BULJAT: ‘Tržištem umjetnina vladaju ljudi bez dana radnog staža i s policijskim dosjeima’

Ivo Buljat, jedan od najdugovječnijih hrvatskih galerista, dugih četrdeset godina na umjetničkoj sceni obilježit će otvaranjem izložbe na kojoj će biti prikazana do sada neizlagana djela modernih i suvremenih hrvatskih umjetnika iz njegove bogate zbirke umjetnina

Navršava se četrdeset godina djelovanja jednog od najuglednijih zagrebačkih galerista Ive Buljata, čija je galerija u Dežmanovu prolazu desetljećima okupljala istaknute hrvatske umjetnike, često bez medijske buke, ali postojano i s konkretnim aranžmanima. U galeriji Buljat prve su izložbe osamdesetih i devedesetih imali brojni umjetnici srednje generacije, danas doajeni hrvatskog slikarstva. Ivo Buljat za sebe u šali zna reći da je jedan od rijetkih u tom poslu bez policijskog dosjea, jer ne isplati se biti nepošten ako se čovjek vidi u galerijskoj karijeri za cijeli život i ako vas za umjetnost pokreće strast. U povodu ove obljetnice u galeriji Buljat otvara se u subotu, 28. rujna, izložba na kojoj će biti prikazana do sada neizlagana djela modernih i suvremenih hrvatskih umjetnika iz zbirke Ive Buljata.

NACIONAL: Jedan ste od zagrebačkih galerista s najdužom galerijskom praksom, vaša galerija ima izniman status. Kako ste počeli i kako ste se navukli na umjetnost?

Sve je upućivalo na to. Moj pokojni otac radio je okvire za slike i tako sam od rane mladosti preko toga bio u vezi s okvirima, a onda logično i sa slikama. Mnogo sam o slikarstvu naučio od oca. Dolazili su nam brojni značajni umjetnici i rano sam se susreo s djelima hrvatskog tzv. intimizma, kolorističke i geometrijske apstrakcije, još kao mladić tijekom 60- ih godina. U 70-ima su mi pokojni roditelji omogućili da kupim galeriju, zapravo radnju za izradu okvira, i podržavali su me cijeloga života. Za moj posao tu je najveća zasluga roditelja, zatim supruge Vesne koja je oslonac obitelji i sigurnost bez koje ne znam kako bi to sve izgledalo, ali i djece koja se nisu previše miješala u posao, nisu me opterećivala i uredno su završila fakultete. Moram spomenuti i svojeg brata na kojeg sam se mogao osloniti.

NACIONAL: Znači, nije samo urbani mit da su ljudi koji rade u radionicama okvira često vrlo pouzdani eksperti i izvor za provjeru autentičnosti djela, jer im kroz ruke prolazi više slika nego kustosima pa upoznaju iz prve ruke neke tajne zanata svakog umjetnika?

Pa može se tako reći, ali nikada neću tvrditi da bih neke stvari mogao znati jednako kao neki kustosi. Ali ne ovi koji samo sjede po uredima, nego pravi kustosi koji su stalno po ateljeima i među umjetnicima, kojima svaki dan slike prolaze kroz ruke. Kada vam kroz ruke prođe pedeset slika Ljube Ivančića ili Ede Murtića, znat ćete prema dva centimetra platna je li njihova. Još su se dvije povijesno važne radionice okvira u Zagrebu transformirale u galerije, a to su Schira i Ulrich, koji su zadužili daleko najviše hrvatsku kulturu, više od skoro svih kustosa. Kod nas nije banalno biti izrađivač okvira. Sigurno je jedno: dok je Schira izlagao Dulčića, Gorgonaše i Knifera, institucije su – s časnom iznimkom kustosa Becka – debelo spavale.

NACIONAL: Na glasu ste kao galerist bez afera. Je li vam se dogodilo da ste naišli na neko djelo za koje ste kasnije otkrili da je falsifikat i kako ste se ponašali u takvim situacijama?

Nikad mi se to nije dogodilo, iako sam vidio dosta falsifikata oko sebe, ali sam ih znao na vrijeme uočiti i pitati za provjeru. Da mi se to dogodilo, sigurno bih vratio novac. Bilo je nekoliko neugodnosti, recimo, kada je jedan kupac odabrao jednu sliku pa je za nju izvjesni kustos, kad je čuo da je moja slika, rekao da je falsifikat. Nemam policijski dosje niti aferu s falsifikatima i četrdeset godina uredno plaćam porez bez da sam dužan kunu gradu i državi. Najgore je kad vas pokušaju prevariti oni kojima vjerujete, iz kruga prijatelja, to su bila češća iskustva nego s nepoznatim ljudima.

NACIONAL: Vladaju li danas domaćim tržištem umjetnina priučeni dileri i ljudi sumnjiva profila?

Možemo to i tako reći. Vladaju ljudi bez dana radnog staža, bez dana škole i s policijskim dosjeima. Ulica je preuzela procjenu umjetnina. Nitko do dana današnjeg nije nekome napisao za neku sliku kontra-certifikat, rekao otvoreno da to nije djelo tog umjetnika. A po kuloarima su svi glasni i hrabri. Samo svi sve hvale za određenu sumu novca. Što sam kroz život pročitao od nekih naših uvaženih kustosa, pa to nije normalno! Iako nisam stručnjak s diplomom, nikada neke stvari ne bih mogao tako staviti na papir sa svojim imenom. Ne educiraju se dovoljno mladi stručnjaci, a svi ćemo jednoga dana otići, i Igor Zidić, ali onoga dana kada ode Igor, ne znam tko će pisati mišljenja za neke autore. On je posljednja brana razbojnicima da ne prodaju falsifikate velikih umjetnika bez ikakve kontrole. A opet, teško je poznavati čitav opus, uvijek vam se može provući neko atipično rano djelo ili nešto rađeno po narudžbi, gdje je slikar u gesti lošiji. Što će biti kad ne bude ljudi koji to mogu zaustaviti? Iako, taj proces je lako zaustaviti, postoje danas tehnologije, UV svjetlo, infracrvena kamera, rendgen, analiza platna, pigmenta i slojeva, presjeka boje, istraživanje motiva i porijekla slike, mišljenje restauratora… Ako mladi povjesničar umjetnosti i kustos već tako pripremljenu sliku dobije na stol, onda nije problem reći što je pravo ili krivotvoreno ili krivo potpisano. Ali time se nitko ne bavi, nema interesa ili volje. Bave se znanošću bez prakse. Zato nemamo šanse.

NACIONAL: Sjećam se da smo o tome razgovarali posljednji put 2004., kako nema uređenog cjelovitog sustava, a ekspertize su egzaktna znanost. Kako je moguće da još u državi nema sustava, ekspertnog tima pri Ministarstvu kulture, koji bi za djela koja imaju vrijednost nacionalne kulturne baštine izdavao certifikate i slično? Znam pouzdano da su stručnjaci iz MUP-a tome otvoreni i također žele uvesti red među umjetnine.

Nekima ne odgovara da postoje red i sustav, a mislim da je najveći faktor lijenost. Postoji Institut Ruđera Boškovića, MUP-ov Centar za vještačenja Ivan Vučetić, nezavisni stručnjaci s tehnologijom infracrvene kamere, postoje baze podataka u muzejima i galerijama. Danas se s nešto novca može svakoj slici napraviti DNA analiza, da tako velim. Zašto to nitko ne radi? Jer smo siromašni? Nema pravog tržišta umjetnina s mnogo konkurencije? Nema ozbiljnih aukcija i sajmova umjetnina? Na koncu, nema ni mnogo galerija. Prošla su vremena kad je netko mogao samo jednim pogledom na sliku reći da to nije to i uništiti nekome vrijedno nasljedstvo ili moguću prodaju. I za to treba uvesti sankcije.

‘Uz Tuđmana i Sanadera kasnije su sve njihove ulizice postajali kolekcionari, natjecali se u pokazivanju slika. No nakon pada Sanadera sramota je biti kolekcionar’

NACIONAL: Vani djelo kada dođe na aukciju već ima cjeloviti dosje, tzv. krsni list slike, a mi tek nakon kupnje i aukcija počinjemo raditi potvrde i analize…

Jasno. Bez toga ne može djelo doći vani na aukciju. Država je siromašna, a švercerima paše da nema tog strogog sustava. Danas se sve okreće oko sumnjivog svijeta koji se predstavljaju kao kolekcionari i eksperti i hodaju galerijama, obilaze kupce i prodaju naivnim ljudima što oni žele.

NACIONAL: Je li možda preciznije i ispravnije reći da je tržište svedeno na svega nekoliko zvučnih imena koja nešto znače novopečenim kupcima, a za druge vrijedne umjetnike – možda manje medijski razvikane – ne mare?

Da, cirkulira 10, 15 imena slikara koji su traženi. Presjek kupaca je jako šaren i moram ih podijeliti na nekoliko vrsta. Dio kupaca savršeno poznaje umjetnost, diskretni su, educirani, znaju gdje su slike i po kojim kolekcijama, slušaju savjete i to su uglavnom tihi i nevidljivi ljudi koji kupuju odlične slike i izbjegavaju medije. Evo, sad je u Americi prodana Becićeva slika za 60.000 eura, čovjek je točno znao što kupuje. Ali takvi se neće pokazivati, uzmite u obzir da je danas nezgodno reći da si uložio u vrijednu sliku, odmah slijede pitanja odakle novac, nakon svih domaćih friških afera. Zatim postoje kupci koji ništa ne znaju i ne žele učiti, koji usklađuju Versace stolice sa slikom Frane Šimunovića. To, jasno, ne mogu nikako uskladiti. Najtragičniji su tipovi i njihove supruge koji kad vide neku apstraktnu sliku, kažu da će si to dati naslikati jer ne izgleda preteško. Žena jednog lovaša rekla je da joj slika koju je suprug odabrao – a stvarno je odabrao izvrsnu sliku – ne paše uz neku pastelnu boju zida u sobi. A imam i ovih koji mjere da jedna ozbiljna slika vrijedi kao auto ili žene koje vele da si za tu sliku mogu kupiti jednu ili dvije skupe torbice. Volim ove s Chanel torbicama koji mi se hvale da su na Britancu kupili Becićevu sliku. Ima i nesigurnih kupaca koji žele kupiti, ali nikome ne vjeruju ili ne žele dati novac, iako žele dobru sliku. Veliki problem su i arhitekti koji klijente ne potiču na kupnju slika kao nekada i koji tako projektiraju kuće da nemate u njima više praznih zidova. Ili sugeriraju samo dva do tri imena da ne remete njihov projekt. A još gori od njih su novopečene lažne dizajnerice koji s kursom uređenja interijera od dva mjeseca ljudima natrpaju stanove kičem. Čak i apstrakcija može biti kič, nemojmo to zaboraviti. Bilo bi dobro i da državne institucije ponovno počnu kupovati slike da malo pomognu tržištu.

NACIONAL: Imali ste klijente iz svijeta politike. Kakvi su kupci političari, čini se da su nekadašnje generacije političara mnogo više kupovale, još u bivšoj državi?

Nisu nekada slike kupovali samo visoko rangirani političari, kupovali su ih poslovođe dućana, obrtnici, direktori firmi, dakle, svi koji su imali viška novca. Brojni političari iz bivšeg sistema imali su desetak, petnaestak vrhunskih slika u svojim zbirkama, nisu ih kupovali samo radi prestiža. Koji političar danas kupuje slike? Nitko. Afere su napravile svoje, boje se pitanja otkud im novac. Nemojmo zaboraviti kako je, s druge strane, vrijeme Ive Sanadera bilo vrijeme prosperiteta i uzleta, svi su parametri išli prema gore. Tada se kupovalo. To je činjenica, zanemarimo sve ostalo. Uz Sanadera su i drugi kupovali slike. Dolazili su k meni redovito biskup Đuro Kokša i Vlado Gotovac na razgovore o slikarstvu. Franjo Tuđman prvi put došao je 1988. ili 1989., dao mi vizitku napisanu pisaćom mašinom i rekao da ga je k meni poslao slikar Antun Boris Švaljek, da slobodno dođe. Donio je malog Dulčića na procjenu. Uz Tuđmana i Sanadera kasnije su sve njihove ulizice kupovali slike i postajali kolekcionari, natjecali se u pokazivanju slika. No nakon pada Sanadera sramota je biti kolekcionar. Do jučer je to bila čast. Sanader je odlično poznavao slikarstvo, imao je oko. Iako mi je najviše na uokvirivanje donosio razne diplome i povelje koje je dobivao. Ali to malo slika što sam vidio, bile su odlične.

NACIONAL: Možete li reći da ste bili prijatelj Ive Sanadera?

Hajdemo od kraja, nikada nisam bio član ni jedne stranke. Sanaderova najveća greška bila je Jadranka Kosor, koja je razbila HDZ kao beba zvečku, a uvela je i neki porez na luksuznu robu koji do danas postoji. Ali poslije Sanadera dobili smo još jednog političara koji nije baš bio zaljubljen u slike i koji je razbio drugu veliku stranku: Milanovića s SDP-om. SDP se nikako ne može zakrpati. Kada treba argument protiv nekoga, tu je rečenica: “Pa on kupuje slike.” To je strašno za opće raspoloženje prema umjetninama. Gledajte, Sanader je oko sebe imao hrpu ulizica, a kad imate moć i novac, imate, nažalost, i prijatelje. Nismo mi mogli biti prijatelji na istoj razini, ipak sam ja samo jedan mali galerist-obrtnik, ali on je uvijek bio iznimno uglađen i pristojan, mnogo smo razgovarali o umjetnosti, književnosti i glazbi. Nije svisoka gledao na ljude. Bilo mi je smiješno u nekim situacijama kad su njegovi savjetnici i ulizice oko njega mahali i meni kao da znaju tko sam, samo zato što sam se negdje s njim pojavio, a nisu imali pojma tko sam, uključujući Jadranku Kosor. Ona je najviše mahala i pozdravljala. Sada je sve dobro oko Sanaderove vlade zaboravljeno, a činjenica je da je on strašno bio protiv neoustaša i NDH obilježja, tu je imao čeličnu volju da to izbriše, i to ne samo radi Europe. Uspio je primiriti i Srbe i bio je za socijalnu i pravednu državu, koliko god to zadnje sad zvučalo apsurdno.

NACIONAL: Nekretnine nisu problem, ali slike jesu. Zašto slike toliko smetaju i strše?

Smetaju im satovi i slike. Ne znam zašto je to opasnije od niza nekretnina, koje su neusporedivo skuplje i vrednije od umjetnina i oko kojih svi i danas imaju afere.

NACIONAL: A standardni kolekcionari, kakvi su?

Neki imaju velika znanja, neki su nesigurni pa samo idu na provjerene i razvikane autore. Sad je u modi Gorgona, to im je jako “hoh”. I paše uz dizajnerski namještaj. Ali moram pohvaliti jednog kolekcionara, to je Davor Vugrinec i njegova je kolekcija nedostižna, u rangu depoa naših najvećih galerijsko-muzejskih kuća, ako ne i bolja. To je raritetna, al pari kolekcija Modernoj galeriji u Zagrebu. No Davor je godinama proučavao umjetnost, učio, čitao, bavio se s time, a o strasti da ne govorim. Kad se ti parametri slože, onda dobijete ozbiljnog kolekcionara. Drugi kolekcionari kupuju većinom kao investiciju ili radi prestiža. Nekada su kolekcionari bili ljudi kojima su po mišljenje dolazili kustosi, recimo danas zaboravljeni kolekcionar Jozo Dujmić, veliki ekspert. Uostalom, koga je Mimara išao nešto pitati kad je kupovao umjetnine? Imao je vlastiti radar i nos. Moram istaknuti još kolekciju Kličko, vlasnika Laube, a nije loša ni kolekcija slika Marijana Hanžekovića. Zaokružena je i kvalitetna. Sve drugo je sajam taštine i mahanje novcem.

NACIONAL: Na svjetskom tržištu cijena umjetnina ne pada već stoljećima, eksperti smatraju da je takva investicija sigurnija i od zlata, a za dobru umjetninu dobijete vani kredit jer je ona za banku polog i garancija. Zašto su kod nas tako velike oscilacije u cijenama, je li tome pridonijela propast srednje klase kupaca?

Da. Ali tu su povezani svi faktori. Nema tržišta, nema naših djela na Art price vanjskim listama, aukcijama, ne prodaju se gotovo nigdje osim nekoliko imena. I mladi kad prodaju vani, šute o tome radi poreza ili ljubomore kolega. Nema srednje klase. Slike nam vrijede od Dubrave do Črnomerca, već u Karlovcu ih ne možete prodati. Postoje jasni podaci kako se određuje cijena slike: uzme se koliko je slika godišnje licitirana i prodana, uzme se prosjek cijene i dobivate iznos. Prodaje se vani naš Knifer, ali meni s jako sumnjivim oscilacijama cijena; jednom je 30, a drugi put 130 tisuća eura, bez obzira na format djela. Gdje je tu sredina i tko to određuje? Dakle, normalan čovjek nema se za što uhvatiti kao kupac jer nema savjetnika koji bi realno rekli cijenu neke slike pri kupnji. Neki se kupci srame reći da su prevareni pa doma imaju falsifikate i šute. Slike jesu investicija i kad vam se ne sviđaju. Tako je jedna njemačka kolekcionarka svojevremeno kupila desetak djela njemačkih ekspresionista iako joj se nisu sviđala, a danas ta djela vrijede sto puta više i ne želi ih još uvijek prodavati. Cijena jedne slike može se uredno pratiti stoljeće unatrag, tj. otkad postoji. To bi trebao biti argument i za naše banke i trgovanje, a ne to tko od mutnih dilera kod nas ruši cijene prema svojem hiru da što povoljnije sve pokupuje. Ali kod nas nigdje nema sustava, ni u uređenju državnih institucija umjetninama. Pogledajte Vilu Zagorje i Banske dvore na što sliče, sve je stihijski pobacano po salonima, posuđuju se djela iz galerijsko-muzejskih institucija. I ministarstva također. Trebali bi prezentirati naše talentirane mlađe slikare, a ne samo “mrtvace” koji su tobože najvredniji.

‘Ivo Pukanić i ja diskutirali smo o njegovim najdubljim strahovima i prijateljstvima. Nitko mu nije vjerovao da ga žele ubiti. Rasplakao mi se tada zbog toga, a kasnije i javno na TV-u’

NACIONAL: Bili ste dugogodišnji savjetnik i prijatelj Ive Pukanića, često vam se obraćao za pitanja o umjetnosti, slikama, dilerima, tržištu umjetnina, procjeni onoga što je vidio kod drugih ili su mu nudili?

Ne samo to, to je najmanji dio našeg prijateljstva. Diskutirali smo o njegovim najdubljim strahovima i prijateljstvima jer smo imali mnogo zajedničkih prijatelja. Igrali smo skupa tenis. Nikada neću zaboraviti one grozne trenutke kada je trčao po Ilici prema kući Stipe Mesića da ga spase njegovi policajci. Nitko mu nije vjerovao da ga žele ubiti. Rasplakao mi se tada zbog toga, a kasnije i javno na televiziji. U jednom detalju vidi se njegovo prijateljstvo i kakav je bio kao čovjek. Došla je nova ekipa u Inu i mojoj supruzi su htjeli automatski dati otkaz, bezveze, ništa nije skrivila, i ja to velim Ivi: “Puki, daj nazovi Tomu Dragičevića da mi ne otpusti ženu.” Na što je Puki rekao: “Čuj, Buljat, razbojnik jedan, pa nije ti žena kriva kaj se za tebe udala!” Svašta mi je još izgovorio, sve iz ljubavi. Nazvao je Dragičevića preda mnom, žena mi je bila smijenjena kao direktorica jednog resora, ali je zadržala posao. To je bila velika stvar jer je ona jedina u familiji imala stalne prihode. Bez nje ne bih imao sigurnost s galerijom, crnčila je 40 godina i čuvala obitelj, nije doma lakirala nokte i Puki je to znao.

NACIONAL: Koji će umjetnici biti zastupljeni na vašoj izložbi?

Među njima će biti Ferdinand Kulmer, Edo Murtić, Zlatko Prica, Oton Gliha, Miljenko Stančić, Ljubo Ivančić, Ivan Lesiak, Miroslav Šutej, umjetnici s kojima sam postao prijatelj i koje sam cijenio. Ovom prilikom izložit ćemo njihove neizlagane slike iz 60-ih godina iz fundusa moje galerije, male bisere, ako tako smijem reći. Nije mi svrha napuniti galeriju svim umjetnicima čija djela u nju mogu stati, već je ovo osoban i intiman izbor onoga što sam skupljao u četrdeset godina. Jednako tako, u svojoj mladosti upoznavao sam i pratio umjetnike Gorgone i Novih tendencija iz šezdesetih godina prošlog stoljeća. Od Julija Knifera, Vojina Bakića, Eugena Fellera, Vlade Kristla, Aleksandra Srneca, Ive Gattina, Josipa Vanište, Dimitrija Bašičevića – Mangelosa, ali zatim su došli mlađi autori s kojima sam zaista bio generacijski povezan. Među njima su Stipe Nobilo, Antun Boris Švaljek, Antun Mateš, Velimir Rački, Dalibor Jelavić, Željko Lapuh, Tihomir Lončar, Munir i Fadil Vejzović, Zlatan Vrkljan, Vatroslav Kuliš. A završit ću s mladim slikarima svoju galerijsku karijeru, jer vjerujem u njih koji tek dolaze.

NACIONAL: U više navrata rekli ste mi da su vas odredila, formirala i obilježila životna prijateljstva upravo s tim umjetnicima i da ne možete zamisliti drugačiji životni put.

Najbolje su suradnje s umjetnicima s kojima ste postali prijatelj, znate sve njihove probleme i tajne zanata te procesa stvaranja, ali i radi lakše suradnje upoznate njihov karakter i temperament, navike. Najbolji sam bio sa Zlatkom Pricom. Oton Gliha je bio osobenjak, Slavko Šohaj fin i odmjeren. Volio sam jako jutarnje razgovore s Josipom Vaništom, stalno je pričao o Miljenku Stančiću, no ne mogu ni danas dokučiti zašto. Najviše sam naučio o slikarstvu od Marina Tartaglie, da se nikada ne govori loše o tuđim slikama, on je kao čovjek visoke kulture uvijek pokušavao naći nešto dobro u svakoj slici i dolazio je na izložbe, što je rijetkost. Edo Murtić je bio žestok i temperamentan, znao mi je reći za neke nove slike mladih slikara koje sam izlagao: “Mali, ma to ti je sve ništa!” Od svoje generacije najviše sam naučio o slikarstvu od Stipe Nobila, danima sam ga na Korčuli kod njega gledao kako slika; zatim od Tihomira Lončara, a najbolji je tu Zlatan Vrkljan: on i u ćaskanjima razgovara kao profesor.

NACIONAL: Što biste još poručili svima koji se upuste u ovaj posao?

Nemojte biti pohlepni, radite na duge staze, budite financijski neovisni, nemojte dijeliti ljude i kupce prema političkim opredjeljenjima, to vrijedi i za vaše kolege kustose, i za dilere, i za galeriste. Vjerujte u to što radite. Jedan vaš kolega kustos izbacio je važno djelo s izložbe samo zato što je doznao da je to bila slika njegovog neprijatelja. To etički nije u redu prema umjetnini i povijesti. Ako je slika dobra, nema veze je li lijeva ili desna, iz čije zbirke. U ovom poslu nećete se obogatiti, ali uspio sam školovati djecu i održavati građanski standard, sakupiti nešto slika.

Komentiraj