otvoriti prostor analogan prostoru antičkog teatra koji se rađa iz razmjene individualnog glasa i kolektivnih glasova, a navodi svakoga da vidi sebe u žestini onoga što ga dijeli od ljudske zajednice, od svijeta, i što ga s njim povezuje. Za vrijeme te predstave mutno sam shvatio da poezija stvara intenzitet toga ni subjektivnog ni objektivnog pogleda, jedinog kadrog međutim da otvori u nama onaj prostor gdje se individualna posebnost ne doživljava kao isključenje nego kao razlika, neophodno potrebna životu i disanju svijeta”.

Radovan Ivšić rođen je u Zagrebu 1921., a umro je u Parizu 2009. Pisao je na hrvatskom i francuskom jeziku. S francuskog je prevodio djela značajnih autora kao što su, između ostalih, Molière, Sartre, Ionesco, Rousseau i Breton. Književnik i intelektualac koji je bio spona između francuske i hrvatske kulture spojio je te dvije tradicije u radu kazališne skupine Družina mladih koja je djelovala od 1940. do 1948. Dobar dio predstava izvodio se na francuskom jeziku, a pripremane su pod mentorstvom redatelja Vlade Habuneka, još jedne značajne hrvatske ličnosti vezane uz francusku kulturu.

Irena Galić-Bešker, voditeljica Zbirke rukopisa i starih knjiga, objasnila je da je Ivšić književne početke imao u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Kako kaže, prvo književno djelo, poemu ‘’Narcis’’, objavio je 1942. kao samizdat, a odmah nakon objavljivanja vlasti NDH zaplijenile su to izdanje:

“Treba naglasiti da je Radovan Ivšić ostao do kraja dosljedan sebi i svom književnom stvaranju, bio je nepokolebljiv i nije priznavao nijedan režim. Pokojni profesor Krunoslav Pranjić za njegova oca Stjepana Ivšića napisao je da je bio čovjek s kičmom, a isto bi se moglo reći i za Radovana. Režim u NDH zabranio je poemu ‘Narcis’ jer im je smetao njegov način pisanja koji nije bio stavljen u službu vladajuće ideologije; on je bio daleko ispred svoga vremena po svom načinu pisanja, a to nije odgovaralo nijednoj vlasti. Odbijao je nagrade, čak i kada njegovo stvaralaštvo više nije bilo zabranjeno, a to je bilo u skladu s njim kao umjetnikom i čovjekom. Njegov način pisanja ostao je razumljiv samo uskom krugu ljudi koji su ga čitali. Poema ‘Narcis’ ipak je ilegalno postavljena u Habunekovu stanu i izvedena je nekoliko puta pred publikom sastavljenom od prijatelja i simpatizera. Iste godine kada je Ivan Goran Kovačić napisao svoju glasovitu poemu ‘Jama’, za čiji je ponovni prijevod na francuski Ivšić bio zainteresiran, Radovan Ivšić napisao je svoje najpoznatije djelo, dramu ‘Kralj Gordogan’. Ubrzo nakon rata Družina mladih prestala je djelovati i to zato što su bili suočeni s pritiscima i službenom odlukom nadležnog ministarstva koje im je dopustilo da se posvete isključivo lutkarskom kazalištu. U poslijeratnom razdoblju pa sve do 1948., kada mu je uručen otkaz, Radovan Ivšić bio je ravnatelj Zemaljskog kazališta lutaka”.

Kako je objasnila, Radovan Ivšić otišao je u Pariz 1954. i ubrzo se susreo s Andréom Bretonom, ocem nadrealističkog pokreta. U Parizu je aktivno sudjelovao u nadrealističkom pokretu i od 1960. do 1974. na francuskom jeziku izašlo je osam njegovih knjiga. Kao nadrealist, Ivšić se intenzivno družio sa slikarima i održavao bliske odnose s hrvatskim likovnim umjetnicima kao što su Matija Skurjeni, Ivan Picelj, Slavko Kopač, Leo Junek i Edo Kovačević:

“Nakon Bretonove smrti pariški nadrealisti, među kojima je bio i Ivšić, potpisali su suspenziju nadrealističkog pokreta te su se prestali javno služiti nazivom nadrealizam, da bi od 1972. nastavili djelovati koristeći kao platformu časopis Edition maintenant. Od tada je Ivšić počeo intenzivno surađivati s Annie Le Brun, a kao rezultat toga nastale su brojne književne i umjetničke aktivnosti kao i tekstovi vezani uz aktualna politička, društvena i umjetnička zbivanja. Tako su devedesetih godina Radovan Ivšić i Annie Le Brun pisali o ratu iz hrvatske perspektive. Radio je u Parizu, njegovi su se komadi izvodili u kazalištu i na radijskim postajama pa je mogao učiniti nešto za Hrvatsku iz te pozicije. On i njegova supruga bili su među malobrojnim intelektualcima u Francuskoj koji su podržali Hrvatsku. Radovan Ivšić dugo je u hrvatskoj kritici bio prešućivan, a tomu je dobrim dijelom pridonijela službena kulturna politika kojoj se nije htio prilagoditi ni pod koju cijenu. Pjesnik Boro Pavlović bio je jedini koji je njegov književni rad visoko valorizirao 1953., u vrijeme socijalističkog realizma. Nakon toga trebalo je proći 18 godina da bi Zvonimir Mrkonjić 1971. ponovno pisao o Ivšićevu stvaralaštvu. U Hrvatskoj je javno nastupio tek 1976. i od tada je češće boravio u rodnoj zemlji. Ivšićevi komadi postavljali su se na kazališnim pozornicama pa vrijedi izdvojiti godinu 1979., kada je Vlado Habunek u ITD-u režirao ‘Kralja Gordogana’ i 1983. kada je u Habunekovoj režiji u zagrebačkom HNK postavljen komad ‘Aiaxaia ili moći riječi’ koji je Ivšić napisao na nagovor Habuneka.”

Književnica Annie Le Brun Ivšić, udovica Radovana Ivšića, objasnila je da se na ustupanje ostavštine NSK odlučila zato što je oduvijek smatrala da je Radovan Ivšić jednako sudjelovao u hrvatskoj i francuskoj kulturi:

“Zbog toga mi se činilo prirodnim da se knjige i dokumentacija koji o tome svjedoče vrate u Zagreb. Danas mi se najznačajnijim čini raznolikost i širina njegovih interesa koji su išli od poezije do politike, od teatra do etnografije, od povijesti umjetnosti do jezika, da ne pričamo o njegovim brojnim prijevodima. Uvijek je imao otvorenost prema onome što je bio drugi i veliku znatiželju prema onome što se događalo oko njega i u svijetu. Netko kao Radovan Ivšić, tko je htio misliti i živjeti slobodno, imao je nevjerojatne teškoće u dobu u kojem je živio. S jedne strane, tu su bile zabrane u Titovu režimu, a s druge strane nerazumijevanje toga u Francuskoj jer se u toj zemlji nije moglo zamisliti tu materijalnu i intelektualnu mizeriju koja je vladala tada u istočnim zemljama. Danas svi imaju interes da zataje to nerazumijevanje ondašnje stvarnosti istočne i jugoistočne Europe zato što je to utjecalo i na povijest zapadne ljevice. A to smo između ostalog mogli vidjeti 1991. kada je počeo rat u Jugoslaviji”.

Odgovorila je na pitanje što je za njihov odnos značilo to što su se bavili istim stvarima i imali iste intelektualne interese:

“Četiri desetljeća smo proveli zajedno, ali uvjeravam vas da nisam primijetila da je prošlo to vrijeme i da se nikada nisam pitala što nas je približilo jedno drugome. Jednostavno znam da sam imala sjajno putovanje s njim i bila u društvu nekoga s kim se nisam nikada dosađivala i s kime sam se puno smijala. Ako ljubav postoji onda je to prije svega zahvaljujući njenoj divnoj neosviještenosti. U svakom slučaju, bilo da se radi o bićima, mjestima ili umjetničkim djelima, uvjerena sam, volimo samo enigme. Romanopisac i esejist Stéphane Audeguy u svom hommageu Radovanu napisao je: ‘Radovan Ivšić umro je mlad, imao je 88 godina’. Imala sam sreću što sam dugo živjela s tim mladićem. Kada je o drugim detaljima našeg odnosa riječ, to se tiče samo mene i njega”.

Odgovorila je i na pitanja kako danas, s vremenskim odmakom, gleda na rad Družine mladih i kakva je recepcija Radovana Ivšića u Francuskoj: “Danas mi se Družina mladih čini sve više kao jedan nevjerojatan pokušaj da se izmisli drugačije vrijeme uslijed najtamnije epohe, posebice imajući u vidu da se nije radilo o bijegu ‘družinara’ u umjetnost jer je većina sudionika uključenih u njezin rad bila politički osviještena. Ne znam je li postojao slučaj da su se u sličnim okolnostima okupili tako mladi ljudi. To je bio jedan zaista neobičan spoj zaljubljenika u teatar, glumaca, glazbenika, slikara, a talent svakog od njih mogao je osvjetljavati onaj drugih. Što se tiče interesa za Ivšića danas, ako je interes za nadrealizam danas velik, to je puno više slučaj kada je riječ o slikarstvu nego o poeziji ili teatru.

No ipak ima mladih ljudi koji žele otkriti ono što ostali ignoriraju, ne samo u Francuskoj nego i u Brazilu, Japanu ili Meksiku, zemljama u kojima je Radovan preveden. Od 1954. do kraja nadrealističkog pokreta 1969., Radovan je sudjelovao u svim manifestacijama i događanjima vezanim uz nadrealizam. O tome ima riječi i u posthumno objavljenom tekstu ‘Zapamtite ovo, dobro zapamtite’, u kojem je opisao kako se našao pored Bretona u jednom selu na jugu Francuske, tijekom zadnjih mjeseci Bretonova života’’.

Radovan Ivšić bio je ideološki i estetski nepodoban i u NDH i u SFRJ, a kritizirao je Miroslava Krležu zbog njegova priklanjanja komunizmu. O njegovu svjetonazoru Annie Le Brun Ivšić rekla je sljedeće:

“Čitava priča o Radovanu vezana je uz pitanje poezije i moći. Čim poezija nađe svoju suštinu u svjedočenju o nastanku života u jeziku, postoji nekompatibilnost sa svim oblicima moći. Na kongresu PEN-a 1993. u Hrvatskoj, u svom govoru ‘Težina riječi ili magija riječi’, Radovan Ivšić se jasno izrazio o tome. Tada je rekao da se od pjesnika treba zahtijevati samo da ne prestane biti pjesnikom. U njegovoj viziji šutnja ili neobjavljivanje ne znači da pjesnik prestaje biti pjesnikom, ali ono što bi pjesnika u tom smislu diskvalificiralo, rekao je tada, bilo bi da pristane pisati jezikom koji laže, koji je drven i mrtav, pa čak i kada bi na njemu naredao tisuće stihova. Tu se možemo nadovezati na činjenicu da je odbio sve nagrade i priznanja. Ovako ja to tumačim: ako je poezija, kao i svaka druga manifestacija misli, izraz slobode, onda ona ne smije biti kupljena nagradama bilo kakvog tipa jer one uvijek dolaze s instanca moći.”