BUBAŠ: ‘Žene svoju seksualnost drže u tajnosti, mahom zbog osjećaja srama’

 

Konceptualna umjetnica Josipa Bubaš unutar programa Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture predstavit će ovoga vikenda svoj novi rad ‘Uranjanje’ u sklopu četverodnevne manifestacije posvećene ženskom glasu bunta i zadovoljstva

U petak, 11. rujna, u Rijeci se u sklopu programa Rijeka 2020 – Europska prijestolnica kulture, u organizaciji Udruge Queer Zagreb, Rijeka 2020 i Prostor Plus, održava četverodnevni program posvećen „ženskom glasu bunta i zadovoljstva“ pod nazivom „Ženski životi glasnije i širenje klitopismenosti“. Uz Marinu Mesar – OKO i Vlastu Delimar nastupit će izvedbena umjetnica Josipa Bubaš koja će predstaviti svoj novi rad „Uranjanje“ – kojim, kako je istaknuto, „tematizira nejasne, prešućene, ženske, društveno uvjetovane osjećaje krivnje, odgovornosti i tereta, ali i implicitnu mudrost, snagu i uživanje“. Josipa Bubaš članica je AICA-e, ULUPUH-a, UPUH-a i HZSU-a, a doktorirala je na Odsjeku za interdisciplinarne humanističke znanosti Sveučilišta Zadru na temi „Tjelesnost izvedbe i izvedba tjelesnosti“. Kao izvođačica i koautorica sudjelovala je u različitim projektima. Od 2012. godine bavi se i autorskim radom. Izvela je niz performansa na festivalima te u galerijskim, muzejskim i javnim prostorima. Radila je kao vanjska suradnica za Kulturu promjene SC-a, kao pripravnica u MSU-u, vodila je Galeriju Događanja i surađivala na Kustoskoj platformi. Objavila je stotinjak tekstova na HR3, u emisiji Triptih, kao i u različitim stručnim časopisima i na portalima, te sudjelovala na konferencijama. Redovito surađuje s Galerijom Događanja i objavljuje predgovore izložbama. Prošle godine kurirala je Performans Art Festival u Osijeku.

NACIONAL: U svom novom radu „Uranjanje“, kako se navodi u programu, tematizirate nejasne, prešućene, ženske, društveno uvjetovane osjećaje krivnje, odgovornosti i tereta, ali i implicitnu mudrost, snagu i uživanje. Zašto mislite da je to danas važno naglasiti?

Mislim da svaka tema dolazi iz trenutnog osobnog interesa. Postalo mi je zanimljivo baviti se obrascima i silnicama koje preuzimamo bez da smo toga svjesni, što sam počela primjećivati na osobnom nivou, ali i u širem kontekstu, u svojoj okolini. Ponekad reagiramo protivno vlastitim nominalnim stavovima, nesvjesno nosimo uvjerenja koja upravljaju našim ponašanjem, i to bez racionalnog prihvaćanja takvog sustava. Nađemo se u situaciji u kojoj shvatimo da taj sistem funkcionira i unutar nas, iako ga nismo svjesno preuzeli. Dođe trenutak kada se treba pozabaviti svim tim unutarnjim zapisima. To je kao politika – ako se ne baviš njima, bave se oni tobom.

NACIONAL: Zašto je to vama bitno?

Bitno mi je jer sam se našla i prepoznala svoje obrasce i povezala ih s tim načinom razmišljanja koje je u stvari povremeno u suprotnosti s mojim mehanizmom življenja, slobodnom voljom i racionalnim odlukama. Bavila sam se time i pokušala sam otkriti te mehanizme u sebi kroz tijelo. Bavila sam se tijelom, naslagama i memorijom tijela koja nije nužno osobna memorija, već i društvena. Isto tako, tijelo je i generacijski nastanjeno tijelo. Čitala sam i o novim istraživanjima koja govore da se čak i genetski zapis može mijenjati kao posljedica traume, a u psihologiji je uključivanje rada s transgeneracijskim kodovima sasvim legitiman proces.

NACIONAL: Koliku ulogu u takvom načinu razmišljanja ima patrijarhalno društvo?

Patrijarhalni odgoj ženi nameće osjećaj odgovornosti za cijelu obitelj, ali i osjećaj krivnje koji je vezan uz užitak i prihvaćanje vlastitog tijela. Zanimljive su mi i sve te žene i bake, kako su živjele, koje su vrijednosti zastupale, koliko su bile ograničene, a unatoč tome snažne, koliko ih je društvo uvjetovalo i koliko je patrijarhat zapravo bio – i još uvijek jest djelatan u oblikovanju svakodnevice.

NACIONAL: Kako ste zamislili „Uranjanje“ i na što se ono odnosi?

Uranjanje se odnosi na prepoznavanje takvih zapisa. Uranjanje u skrivene sustave kroz tijelo, pokret i psihološke mehanizme kako bi ih se razumjelo i kako bi se njima počelo manipulirati. Svi ti sistemi razmišljanja, ponašanja, gestikulacije, prihvaćanja grupne dinamike se internaliziraju, postaju tvoji vlastiti i počinješ se prema njima ponašati. Međutim, kad ih osvijestiš, otvara se prostor u kojem u biti možeš odlučiti sam. Ne radiš više po automatizmu, već postaješ svjestan koji su obrasci i kroz tu stalnu repeticiju kontinuirano preusmjeravaš. To mi je jako zanimljivo.

NACIONAL: U pitanju je plesni performans?

Prvi put sam napisala i tekst za performans. Prije sam radila uglavnom improvizacije na temelju tijela i glasa i storytellinga koji nastaje na licu mjesta. Onda sam shvatila da kada radim kroz tijelo, kada ne sjednem i promišljeno napišem nešto, nego kada tijelo ima svoj ritam, kada slušam i prepoznajem kako raditi s pokretom, tekst krene spontano. U stvari, priče nastale takvom improvizacijom uvijek na kraju zaokružuju jednu ideju, spontano same sebe grade i onda te iznenadi gdje završe. Kao da se dogodi da pogodiš neka opća mjesta, dođeš do neke točke koja je slojevita i referentna i izlazi iz segmenta osobnog iskustva. Iako se sve događa kroz bavljenje vlastitim tijelom, reference se šire i tekst sam sebe gradi.

 

 

‘Patrijarhalni odgoj ženi nameće osjećaj odgovornosti za obitelj, ali i krivnje vezane uz užitak i prihvaćanje vlastitog tijela. Zanimljive su mi te žene – ograničene, a unatoč tome snažne’

 

 

NACIONAL: Performans ćete izvesti u sklopu programa „Ženski životi glasnije i širenje klitopismenosti“. Što je to širenje klitopismenosti?

To je radionica koju je osmislila Karla Horvat-Crnogaj. Ona je prošle godine za Queer Zagreb festival osmislila program koji se, kroz radionice, predavanja i instalaciju u javnom prostoru, bavio klitorisom. To je jako bitno jer je ženski užitak i seksualnost još jedna prešućena stvar. Radeći performans „Trokut#2“ proučavala sam povijest ženske seksualnosti i kako je ona tretirana u raznim društvenim i religijskim sustavima. Shvatila sam da danas na internetu postoje stranice na kojima žene razmjenjuju svoja iskustva o samozadovoljavanju kroz objašnjenja anatomije i što kome i kako ženama odgovara pri samozadovoljavanju. To je pozitivno, ali je istovremeno i indikator činjenice da se stoljećima sav taj aspekt života prešućivao. Dečki već u pubertetu vrlo otvoreno razgovaraju o tome, a žene svoju seksualnost drže u tajnosti, mahom iz osjećaja srama. Ne mislim da je ključ u tome da se o svemu beskonačno prepričava na kavama, ali svakako postoji potreba za edukacijom, što je prvi korak pri razumijevanju i prisvajanju seksualnosti. Iako se u današnjem društvu čini da je sve dostupno i da nema tabua, problematična postaje površnost i banalizacija informacija.

NACIONAL: Zašto je to danas, 2020. godine, još uvijek tabu tema?

Ne znam. Mogu samo pretpostaviti. Društvo je patrijarhalno. To su ipak stoljeća zatiranja. Žene su dobile pravo glasa unazad sedamdeset godina. To nije puno. Čak i u staroj antici žene nisu imale pravo glasa, a homoseksualne ljubavi uvijek su bile ravnopravne klasičnim ljubavima dok su brakovi bili nešto sasvim drugo. Svojevrsna organizacija kućanstva. Mislim da je i Katolička Crkva po tom pitanju napravila jako puno loših stvari. To mi je bilo jako zanimljivo u razgovorima s nekim starijim ženama, do koje mjere su one nosile traume razvoda ili pak otvorenije seksualnosti. To su paralizirajući, nametnuti osjećaji krivnje kojima se prirodni ljudski impuls stigmatizira, a koji narušavaju osjećaj vlastite vrijednosti, što je jako podlo i duboko devijantno. Nakon nekog vremena treba prepoznati društvo u kojem rasteš i njegovu ulogu. Primjerice, svjedoci smo jakog rasta konzervativizma, u kojem sve više sudjeluju mladi ljudi. Dakle, iako se čini da smo neke vrijednosti postavili na mjesto, ciklički se vraćaju sustavi koji prijete stečenim pravima i slobodama.

NACIONAL: Tko je, po vama, najzaslužniji za taj porast konzervativizma među mladima danas i u čemu vidite najveću prijetnju slobodi i ljudskim pravima?

Jačanje konzervativizma je globalni trend, što ne iznenađuje s obzirom na neodrživu ekonomsku situaciju, nesigurnost i prekarni rad. Takvi uvjeti života stvaraju revolt i potrebu za čvrstim uvjerenjima i dogmama za koje se ljudi hvataju kao za slamke. Kad se živi u strahu, lako dominiraju ekstremi. S druge strane, sustavno uvođenje konzervativnih vrijednosti u škole i nedostatak obrazovanja o građanskom društvu, pravima i odgovornostima, svakako formira mišljenje mladih. Trebalo bi im pružiti više informacija i o različitim religijskim sustavima, da nam se ne dogodi da odraste čitava generacija koja će misliti da je “joga protiv Boga”. Također, religijska uvjerenja nemaju što tražiti u predmetima koji se ne bave religijom. Jasno je također i da konzervativni lobiji i crkva imaju daleko više novca za širenje svojih uvjerenja. Mislim da je do sada postalo jasno da se promjene sustava ne događaju spontano, iz potrebe naroda.

NACIONAL: Spomenuti program održava se u sklopu projekta EPK Rijeka 2020. Čemu uopće taj program kad smo zarobljeni koronavirusom, a ideja Europske prijestolnice kulture samim time postaje besmislena?

Mislim da je ustrajnost u bilo kojem obliku jako važna. Odustajanje uslijed krize znači smrt čitavog jednog sektora. Ako kriza potraje, a vjerojatno hoće, morat će se tražiti različiti modaliteti funkcioniranja. Odustajanje od izvedbenosti je pogrešno. To je, na neki način, i odustajanje od direktne umjetničke komunikacije. Izvedba je nešto što jest upravo taj, direktni transfer. U vrijeme kada sve postaje virtualno, živa izvedba još je zanimljivija jer zadržava organski način komunikacije koji se u ovo vrijeme distanciranja nikako ne bi smio izgubiti. Kulturna produkcija ne treba odustati od svojih osnovnih značajki, no pitanje je koliko će takvo stanje biti održivo.

NACIONAL: Koliko je upravo sada, u ovom krajnje devijantnom vremenu, umjetnost važna?

Umjetnost je bitna u svakoj krizi. Neki dan sam razgovarala s producenticom performansa Karlom Horvat-Crnogaj o tome kako je upravo sad važno ne odustajati od nekih tema jer se u kriznim vremenima često zastrani, jačaju polarizacija društva i konzervativizam. Takvi se trendovi potiču i, naravno, dobro financiraju. Ako sustav vrijednosti – koji još ionako nije do kraja izboren – nestane, onda smo u dugoročnim svjetonazorskim problemima.

 

 

‘Jačanje konzervativizma je globalni trend, što zbog ekonomske situacije, nesigurnosti i prekarnog rada ne iznenađuje. Stvaraju se revolt i potreba za dogmama’

 

 

NACIONAL: Prošle godine ste u sklopu projekta „Budućnost političkog performansa“ kojim je udruga Domino obilježila hrvatsko predsjedanje Vijećem EU-a, izveli performans „Trokut#2“ tijekom kojega ste palili društvene viškove, negativnosti i frustracije. Što ste konkretno spalili i kakvu ste poruku željeli poslati?

Spalila sam jako puno toga. Bilo je svakakvih svjedočanstava i raznih pristupa. Tema je bila demografija sa zadatkom referiranja na neki značajan performans. Referirala sam se na Sanju Iveković i njezin performans „Trokut“. Tako sam se i počela baviti politizacijom ženske seksualnosti. Naime, demografske politike stavljaju žensku seksualnost i plodnost u funkciju države. Htjela sam povezati društveni kontekst, žensku seksualnost kao društvenu svrhovitost i s druge strane, seksualnost ne samo kao zadovoljstvo, već i prešućenu žensku snagu, stvaralačku energiju. Preuzela sam drevni simbol yoni, obrnuti trokut koji je afirmacija seksualnosti, snage, užitka, plodnosti, simbol kroz koji sam htjela propustiti sve što su sudionice donijele kao vlastito iskustvo, traumu. Stiglo je nekoliko zaista teških svjedočanstava. U performansu su sva ta iskustva bila pročišćena vatrom kroz simboliku obrnutog trokuta.

NACIONAL: Često u performansima ističete žensku seksualnost. Koliko to ima veze s činjenicom da ste doktorirali na Odsjeku za interdisciplinarne humanističke znanosti Sveučilišta u Zadru s temom „Tjelesnost izvedbe i izvedba tjelesnosti“?

Moj primarni interes je tijelo, a time u nekim radovima i seksualnost, no seksualnost nije moj primarni interes. U doktorskom radu imala sam ideju spojiti teoriju i praksu, što je u nekim fazama bilo dosta teško, no onda su se stvari spontano počele povezivati. Bavila sam se tijelom kao instrumentom percepcije. Bez tijela nema nas. Jedini način na koji možemo doživljavati svijet je kroz tijelo. Kroz to što gledamo, kako gledamo, što čujemo, kako smo baždareni itd. Značajnu ulogu imaju društvene silnice koje protječu kroz naše tijelo i utječu na percepciju, o čemu smo ranije govorili. Masa je to slojeva. Zanimalo me kako se spoznajom o tijelu možemo odmaknuti od ideje racionalnosti, koja je ionako svojevrsni mit, dogma, s obzirom na to da u kreiranju misli sudjeluje bezbroj podsvjesnih mehanizama. Racio je samo “vrh ledenog brijega”. Povijest zapadne misli odvaja tijelo kao nešto drugorazredno od uma koji vlada. Čitav taj koncept odvojenosti od tijela, a samim time i od okoline, utječe na kreiranje osjećaja neprijateljstva između pojedinca i svijeta, svojevrsni osvajački mentalitet koji obilježava našu civilizaciju. Istok drugačije tretira tijelo, integrira različite procese i slojeve i usklađenije ga povezuje s okolinom. Najznačajniji dio istraživanja bio mi je trenutak spoznaje skliskosti i premreženosti svega.

NACIONAL: Prošle godine kurirali ste Performans Art Festival u Osijeku. Kakva je performerska scena u Hrvatskoj danas?

Mislim da su i performerska i izvedbena scena općenito jako žive. Postoje razni mini kolektivi i kratkotrajni kolektivi, kao i pojedinci koji puno vuku i jako puno rade, što scenu čini bogatom. Nažalost, nije dovoljno podržana i nije dovoljno prepoznata. Ta vrsta umjetnosti ne privlači široke mase, što je vezano uz odgoj publike. To je veliki problem jer je direktna posljedica obrazovanja – od osnovne pa preko srednje škole – u kojem se naglasak stavlja samo na mainstream.

NACIONAL: Tko su, po vama, najvažniji hrvatski umjetnici performansa nove generacije?

Jako je zanimljiva mlada umjetnica Luana Lojić. Ona donosi potpuno specifičan novi jezik, baveći se premrežavanjem prirode, virtualnog i tijela, korištenjem interneta, zvuka, objekata. Umjetnica na koju bi svakako trebalo obratiti pažnju. Zanimljiva mi je Nina Kamenjarin koja je nedavno izvela performans u sklopu ciklusa „Budućnost političkog performansa“ na vrhu „džamije“, kao i Nina Butorac koja aktivistički promišlja svoje performanse. Tu je i Nika Rukavina koja radi ženske teme i bavi se izdržljivošću na dosta radikalan način. Katrin Radovani je primarno slikarica, ali radi i performanse, multimedijski pristupa temama, a bavi se seksualnim nasiljem. Ima ih puno.

NACIONAL: Kakva je budućnost performansa kao izvedbene umjetničke djelatnosti?

Mislim da, s jedne strane, nedostaje financijske i infrastrukturne podrške, posebice mladim autorima. Jako je teško biti autor, izvođač i producent i vlastiti PR. Većini je jako kompleksno pokriti sve te segmente jer jednostavno se ne stigneš svime time baviti, a i ne znaš sve raditi sam. Potpuno je drugačije raditi u uvjetima u kojima iza sebe imaš nekoga tko pokriva organizacijski dio posla, to sad vidim u suradnji s Dominom. Također, da bi čitav sektor postao prepoznatljiviji, trebalo bi obrazovati publiku, a to zahtijeva i sustavniju kulturnu politiku.

Komentiraj