CHARLES BUKOWSKI Bludni sin američke književnosti

Autor:

Image: 695186985, License: Rights-managed, Restrictions: , Model Release: no, Credit line: Robert Landau / Alamy / Alamy / Profimedia

Robert Landau / Alamy / Alamy / Profimedia

“Lozovaču. Duplu.”, rekao sam konobarici u utrinskom kafiću Ivana.

“Špoljar, pa šta ti nisi prestao piti?”, dobacio mi je Perić.

On i ja nekad smo ovdje u Utrinama išli u Osnovnu školu Mladost.

“Jesam… Ali na današnji dan umro je Charles Bukowski. Uvijek na dan kad je umro Bukowski popijem duplu lozu za njegovu dušu, bila u raju, paklu ili čistilištu. Ili negdje drugdje… U nekoj prašumi vječnosti.”

“A, da, sjećam se, ti si ga stalno čitao dok smo bili klinci.”

“Jesam, Bukowski mi je obilježio mladost. Ponekad se pitam jesu li njegove knjige krive što smo mi tadašnji mladi skrenuli na opaki put alkohola. Nedavno mi je jedna prijateljica rekla da se počela drogirat nakon što je pročitala onu Mi djeca s kolodvora Zoo. Meni se čini da sam i ja počeo piti nakon što sam pročitao prvu knjigu od Bukowskog. Točno se sjećam koja je to bila. Faktotum, Gama biblioteka. Smeđe korice, na koricama boca i čep koji izlijeće iz grlića.”

“Mislim da znam tu knjigu.”

“U gimnaziji mi je, sjećam se, neka iz razreda rekla da bih ja svakako morao pročitat Bukowskog. Uzeo sam tu knjigu… I nisam mogao vjerovat. Jebote, šta se zbilja tako može pisati, šta zbilja postoje takve knjige. Taj njegov jednostavan stil… Činilo mi se da mogu uzet pisaću mašinu i odmah i ja počet pisat tako. Imao je nešto zarazno u stilu, nešto što te tjeralo da odmah i sam počneš pisat kao i on. Nije ni čudo da je imao toliko epigona.”

“Znači i ti si ga skidao?”

“Da, itekako. Po čitave noći lupao sam na pisaćoj mašini priče o tome kako pijem. Priče su kao i njegove bile pune dijaloga, izbjegavao sam ikakve duže opise ljudi, prirode, interijera, izbjegavao sam previše duga razmišljanja junaka. Samo šank, boca, dijalog. Bukowski je u jednom tekstu napisao da voli knjige s kratkim poglavljima, ispresijecanih životnim dijalozima. Uzor mu je tome bio John Fante. On se pak od Fantea učio stilu pisanja, nikad to nije krio. Zato smo odmah svi pojurili u knjižare kad je Feral Tribune u svojoj biblioteci izdao Fanteov roman Zapitaj prah. Očekivali smo da je to nešto kao Bukowski, možda još i bolje ako je on Bukowskom uzor. Ali ostali smo razočarani. Fante nam je bio kao gazirana Fanta nakon viskija. Tek kasnije kad sam malo čitateljski sazrio i otkačio od Bukowskog, shvatio sam koliko je Fante dobar pisac.”

“Vidiš, nikad nisam čuo za tog Fantea. Ja sam većinom brijao na Kosinskog. Onaj njegov roman Obojena ptica, to mi je bila glavna lektira.

“Pa da, i Kozinski se držao tog pitkog stila. I šokantnih tema. Kad si mlad, voliš takve šokantne, paprene stvari. Bukowski je inzistirao na šoku pogotovo u onim pričama koje je pisao za erotske i porno časopise, Hustler, Playboy i one manje poznate američke underground časopise. Kad je s pedeset dao otkaz u Pošti, živio je isključivo od pisanja. Nije ga bilo sram pisat priče koje koketiraju sa šundom ako mu za te priče šund časopisi solidno plate.

Uostalom, nije bez razloga svoj zadnji roman nazvao Šund. Ta parodija na noir krimiće njegova je posveta šund romanima.”

“Jel Bukowski onda šund pisac?”

“Naravno da nije. Mene totalno odvalio njegov Bludni sin, roman u kojem opisuje svoj život o ranog djetinjstva pa do neke svoje dvadeset pete godine. Jedva sam ga našao u nekoj opskurnoj knjižnici. Problem s Bukowskim devedesetih je bio što su njegove knjige svi živi krali po knjižnicama. A, osim Faktotuma uopće nije bilo hrvatskih prijevoda njegovih romana. Samo Srbi su ga prevodili. Njihov legendarni prevodilac Flavio Rigonat. Nakon Rigonatovih prijevoda rigao si na kasnije hrvatske prevode Bukowskog. Na hrvatskom Bukowski djeluje nekako beskrvno. Bukowskog treba čitat samo na srpskom prijevodu, odnosno samo u prijevodima Flavija Rigonata. Baš kao Alan Forda samo u prijevodima Nenada Brixya.”

“Vidiš, zanimljivo.”

“A posebno je zanimljiva biografija Bukowskog“, izvadio sam iz ruksaka knjigu na čijoj je naslovnici ožiljcima izbrazdana Bukijeva faca.

Pružio sam je Periću.

“U zagrljaju mahnitog života.”, na glas je pročitao naslov.

“To je najbolji uvod u Bukowskog. Prvo tu knjigu pročitat. Onda skužiš da je u njegovim autobiografskim romanima zbilja 90 posto istine. U svakom svom romanu opisao je dio svog života. Nije ni čudo da se i Knausgard kao mlad najviše ložio na Bukowskog. U školi za buduće pisce u Bergenu bez kompleksa je profesorima, uglednim piscima, priznao da mu je Bukowski jedan od najvećih uzora u pisanju.”

FOTO: Željko Špoljar

“Znači svi su mu romani autobiografski osim onog anti krimića Šund…”

“Tako je. Objavljene su mu i dvije knjige pisama. Obožavao je pisat pisma. Te njegove knjige pisama čitao sam s istim guštom kao i romane. Možda još i većim, u pismima je totalno opušten. Kroz pisma možeš pratit kako se razvijao kao pisac, što ga je sve mučilo, pa dileme hoće li se odvažit dati otkaz u pošti i u u pedesetoj godini živjet isključivo od pisanja. Ajme kako je bio sretan kad je na kraju dao otkaz i shvatio da može živjet od pisanja… Imao je i kolumnu u andergraund časopisu Open City, ljudi su obožavali te njegove kolumne. Poslije u skupljene u knjizi Zabilješke starog pokvarenjaka. Široj publici su Zabilješke starog pokvarenjaka njegova najbolja knjiga. Te kolumne prilično su drugačije od njegovih romana, puno još prljavije, šokantnije. Njegov urednik u Black Sparrow Pressu te kolumne nije cijenio kao njegove romane. Publika je pak bila suprotnog mišljenja.”

“I znači umro je na današnji dan. Koliko je imao godina?”

“Usprkos teškim opijanjima, bolestima, ogavnom životu u mladosti, uspio je čak poživjeti preko 70 godina. Rođen je 1920, u Njemačkoj. Za sebe je govorio da je rođen kao kopile, dakle izvan grada, govorio je da je sin američkog vojnika i njemačke kurve. Stari i stara upoznali su mu se u Njemačkoj, nakon Drugog Svjetskog rata.”

“Kad je onda umro?”

“1994. na današnji dan. Točno se sjećam dana njegove smrti. Potrefilo se da sam slučajno upalio televizor pred kraj poslijepodnevnog Dnevnika. I odjednom voditelj izgovori Charles Bukowski… Nisam mogao vjerovat, mislio sam da imam slušnu halucinaciju… I onda se odjednom na ekranu pojavio Bukowski. Hodao je po nekoj ulici… U smeđem sakou. Imao sam osjećaj kao da se neko božanstvo spustilo na zemlju. Jer tada nije bilo interneta. Bukowskog smo samo mogli vidjet na fotki na ovitku knjige, a baš na ovitke i nisu često stavljali njegovu fotku. I onda odjednom vidim ga na snimci kako hoda… Klinci danas kad sve imaju na internetu dostupno ne bi mogli shvatit koje je to u meni izazvalo ushićenje. Užasno mi je bilo što nisam stigao stavit praznu kazetu u video – rekoreder i snimit to s ekrana… Da mogu stalno gledat ponovo…”

“Kužim te totalno. Takve su se stvari tada ful cijenile…”

“Sjećam se u detalje kako sam proveo taj dan 9.3.1994. Nakon što sam saznao da je umro Bukowski i vidio ga na snimci na Dnevniku, otišao sam na klupice pit sa Dinom i Stojom. Sve sam im ispričao tko je umro i da ću se danas opako naroljat u čast Bukowskom. Tad sam Stoji i posudio njegovog Bludnog sina. Nikad mi ga nije vratio. To je isto bilo pravilo s knjigama Bukowskog. Kad god si njegove knjige nekome posudio, taj ih nije vraćao.”
“Nabrijao si me s ovom pričom toliko da bi i ja sad baš jednu žesticu popio… Za dušu Bukowskog”, Perić je pogledao prema šanku.

“Pa ajde… I ja ću s tobom još jednu.”

Konobarica nam je donijela čaše na stol.

“Prije nego popijemo izrecitirat ću ti pjesmu koju je Bukowski napisao dan prije smrti… Moćna je jako. Znam je napamet.”

“Ajde…”, Perić je čekao s podignutom čašom u ruci.

“Zapravo, prvo ćemo ispit.”

Ispili smo. Krenuo sam recitirat jako usporeno i kao nezainteresirano, baš kao što je sam Bukowski čitao svoje pjesme:

Riječi su došle i otišle
ja sad sjedim bolestan
telefon zvoni
Linda usisava
Ja čekam na život,
čekam na smrt
nemam više ništa reći
sad samo čekam
svatko se s time suočava sam.
oh, nekad sam bio mlad
oh, nekad sam bio nevjerojatno mlad

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.

Avatar photo
spoony

prije 3 mjeseca

nevjerojatno koliko slicnosti. citam ovo s 5 piva u sebi, cijenim bludnog sina kao jednu od najdrazih knjiga, isto sam je posudio nekome - samo ja nemam pojma kome, isto tako se u magli sjećam da sam tvrdio kako samo srpski prijevod valja, tako i jedino brixyev prijevod alan forda vrijedi... živio majstore, lijepo je znati da nas ima još