Dogodi li se doista najmanje poželjan scenarij od kojeg strahuju zemlje članice EU-a – da Rusija u potpunosti zatvori ventile plinovoda kojima plin izvozi u Europu – ili pak da Europska komisija u jednom od planiranih paketa sankcija Moskvi obustavi kupovinu ruskog plina, što je za sada manje vjerojatna opcija, Hrvatska ne mora strahovati jer ne ovisimo o ruskom plinu u tolikom intenzitetu kao mnoge zemlje članice EU-a. Hrvatska iz Rusije uvozi oko 22 posto ukupnih količina plina koje potroši u godini dana, odnosno oko 600 milijuna prostornih metara na godinu. Usporedbe radi, to je otprilike količina plina koju na godinu potroši Petrokemija Kutina za proizvodnju umjetnih gnojiva, a kako se u slučajevima nestašice po prioritetnoj listi plin prvo uskraćuje industriji, ne treba posebno tumačiti što bi potpuni prekid rada Petrokemije zbog nedostatka sirovine značio za domaću poljoprivredu. No zahvaljujući vlastitoj proizvodnji, novim nalazištima plina koja će biti puštena u pogon ove i iduće godine te LNG terminalu kao novom dobavnom pravcu, spomenutih „ruskih“ 22 posto količina plina moguće je nadoknaditi iz alternativnih izvora, pa hrvatsko tržište ne mora strahovati od nestašica. No po kojim ćemo cijenama taj plin plaćati posve je druga priča, čiji ćemo rasplet sa zebnjom očekivati u narednim mjesecima.

Iz tvrtke Prvo plinarsko društvo (PPD), koja je jedan od najvećih uvoznika ruskog plina, budući da s Gazpromom ima dugoročni ugovor o povlačenju do jedne milijarde kubnih metara plina na godinu kopnenim pravcem iz Mađarske i kojoj količine plina koje nabavlja od Gazproma čine oko 30 posto ukupnog plinskog portfelja, za sada ne očekuju veće potrese u dobavi plina i transport još uvijek teče neometano. Na pitanje Nacionala je li PPD već razradio moguće alternativne pravce dobave plina ako će biti prisiljeni prihvatiti obvezu smanjenja uvoza ruskog plina donese li EU takvu odluku, iz tvrtke kojoj je na čelu Pavao Vujnovac, odgovaraju da je PPD prisutan na svim najvažnijim europskim plinskim burzama i dok god funkcioniraju europske plinske burze bit će moguće kupiti plin i osigurati isporuku kupcima. PPD plin uvozi i putem LNG terminala na Krku, podsjećaju i dodaju kako sve dok normalno funkcionira europsko tržište plina ne očekuju ni veće poremećaje i poteškoće u poslovanju. „Predsjednik Uprave PPD-a član je kriznog tima Vlade RH i Ministarstva gospodarstva, na kojem se ovakve teme raspravljaju i dogovaraju. Kriznom timu je prva zadaća zadržati sigurnost opskrbe svih gospodarskih subjekata i građana“, stoji u odgovoru PPD-a, a na pitanje je li Gazprom i njima kao kupcu uputio zahtjev za plaćanje isporučenog plina u rubljima, kako je to najavio ruski predsjednik Vladimir Putin, iz PPD-a vrlo uopćeno odgovaraju da „i ovu problematiku pažljivo razmatraju, imajući u vidu i postupanja ostalih energetskih tvrtki na zajedničkom europskom energetskom tržištu.“

Ruski predsjednik Vladimir Putin u posljednje vrijeme sve češće prijeti državama članicama Europske unije zabranom izvoza ruskog plina u te zemlje. FOTO: Sputnik/Mikhail Klimentyev/Kremlin via REUTERS/PIXSELL

I u Ministarstvu gospodarstva i održivog razvoja, koje vodi Tomislav Ćorić, svjesni su činjenice da je uvoz prirodnog plina postao značajan problem na razini cijele Europske unije, no podsjećaju da opskrba plinom ovog trenutka nije upitna te da je Vlada “već reagirala (odlukom o ograničavanju rasta cijena plina i električne energije op. N.) i nadalje redovno prati situaciju”. No na pitanje namjerava li se i Hrvatska priključiti članicama EU-a koje planiraju značajnije smanjenje uvoza ruskog plina, je li se o toj mogućnosti već razgovaralo s veletrgovcima i opskrbljivačima te do kada se Vlada namjerava izjasniti kada namjerava smanjiti uvoz ruskog plina, odgovorili su prilično općenito: “RH je svjesna važnosti jačanja otpornosti i prilagodbe gospodarstva, kako svojeg, tako i svih država članica Europske unije, osobito u pogledu smanjivanja energetske ovisnosti. Stoga kontinuirano i aktivno sudjeluje u svim raspravama vezanima za energetsku sigurnost Europske unije, posebno u kontekstu sigurnosti opskrbe i diversifikacije izvora. Postojećom infrastrukturom i razvojem nove, održava se dobra međusobna povezanost i povećava razina sigurnosti opskrbe, a Vlada osigurava visoku razinu sigurnosti i redovitost opskrbe plinom.”

Napominju i da LNG terminal u Omišlju osigurava smanjenje ovisnosti o pojedinom dobavnom pravcu, ne samo za Hrvatsku već i za zemlje u regiji te da će kapacitet terminala u vrlo kratkom roku biti povećan sa sadašnjih 2,6 milijardi prostornih metara plina na 2,9 milijardi. “Razmatraju se i opcije za daljnje povećanje kapaciteta. Plin se doprema tankerima, dvaput mjesečno, a velik dio plina ostaje upravo u Hrvatskoj te unatoč poremećajima na tržištu ukapljenog plina i ratu u Ukrajini, terminal radi bez zastoja i prekida”, stoji u odgovoru Ministarstva na pitanje Nacionala o sigurnosti opskrbe plinom u Hrvatskoj. Ni odgovor na konkretno pitanje je li Ministarstvo razradilo procjene i projekcije na koji će način eventualno smanjenje uvoza ruskog plina utjecati na hrvatsko gospodarstvo i kako tome problemu doskočiti bio je jednako općenit: “Dugoročno gledajući, niz mjera koje se koordiniraju na razini Europske unije, kao i osiguranje diversifikacije izvora, osiguravaju stabilnost koja će u konačnici značiti i održanje konkurentnosti gospodarstva.”

Energetski konzultant Leo Dolezil kaže kako mu nije poznato da se Hrvatska službeno svrstala među zemlje koje su najavile potpuno odustajanje od kupovine ruskog plina. „Hrvatska, barem za sada, nije dio te priče. Ti planovi EU-a su, rekao bih, više politički nego gospodarski. U ovako neizvjesnoj situaciji koju je teško predviđati i u slučaju produžetka ratnih operacija u Ukrajini sve su opcije moguće, pa i scenarij potpunog odustajanja od ruskog plina. No takva će odluka, ako se donese, imati nesagledive posljedice po europsko gospodarstvo u cjelini. Inflacija je već sada u zemljama EU-a visoka, a u ovom trenutku oko 9,5 posto BDP-a Unije troši se na energiju. Zabranom uvoza ruskog ugljena, koja je već stupila na snagu negativne će se posljedice po europsku ekonomiju samo pojačati“, tumači Dolezil. S druge strane, kaže, ako se situacija u Ukrajini smiri bit će zanimljivo promatrati hoće li i u kojoj mjeri EU biti spreman ponovno prihvatiti ruski plin, s obzirom na stanje u plinskim skladištima u zemljama Unije koja su gotovo potpuno prazna.

„Teško mogu zamisliti potpuni odustanak Europe od ruskog plina, a pogotovo u kratkom roku od dvije ili tri godine. Lako je sada, pred ljeto, junačiti se i prijetiti Rusiji odustajanjem od njihova plina. Vidjet ćemo što će se dogoditi ako do početka listopada, do početka ogrjevne sezone plinska skladišta u zemljama Unije ne budu puna. Hoće li Unija tada promijeniti retoriku? Vjerujem da će se na kraju ipak morati naći neko kompromisno rješenje i da će Unija morati zadržati ruski plin kao jedan od alternativnih energenata, ali u značajno manjem postotku, odnosno do razine na kojoj Moskva taj plin neće moći koristiti kao politički instrument i kao oružje. To bi trebao biti krajnji cilj, a dijelom ga možemo postići alternativnim pravcima dobave plina iz drugih dijelova svijeta, ali i zadržavanjem i većim udjelima ostalih energenata poput nuklearne energije koja dijelom može nadomjestiti prazninu“, kaže Dlezil i podsjeća kako ne treba zaboraviti ni činjenicu da je Rusiji izvoz plina i nafte jedan od najvažnijih izvora državnih prihoda, što drugim riječima znači da će i Putin vrlo vjerojatno, kako sankcije budu pritiskale rusko gospodarstvo, biti ponešto benevolentniji u prihvaćanju nekih alternativnih rješenja za nastavak energetske suradnje s EU-om. „U svakom će slučaju u narednim mjesecima čitav EU, a s njom i Hrvatska, trebati rješavati vrlo složenu i nimalo jednostavnu križaljku u kojoj će trebati uzeti u obzir parametre poput opstanka gospodarstva, zelene tranzicije i pokušaja da se zaustavi Putin u agresiji na Ukrajinu. Prirodno je da svaka od zemalja članica traži neki svoj put i vlastito rješenje te križaljke“, zaključio je Dolezil.

Energetski konzultant Leo Dolezil kaže kako mu nije poznato da se Hrvatska službeno svrstala među zemlje koje su najavile potpuno odustajanje od kupovine ruskog plina. FOTO: NFOTO

No problem iznalaženja rješenja za križaljku kakvu opisuje Dolezil i alternativnih pravaca za dobavu plina mnogo je širi od pitanja može li i kako Hrvatska nadoknaditi eventualni prekid isporuke ruskog plina. To je u posljednjih nekoliko mjeseci postalo goruće pitanje na koje konkretan odgovor ubrzano traži čitava Europska unija, sve svjesnija potrebe da se problemu pristupi zajednički umjesto pojedinačno. Predsjednik Hrvatske stručne udruge za plin Dalibor Pudić Nacionalu je potvrdio kako Hrvatska može nadomjestiti sadašnje količine uvoznog plina koje pristižu iz Rusije.

„Puštanjem u pogon LNG terminala na Krku dobili smo još jedan alternativni pravac za dobavu plina koji može poslužiti u tu svrhu. No ja bih problem postavio drugačije: što članice Europske unije zajednički mogu učiniti kako bi nadomjestile ruski plin i smanjile energetsku ovisnost o Moskvi. Ovaj problem ne smije rješavati svaka od zemalja članica za sebe. To može i mora biti zajednički projekt, jer članice EU-a trebaju zajednički nastupiti u iznalaženju rješenja. Ništa nećemo učiniti i nećemo doći do kvalitetnog i prihvatljivog rješenja bude li svaka zemlja nastupala sama za sebe, tražeći vlastite alternativne izvore energije, optužujući druge zemlje koje su u tome manje uspješne da podržavaju ruski režim iz vlastitih interesa. Kakav rezultat možemo postići ako, primjerice, Hrvatska odustane od kupovine 600 milijuna kubnih metara plina iz Rusije, a u isto vrijeme jedna Njemačka ili Italija poveća količine uvezenog ruskog plina jer su one potrebne njihovim industrijama. Je li u redu da jedna zemlja članica rješava problem za sebe, možda i na štetu vlastite ekonomije, ako će druge zemlje nastaviti s uvozom ruskog plina kako bi zadržale proizvodnju na istoj razini. To nikud ne vodi. Zato nam je potrebno zajedničko rješenje“, objasnio je Pudić.

O ovom problemu, tvrdi on, treba raspravljati EK koji ima širi pogled na europsku ekonomiju i posljedice nedostatka energenata po gospodarstva svih zemalja članica, ali i kakve će posljedice odluke Komisije donijeti ratnim operacijama u Ukrajini. „EK će procijeniti s kakvim financijskim sredstvima raspolaže za nabavu energenata, iz kojih se pravaca oni mogu nabaviti i na koje načine Unija može pomagati zemljama članicama da prebrode problem smanjenja potrošnje energije i dobave energenata iz alternativnih pravaca. Smatram da je jedno od rješenja ovog problema povećati energetsku učinkovitost unutar EU-a, čime ćemo osjetno smanjiti potrošnju energenata. Mislim da bi trebalo smanjiti, odnosno preoblikovati dosadašnje subvencije za potrošnju energije i ustrojiti ih tako da kućanstva, ali i industriju maksimalno motiviraju na štednju ne samo plina, nego i svih ostalih oblika energije. To je dugoročno rješenje o kojem smo trebali razmišljati i puno prije“, smatra Pudić.

Na pitanje leži li razrješenje europske plinske krize u okretanju ka SAD-u i oslanjanju na njegove izvozne kapacitete LNG-a koji Europi mogu ponuditi alternativu „okovima“ ovisnosti o ruskom plinu i nije li to tek zamjena jednog „gospodara“ drugim, Pudić odgovara kako bi EU trebao naučiti lekciju i ne dopustiti da postane ponovno ovisan, ovaj put o američkom plinu. „EU je dosad zadovoljavao oko 40 posto vlastitih potreba za plinom uvozom iz Rusije. Niti jedna zemlja ne bi smjela dopustiti ovisiti o nekome u tolikoj mjeri. Rekao bih da je dobava plina iz SAD-a zapravo diverzifikacija trenutne situacije, odnosno jedna od alternativa i sigurno se nećemo dovesti u situaciju da u narednim godinama uvozimo 40 posto američkog plina. Taj odnos svakako treba disperzirati i tražiti više pravaca i više dobavljača, jedino tako prestajemo biti ovisni samo o jednom izvoru i jednom prodavatelju“, objasnio je Pudić.

Pavo Vujnovac, predsjednik Uprave PPD-a, član je kriznog tima Vlade RH i Ministarstva gospodarstva. FOTO: Edina Zuko/PIXSELL

Vođena takvim stavovima, Europska unija sve ozbiljnije razmišlja o drastičnom smanjenju uvoza ruskog plina, pristupajući tome pitanju jednako ozbiljno iz geostrateškog kao i iz energetskog kuta. Jedna od prvih zemalja koja je objavila da prestaje kupovati ruski plin je Litva. Njezin je predsjednik Gitanas Nauseda početkom travnja objavio da Litva više neće uvoziti ruski plin, a odluka je stupila na snagu s prvim danom travnja. A s prvim danima ruske agresije na Ukrajinu mogućnost potpunog udaljavanja od ruskog plina učestalo se počela spominjati i na sastancima predstavnika zemalja članica EU-a. No to neće biti nimalo lak zadatak i sigurno se, bez obzira na silne želje europskih čelnika, neće moći provesti brzo. Naime, Europa čak 40 posto vlastitih potreba za plinom zadovoljava upravo uvozom iz Rusije, pa je jasno da te količine – a riječ je o oko 150 milijardi kubnih metara na godinu – nije lako nadomjestiti iz drugih izbora u kratkom vremenu. Dio tih količina nadomjestit će SAD svojim LNG-jem, no unatoč činjenici da je Amerika u ovom trenutku najveći izvoznik LNG-ja na svijetu, jači čak i od donedavnog lidera Katara, ona svojim isporukama može nadoknaditi tek nešto više od 10-ak posto potrebnih količina.

Dio će zadovoljiti Norveška pojačanom proizvodnjom na svojim plinskim poljima, nešto veće količine isporučit će i Katar, Alžir, Nigerija i Azerbajdžan. No to je još uvijek nedovoljno za zadovoljenje svih potreba EU-a za tim energentom. Dodatni problem može stvoriti i činjenica da bi Španjolska sa svojih osam LNG terminala mogla značajno pridonijeti poboljšanju plinske slike u EU-u, no plinska transportna infrastruktura iz Španjolske prema ostalim zemljama zapadne Europe nije razvijena u dovoljnoj mjeri da bi uspješno prihvatila i isporučila sve količine američkog plina. Posljednjih je desetljeća, naime, sva plinska infrastruktura u Europi planirana i građena s namjerom uvoza ruskog plina, pa EU sada plaća danak vlastitoj kratkovidnoj energetskoj politici koja je svoje molećive poglede usmjeravala prema Moskvi. Jednom riječju, samo nekolicina europskih članica može si dozvoliti luksuz brzog odustajanja od kupovine ruskog plina, no velikoj većini njih to će zahtijevati dugotrajne pripreme u narednim godinama i traženje alternativnih pravaca dobave.

‘Hrvatska može nadomjestiti sadašnje količine uvoznog plina koje pristižu iz Rusije’, smatra predsjednik Stručne Udruge za plin Dalibor Pudić. FOTO: Borna Filic/PIXSELL

Najveći kupac ruskog plina je Njemačka koja na godinu uveze više od 40 milijardi kubnih metara plina i time zadovoljava oko polovine vlastitih potreba za tim energentom, a odmah za njom slijedi Italija s oko 30 milijardi kubnih metara na godinu. Drugim riječima, samo ove dvije europske zemlje povuku gotovo polovinu ukupnih uvezenih količina i naglo odustajanje od ruskog energenta po svoj bi prilici dovelo do urušavanja gospodarstva i pada proizvodnje, a time i BDP-a te vrlo vjerojatnog ulaska u recesiju. Direktor austrijske energetske tvrtke OMV Alfred Stern za Die Presse je početkom travnja izjavio da odustajanje od ruskog plina već do kraja ove godine za Austriju nije realna opcija, jer bi se zemlja u tom slučaju suočila s katastrofalnim ekonomskim posljedicama. Europska komisija najavila je da će do kraja travnja predstaviti plan postupnog ukidanja ovisnosti o ruskom plinu nazvan “REPower EU”. Planom bi EK uveo zakonske izmjene koje bi sve zemlje članice obavezale da najkasnije do 1. listopada svake godine, odnosno do početka ogrjevne sezone, plinska skladišta napune više od 90 posto kapaciteta, uz paralelno provođenje plana “Fit for 55” koji podrazumijeva dugoročne aktivnosti za smanjenje potrošnje plina na razini EU-a za 20 posto do 2030. No početak ruskih ratnih operacija u Ukrajini natjerao je Europsku komisiju da smisli brže rješenje za smanjenje ovisnosti o ruskom plinu koje bi se moglo primijeniti već od ove godine. Pritom čelnici EK ne kriju da ih čeka vrlo težak i zahtjevan posao.

„Bit će teško, krvavo teško, ali je moguće ako smo voljni ići dalje i brže nego ikad prije. Ako je ikad postojalo vrijeme da to učinimo, to je sada“, objavio je izvršni potpredsjednik Komisije zadužen za Green Deal Frans Timmermans početkom ožujka na svojem Twitter profilu, objasnivši pritom da EU čak dvije trećine ruskog plina može zamijeniti alternativnim energentima ili pak snažnijim uštedama već do kraja ove godine. To je, tvrdi Timmermans, oko 100 milijardi kubnih metara plina na godinu manje, odnosno oko 65 posto manje plina od ukupno oko 155 milijardi kubnih metara koliko ih EU u prosjeku na godinu uvozi iz Rusije. Hoće li prijedlog zajedničkog rješenja, koji bi pred Europsku komisiju trebao biti iznesen već za tjedan ili dva, doista pasti na plodno tlo i hoće li naići na pozitivne reakcije zemalja članica? Možda je odgovor na ovo pitanje sadržan u još jednom pitanju: preostaje li nam kakvo drugo rješenje za koliko-toliko sigurnu energetsku budućnost?