DIMNA ZAVJESA: Ne želim vam sretnu, nego sigurnu 2018. godinu

Za razliku od prijašnjih vremena kada su se vijesti slušale na radiju i čitale u novinama, danas sjedeći na kaučima ispred svojih plazmi i pijući pivo, gledaju se ranjeni i mrtvi, slušaju se sirene ambulantnih kola u kombinaciji s novogodišnjim koncertom iz beča, vatrometima na Crvenom trgu u Moskvi i na Temzi u Londonu. Treba samo mijenjati kanale i uživati u sigurnosti toplog doma, pod uvjetom da nije kupljen na kredit i da ćete u 2018. imati novca da vraćate kredite banci, da nećete dobiti otkaz ili da firma u kojoj radite neće otići u stečaj

Kao rođendani, Nove godine pouzdan su znak starenja. Dan iza rođendana, slavljenik je stariji godinu dana. Taj osjećaj veseli djecu i glupane, a bistrije i starije baca u očaj. Pitanje je li bilo ikakvog razloga za slavlje, ostaje bez odgovora. Slično je s državama. Hrvatska država je kao dijete. Veseli je Nova godina, Nove godine kao i sve godišnjice svega i svačega podsjećaju na to da treba zaboraviti prošlost i ući u budućnost. Ma kakva bila. I prošlost i budućnost.

Prvog radnog dana 2018. trebao sam u banci dignuti honorar i kupiti kistove. Ali sam se na vrijeme sjetio kako je to izgledalo prošle Nove godine. Kada sam došao u banku na Trgu, ustanovio sam da je ispred mene 57 klijenata. Krenuo sam u banku u Jurišićevoj. Na ulazu u banku dočekala me obavijest da banka u Jurišićevoj ne radi i preporučuje se banka na Trgu iz koje sam pobjegao. U Draškovićevoj je trgovina u kojoj kupujem kistove. Trgovina je zatvorena, a na vratima obavijest da dragi kupci odu u Bakačevu ulicu, u trgovinu koja ih čeka raširenih ruku. Odem u Bakačevu. Na vratima obavijest dragim kupcima da pojure u dućan u Draškovićevoj. Vratim se u banku na Trgu i ustanovim da nisam bacio broj, bio bih na redu. Ovako je ispred mene 49 klijenata. Čekam, dođem na red. Žiro račun prazan.

Zašto sam se toga opet sjetio? Pomislio sam da bih, ako bi to bilo moguće, želio da se u 2018. vrati osjećaj sigurnosti koji sam izgubio prije otprilike četvrt stoljeća. Bez sigurnosti život nije samo težak, nego zamršen i ponižavajući. Sigurnost prati vjerojatnost da će se neki događaji događati na predviđeni način i kako su zamišljeni, dogovoreni i planirani. To znači da svatko može znati koliko će platiti porez, kada će dobiti povišicu, kada sjedne na vlak da će stići na cilj u predviđeno vrijeme, da će dobiti plaću, kupiti kistove u trgovini u kojoj kupuje i dobiti honorar na dogovoreni dan, da će se ugovori poštovati, da će se smeće odvoziti u isto vrijeme, da se postojeći zakoni neće mijenjati svakodnevno.

Od kada pamtim Nove godine, pamtim i pirotehniku koja ih je pratila. Odmah iza Drugog rata i pobjede socijalizma, proslave Novih godina zamjenjivale su proslave Božića. Advent se nije slavio, kobasice i kuhano vino nisu se prodavali na Trgu Republike, nije bilo šatora, škole su radile na Božić, a na polnoćkama je bilo više agenata nego vjernika.

Zato se na Novim godinama pjevalo, pilo i pucalo. Borci su s balkona praznili šaržere svojih trofejnih pištolja koje su donijeli iz rata. Iako je imao ispod kreveta njemački mitraljez, drug Jozo, sekretar rajonskog komiteta s trećeg kata, nije ga koristio. Kroz prozor bi na ponoć reda radi u nebo poslao dva, tri metka iz pištolja. Nije mu palo na pamet da u mitraljez stavi redenik s dvjesto metaka i raspali u novogodišnju noć. Pioniri bi kupili pasje bombice. To je bila nekakva smjesa zamotana u tanki šareni papir koja bi kada bi bila bačena na pločnik, eksplodirala dosta glasno i bezopasno. Ne pamti se ni jedan slučaj da je neki mali kreten bacajući pasje bombice ostao bez prsta ili šake. Cure bi vrištale, a dječaci se smijali.

Koliko se god pucalo, ne sjećam se da se ikome išta dogodilo. U bolnice su na Nove godine dopremani pijanci, pacijenti sa slomljenim nogama na poledici, ali nitko ozlijeđen od pirotehnike.

U kući broj 35 stanovao je Pablo. Pablo je otišao u Španiju kao skojevac Domagoj, a vratio se kao Pablo. Pablo se borio protiv Franca, a kada je Franco pobijedio, Pablo se preko Francuske malo u teretnim vagonima, a više pješice vratio mami u Zagreb bez jednog oka i osjećaja za ravnotežu. I oko i osjećaj za ravnotežu Pablo je izgubio kada je u njegov rov kod Granade uletjela njemačka avionska bomba bačena iz Condora. Živio je sam s majkom. Pablo je u Španiji naučio svirati gitaru i u francuskom logoru pucati s karbitom. Svake Nove godine Pablo je u dvorištu pucao s karbitom ispod Europinih prozora. Trafikantici Europi to nije smetalo jer je ona Nove godine dočekivala u Ritz baru prodajući gostima cigarete. Gosti su bili ratni profiteri, kurve, špijuni, agenti i njemački oficiri.

Za razliku od prijašnjih vremena kada su se vijesti slušale na radiju i čitale u novinama, danas sjedeći na kaučima ispred svojih plazmi i pijući pivo, gledaju se ranjeni i mrtvi, slušaju sirene ambulantnih kola u kombinaciji s novogodišnjim koncertom iz Beča, vatrometima na Crvenom trgu u Moskvi, na Temzi u Londonu. Ne puca se više u zrak kako je pucao drug Jozo ni karbitom kao Pablo, nego u ljude. Sve snimaju kamere. Treba samo mijenjati kanale i uživati u sigurnosti toplog doma, naravno, pod uvjetom da nije kupljen na kredit i da ćete u 2018. imati novca da vraćate kredit banci, da nećete dobiti otkaz, da firma u kojoj radite neće otići u stečaj, da ćete svakog desetog dobiti mirovinu, da će se riješiti problem odvoza smeća, da se nećete zaraziti salmonelom. U vremenu u kojem živimo, dominiraju spektakl i kič u zamjenu za sigurnost. Svijetom vlada osjećaj nesigurnosti. Na ulicama gradova prisutne su teško naoružane policija i vojska, patroliraju vojnici u ratnim spremama. U lokalima i na aerodromima vlada nesigurnost kakva nije bila u Zagrebu i zagrebačkom aerodromu ni 1995., tijekom rata. Za godinu dana, kada ćemo ispratiti 2018., a to će biti brzo jer što je vrijeme nesigurnije, brže prolazi, hoćemo li brojiti mrtve ili žive? Zato treba poželjeti ne sretnu, nego sigurnu novu godinu 2018.

Imam dvije vijesti. Prva je jako dobra, Hrvatska je vratila Svetu Geru. Druga je da su hrvatski ribari uspjeli, u pratnji policije, izvući mreže koje su prošloga petka bacili u Piranskom zaljevu.

Komentiraj

Source:Željko Senečić