‘CONGO HOLD-UP’: Dokumenti otkrivaju kako je obitelj bivšeg predsjednika pronevjerila najmanje 138 milijuna dolara

Zahvaljujući najvećem curenju podataka iz Afrike ikada koje je analiziralo 13 međunarodnih medija u koordinaciji mreže Europske istraživačke suradnje, otkriveno je da je obitelj Josepha Kabile između 2013. i 2018. koristila banku BGFI kako bi se domogla iznimnog bogatstva

Joseph Kabila vladao je Demokratskom Republikom Kongo (DRK) željeznom šakom osamnaest godina. Postavljen za predsjednika Republike 2001. nakon atentata na svog oca Laurent-Désiréa, 29-godišnji mladić brzo se pretvorio u autokrata, a njegova su tri predsjednička mandata obilježena represijom, pogubljenjima i mučenjem stotina protivnika, kao i reizborom 2011. zahvaljujući masovnoj prevari. Bio je potreban intenzivan pritisak oporbe i međunarodne zajednice da Joseph Kabila konačno pristane na povlačenje nakon izbora u prosincu 2018., dvije godine po završetku mandata.

Umirovljen je na svojoj farmi Kingakati, 50 kilometara od glavnog grada Kinshase, gdje je sagradio ogroman zoološki vrt. Svom nasljedniku Félixu Tshisekediju ostavio je zemlju još krvavu od oružanih sukoba i u dubokoj bijedi. Unatoč ogromnim mineralnim resursima, Demokratska Republika Kongo, s 80 milijuna stanovnika, šesta je najsiromašnija zemlja svijeta (prema BDP-u po glavi stanovnika) i 175. od 189 prema indeksu ljudskog razvoja Programa Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP). Polovina stanovništva nema pristup pitkoj vodi, a 90 posto ih nema struju.

Dok preko 70 posto Kongoanaca preživljava s manje od dva dolara dnevno, Joseph Kabila i njegova obitelj priskrbili su si kolosalno bogatstvo. Prema istrazi koju je 2018. objavio Bloomberg, predsjednički klan posjeduje 120 dozvola za rudarenje i više od 70 tvrtki vrijednih nekoliko stotina milijuna dolara.

No veliki dio tog novca stečen je korupcijom i pronevjerom javnih sredstava, kako otkrivaju Mediapart i partneri u projektu “Congo Hold-up” zahvaljujući najvećem curenju podataka iz Afrike ikada.

Mediapart i nevladina organizacija Platforma za zaštitu zviždača u Africi (PPLAAF) pribavili su više od 3,5 milijuna dokumenata banke BGFI (Banque Gabonaise et Française Internationale), koje je tijekom devet mjeseci analiziralo 13 međunarodnih medija u koordinaciji mreže Europske istraživačke suradnje (EIC), kao i pet nevladinih organizacija.

Dokumenti Congo Hold-upa pokazuju da su obitelj Kabila i njeni suradnici, uz sudioništvo BGFI-ja, između 2013. i 2018. godine pronevjerili najmanje 138 milijuna dolara iz državne blagajne Demokratske Republike Kongo. To je ekvivalent 250.000 godina prosječne plaće u toj državi.

Tome treba dodati 33 milijuna dolara deponiranih u gotovini i 72 milijuna nepoznatog porijekla, koji su prošli preko računa BGFI-ja u Centralnoj banci Konga. Iz toga proizlazi da je blisko okruženje Josepha Kabile na računima u BGFI-ju ukupno prikupilo 244 milijuna javnih i sumnjivih sredstava.

Demokratska Republika Kongo je rudama i mineralima bogata zemlja, a neke od najvećih kompanija Joseph Kabila koristio je kao bankomat za vlastito bogaćenje. FOTO: HEREWARD HOLLAND/REUTERS/PIXSELL

Kako pronevjeriti toliki novac? Jednostavno, trebate kontrolirati banku. Nekad se smatralo da su lopovi ti koji pljačkaju banke. U DRK-u je banka pomogla klanu Kabila da opljačka državu.

Govorimo o banci BGFI. Predsjednikovoj banci. Ili, bolje rečeno, predsjedničkoj banci.

Grupa BGFI, sa sjedištem u Gabonu, usko je povezana s obitelji gabonskog predsjednika Omara Bonga, a zatim i Alija Bonga Ondimbe, koji je dioničar preko Delta Synergie Holdinga. Kada je 2010. BGFI otvorio podružnicu u DRK-u, prirodno se udružio s predsjednikom Kabilom. Njegova sestra Gloria Mteyu besplatno je dobila 40 posto dionica. Godine 2012. Francis Selemani, usvojeni predsjednikov brat, postao je glavni direktor BGFI RDC-a.

Godinu dana kasnije Francis Selemani i Gloria Mteyu kupili su fantomsku (letterbox) tvrtku Sud Oil, čije je sjedište bilo u bivšoj garaži u Kinshasi.

Sestra i pogotovo brat Josepha Kabile kontrolirali su stoga i banku i poduzeće. Tako su se mogli upustiti u intenzivnu pljačku državne blagajne.

Velikodušni zajmovi, akrobatske operacije, lažni narativi, upitne fakture, antedatirane transakcije… BGFI je pokazao nevjerojatnu financijsku domišljatost kako bi pomogao klanu Kabila u bogaćenju i zataškao prevaru otkad su 2016. izbili prvi skandali. U intervjuu za projekt Congo Hold-up šef Glavnog financijskog inspektorata (IGF) DRK-a Jules Alingete opisao je BGFI kao “mafijašku banku”.

Dokumenti Congo Hold-upa pokazuju da su Sud Oil i njegove satelitske tvrtke na svoje račune u BGFI-ju primili više od 150 milijuna dolara, uključujući 28 milijuna dolara u gotovini i 92 milijuna dolara javnog novca.

Da bi se to postiglo, bila je potrebna pomoć druge banke, i to ne bilo koje nego Centralne banke Konga (BCC). U travnju 2013., nekoliko mjeseci prije početka operacije Sud Oil, Joseph Kabila je za guvernera postavio ekonomista Deogratiasa Mutombu. Pod njegovim vodstvom BCC je postao glavni financijer predsjedničke obitelji.

Sud Oil je također poslužio kao sredstvo za korumpiranje režima: primio je više od 10 milijuna mita od stranih tvrtki, kako otkrivamo u sljedećim fazama istrage. Međutim, čini se da je njegova glavna djelatnost bila pronevjera javnih sredstava. Sud Oil je ubrao svojevrsni “Kabilin porez” od nekoliko kongoanskih institucija i javnih poduzeća, uključujući Centralnu banku (50 milijuna dolara), nacionalnu rudarsku tvrtku Gecamines (20 milijuna dolara), Nacionalni fond za održavanje cesta (FONER), Nacionalnu kompaniju za transport i luke (SCTP), Narodnu skupštinu ili Nezavisno državno izborno povjerenstvo (CENI).

Sud Oil je čak uspio preusmjeriti 6,8 milijuna dolara koje su Ujedinjeni narodi namijenili kongoanskim mirovnjacima angažiranima u misiji UN-a u Srednjoafričkoj Republici.

Po svemu sudeći, klan Kabila gledao je na državu kao na bankomat. Najveći dio novca podignut je u gotovini s računa Sud Oila i njegovih satelitskih tvrtki, ukupno 80 milijuna dolara. Kongoanski zakon zabranjuje svako podizanje gotovine iznad 10.000 dolara.

Francis Selemani je dio novca i uložio, ali bez većeg uspjeha. Pokrenuo je tajnu investicijsku banku (Kwanza Capital), pokušao pokrenuti banku za poslovanje s građanstvom (Alliance Bank) i kupio tekstilnu tvrtku Sotexki. Ostale dvije tvrtke u mreži Sud Oila – Ascend Trust i Horizon Congo – čini se da su prvenstveno korištene za pranje novca.

Dokumenti Congo Hold-upa pokazuju da je posvojeni brat Josepha Kabile od Sud Oila osobno primio najmanje 12 milijuna dolara, koji su, konkretno, korišteni za kupnju nekretnina u Južnoj Africi i Sjedinjenim Državama.

Čini se da su od pronevjerenih sredstava koristi imali i poslovni dvojac Alain Wan i Marc Piedboeuf, bliski suradnici Josepha Kabile koji kontroliraju njegovo gospodarsko carstvo u DRK-u. Konkretno, bili su dioničari, a potom i upravitelji golemog poljoprivrednog imanja predsjednika Kabile Grands Elevages du Bas Congo.

Marc Piedboeuf je 25. svibnja 2016. povukao 640.000 dolara u gotovini s računa Sud Oila u BGFI-ju zahvaljujući čeku koji je tvrtka izdala u njegovu korist. Dana 26. lipnja 2016. André Wan, Alainov sin, podigao je na isti način 1,1 milijun dolara u gotovini.

Bivši predsjednik DR Konga Joseph Kabila vladao je tom državom željeznom šakom punih osamnaest godina. FOTO: John Bopengo/WikimediaCommons

Alain Wan i Marc Piedboeuf odbili su odgovoriti na naša pitanja. Njihov odvjetnik je poručio da pitanja sadrže “većim dijelom lažne” informacije i da su motivirana “očiglednom namjerom nanošenja štete”. Dana 3. studenoga, čak i prije objave ovog članka, Wan i Piedboeuf podnijeli su javnom tužitelju u Kinshasi tužbu za “klevetničko prokazivanje” (denonciation calomnieuse na francuskom) protiv Mediaparta i belgijskog partnera De Standaarda, tražeći od njega da “pošalje zamolnicu francusko-belgijskim sudovima jer postoji ozbiljna prijetnja”.

Nažalost, nisu oni jedini koji odbijaju odgovoriti. Na kraju istrage naišli smo na zid šutnje. Joseph Kabila, Francis Selemani, Gloria Mteyu, BGFI, Centralna banka Konga i njezin bivši guverner Deogratias Mutombo – svi oni su se oglušili na naša pitanja, kao i većina uključenih pojedinaca, tvrtki i javnih institucija.

Saga o tvrtki Sud Oil započela je 2011. godine, kada ju je osnovao Pascal Kinduelo, utjecajni biznismen vrlo blizak Josephu Kabili, koji je i predsjednik Uprave BGFI DRC-ja. Ta tvrtka za distribuciju nafte prestala je biti aktivna 2012. godine, nakon što je prodala svoje benzinske postaje.

U ljeto 2013. Kinduelo je prenio 80 posto kapitala Sud Oila na suprugu Francisa Selemanija – posvojenog brata Josepha Kabile i generalnog direktora BGFI DRC-ja – i 20 posto dionica na Gloriju Mteyu, sestru predsjednika Republike i 40-postotnog dioničara banke. Tako je sklopljen tajni sporazum s BGFI-jem, kojim su ostvareni svi uvjeti za sukob interesa.

Dokumenti Congo Hold-upa pokazuju da je upravo Selemani, preko svog odanog i diskretnog tanzanijskog suradnika Davida Ezekiela kojeg je imenovao upraviteljem tvrtke, učinkovito kontrolirao Sud Oil. Ezekiel je između 2013. i 2018. s računa tvrtke osobno povukao gotovo 53 milijuna dolara u gotovini, a naši dokumenti pokazuju da je istodobno povukao i 250.000 dolara iz druge tvrtke u vlasništvu predsjednika Josepha Kabile. David Ezekiel također nije odgovorio na naša pitanja.

Sud Oil je u jesen 2013. pokrenuo svoju prvu operaciju: kupnju bivše zgrade ATC-a, autosalona u vlasništvu Philippea de Moerloosea, bogatog belgijskog poduzetnika bliskog Josephu Kabili, koji ju je dvije godine ranije kupio od svoje tvrtke. Kompleks nekretnina nalazi se na broju 43 Avenije Tombalbaye u Gombeu, najelitnijoj četvrti Kinshase.

Nekoliko e-poruka pokazuje da je Francis Selemani pregovarao o prodaji s Philippeom de Moerlooseom u ime Sud Oila, iako on sam službeno nema interesa u toj tvrtki. “Dragi Francise, nadam se da si dobro. Budi siguran da ćemo se dogovoriti i da nema problema, jer vam vjerujem. A to je najvažnije”, napisao mu je belgijski poduzetnik 14. listopada 2013. godine.

De Moerloose je za spomenutu nekretninu tražio 12 milijuna dolara, koji imaju biti uplaćeni na njegov račun u švicarskoj banci UBS Ženeva: pet milijuna odmah, a ostatak tijekom godinu dana. U to vrijeme, međutim, Sud Oil je na svom računu imao samo nešto više od 100.000 dolara. Ali Francisu Selemanija, bratu predsjednika Republike i šefu BGFI DRC-ja, to nije predstavljalo problem.

Dana 25. studenoga 2013., na dan prodaje, Centralna banka Konga prebacila je 5,5 milijuna dolara na račun Sud Oila u BGFI. Preostalih sedam milijuna financira se bankovnim jamstvom francuske podružnice BGFI-ja, koje Sud Oil tijekom godine mora mjesečno otplaćivati. Tvrtka je savjesno izvršavala svoje obveze putem tajanstvenih gotovinskih depozita prije svake rate.

Na pitanja koja je uputio projekt Congo Hold-up, Philippe de Moerloose odgovorio je da se njegove “razmjene s gospodinom Selemanijem tiču samo jamstva plaćanja koje je dao BGFI, a ne prodaje nekretnina”. Dodao je da je od Sud Oila “u to vrijeme tražio presliku registra dioničara” te da u dokumentu koji mu je predočen “nema ni jednog člana obitelji Kabila”.

 

Kada je 2010. BGFI otvorio podružnicu u DR Kongu, prirodno se udružio s predsjednikom Kabilom, čija je sestra Gloria Mteyu besplatno dobila 40 posto dionica

 

Sud Oil je početkom 2014. preselio svoje sjedište u bivšu garažu preuzetu od De Moerloosea. Prema izjavama nekoliko svjedoka, tvrtka na toj lokaciji nije imala zaposlenika, čak ni ured menadžera Davida Ezekiela, Selemanijeva poslušnika. “Dolazio je s vremena na vrijeme, ali samo kako bi riješio poslove i probleme oko zgrade”, rekao je jedan od naših izvora.

Službeno, Sud Oil je još uvijek naftna tvrtka iako nismo mogli pronaći elemente koji pokazuju aktivnost u tom području. Tvrtka nije ni registrirana kao porezni obveznik pri Ministarstvu financija. Sud Oil, prema tome, nema porezni broj i ne plaća porez. Ukratko, to je fantomska tvrtka. Bankomat na usluzi obitelji Kabila.

Čini se da se glavna gospodarska djelatnost Sud Oila odvijala kroz BGFI. U travnju 2014. Sud Oil je banci, za skladištenje arhive, iznajmio dio garaže koja mu služi kao sjedište. Kanije su Sud Oil i jedna od njegovih satelitskih tvrtki, Horizon Congo, iznajmili banci još tri nekretnine i prikupili ukupno 784.000 dolara najamnine.

BGFI je također platio Sud Oilu 934.000 dolara za kupnju službenih automobila, uključujući 145.000 dolara za automobile generalnog direktora Francisa Selemanija i predsjednika Uprave Pascala Kinduela, što je ogroman iznos za samo dva vozila. Međutim, na bankovnim izvodima Sud Oila pronašli smo samo 276.000 USD plaćanja opisanih kao kupnja automobila.

Veliki projekt Francisa Selemanija u 2014. bila je nova, tek otvorena tvrtka Kwanza Capital, u 80-postotnom vlasništvu Pascala Kinduela i 20-postotnom Sud Oila. Ali zapravo ju je kontrolirao šef BGFI-ja. Uz to je došlo do novog sukoba interesa jer je Kwanza bila konkurent banci.

Kako je ranije otkrila nevladina organizacija The Sentry, partner projekta Congo Hold-up, Kwanza Capital bila je tajna investicijska banka obitelji Kabila. Već pri osnutku je od Središnje banke dobila status “specijalizirane financijske institucije”, do tada rezerviran za nekoliko javnih institucija.

Sud Oil je financirao Kwanzu iznosom od 23 milijuna dolara, uglavnom kroz pronevjeru javnog novca. Prva transakcija na Kwanzinu računu u BGFI-ju, 27. kolovoza 2014., bila je prijenos pet milijuna dolara od Sud Oila, što je ta tvrtka financirala zahvaljujući uplati tog istog iznosa koju je istoga dana izvršila Centralna banka Konga.

Kwanza je tako mogla početi posuđivati novac vrlo specifičnim klijentima. Prvi je bio SCTP, državna tvrtka zadužena za luke i riječni promet kojoj je Kwanza posudila 24 milijuna dolara, a zaradila 1,3 milijuna kamata. Drugi zajam pripao je MW Afritecu, građevinskoj tvrtki koju kontroliraju ljudi vrlo bliski Josephu Kabili, za dobit od 381.000 dolara.

Uz te financijske aktivnosti, čini se da je Kwanza korištena i za pranje novca. Sud Oil je 19. studenoga 2014. dobio tri milijuna dolara od Egala – koji ga je, pak, dobio od Centralne banke. Istoga dana Sud Oil je uplatio isti iznos na Kwanzin račun u BGFI-ju, s kojeg je on odmah podignut u gotovini.

Ali Francis Selemani imao je za Kwanzu neke druge velike planove. Pokušao je, u konačnici neuspješno, kupiti dvije kongoanske banke – BIAC i BCDC – a potonju je u to vrijeme kontrolirao poznati belgijski milijarder George Forrest, vrlo aktivan u DRK-u.

Plan je bio, u najmanju ruku, mutan: dopustiti obitelji predsjednika Kabile da posjeduje banku, uz de facto upravljanje koje su već imali nad BGFI DRC-jem, predstavljalo bi visoki rizik od prijevare i pranja novca.

Unatoč tome, Kwanza Capital je u svom pokušaju stjecanja BCDC-a dobio podršku prestižne pariške poslovne odvjetničke tvrtke Orrick Rambaud Martel, koju je u to vrijeme vodio francusko-togoanski odvjetnik Pascal Agboyibor, kojeg su u DRK-u vrlo dobro poznavali.

Nasljednik Josepha Kabile na poziciji predsjednika DR Konga Félix Tshisekedi nedavno se susreo s američkim predsjednikom Josephom Bidenom na sastanku G20 u Rimu. FOTO: Erin Schaff/Pool via REUTERS/PIXSELL

Kako otkriva The Sentry, Agboyibor je bio izravno uključen u pregovore o kupnji BCDC-a u ime obitelji Kabila. A Kwanza je, prema dokumentima Congo Hold-upa, platila 698.469 dolara naknade Orricku Rambaudu Martelu. Ni to odvjetničko društvo ni Pascal Agboyibor nisu odgovorili na pitanja Mediaparta.

Nakon tih neuspjeha Francis Selemani je pokušao pokrenuti i pravu banku. Ali tvrtka pod nazivom Alliance Bank, u 80-postotnom vlasništvu Kwanze, nikada nije zaživjela. Bile su joj potrebne “korespondentne banke” kako bi u njeno ime obavljale transakcije u dolarima. Međutim, nijedna strana institucija nije pristala igrati tu ulogu za banku obitelji Kabila.

Sudbina Sud Oila okrenula se 2015., kao i sudbina države. Bližio se kraj drugog mandata Josepha Kabile, a Ustav mu je branio kandidaturu za treći mandat. Predsjednik je morao napustiti dužnost nakon izbora zakazanih za prosinac 2016. godine.

No u siječnju 2015. dao je Saboru da ispita prijedlog zakona o odgodi izbora. Ta inicijativa protumačena je kao Kabilina želja da ilegalno ostane na vlasti te je izazvala prosvjede koje je režim krvavo ugušio, s više od 40 mrtvih samo u Kinshasi. Kriza je trajala više od godinu dana, do potpisivanja političkog sporazuma o sazivanju izbora u prosincu 2016. Izbori su se naposljetku održali tek 30. prosinca 2018. godine.

Upravo u tom kriznom razdoblju, od 2015. do 2016., Sud Oil je dobio najviše javnog novca: više od 85 milijuna dolara, odnosno, 94 posto iznosa preusmjerenog iz državne blagajne. Vjerojatno se klan Kabila želio što prije i što više obogatiti, u slučaju da predsjednik na kraju mandata, u prosincu 2016. godine, bude prisiljen odstupiti.

Kako bi napunio blagajnu tvrtke Sud Oil, Francis Selemani, šef BGFI-ja, iskoristio je svu umješnost svojih bankara. Toliko da je ponekad teško znati jesu li javne institucije koje su financirale tvrtku to činile svojevoljno.

Uzmimo slučaj Nezavisnog nacionalnog izbornog povjerenstva (CENI), tijela nadležnog za organizaciju izbora. CENI je 2016. godine posudio 25 milijuna dolara od BGFI-ja, što je generiralo milijun dolara bankovnih naknada.

Osim što je banka 13. svibnja 2016. dva puta zaračunala te naknade, drugo zaduženje od milijun dolara, označeno kao “naknade za obavještavanje”, BGFI je prenio na račun Sud Oila, a dva dana kasnije taj je iznos u gotovini podigao Selemanijev poslušnik David Ezekiel.

Nakon toga, kako bi tijekom interne revizije opravdao tu uplatu, izvršni direktor banke izdao je fakturu koja pokazuje da je Sud Oil prodao CENI-ju 751.852 litara dizela. Što iznenađuje, s obzirom na to da je formulacija na transakciji bila drugačija te da nismo mogli pronaći tragove aktivnosti Sud Oila u naftnom sektoru u to vrijeme.

U srpnju 2016. CENI je prenio 299.998 dolara Sud Oilu, u četiri rate. Navodno za kupovinu mlaznog goriva.

Je li CENI odobrio ta plaćanja? Izborno povjerenstvo nije nam odgovorilo. Bivši predsjednik Corneille Nangaa nije se oglasio, dok je bivši potpredsjednik Norbert Basengezo poručio da “nikada nije čuo za to pitanje ili tvrtku Sud Oil”.

U sličan trik uključena je i Narodna skupština. Dana 30. rujna 2016. BGFI je naplatio “kazne za kašnjenje u plaćanju” od 367 milijuna kongoanskih franaka (375.000 dolara) s računa Narodne skupštine i prebacio novac Sud Oilu. Istoga dana podignut je u gotovini. Na naša pitanja Narodna skupština je odgovorila da BGFI nije dao „nalog za prijenos […] u korist te tvrtke“.

Isti scenarij slijedila je i Nacionalna kompanija za transport i luke (SCTP). Dana 19. prosinca 2015. godine ta državna tvrtka prenijela je sa svog računa u BGFI-ju 1,16 milijuna dolara na interni račun BGFI-ja, uz naznake “neplaćena naknada” i “provizija za obavijest”, što sugerira plaćanje bankovne naknade. Novac je zapravo prenesen Sud Oilu i podignut u gotovini. SCTP nije odgovorio na naša pitanja.

Jedan od najšokantnijih primjera odnosi se na novčana sredstva namijenjena cestama u Kongu, kojih itekako nedostaje. Samo 10 posto ulica glavnog grada Kinshase je asfaltirano, a ta zemlja, velika poput zapadne Europe, ima samo 3000 km asfaltiranih cesta, 130 puta manje nego Francuska. Prošloga travnja direktorica Nacionalnog fonda za održavanje cesta (FONER) procijenila je da joj je za proširenje i obnovu mreže potrebno 145 milijardi dolara.

 

Saga o tvrtki Sud Oil započela je 2011. godine, kada ju je osnovao Pascal Kinduelo, utjecajni biznismen vrlo blizak Josephu Kabili, koji je i predsjednik Uprave BGFI-ja u Kongu

 

Dok Foner vapi za vanjskom pomoći, sa svojih računa u BGFI-ju izvršio je između travnja 2015. i ožujka 2016. 21 transfer prema Sud Oilu i njegovoj tvrtki kćeri Kwanzi, vrijedan ukupno 10,1 milijun dolara. Najveći transfer, 3,1 milijun dolara, Kwanza je primila 23. siječnja 2015., uz opis plaćanja “OAR / operacije”, što je naziv internog računa BGFI-ja. Dana 26. siječnja Kwanza je prebacila sredstva Sud Oilu, koji je deset dana kasnije povukao sva tri milijuna dolara u gotovini.

FONER nije odgovorio na naša pitanja, kao ni njegov tadašnji generalni direktor Fulgence Bamaros koji trenutno služi trogodišnju zatvorsku kaznu zbog jednog drugog slučaja pronevjere javnih sredstava.

Klan Kabila čak si je uspio u džep strpati plaće 925 kongoanskih mirovnjaka koji djeluju u sklopu mirovne misije UN-a u Srednjoafričkoj Republici (MINUSCA).

U siječnju 2016. UN je odlučio prekinuti sudjelovanje trupa DRK-a u toj misiji, nakon slučajeva silovanja u koje su navodno bili uključeni neki vojnici. U prosincu 2015. i ponovno u ožujku 2016. Ujedinjeni narodi izvršili su dvije uplate u ukupnom iznosu od 7,3 milijuna dolara DRK-u, što odgovara posljednjoj naknadi troškova za njegovo sudjelovanje u MINUSCA-i. Novac je išao Stalnoj misiji DRK-a pri UN-u, na njen račun u Citibanku u New Yorku.

Na naše pitanje Stalna misija je odgovorila da je veleposlanik DRK-a pri UN-u dobio nalog “iz glavnog grada” da plati “zaostale najamnine Stalne misije” i zatim prenese ostatak, tj. 6,8 milijuna dolara, „Centralnoj banci Konga (BCC) preko BGFI Bank RDC”.

Veleposlanik je poslušao. Nalog za prijenos poslan 29. travnja 2016. Citibanku, do kojeg smo došli, pokazuje da se novac morao prebaciti na račun BCC-a otvoren u BGFI-ju. Iz Stalne misije naveli su da su istoga dana poslali “službenu poruku […] Središnjoj banci” kako bi je obavijestili o transakciji.

BGFI je 16. svibnja 2016. primio 6,8 milijuna dolara. No umjesto da ga uknjiži na račun BCC-a, banka je novac prenijela na Sud Oil.

Sud Oil je uzeo Središnjoj banci 6,8 milijuna, ali ona je, čini se, bila savršeno zadovoljna s tim potezom. Istog dana BCC je tvrtki isplatio 7,5 milijuna dolara. To je 14,3 milijuna državnog novca koji je Sud Oil prikupio u istom danu.

Državna rudarska tvrtka Gecamines, bankomat DRK-a, također je bila uključena u procese s 20 milijuna dolara plaćenih Sud Oilu. Joseph Kabila vrlo je blizak s predsjednikom uprave Gecaminesa, vrlo utjecajnim biznismenom Albertom Yumom, predsjednikom Federacije poduzeća Konga (FEC, interesna grupa koja predstavlja kongoanske tvrtke) i zaposlenikom Središnje banke do srpnja prošle godine.

Dana 13. lipnja 2016. Gecamines je sa svog računa u BGFI-ju izvršio transakciju 2 milijuna dolara pod nazivom “predujam salda poreza”, odnosno plaćanje poreza državi. No novac je sletio na račun Sud Oila s drugačijom naznakom: “povlačenje 10 milijuna”.

Dana 31. srpnja Gecamines je ovaj put prebacio 15 milijuna dolara Sud Oilu. Formulacija “plaćanje za dopunu našeg računa” sugerira da su državna tvrtka i Sud Oil jedna tvrtka. Simbol kleptokracije koju je osnovao predsjednik Kabila.

 

Blisko okruženje Josepha Kabile na računima u BGFI-ju ukupno je prikupilo 244 milijuna dolara javnih i sumnjivih sredstava

 

Jedna posljednja operacija bila je vrlo čudna. Dana 10. ožujka 2016., generalni direktor Gecaminesa šalje “instrukciju za plaćanje” BGFI-ju, naređujući prijenos 3 milijuna dolara Kwanza Capitalu, podružnici Sud Oila. Nije obrazložio tu odluku, ali je inzistirao na “hitnosti” operacije. BGFI je uzeo novac od Gécaminesa, ali se nije potpunosti pridržavao uputa jer je prebacio 2,4 milijuna Kwanzi i 0,6 milijuna Sud Oilu.

Gecamines i Albert Yuma nisu odgovorili na naše upite.

No najveći novčani doprinos lažnoj tvrtki koju kontroliraju brat i sestra šefa države imala je Središnja banka Konga (BCC) koju je do prošlog srpnja vodio Deogratias Mutombo.

Dokumenti Congo Hold-upa pokazuju da je BCC uplatio, putem BGFI-ja, 51,4 milijuna dolara Sud Oilu, uključujući ogroman prijenos od 30 milijuna dolara 29. rujna 2016., uz narativ “niveliranje”. Ovo je pogrešan termin za svrhu uplate jer izravnavanje obično znači plaćanje između dvaju računa koji pripadaju istom klijentu banke.

Posljednji primjer još jednom ilustrira koliko je BGFI pod vodstvom Francisa Selemanija bio maštovit. Središnja banka je 5. srpnja 2016. sa svog računa u BGFI-ju prebacila 32,4 milijuna dolara Sud Oilu uz narativ “uplata”. Dva dana kasnije, Sud Oil je vratio 30,3 milijuna BCC-ju s naznakom “swap”, što je naziv za kreditno zaduženje. Dobit za Sud Oil: 2,1 milijun dolara.

Središnja banka i njen bivši guverner Deogratias Mutombo nisu odgovorili na naše upite.

Sve je to moglo dugo potrajati da nije bilo intervencije bankara BGFI DRC-a koji je postao zviždač: Jeana-Jacquesa Lumumba. Zahvaljujući internim dokumentima koje je on izvukao, “Lumumba Papers”, belgijski list Le Soir otkrio je u listopadu 2016. prvi niz nepravilnosti, uključujući pronevjeru novca s računa CENI-ja, izbornog povjerenstva.

Skandal je privukao pažnju. Sljedeće godine revizori PWC-a, odgovorni za reviziju računa BGFI DRC-a, uprave BGFI grupe u Gabonu i Središnje banke izradili su vrlo kritična revizorska izvješća u 2017. o upravljanju BGFI DRC-om. “Zbog mnogih slabosti banka je vrlo visoko izložena operativnim rizicima i rizicima od sudskih sporova zbog pranja novca”, zaključuje se u reviziji.

Dana 17. listopada 2017. nevladina organizacija The Sentry objavila je istražno izvješće koje pokazuje veze BGFI DRC-a s grupom Congo Futur, koju vodi libanonski poduzetnik pod američkim sankcijama zbog financiranja šijitske libanonske stranke Hezbollah.

Šefa BGFI DRK-a uhvatila je panika. Kako bi izbjegao sankcije u Sjedinjenim Državama, Francis Selemani unajmio je američkog odvjetnika Ericha Ferrarija koji pomaže nekolicini uglednika kongoanskog režima u SAD-u, uključujući predsjednika Josepha Kabilu.

Plan je bio jednostavan: Ferrari mora nadzirati reviziju tvrtke KPMG s namjerom da oslobodi banku i njezina šefa. Revizori žele istražiti i tri tvrtke koje kontrolira Selemani, uključujući Sud Oil i njegovu podružnicu Kwanza Capital.

Selemani nije htio riskirati. Uz pristanak svog klijenta, odvjetnik Erich Ferrari uspio je uvjeriti KMPG da te tvrtke izbaci iz revizije, rekavši im da ih je on počeo istraživati. Odgovorivši na naš upit, odvjetnik je rekao da nije poduzeo takav korak “jednostrano” a da nije “tražio pristanak (svog) klijenta”.

Pritisak je nastavio rasti. Francis Selemani je sa svojom suprugom vlasnik tvrtke Ascend Trust. Dobila je 7,4 milijuna dolara od Sud Oila, od čega na njenom računu kod BGFI-ja ima 3,4 milijuna dolara. Želio je izvući taj novac iz banke.

U prosincu 2017. Ascend je prebacio novac drugoj lažnoj tvrtki Horizon Congu koju kontrolira David Ezekiel, Selemanijev frontmen i menadžer Sud Oila. Transfer je opravdan sumnjivim računima i spominje se kupnja “hidrauličnih bagera”. Ezekiel i još jedna tajna osoba odgovorni su za postupno podizanje gotovine.

Operaciju je uočio odjel za unutarnju reviziju BGFI-ja koji je pokrenuo istragu. Njihov izvještaj je poražavajući. Osim sumnjivih faktura, račun Horizon Conga otvoren je nezakonito, a Ezekielova tajna osoba mogla je izvršiti neke isplate, iako nije imala ovlast za pristup računu.

Šef interne revizije Yvon Douhore također je otkrio da David Ezekiel ima dva različita potpisa: jedan za Sud Oil, a drugi za Horizon Congo. “Što može potaknuti istu osobu da ima različite potpise? Nevjerojatno…”, napisao je kolegi. “To je jednostavno nezamislivo”, odgovorio je.

Nevolje su se nastavile za šefa BGFI DRK-a. U travnju 2018. revizori PWC-ja su se zainteresirali za transakcije na računu Gecaminesa. Među njima je i “predujam poreza” u iznosu od 2 milijuna dolara koji je 13. lipnja 2016. nezakonito prebačen Sud Oilu.

Suočena s ovom prijetnjom, lažna tvrtka koju kontrolira Selemani odlučila je vratiti novac. Moreau Kaghoma, direktor operacija u BGFI DRK-u, obavio je transakciju. Dana 13. travnja 2018. naredio je računalnom administratoru iz banke da provede dvije transakcije sa starim datumom. To je zahtijevalo izravno upisivanje u bazu podataka, zaobilazeći operativni softver banke.

Joseph Kabila ostavio je svom nasljedniku Félixu Tshisekediju zemlju još krvavu od oružanih sukoba i unatoč ogromnim zalihama mineralnih resursa, u dubokoj bijedi. FOTO: Abubaker Lubowa/REUTERS/PIXSELL

Sud Oil platio je 2 milijuna Gecaminesu koji je novac uplatio Središnjoj banci, kao što je trebao učiniti dvije godine ranije. Iako su obavljene 2018. godine, ove dvije akcije datirane su 13. lipnja 2016. godine, na dan pronevjere. Rezultat: čitajući izvode računa, revizori će pomisliti da je plaćanje Sud Oilu bila pogreška koja je ispravljena isti dan.

Moreau Kaghoma je odbio odgovoriti na naš upit, rekavši da bismo trebali pitati BGFI.

Tjedan dana kasnije, 22. travnja 2018., tjednik Jeune Afrique je objavio je ekskluzivnu vijest: taj francuski magazin otkrio je, zahvaljujući novim dokumentima iz “Lumumba Papersa”, uplatu 7,5 milijuna dolara iz Središnje banke Sud Oilu u svibnju 2016. Ovo je prvi put da se otkriva postojanje tvrtke, ali i njezinih vlasnika: sestre predsjednika Kabile Glorije Mteyu i supruge njegova brata Francisa Selemanija, šefa BGFI DRK-a.

U Gabonu je ta informacija zabrinula velikog šefa BGFI grupe Henrija Claudea Oyimu koji je dan poslije poslao e-mail Selemaniju i njegovu zamjeniku: “Molim vas, potvrdite mi je li ova informacija istinita i o čemu se radi?”.

Ovoga puta Selemanijev posao bio je ugrožen. On je morao opravdati financijsku operaciju. Dva dana kasnije, šef tih operacija Moreau Kaghoma ponovno je preuzeo brigu o čistki tako što je nove transakcije sa zastarjelim datumom prenosio izravno u bazu podataka banke.

Ali ovaj put shema je bila još sofisticiranija: Sud Oil nije morao čak ni vratiti novac.

Cilj je bio uvjeriti ljude da vjeruju da je Sud Oil kupio 7,5 milijuna dolara od Središnje banke 2016. Moreau Kaghoma stoga je prebacio isti iznos u kongoanskim francima (7 milijardi) iz Sud Oila na račun BGFI-ja u Središnjoj banci.

I tu je uplatu izmijenio tako da Sud Oil ništa ne mora platiti. Da bi to učinio, Kaghoma je s istog računa BGFI-ja u Središnjoj banci obavio 5 transakcija prema Sud Oilu, za ukupno istih 7 milijardi kongoanskih franaka, prebačenih iz Cobil RDC-a, tvrtke za distribuciju nafte u državnom vlasništvu.

Ove nove transakcije imaju stari datum i stoga se čini da su obavljene u svibnju 2016., u isto vrijeme kada i početno plaćanje Središnje banke Sud Oilu.

Sljedećeg dana, 26. travnja 2018., Moreau Kaghoma poslao je Selemaniju objašnjenje koje treba dati izvršnom direktoru BGFI grupe Henriju Claudeu Oyimi: to je bila „aukcijska operacija (prodaja valuta) koju je organizirala Središnja banka “, putem koje je Sud Oil dobio 7,5 milijuna dolara u zamjenu za isplatu 7 milijardi kongoanskih franaka.

Shema je funkcionirala: ova pronevjera neće biti spomenuta u naknadnim internim revizijama. Ali to nije bilo dovoljno da se Selemani spasi.

Dana 2. svibnja 2018. Henri-Claude Oyima odletio je u Kinshasu kako bi sudjelovao na sastanku upravnog odbora BGFI DRK-a. Najavio je odlazak glavnog direktora. Službeno, Selemani je “unaprijeđen” na neodređeno mjesto u sjedištu grupe BGFI-ja u Librevilleu.

Ali drugi viši rukovoditelji koji su sudjelovali u sumnjivim transakcijama ostali su na svojim položajima, uključujući njegova zamjenika Abdela Kadera Diopa koji je postao novi generalni direktor. On će pokušati prikriti prijevaru. I olakšati skrivanje pronevjere novca koji se još nalaze na računima tvrtki u mreži Sud Oila koju kontrolira Selemani.

To je bio početak operacije «bijega novca». Nakon Selemanijeva odlaska, poslušnici klana Kabila uspjeli su u samo nekoliko mjeseci povući 30 milijuna dolara u gotovini s računa Sud Oila i njegovih satelitskih tvrtki, iako su ti računi blokirani zbog internih istraga.

Dana 26. travnja 2018. BGFI DRC pokrenuo je „reviziju povezanih stranaka banke“, odnosno sramežljivo provjeravanje pojedinaca i tvrtki obitelji Kabila koji u njoj imaju račune, a ponajprije Sud Oil. Istragu je vodio šef interne revizije Yvon Douhore.

 

Unatoč otkrivenim nepravilnostima, grupa BGFI nije poduzela sankcije protiv menadžera svoje podružnice u Kongu niti je podnesena ijedna kaznena prijava

 

Dana 11. svibnja 2018. upravitelj Kwanza Capitala, podružnice Sud Oila, naredio je BGFI-ju da prebaci sva sredstva s jednog od računa tvrtke na “razne korisnike”, a zatim zatvori račun.

Menadžer Sud Oila David Ezekiel počeo je podizati gotovinu s računa Sud Oila. Šef interne revizije bio je zaprepašten kada je otkrio da Ezekiel nije fizički prisutan u banci kako bi izvršio isplate. Gotovinu je izravno uzimao direktor operacija Moreau Kaghoma, a potpisi su regulirani tek nakon toga. “Obavijestite klijenta da mora sam otići do blagajne (velike isplatne blagajne) kako bi izvršio operacije isplate”, naredio je Yvon Douhore. Pozvao je na uvođenje “pojačanog nadzora” računa Sud Oila.

Šef interne revizije 5. lipnja poslao je svoje preliminarno izvješće novom šefu banke Abdelu Kaderu Diopu koje je bilo izrazito nepovoljno za banku. Nekoliko računa tvrtki povezanih s obitelji Kabila imali su sumnjive transakcije bez odgovarajuće dokumentacije, što bi moglo uzrokovati “moguće pronevjere”. Isti rizik za pronevjeru postoji i u sumnjivim transakcijama na računima Sud Oila i njegovih satelitskih tvrtki.

Abdel Kader Diop nije odgovorio na zaključke revizije. “Nema reakcije uprave. Međutim, u reviziji ima prilično ozbiljnih elemenata’’, žalio se Yvon Douhore u e-mailu.

Glavni revizor shvatio je da najviši menadžment čini sve kako bi omeo njegovu istragu. Uskraćen mu je pristup bankovnim dokumentima Sud Oila. Njegovi zahtjevi za dokumentima šefu operacija sumnjivih transakcija trajali su predugo ili bi ostali bez odgovora. Yvon Douhore se požalio svom šefu Arnaudu Nguimbiju, direktoru interne revizije za BGFI grupu u Gabonu: “Oprostite, ali mislim da nas direktor zeza.”

Dana 22. lipnja 2018. Yvon Douhore se žalio Huguette Oyini, zamjenici izvršnog direktora BGFI grupe u Librevilleu. Objasnio je da mu direktorica operative ne odgovara te “ne dolazi u ured već tjedan dana iz ‘zdravstvenih razloga’”. Što je još gore, generalni direktor BGFI DRC-ja, Abdel Kader Diop, uputio mu je “prikrivene prijetnje”. Dan prije je tijekom sastanka “trošio vrijeme ocrnjujući rad” tima za unutarnju reviziju.

Douhore je znao da hoda po tankom ledu. Dva dana ranije, on je šefu interne revizije BGFI grupe Arnaudu Nguimbiju poslao “popis takozvanih osjetljivih klijenata” koji je Nguimbi “zatražio” od njega. Na popisu se nalazi Sud Oil i četiri njegove satelitske tvrtke.

Znači li to da lažne tvrtke koje kontroliraju brat i sestra predsjednika Republike ne treba previše istraživati? Douhore i Nguimbi nam nisu odgovorili na upite.

Bilo zbog ometanja rada revizora ili zbog “osjetljivosti” slučaja, konačno izvješće o “povezanim stranama” poslano upravi BGFI grupe u Librevilleu u srpnju 2018., savršeno štiti interese Selemanija i obitelji Kabila.

Zaključci revizije su poražavajući za BGFI DRC, čija je razina poslovanja “neprihvatljiva”. Revizija je ukazala na nekoliko potencijalno nezakonitih transakcija, ali nijedna nije proglašena nezakonitom. Izvješće nije pronašlo nijednu transakciju koja je pomogla Sud Oilu da prikupi 92 milijuna dolara državnog novca.

Unatoč otkrivenim nepravilnostima, grupa BGFI nije poduzela nikakve sankcije protiv menadžera svoje podružnice u Kongu. Nije podnesena nijedna kaznena prijava. Ukratko, čini se da je BGFI zataškao navodnu prijevaru.

Komentiraj