U petak, 31. 3., i subotu, 1. travnja, na ovogodišnjem 19. ZagrebDoxu bit će prikazan dokumentarni film „Dezerteri“ autora Damira Markovine. U osam festivalskih dana, od 26. ožujka do 2. travnja, publika 19. ZagrebDoxa imat će priliku pogledati čak 116 dokumentarnih ostvarenja u 12 filmskih programa. Za službenu festivalsku nagradu Veliki pečat natječe se 20 filmova u kategoriji međunarodnog dokumentarnog filma, a isto toliko je naslova i u regionalnoj konkurenciji.

Damir Markovina rođen je 1973. godine u Beogradu, u Jugoslaviji. Djetinjstvo i mladost proveo je u Mostaru, gdje je trebao 1992. i maturirati, što je omeo rat koji je izbio na području BiH. Diplomirao je filmsku i TV režiju (dokumentarni film) na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu 2022., nakon završenog diplomskog studija glume na toj školi 2000. Član je ansambla Drame HNK u Zagrebu od 2002., a kao glumac igrao je u mnogim hrvatskim filmovima i televizijskim serijama. Filmski je redatelj, producent i pisac. Njegova drama „Paščad“ osvojila je hrvatsku nacionalnu nagradu Marin Držić za najbolji novi dramski tekst 2016. Kratki dokumentarni film „Šihta“ uvršten je u Službenu selekciju 25. Sarajevo Film Festivala – Studentska konkurencija 2019. Srednjometražni dokumentarni film „Čekaj me“ osvojio je, među ostalima, glavnu nagradu AJB DOC festivala Sarajevo 2021., nagradu pulskog filmskog festivala za najbolji studentski dokumentarni film i OKTAVIJAN – hrvatsku nacionalnu FIPRESCI nagradu za najbolji nacionalni kratki dokumentarni film. Film „Dezerteri“ o generaciji bosanskohercegovačkih srednjoškolaca iz Mostara pogođenoj razornim ratom na pragu zrelosti je svoju svjetsku premijeru imao na Ji.hlava IDFF-u 2022. Tamo je osvojio nagradu za najbolji srednjoeuropski i istočnoeuropski film i nagradu za najbolji dizajn zvuka. Tjednik Nacional razgovarao je s Damirom Markovinom uoči zagrebačke premijere filma „Dezerteri“ na ovogodišnjem ZagrebDoxu.

NACIONAL: Iza vas je bogata glumačka karijera, a ovo vam nije prvi film. Zašto glumci sve više režiraju i mrze li vas zbog toga režiseri?

Nemam takvo iskustvo, upravo sam magistrirao režiju na zagrebačkoj ADU, gdje su mi profesori i mentori bili neki od najboljih hrvatskih režisera, a nedavno sam postao i član Društva hrvatskih filmskih redatelja. Mislim da smo svi zajedno u istom poslu pričanja priča o tome kako je to danas biti živ u našem društvu, pa ovisno o potrebi preuzimamo odgovarajuće uloge. Film je moja prva ljubav, oduvijek sam se želio baviti filmom, no 1993., kada sam ja prvi put upisivao Akademiju, budućnost filma i filmske režije u Hrvata nije izgledala pretjerano blistavo, osobito u kontekstu ratne kulturne politike Ministarstva kulture RH. Jako sam sretan da se ta situacija osnutkom HAVC-a stubokom promijenila. Inicijalni razlog da počnem režirati jest moja želja da kroz filmski medij pričam neke priče koje su meni osobno jako važne. Drugi je razlog da je u međuvremenu na Akademiji dramskih umjetnosti osnovan magistarski studij dokumentarnog filma, koji je i ljudima koji nisu završili B.A. iz filmske režije dao šansu da upišu M.A. studij filmske režije i počnu se aktivno baviti filmom. Taj M.A. studij vode iznimno zanimljivi filmski autori, među kojima je i moj mentor i profesor Goran Dević. Uz savjet i preporuku prijatelja koji su upravo završavali taj studij, kao što su Ivan Ramljak i David Lušičić, zaključio sam da bi to moglo biti inspirativno i zanimljivo mjesto za mene. Ja sam i prije toga pokušavao pisati scenarije i dramske tekstove, ali smatrao sam da bih ih kroz studij režije mogao bolje pretočiti u finalni proizvod. Osim toga, u meni oduvijek postoji velika želja za kontrolom cijelog kreativnog procesa.

NACIONAL: Kako je došlo do ideje o snimanju „Dezertera“, koliko tu ima autobiografskih momenata i koliko je ta generacija ljudi 30 godina kasnije i dalje obilježena tim nesretnim ratom?

Film je apsolutno autobiografski, i naravno, apsolutno subjektivan, što dijele svi filmovi koje sam do sada uspio realizirati. Prvi, „Šihta“, bavio se dnevnim radnim tempom glumice, konkretno moje drage kolegice Ane Begić, „Čekaj me“ se bavi emotivnim odnosima unutar moje obitelji, u čijem centru je moja pokojna baka, nekadašnja skojevka i ilegalac, a “Dezerteri” se bave sudbinom mojih školskih kolega u raznim egzilima u koje smo 1992. – 1993. godine bili prisiljeni otići. Samu ideju sam potpuno nesvjesno nosio sa sobom gotovo trideset godina, u formi jednog plavog fascikla koji je čuvao pisma mojih gimnazijskih prijatelja upućena meni u ratni Zagreb. Tu sam fasciklu kao neki totem traumatične prošlosti sve ove godine nosio sa sobom, ne baveći se traumom. Mislim da je moju generaciju ta ratna prošlost ireverzibilno obilježila i ja nam, koliko znam i mogu, pokušavam dati glas.

NACIONAL: Iz kojih su sve zemalja ta pisma stizala?

London, Vänersborg u Švedskoj, Istanbul, Jesolo Lido, Mostar – to su lokacije koje su ušli u film. U plavoj fascikli su i pisma iz Češke, Australije, Beograda, Toronta, s najrazličitijih lokacija, ovisno o tome tko je od nas imao koliko (ne)sreće. Ovo ljeto smo dirljivo proslavili 30 godina mature koju nikada nismo doživjeli. Sasvim očekivano, nakon 15 minuta u kojima smo si ispričali sve o dijagnozama, djeci, poslu i partnerima, ponovno smo se pretvorili u one klince od 17-18 godina, kakvi smo bili kad smo zadnji put zajedno dijelili grad i život. Veselit će me da njima, kojima je i posvećen, pokažem ovaj film.

NACIONAL: Film je osvojio nagradu za najbolji srednjoeuropski i istočnoeuropski film i nagradu za najbolji dizajn zvuka na Ji.hlava IDFF-u 2022., gdje je imao svjetsku premijeru. Jeste li bili iznenađeni svim tim nagradama?

Bio sam jako počašćen pozivom s festivala Ji.hlava IDFF, to je uistinu veliki dokumentarni festival, član Doc Alliance, udruge festivala dokumentarnih filmova, tim više jer se radi o festivalu čvrsto orijentiranom srednjoeuropskom i istočnoeuropskom filmu koji cijeni nešto eksperimentalniji autorski pristup. “Dezertere” smo prijavili u radnoj verziji filma, a nakon prihvaćenog poziva smo uspjeli film završiti u samo 17 dana, zahvaljujući fantastičnom timu autora s kojom sam imao ogromno zadovoljstvo surađivati na ovom projektu. U ekipi, čiji talent i strpljenje stoji iza ovog filma, prije svega je montažerka filma Dora Slakoper, zatim direktor fotografije Krešimir Štulina, koji je također diplomirao s ovim filmom, nezaobilazna osoba je autor animacija Marko Tadić, koji je dao ogroman vizualni doprinos filmu, potom oblikovatelj zvuka Miroslav Piškulić te autorica glazbe i field recordingsa Manja Ristić i, naravno, još puno kolega i prijatelja koji su svaki na svoj način doprinijeli uspjehu filma.

‘Plavi fascikl sam kao neki totem traumatične prošlosti sve ove godine nosio sa sobom, ne baveći se traumom’, priča Markovina. FOTO: Press

NACIONAL: Je li to bila ulaznica na ZagrebDox, je li vam bilo drago da ste ušli u konkurenciju? Profesor Puhovski strog je u izboru.

Tim mi je veće priznanje da “Dezerteri” svoju hrvatsku premijeru imaju u regionalnoj konkurenciji ovogodišnjeg ZagrebDoxa, festivala koji me je odgojio i kao gledatelja i kao autora. ZagrebDox je naša najvažnija smotra dokumentarnog autorskog filma i bilo mi je iznimno drago kada je nakon uspjeha u Jihlavi došao poziv da kao autor ponovno sudjelujem u programu ovogodišnjeg izdanja festivala.

NACIONAL: Zašto je taj rat još uvijek tema i filmova i kazališnih predstava? Zar se u 30 godina nismo mogli osloboditi tih trauma?

Očito nismo. Mislim da je još uvijek dosta i previše neriješenih problema koji su posljedica tog rata, točnije ratova, osobito na prostoru BiH. Slažem se s kategorizacijom mog brata, povjesničara Dragan Markovine, koji ih naziva ratovima za jugoslavensko nasljeđe. Vođeni su iz nominalno nacionalnih ili nacionalističkih, ali uistinu i ekonomskih pobuda, ostavili su iza sebe spaljene zemlje pune nejednakosti, koje uglavnom kontroliraju političke snage koje konstantno teže poništenju velikog dijela modernizma, emancipacije i industrijalizacije postignutih nakon Drugog svjetskog rata. Mislim da je jedan od razloga konstantnog tematiziranja tog rata nužna osobna usporedba razine standarda onda i sada svih nas koji smo bili prisiljeni promijeniti državu prebivališta u osobnim ispravama. To poređenje često ne ide u prilog današnjim državnim tvorevinama. Konkretno, Mostar, grad u kojem sam odrastao je u vremenu prije tog rata narastao u ozbiljan regionalni centar i industrijsko središte, a danas je ostao gotovo bez ičega, osim lokacije. Tamo je ta usporedba upravo neizbježna. Nekada smo u mostarskom Sokolu proizvodili mlazne avione, a današnjim kapacitetima je i rashladnu vitrinu teško sastaviti.

NACIONAL: Jesu li te nacionalističke podjele postojale među vama kao djecom i postoje li sada?

Ne. Ja ih u djetinjstvu koje sam proveo u Mostaru nikada nisam osjetio. Ali opet, to je moj subjektivni dojam, ja sam odgojen kao ateist i dolazim iz obitelji vrlo izmiješanih naroda i religija. Moja baka je iz muslimanske obitelji, moj dida je s Korčule, Dalmatinac iz udžbenika. Moj drugi djed je Srbin iz Predolja kraj Stoca, iz istočne Hercegovine, kao i druga baka koja je iz Čapljine. Svi oni su na ovaj ili onaj način sudjelovali u antifašističkom pokretu i nitko od njih nije isticao svoju nacionalnost kao svoj najvažniji prerogativ. Svjestan sam većinu djetinjstva da su neki moji kolege u školi i njihove obitelji patili zbog političkih odluka i represije jugoslavenske vlasti i nemam neku želju za obnovom takvog političkog sustava. Ipak, mogli smo sačuvati puno više kvalitetnih stvari koje je to društvo uspjelo proizvesti, osobito u sferi umjetnosti i kulture, obrazovanja te javnog dobra.

NACIONAL: Što je ostalo od Mostara vaše mladosti? Danas je to duboko podijeljen grad, kakvo je to iskustvo kada dođete tamo? Ima li komunikacije između dva dijela?

Iskreno, ja sam krenuo u snimanje ovog filma kako bih opisao Mostar kao podijeljeni grad, svojevrsnu poslijeratnu pustinju, kako sam ga doživljavao, a završio sam ga s pomalo iracionalnim optimizmom zbog spoznaje da je moj grad ipak uspio preživjeti. Mostar je iznimno vitalan grad, usprkos svemu. Iako su i dalje vidljivi strašni tragovi razaranja, osobito na istočnoj strani, razina korupcije, nesreće te nezaposlenosti jednaka je na obje strane. Ali ono što je u meni probudilo ogroman optimizam su naravno ljudi. Ekonomija prelazi s jedne na drugu stranu, kao što i djeca još uvijek plivaju preko Neretve te i dalje ne slušaju autoritete ni roditelje. Naravno, to je i u budućnosti će biti neki grad drugačiji od grada mog odrastanja. No bit će i dalje tamo, mediteranski otvoren svima, uvijek spreman na okrutnu šalu i pakleni ljetni dan, nadam se. Postoji razlog zašto se upravo tamo smjestio taj grad i taj razlog mržnja i rat nisu uspjeli poništiti.

NACIONAL: U programu piše da se radi o „hibridnom dokumentarnom eseju“, što to znači, ima li igranih dijelova, tko su glavni akteri?

Hibridni dokumentarni esej samo znači da film koristi neka druga sredstva osim isključivo opservacijskog dokumentarizma te pristup koji izražajna sredstva posuđuje iz različitih rodova filma ili drugih umjetnosti. “Dezerteri” obilato koriste animaciju koju je fantastično kreirao Marko Tadić. Moja osnovna ideja je bila parafraza rečenice Bogdana Bogdanovića, autora partizanskog groblja u Mostaru – da se grad onih koji su otišli i grad onih koji su ostali pogledaju u oči. Gledatelj filma u kadru svjedoči onome što je Mostar danas, kako ga ja doživljavam, a Mostar prošlosti mu govori glasovima pisama svojih stanovnika ranih devedesetih godina.

NACIONAL: Tko ih čita?

Čitaju ih moji prijatelji koji ih nisu pisali, ali koji dijele slično izbjegličko iskustvo. Probali smo s originalnim autorima pisama, ali ovo rješenje s ljudima koji su neutralniji u odnosu na taj materijal je funkcioniralo bolje. Htio sam gotovo neutralni glas sjećanja koji lebdi iznad onoga što Mostar danas jest. Snimio sam i verziju intervjua direktno u kameru, ali od toga smo brzo odustali jer me je više zanimao današnji vizualni doživljaj Mostara. Shvatio sam da mi je potpuno nebitno što mi, koji smo otišli, mislimo o tom gradu danas. Mi više tamo ne živimo. Mene je zanimalo što taj grad jeste danas i koja je njegova osobna i emotivna iskaznica te njen kontrast s onim što su klinci 1992. ili 93. mislili o sebi i svom gradu. Puno više su me zanimali ti klinci, kakvi smo nekad bili, a koje konačno gledatelj susretne na kraju filma.

‘Gledatelj u kadru svjedoči onome što je Mostar danas, a Mostar prošlosti je u pismima iz 90-ih’. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Hoće li netko od autora pisama doći na zagrebačku premijeru?

Nažalost, neki su u Americi, neki su u Varšavi, a neki u Amsterdamu. Iako, nije isključeno. Nadam se da će film imati skoru bosanskohercegovačku premijeru, kao i ljetnu projekciju u Mostaru koja bi ih mogla okupiti.

NACIONAL: S obje strane grada?

Apsolutno.

NACIONAL: Posljednja premijera u HNK u kojoj igrate bila je „Ubojstvo“ koju je režirao izraelski redatelj Ido Rozenberg. I Židovi su opterećeni neprestanim ratovima, kako je bilo raditi na toj predstavi, koliko vam je sjeo taj tekst Hanocha Levina?

Recimo ovako: koliko god sam kratko vrijeme proveo u ratom zahvaćenom Mostaru, ono što sam tada proživio ireverzibilno nosim sa sobom cijeli život. Sama činjenica da ja 30 godina kasnije snimam film o onome što se dogodilo 1992. mojoj generaciji mislim da dovoljno govori o tome koliko me je to iskustvo oblikovalo. Slično je i s iskustvom o kojem piše Hanoch Levine, a to je vrlo kompleksna tema represije i rata u Izraelu koja traje desetljećima, bez naznake skorog rješenja. Tekst govori o generaciji koja je u cikličkom kretanju povijesti određena za rat i klanje, kakvoj i sam pripadam, kao i generacija čiju nesretnu sudbinu danas pratimo u strašnim ratnim prizorima iz Ukrajine. Inače, bilo je jako lijepo raditi s Idom Rozenbergom, koji je također glumac po vokaciji i lako je pronašao zajednički jezik s cijelim ansamblom. Mislim da smo u relativno kratkom vremenskom periodu uspjeli napraviti sve što je od nas tražio.

NACIONAL: Kakva je atmosfera u kazalištu otkad ga je preuzela nova intendantica Iva Hraste Sočo? Drama se toga dosta bojala.

Drama ima jako puno iskustva s raznim ravnateljima i uvijek je uspjela ostati jedan uistinu fantastičan ansambl. Mislim da radimo jako dobro, pogotovo u specifičnim uvjetima HNK Zagreb, koje resi konstantni nedostatak prostora, čime se niti jedna od dosadašnjih vladajućih garnitura nije ozbiljno pozabavila. Mi smo valjda jedino kazalište u EU-u koje još uvijek ima operu, dramu i balet na jednoj sceni. Dvadeset godina, koliko sam član tog ansambla, unatoč stalnim obećanjima nove scene, nikako dočekati definitivno rješenje.

NACIONAL: Vaš brat Dragan je povjesničar, pisac, publicist, osnivač Nove ljevice. Imate li vi političkih ambicija?

Nemam u smislu aktivnog bavljenja politikom. U širem smislu, mislim da svaki put kad upalim kameru ili izađem na scenu radim politički čin. Mislim da se na drugi način nije moguće odgovorno baviti umjetnošću. Osim toga, smatram da se političkim pitanjima najtočnije bavim kroz ovo što radim.

NACIONAL: Kako komentirate Možemo i Novu ljevicu otkad su na vlasti u Zagrebu?

Podržavam ih.