DOKUMENTARAC ‘PUTNICI’: Kako su žive lutke postale inspiracija

Autor:

Tomislav Čuveljak

Dokumentarni film ‘Putnici’ prati ljubavnu i poslovnu priču Margarete Vidmar i Dražena Pavalića, nekadašnjih sudionika punk-scene a danas, 25 godina poslije, suradnika na umjetničkom projektu pokretnih skulptura ‘Putnici’. Film je režirala dugogodišnja novinarka i urednica HRT-a Tina Šimurina

Na nedavno završenom festivalu glazbenog dokumentarnog filma Dok’n’Ritam u Beogradu, dokumentarni film “Putnici” dugogodišnje novinarke HTV-a Tine Šimurine osvojio je nagradu publike, a prikazat će se 25. srpnja na filmskom festivalu u Motovunu. Film govori o vrlo neobičnom projektu pokretnih skulptura “Putnici” i otkriva nevjerojatnu životnu priču njihovih autora Margarete Vidmar i Dražena Pavalića. Margareta Vidmar i Dražen Pavalić bili su 80-ih godina dionici zagrebačke punk-scene. Njihova mladalačka ljubav bila je iznimno snažna, no obitelji su se opirale toj vezi koja je, naposljetku, naprasno završila, a njihovi su se životni putevi razišli. Kad su se 25 godina kasnije njih dvoje ponovo sreli, ljubav se nastavila. Dražen Pavalić priključio se radu Margarete Vidmar na njezinu umjetničkom projektu “Putnici”. Tako su nastale skulpture ljudi i životinja u prirodnoj veličini koje su proteklih godina bile postavljane u muzejima, klubovima, kafićima, selima, privatnim domovima…

Iza Tine Šimurine dugogodišnje je iskustvo rada na HTV-u gdje je uređivala i vodila emisije “007 tjedni pregled”, “Euromagazin”, “Paralele”, “Eurograđani”, “Paravan”, “Puni krug” te središnji Dnevnik. Režiranje dokumentarnog filma “Putnici” dogodilo se spontano i intuitivno. “Jednostavno sam osjetila potrebu da snimim tu priču”, rekla je Tena Šimurina i nastavila: “Margareta Vidmar je moja susjeda. Prvi put smo duže razgovarale nakon jednog sastanka stanara. Otkrila sam tu samozatajnu mladu ženu iz prizemlja koja radi neke sjajne stvari. Među ostalim divno slika. Prvi susret s njezinim slikarstvom bio mi je nevjerojatan doživljaj. Gledala sam te predivne slike i slušala onoliko koliko je bila spremna otkriti o svom životu. Shvatila sam da njezino slikarstvo i mnoge okolnosti iz njezina života snažno podsjećaju na meni dragu slikaricu Fridu Kahlo. Margarita Vidmar doista je naša Frida Kahlo. I tada mi je pričala i o skulpturama. Zarazno i oduševljeno govorila je o projektu pokretnih skulptura ‘Putnici’. Odmah sam osjetila da bi to mogla biti dobra tema za dokumentarni film. Željela sam pratiti život skulptura, njihovu interakciju s ljudima i okolinom. To je trebao biti dokumentarno – sociološki eksperiment. Počeli smo snimati film i tada su počele izlaziti na vidjelo nevjerojatne stvari iz života Margarete Vidmar i Dražena Pavalića, otkrila se ta divna ljubavna priča, to filmično životno iskustvo i to je jednostavno moralo ući u film.”

Margareta Vidmar završila je Edukacijsko – rehabilitacijski fakultet te magistrirala psihotraumatologiju na Medicinskom fakultetu, specijalizirajući se za art terapiju. Doživjela je vrlo tešku prometnu nesreću nakon koje se u potpunosti okrenula umjetnosti kao terapiji. Tako danas radi kao likovna terapeutkinja i voditeljica kreativnih projekata u Centru za rehabilitaciju Mali dom – Zagreb. Surađuje s udrugama i kulturnim institucijama na socijalno angažiranim umjetničkim projektima i akcijama te koncipira izložbe i vodi inkluzivne kreativne radionice koje se bave marginaliziranim skupinama ljudi, osobama s invaliditetom, duševnim bolesnicima, umirovljenicima, kronično bolesnom djecom i osobama lišenim slobode, s ciljem njihove integracije putem umjetničkih medija i aktivne participacije u kulturnom i javnom životu. S likovne strane svrstana je u predstavnike takozvane umjetničke autsajderske scene, a iza nje je 20-ak samostalnih i 20-ak skupnih izložbi, kao i prva nagrada za rad “Zauvijek” na izložbi Le Facteur et la Lettre u Galerie de Ville u Saint-Yriex le Perche, 2003. godine u Francuskoj.

Margareta Vidmar bila je zatečena idejom da se o “Putnicima” snimi film: “Početna ideja bila je snimiti film o projektu ‘Putnici’, populističkom umjetničkom i socijalnom eksperimentu u kojem nas dvoje kao autori slijedimo svoja djela koja putuju, “žive” i mijenjaju se, stvarajući simbolički prostor u kojem ljudi reagiraju arhetipski, a manifestira se kolektivno nesvjesno. Kao i različitim načinima suživota skulptura i njihovih udomitelja. Uskoro je isplivala naša ljubavna priča, a kako dvije skulpture predstavljaju naša alter ega, ideja se lijepo presložila na novi način. Dražen Pavalić je bio ushićen, a ja sam bila zatečena.”

Kako se otkrivala njihova osobna priča, Tina Šimurina shvatila je da to treba biti film o ljubavi, umjetnosti, represiji, punku kao načinu života, sudbini i metafizici:

“Nije bilo lako jer je priča vrlo slojevita i teško je bilo oslikati je. Stalno smo saznavali neke nove detalje iz njihovih života i izazov je bio pretočiti to u film, a da se on ne svede samo na intervjue. Zato smo se poigrali sa skulpturama koje su njihovi portreti, fotografijama, pokušali pronaći izričaj koji će i vizualno dočarati tu snažnu emociju. Željela sam da film nalikuje Margaretinu slikarstvu. Da bude pun boja, vizualno snažan, pomaknut, na granici pozitivnog kiča. I tu su puno pomogli senzibilitet snimatelja Maria Krce i sjajna montažerka Anita Jovanov. Naravno, ostalo je još puno toga neispričanog. I to je svojevrsna frustracija koja je ostala. Možda smo trebali staviti još ovo i ovo, ali ne možete sve.”

Film “Putnici” je premijeru imao krajem prošle godine u Muzeju suvremene umjetnosti. Za Margaretu Vidmar i Dražena Pavalića bio je to emotivni vrtuljak.

“Gledanje filma na premijeri u MSU-u zapravo je bilo to iskustvo kada sam ga doživjela kao osjetilno i emotivno snažan hali-gali vrtuljak koji na mene katarzično djeluje, kao i na Dražena i moju mamu te i poznatu i nepoznatu publiku. Mnogi su nas čvrsto grlili suznih očiju te uobličavali i dojavljivali nam osobne doživljaje još danima poslije”, oduševljena je Margareta Vidmar.

Kako je rekla Tina Šimurina, ni Margareta Vidmar ni Dražen Pavalić zapravo nisu bili svjesni što im se događa:

“Uhvatili smo ih na prepad. Nisu imali izbora. Ponekad bi gunđali da ne mogu oni to, da je to za njih previše, ali zbližili smo se, ušli smo u njihov svijet i pristajali su. Nije im bilo lako. Danas mi se čini da je snimanje i za njih bilo neka vrsta katarze. Jer njihova priča je predivna, ali nosi i puno težine i boli i nije bilo lako ponovno proživljavati neke trenutke, govoriti o njima. Ali sve su stoički podnijeli.”

Jednako je zanimljiv podatak da je Tina Šimurina sa snimateljem Mariom Markom Krcem većinu materijala snimila bez unaprijed osigurana novca, vjerujući da ima dobru priču. Ipak se prijavila na natječaj HAVC-a od kojeg je dobila sredstva potrebna da završi film. Trenutno ne razmišlja o novom dokumentarnom filmu jer, kako je rekla, pušta da tema sama dođe do nje, da se jednostavno dogodi te se nada da će je u datom trenutku prepoznati.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.