‘Crkva se u reviziju povijesti uključila na brutalan način’

Na dan premijere filma ‘Dnevnik Diane Budisavljević’, koja prati priču o ženi koja je spasila desetak tisuća djece iz ustaških logora, Laudato produkcija organizira pretpremijeru filma ‘Dječje prihvatilište Sisak’ koji o sličnoj temi – sudeći po nazivu filma – donosi alternativnu istinu

Na dan svečane zagrebačke premijere filma “Dnevnik Diane Budisavljević” redateljice Dane Budisavljević, ovogodišnjeg apsolutnog pobjednika Pule, Laudato produkcija odlučila je organizirati svečanu pretpremijeru filma pod nazivom “Dječje prihvatilište Sisak”, koji o sličnoj temi – dakle o ustaškom logoru za srpsku djecu u fašističkoj tvorevini NDH – sudeći po nazivu filma, donosi alternativnu istinu.

Oba filma bit će prvi put svečano prikazana u Zagrebu 2. listopada, dok će Srpsko narodno vijeće u subotu, 5. listopada, održati komemoraciju za djecu koja su u vrijeme ustaške strahovlade pomrla u Sisku. Zamjenica predsjednika SNV-a Aneta Vladimirov rekla je da su na inicijativu Nevenke Končar i Srpskog vijeća iz Siska, u dogovoru s preživjelima iz drugih krajeva Hrvatske, BiH i Srbije, obnovili tradiciju sjećanja na ratnu siročad prema predratnom kalendaru sisačkih škola koje su početkom listopada dolazile na mjesto ukopa djece:

“Od tada nastojimo posve nježno i diskretno komemorirati taj duboko potresni period u Sisku kako bismo sačuvali istinu o stradanju djece. Pokazuje to i hvalevrijedna i uspješna inicijativa imenovanja dječjeg groblja Parkom Diane Budisavljević.”

I dok se film “Dnevnik Diane Budisavljević” bazira na dnevničkim zapisima Austrijanke Diane Budisavljević koja je u mračno doba rasnih zakona, straha i prijetnji ustaškog režima uspjela spasiti preko 10 tisuća djece iz ustaških logora smrti, dotle se u pozivu produkcije Laudato navodi kako dokumentarni film redateljice Nade Prkačin “Dječje prihvatilište Sisak” govori o “pothvatu iznimne kršćanske uljudbe i velikog srca koje su Siščani toga vremena pokazali. Unatoč nadljudskim naporima u zbrinjavanju djece, desetljećima je širena lažna povijest po kojoj je u Sisku bio logor u kojemu se namjerno usmrćivalo djecu”. O tome u filmu govore stručnjaci kao što su slovenski istraživač i publicist Roman Leljak, hrvatski istraživač i publicist Igor Vukić, sisački biskup Vlado Košić, postulator kauze za proglašenje svetim bl. Stepinca monsinjor Juraj Batelja, predsjednik Hrvatskog žrtvoslovnog društva Ante Beljo i drugi likovi iz desničarsko-klerikalnih krugova. Ivo Goldstein, profesor suvremene hrvatske povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, o tom filmu je rekao:

“Crkva se u proces revizije povijesti angažirala na brutalan, bezobziran i bezobrazan način. Nisam vidio film i ne mogu ništa sa sigurnošću reći, ali već na sam naslov gledam u kontekstu ne samo revizionizma, već i natjecanja memorija. Jer ako imamo memoriju Jasenovca kao ustaškog logora, onda moramo izmisliti i komunistički logor na istom mjestu nakon 1945. godine koji, naravno, nikada nije postojao. Ako imamo narativ o strahotama ustaških dječjih logora, onda moramo imati Bleiburg i križni put, a umiranje u sisačkom logoru predstaviti kao nastojanje Crkve da spasi djecu.”

‘Sisak je bio umiraonica, a ne prihvatilište za djecu. To je jedna ogromna laž koja se pokušava plasirati i kojom se opet želi hipnotizirati javnost’, kaže Ivo Goldstein

Aneta Vladimirov iz SNV-a smatra:

“Laudato se nastavlja na dobro utabani revizionizam biskupa Košića i svih drugih nesretno zaljubljenih u državotvornost NDH. Oni sustavno i vulgarno rade na zastrašujućoj pojavi normaliziranja povijesnog iskustva NDH koristeći se pritom oltarskom platformom. Sasvim je sigurno da su duboko uzdrmani uspjehom i reakcijama na veoma važan film “Dnevnik Diane Budisavljević”, ali vjerujem da na svom kontra-projektu rade još od premijere filma “Zaveštanje” autora Ivana Jovića, koji donosi sjećanja velikog broja Dianine djece. Šteta je što ih ono o čemu su filmskim jezikom hrabro i umjetnički progovorili Dana Budisavljević i Ivan Jović, nije dirnulo. Termini premijera dobro su usklađeni i ukazuju na pažljivo planiranje i jednu popriličnu posvećenost negiranju zločina.”

Povjesničarka Nataša Mataušić, predsjednica Upravnog vijeća Spomen područja Jasenovac od 1999. do 2006. i bivša ravnateljica Hrvatskog povijesnog muzeja koju je smijenio Zlatko Hasanbegović, autorica brojnih izložbi, knjiga i znanstvenih radova na temu Jasenovca i ustaških logora smrti, komentirala je naslov filma “Prihvatilište u Sisku”:

“Nema nikakve sumnje da je to takozvano prihvatilište srpske djece u Sisku bilo u doslovnom smislu te riječi logor. To u prvom redu potvrđuje činjenica o broju djece koja su tamo bila dovedena i izolirana, odnosno zatočena, jer nisu mogla slobodno izlaziti. Prema popisu koji je napravio Ante Dumbović, tamo je umrlo 1600 djece od ukupno 5200 koliko ih je otprilike dovedeno.”

I Ivo Goldstein zgrožen je naslovom filma:

“Sisak je bio umiraonica, a ne prihvatilište za djecu. To je jedna ogromna laž koja se pokušava plasirati i kojom se opet želi hipnotizirati javnost. A u Hrvatskoj postoji dobar broj ljudi koji vjeruju da je povijesna istina o strahotama sisačkog logora za djecu zapravo rezultat srbočetničke, židovsko-masonske urote. Problem revizionista jest u tome što se strahote o kozaračkoj djeci mogu ispričati i iz njihovih, crkvenih izvora, bez da citiramo ijedan drugi. Postoje i izvještaji njemačkog Ministarstva zdravstva, kao i generala Edmunda Glaisea von Horstenaua, opunomoćenog njemačkog generala u NDH kojeg su pustili da posjeti logor Sisku, dok ga u Jasenovac nisu pustili. On je u svom dnevniku zapisao kako se ne može načuditi kakvi su to ljudi Hrvati kada se mogu tako okrutno odnositi prema djeci. Zabilježio je i da je jednom članu ustaškog izaslanstva koje je bilo s njim u posjetu, pozlilo kada je vidio logor u Sisku. Kolega Boris Hutinec slučajno je u arhivima i pronašao taj dokument u kojem doslovce piše da se Erich Lisak, visoki dužnosnik NDH i jedan od najbližih Pavelićevih suradnika, ispovraćao kada je vidio u kakvom su stanju i uvjetima ta djeca. U Sisku je bila katastrofa, u Jastrebarskom nešto malo bolje.”

Inače, to nije prvi put da se dječje logore pokušava predstaviti kao domove za siročad. Još 2018. HRT je objavio skandalozni demanti informacije da je u Jastrebarskom u NDH bio dječji logor, ustvrdivši da je to bio dom za nezbrinutu djecu. Ulogu HRT-a u reviziji povijesti analizirala je Aneta Vladimirov iz SNV-a: “HTV nema kredibilitet javne televizije koja poštuje potrebe građana i vodi računa o pravu na informiranost, educiranost i razvoj publike, već predstavlja platformu za one koji imaju političku moć i financijski kapacitet. Tamo je sve manje ljudi od integriteta koji su u poziciji i stanju odbiti zadatak poput reklamiranja knjiga autora koji vrlo otvoreno negiraju Holokaust i genocid u Jasenovcu i tijekom NDH. Također, malo je profesionalaca koji povijesnim temama mogu prići bez ozbiljne kalkulacije o trenutnoj političkoj situaciji. Sasvim razumljivo, ljudi su u strahu za svoje poslove, ali upravo zato valja istaknuti drugačije primjere, kad ih ima.”

Nataša Mataušić upozorila je i na to da revizionisti zaboravljaju reći da je u Sisku uspostavljen logorski sustav. Postojalo je sabirno mjesto na koje su prvo dolazili muškarci, žene i djeca iz banijskih, kordunskih i slavonskih sela. Tamo se vršila trijaža, roditelji su odvajani od djece i poslani u logore, a mala djeca ostala su ‘na skrbi’ ustaškim vlastima. Ta mjesta koja u filmu Laudato produkcije nazivaju prihvatilištima bila su zapravo barake, škole, porušeni domovi u kojima su vladali strašni uvjeti. Za njih je bilo nadležno Ministarstvo udružbe, koje je čak i slalo određena sredstva za skrb o toj djeci, kao i Crveni križ, ali ta hrana i novac koji su bili poslani nikada nisu bili korišteni u te svrhe. Djeca su bila i gladna, i bosa, i bolesna. Ivo Goldstein je istaknuo: “U cijeloj toj priči važan je kontekst, a kontekst je takav da su već do ljeta 1942. godine krajiške partizanske formacije ojačale i da je već do svibnja organizirana združena njemačko-ustaška akcija kojom je tu jezgru otpora trebalo uništiti. Generalna komanda koju su dali Nijemci glasila je: sve naoružane muškarce strijeljati, a partizane i civilno stanovništvo koje se uhvati bez puške poslati u logor. Ljudi koji su se našli u obruču oko Kozare, njih 68 tisuća, deportirani su u Jasenovac i okolne logore nakon Kozaračke ofenzive. To je brojka oko koje se slažu i partizanski i njemački izvori. Kada su došli Nijemci i uvidjeli koliki je broj civila deportiran, odlučili su ih, u dogovoru s ustašama, poslati u radne logore u Trećem Reichu. Na tisuće djece mlađe od 12 godina odvojeno je od roditelja, a te scene odvajanja od majki bile su stravične.”

‘Nema sumnje da je to ‘prihvatilište’ srpske djece u Sisku bilo u doslovnom smislu te riječi logor. Tamo je umrlo 1600 djece od ukupno 5200 koliko ih je dovedeno’, kaže Nataša Mataušić

U Goldsteinovoj monografiji “Jasenovac” u izdanju Fakture, piše:

“U prvom trenutku ustaše nisu imale plan što napraviti s djecom, međutim, objektivne okolnosti bile su takve da nije bilo mogućnosti da se u logoru za tu djecu brinu. Ona su pobolijevala usred nehigijene, gladi, hladnoće i masovno umirala”, objasnio je Goldstein. Prema preciznim ustaškim statistikama, 12.263 djece mlađe od petnaest godina ostalo je u jasenovačkom logorskom kompleksu (u Jasenovcu III i Staroj Gradiški, a u tu su statistiku uključena i djeca smještena kasnije u privremenom logoru kraj Siska).

U knjizi govori: “Logori su bili prepuni, dio djece nije se mogao smjestiti pod krov, nego je ostao na otvorenom. O svoj toj djeci trebalo se, po ustaškim naredbama, brinuti dvadesetak logorašica (među njima i Giordana Mandić Friedländer) i logorski liječnici. Angažirali su i malo starije djevojčice dopremljene u logor, poput Bosiljke Lončar. S obzirom na okolnosti, oni su bili posve bespomoćni. Djeca su nakon nekoliko dana uglavnom posve klonula, mnoga čak i bez snage za plač. Umirala su tiho, ona manja i bolesnija brže od ostalih (Ilija Jakovljević tvrdi da je “svakoga dana umiralo od proljeva po 10 do 15 sirotića”).

U monografiji “Jasenovac” navedeno je i svjedočenje Giordane Mandić Friedländer, logorašice koju su doveli da se brine o djeci: “Logoraši su nam donijeli dvije kante vode da operemo djecu. Kad sam ušla u sobu za koju sam zadužena, imala sam što da vidim. Jedno dijete ležalo je s glavom u izmetu, druga djeca u mokrini ležala su jedno preko drugoga. Prišla sam jednoj djevojčici s namjerom da je podignem iz lokve prljavštine, a ona me gledala kao da se smiješi. Već je bila mrtva. Jedan 10-godišnji dječak, sasvim gol, stajao je pored zida jer nije mogao sjesti. Iz njega je visilo crijevo prekriveno muhama. Druga djevojčica sjedila je leđima naslonjena na zid, ispruženih nožica, opuštenih ramena i ruku niz tijelo. Kad sam čučnula da je pomaknem iz blata, samo je skliznula niza zid. I ona je bila mrtva.” Navedeno je i svjedočenje Jelke Lukić-Bjegović, koja je također tvrdila kako su “djeci ispadala crijeva i tako su u mukama umirala”. Radilo se o takozvanom prolapsu (ispadanju) rektuma, stanju koje je u medicini dobro opisano, a do kojeg dolazi zbog slabljenja mišića i vezivnih tkiva koji rektum drže na mjestu. U djece je to bilo izazvano općom slabošću i dugotrajnim proljevima. Goldstein je nastavio:

“Kako se u Zagrebu brzo pročulo o strašnim dječjim patnjama, Austrijanka Diana Budisavljević, supruga poznatog zagrebačkog kirurga i sveučilišnog profesora Julija Budisavljevića, uspjela je preko poznanstava s visokim njemačkim vojnim predstavnicima u Zagrebu isposlovati da prvo posjeti Staru Gradišku. Užasnuta prizorima koje je vidjela, uz njemački pritisak, uvjerila je Luburića i Pavelića da joj dopuste da izvlači djecu iz Jasenovca i Stare Gradiške, ali i logora poput Siska i Jastrebarskog.”

O posjetu Staroj Gradiški u sačuvanom dnevniku Diane Budisavljević piše: “Ušli smo u tzv. dječju bolnicu. Najprije nekoliko soba u kojima su djeca ležala na krevetima (…) A onda je došlo nešto stravično. Sobe bez ikakvog namještaja. Bile su tu samo noćne posude, a na podu su sjedila ili ležala neopisivo mršava mala djeca. Svakom djetetu već se mogla nazrijeti smrt u očima. Što s njima učiniti? Liječnik je rekao da je tu svaka pomoć već prekasna (…) većina ih je umrla još tijekom dana (…) U jednu sobu u kojoj je vladala difterija i već su sva djeca bila nasmrt bolesna nismo ni ulazili, kako ne bismo i druge zarazili (…) Preuzela sam bolnicu i pokušala sam uz pomoć žena iz hrvatskog logora, koje su se brinule za djecu, dobiti podatke za ova mala iznemogla bića (…) Neka su djeca imala ceduljice s podacima oko vrata. Za neke od preostalih uspjela sam dobiti neke podatke, ali mala umiruća stvorenja nisu mogla ništa kazati. Umrla su djelomično tamo, a djelomično od nas preuzeta kasnije, kao i toliko tih malih mučenika, kao nepoznata, bezimena djeca.”

To je vidljivo i iz filmskih zapisa koje su ustaše sami snimili, a koje je Dana Budisavljević prikazala u filmu “Dnevnik Diane Budisavljević”. Na snimkama se vidi kako djeca, zapravo živi dječji kosturi, leže gola na podu, prekrivena muhama, a iz svakog od njih je od bolesti i izgladnjelosti provirilo debelo crijevo. Dakle, arhivski materijal i dokumentarne snimke autentični su da autentičniji ne mogu biti. Autorica Dana Budisavljević, koja ne želi komentirati projekt Laudato produkcije niti se s njima naći u istom kontekstu, o svom istraživanju za film rekla je sljedeće:

“Film sam radila 10 godina, od kojih smo prve tri godine utrošili prvenstveno na istraživanje koje je vodio povjesničar Silvestar Mileta. Bilo mi je iznimno važno da u filmu sve bude povijesno točno i provjerljivo jer tako velika tema i stradanje djece nikada se ne bi smjeli koristiti u dnevnopolitičke svrhe. Potresne arhivske snimke koje koristim u filmu odnose se na logor Gradiška, koji je bio je dio sustava logora Jasenovac. U filmu se, nažalost, ne bavim logorom u Sisku jer nije moglo sve stati u jedan film koji je, prije svega, želio ispričati nepoznatu, desetljećima prešućivanu priču o Diani i njezinim suradnicima i odati počast preživjeloj djeci, danas ljudima u dobi od osamdeset godina. Film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ bit će prikazan u Sisku 6. listopada, dan nakon komemoracije za djecu stradalu u Sisku i logorima NDH koja se održava svake godine prve subote u listopadu.”

Povjesničarka Nataša Mataušić napomenula je da su taj filmski zapis u dječjem logoru u Gradiški doista snimile filmske ekipe ustaških vlasti, ali ga ipak nikada nisu prikazale u slikopisnim žurnalima NDH, već je odmah bunkeriran. Danas predstavlja vrijedan arhivski materijal koji je ujedno i najmračnije svjedočanstvo o neopisivoj svireposti ustaškog režima: “No javnost nikada nije imala priliku vidjeti taj materijal i logore za djecu za vrijeme NDH jer nije bio javno prikazivan”, rekla je Mataušić.

‘Vrlo smo zabrinuti što svećenici i crkvena lica ne nalaze načina da se suprotstave ovakvo vulgarnom negacionizmu i revizionizmu’, kaže Aneta Vladimirov iz SNV-a

Što se tiče logora u Sisku, Ministarstvo udružbe poslalo je tri liječnika i pet medicinskih sestara da se brinu o tako velikom broju djece. Sva tri liječnika ubrzo su se razboljela od tifusa i povučena su u Zagreb, a oni nisu poslali nove. “Tako da je sve spalo na žene iz sabirnog logora, koje nisu imale iskustva u brizi za tako veliki broj bolesne djece. Djeca su ležala poslagana jedna do drugih. Tamo su obavljali i nuždu, međusobno se zagađivali i širili zaraze. Dobivali su razne bolesti, od upale pluća, ospica do proljeva, od kojih ih je najviše i pomrlo. Lijekova, naravno, nije bilo dovoljno. To je bio pravi pravcati logor za djecu, neka mi nitko ne tvrdi da je to bilo prihvatilište”, zaključila je Nataša Mataušić.

Aneta Vladimirov iz SNV-a istaknula je:

“Prema knjigama evidencije Ante Dumbovića, u logoru u Sisku je tijekom pet mjeseci 1942. godine umrlo 1630 mališana. Prema podacima mrtvozornika Davida Egića u Sisku je pokopano 1152 djece. Istraživanja Narcise Lengel Krizman pak govore o 1214 umrle djece, s mogućim odstupanjima u nekoliko desetaka umrlih. Na spomeniku na dječjem groblju stoji podatak da je tu sahranjeno oko 2000 djece. U svakom slučaju, broj ukopa na mjesnom groblju bio bi mnogo veći da nije bilo spasilačkih akcija i “koloniziranja” otete djece. Uslijed izostanka bilo kakvog sistematskog istraživanja nakon rata, nije moguće sigurno utvrditi ni približno točan broj umrle djece. Prema svjedočenju grobara Franje Videca, broj umrle djece u mrtvačkim sanducima uvijek je bio veći od broja koji je stajao u evidenciji. Osim toga, mala djeca nisu ni popisivana.”

Upitana o ulozi časnih sestara koje su se u Sisku brinule o djeci, Nataša Mataušić ustvrdila je da je to posebna priča koju je pronašla u izvornim dokumentima podataka i svjedočenja. Rekla je da je Kamilo Bresler, jedan od glavnih pomagača Diane Budisavljević i zaposlenik Ministarstva udružbe, odnosno dužnosnik Ravnateljstva za socijalnu skrb, u samostanu Svetoga Vinka u Sisku uspio smjestiti određeni broj najmanje djece, odnosno dojenčadi, koja su tražila posebnu njegu.

“O velikom broju djece brinule su se samo dvije časne, da bi nakon mjesec dana časna majka, koja je bila poglavarica samostana, zamolila Breslera da tu djecu što prije odstrani jer na jesen počinje škola koju su one držale. Bresler je tada na brzinu uspio organizirati premještanje te djece u Zagreb i to su zapravo prva djeca koja su tako stigla. Kad Crkva tvrdi da se smrtnost zbog njihove velike skrbi o djeci smanjivala, to je isto tako totalna laž. Ono što se dogodilo jest da su djeca, nakon što su predstavnici međunarodnog Crvenog križa vidjeli što se tamo događa, u nekoliko transporta od srpnja 1942. do siječnja 1943. prebacili u Zagreb. Da nije bilo tako, umrlo bi ih više od 1600”, kaže Nataša Mataušić.

Većinu preživjele djece preuzele su obitelji iz Zagreba i drugih dijelova Hrvatske. Kad su u logor u Sisku dolazili ljudi da bi uzeli dijete i poveli ga kući, “stotine ručica bilo je podignuto uz molećive jauke: Uzmi mene, uzmi mene!” Tek je manji dio djece tijekom rata vraćen roditeljima ili rođacima, kako piše u knjizi “Jasenovac” Ive Goldsteina. Prema evidenciji Ante Dumbovića, po riječima Anete Vladimirov, iz logora je 1200 djece vraćeno roditeljima ili najbližim rođacima, dok ih je 2200 predano građanima Siska i okolice na “prehranu”.

Identitet većine djece koja su prebačena u Zagreb, smještena po obiteljima i domovima, ostao je nepoznat i mnogi ni kao odrasli ljudi nisu nikada otkrili tko su im bili roditelji i gdje su rođeni.

Ne može se izbjeći ni analiza uloge kardinala Alojzija Stepinca u cijeloj priči. Je li moguće da on nije znao da djeca u takozvanim prihvatilištima tamo umiru u mukama? Umjesto odgovora, Goldstein je citirao svoju knjigu “Jasenovac” i napomenuo da je Stepinac dobivao izvješća s terena. Jasenovački župnik Jure Paršić dolazio je u Zagreb i u četiri oka izvještavao o događanjima u tom i ostalim logorima. Prema njegovim procjenama, već je do tada pobijeno oko 40 tisuća ljudi. “Stepinac je znao za razmjere zločina u tom logoru i mogao je pretpostaviti da djeca koja su od tamo izvučena sigurno nisu poslana u oporavilišta. On je itekako bio informiran o svim zločinima. Ali nije želio pomoći Diani Budisavljević kada mu se prvi put obratila”, rekao je Ivo Goldstein.

I u filmu “Dnevnik Diane Budisavljević” vidi se da kardinal Stepinac nije u početku želio pomoći u spašavanju djece. Povjesničarka Nataša Mataušić podsjetila je na činjenicu da ga je Diana Budisavljević više puta posjećivala: “Njezino je mišljenje o Stepincu bilo vrlo negativno. Od prvih susreta, kada je on odbijao bilo kakvu pomoć, pa do zadnjeg susreta kada je počeo pokazivati neku želju i kada već pomaže, ona je imala izuzetno negativan stav o njemu i to je opisala u svom dnevniku.”

Čemu opet takvi pokušaji Crkve da revidira povijest ako postoje dokumenti, arhivski materijali i dokumentarne snimke? Nataša Mataušić pretpostavila je da je razlog tome inzistiranje na beatifikaciji Alojzija Stepinca: “Očito im je cilj dokazati da je on bio uključen u spašavanje djece ne bi li to ubrojili u još jednu od njegovih velikih zasluga. On je, doduše, imao nekih zasluga, osobito kada je pozvao svećenike po zagrebačkim župama da prihvaćaju tu djecu, a nakon što je Ministarstvo udružbe donijelo zakon o kolonizaciji. To bi se moglo smatrati jednom od njegovih zasluga, ali on je to mogao napraviti ranije.”

Aneta Vladimirov iz SNV-a zaključila je: “O ulozi Crkve u Drugom svjetskom ratu govore brojni povijesni izvori i svjedoci i kazivači. O tome mogu danas također govoriti povjesničari koji se bave tim doista kompleksnim zadatkom. Iduće godine će i SNV objaviti jedan zbornik radova na tu temu. No nas u SNV-u interesira uloga Crkve danas.

Veoma smo zabrinuti što izvrsni svećenici i crkvena lica ne nalaze načina da se suprotstave ovakvo vulgarnom negacionizmu i revizionizmu. Također, interesantna nam je ta revizionistička pomutnja koja se, recimo, očituje u tekstovima Glasa koncila gdje se, s jedne strane, do kraja nastoji uljepšati društvenopolitičke pa i logorske prilike ustaškog režima, a s druge strane se kontinuirano govori o zaslugama blaženog Stepinca. Nije nam posve jasno od koga je to onda Alojzije Stepinac spašavao Židove i druge progonjene ako tih progona i zločina nije bilo.”

Komentiraj