Nova zgrada hitnog prijema i dnevne bolnice uskoro će se otvoriti u Osijeku, a autor idejne koncepcije i projekta osječki je arhitekt Bruno Rechner. Arhitekturu smatra umjetnošću građenja, arhitekt je koji razmišlja o prostoru, a za svoje je projekte dobio mnoge nagrade. Autor je autobusnog kolodvora u Osijeku, gradske tržnice u Vukovaru, rekonstrukcije osječkog Europskog trga, prve drive-in ljekarne u Hrvatskoj. Bruno Rechner za B&B govori o urbanizmu i arhitekturi danas i otkriva što se može i mora promijeniti kako bi prostori izgledali ljepše, pristupačnije, dostupnije.

B&B: Autor ste nove zgrade hitnog prijema i dnevne bolnice u Osijeku koja je uskoro gotova i prezentirat će se javnosti. O čemu se radi, zašto je toliko posebna, što je drugačije?

Prvi put u Hrvatskoj projektirana je i uskoro realizirana zgrada hitnog prijema i dnevne bolnice, zgrada zdravstvene namjene ovakve tipologije, a da je planirana i građena od početka, od prve skice, linije, koncepta, na potpuno praznom prostoru u sklopu bolničkog kompleksa u Osijeku. Projektiranje ovakve zgrade spada u najsloženije arhitektonske zadatke. To je zgrada u kojoj su funkcija, medicinski protokoli i silne instalacije prioritet. Otac, arhitekt Predrag Rechner, i ja, uložili smo veliki napor kako bismo zgradu isprojektirali sukladno najboljim standardima. Prije prve skice obišli smo tri hitna prijema kako bismo se upoznali s osnovnim funkcioniranjem te kako bismo vidjeli sve prednosti i nedostatke postojećih zgrada. To su sve redom bile zgrade koje su rekonstruirane, dograđivane i prilagođavane potrebama. Budući da se radi o zadatku koji je za naše pojmove jako rijedak, morali smo ući duboko u temu. Primjerice, samo protokol osoblja i pacijenta prije i nakon operacije, kroz koje prostore prolaze, posebno je složen zadatak koji smo više puta usuglašavali. A to je samo jedan od detalja. Nakon što smo rješenje usuglasili lokalno, imali smo još dva sastanka u Zagrebu u Zavodu za hitnu medicinu kako bismo projekt dodatno provjerili. Nakon drugog sastanka, ravnateljica Zavoda ispratila nas je riječima: Bravo dečki! Prvi put Hrvatska će imati oglednu zgradu hitnog prijema i dnevne bolnice. Za ovakav pristup projektiranju potrebno je vrijeme. Tako da je samo za idejno rješenje ove zgrade, od početnog sastanka, skica, varijanti, do finalne suglasnosti proteklo sedam mjeseci.

B&B: Na što ste posebno pazili?

Posebnu pozornost posvetili smo odvajanju komunikacija osoblje/pacijenti. Svatko ima svoje ulaze, koridore, stubišta, dizala pa je tako prostor raspoređen na sljedeći način: zona čekaonica, zona komunikacija pacijenata, u sredini zona ambulanti/ordinacija, zona komunikacija osoblja, zona prostorija osoblja. Sve ovo projektirano je puno prije korone kad je posebno došlo do izražaja što znači sustav zgrade s ovakvim komunikacijama ili arhitektonskim žargonom, zgrade koja ima čisti/nečisti hodnik. Također, stavili smo se u oči pacijenata koji u ovakvu zgradu dolaze jer traže pomoć i prostor mora biti jednostavan, čitljiv, logičan, lako pamtljiv, ali ne smije biti vizualno sterilan kako ne bi dodatno deprimirao. Iz tog razloga svaka etaža ima drugačiju ugodnu boju kako bi se pacijenti lakše snalazili po prostoru, pamtili gdje su bili te osjetili dašak optimizma.

‘Onoliko koliko je svijet napredovao u zadnjih pedeset godina, toliko je urbanizam nazadovao’

B&B: Gotovo uvijek u vašem radu idete za detaljnim pristupom svakom projektu, kad projektirate obiteljsku kuću tjednima razgovarate s vlasnicima ne biste li što bolje upoznali njihove navike i stil života, ako pak projektirate neku objekt javne namjene kao što je bio slučaj s Autobusnim kolodvorom u Osijeku – koji je 2013. proglašen jednim od pet top projekata u svijetu – onda ste s ocem obilazili desetak kolodvora u obližnjim zemljama. Zašto radite na taj način?

Arhitektura je trag u prostoru. Koliko je taj trag vrijedan, dobar, funkcionalan, lijepo oblikovan, inovativan, napredan, ovisi o arhitektu i investitoru, ali i o tome koliko kao arhitekt želite uložiti u odnos s investitorom kako biste mogli otvoreno razgovarati o temi na kojoj ste angažirani. Vjerujem da iz otvorenog, iskrenog odnosa i razmjene ideja nastaju puno bolja prostorna rješenja. Izgrađena rješenja su trajna, stoje u prostoru za našeg života i dugo nakon nas. Živimo u vremenu u kojem dominira površnost, fake, lažni sjaj, click, like, bez sadržaja, samo slika koja je danas in, a sutra je već prošlost. Arhitektura je sve suprotno od toga. Ona je tu puno duže od jednog likea. Ona je i realizacija nečijih želja, komfora, potrebe za prostorom, radosti stvaranja. Arhitektura je pozitivna energija, stvara se nešto novo, nešto dobro.

Sve navedeno uzmem u obzir kod svakog zadatka, a kod projektiranja kuće dodatno uzmem u obzir činjenicu da stvaram nečiji dom. Za stvoriti dom, moram upoznati ljude za koje projektiram, koje su njihove navike, što ih raduje, želim čuti njihove prostorne ideje, dileme, otkriti im nešto što još možda ne znaju, što prvo rade kad uđu u kuću, koliko djece imaju, imaju li ljubimca, koliko automobila voze, nose li posao doma, koliko im garderobe treba, jesu li samozatajni ili ekstrovertni, vole li puno svjetla, jesu li druželjubivi pa imaju često goste… Sva ova i slična pitanja u meni stvaraju sliku o potrebnom prostoru, funkciji i formi, a sve u svrhu izrade rješenja kuće koja odražava njih, njihov karakter, želje i potrebe. Obvezno pogledam lokaciju uživo kako bih doživio prostor na kojem planiramo, vizuru, orijentaciju, susjede, prilaz, nagib terena. Za sve ovo potrebno je vrijeme. Ali je rezultat uvijek iskreno točan.

B&B: Što je arhitektura za zajednicu? Sve češće smo svjedoci loših arhitektonskih i urbanističkih rješenja, kad se ne gleda interes i potrebe zajednice nego samo pojedinaca. Rezultat su brojne sad već četvrti u Zagrebu, ali u cijeloj Hrvatskoj, u kojima se izgradi gomila zgrada sa stanovima, bez ikakvih sadržaja – bez škole ili vrtića, bez zelenih površina, bez života. Kako gledate na takav odnos prema zajednici?

Arhitektura je umjetnost građenja. Volim dobra prostorna rješenja koja imaju ideju jer su ona snažnija od prolaznosti vremena. Neovisno u kojem su gradu ili državi. Zbog prirode svog posla puno putujem, proučavam arhitekturu i svaki puta se iznova razveselim kad vidim kako je netko dobro osmislio neku zgradu ili neki prostor. Kad god odabirem hotel u kojem ću spavati, odabirem onaj u kojem ću doživjeti novo, dobro rješenje. Arhitektura je doživljaj, ali trajni, upisan u nas. Vjerujem da su djeca koja se školuju u lijepoj školi, koja su odrasla u funkcionalnom stanu, koja žive u dobro osmišljenom naselju sa zelenilom i javnim prostorima, duhovno bogatiji ljudi, lakše percipiraju prostor, dimenzije, logiku kretanja. Jer taj doživljaj arhitekture ostavlja trag pa kad narastu znat će i samostalno prepoznati što je dobro, funkcionalno i lijepo rješenje.

‘Loša arhitektonska rješenja nastaju kad nema volje za karakteristikom prostora osim pukog broja kvadrata’

Loša arhitektonska rješenja nastaju kad društvo ili pojedinac nema volje za bilo kakvom karakteristikom prostora od pukog broja kvadrata. Nažalost, takvih rješenja je puno, a bit će ih manje samo kad se društvo u cjelini ili korisnici osvijeste i postave minimalne kriterije za kvalitetom prostora i prostornih rješenja. Vidite da često koristim riječ prostor jer arhitektura je dobar prostor.

Urbanizam, prostorno planiranje grada, naselja, kvarta, ulice, nažalost, više ne postoji, odnosno svedeno je na najniži nivo pukog određivanja namjene zemljišta bez ikakve ambicije za smislenom organizacijom prostora i života. Urbanizam je u ingerenciji općina, gradova, županija i dok god vodeći ljudi na tim pozicijama ne shvate da je prostor resurs koji nepovratno nestaje u lošoj i banalnoj izgradnji i da takvom izgradnjom nastaje trajno zagađenje prostora, nema naprijed. Onoliko koliko je svijet napredovao u zadnjih pedeset godina, toliko je urbanizam nazadovao, jer mi danas spominjemo primjere od prije pedeset godina kako su jako dobri, primjerice Novi Zagreb, a danas za isplanirati i realizirati tako nešto je utopija. Vjerujem da će doći trenutak kad će barem veći gradovi pozvati desetak arhitekata, sjesti s njima i reći: Gospodo, vidimo da nije dobro, ali ne znamo odakle krenuti. Trebamo vašu pomoć!

B&B: Autor ste zanimljivih ideja, intervencija. Primjerice, projektirali ste drive-in ljekarnu u Osijeku, to je jedina, čini mi se, takva ljekarna u Hrvatskoj. Je li vas pandemija ‘’natjerala’’ na takvo rješenje? Koliko arhitekt mora biti fleksibilan i otvoren za drugačije vizije, koliko vas neke vanjske okolnosti natjeraju na veću kreativnost?

Upravo ono o čemu samo maloprije govorio, otvorenost arhitekta i investitora s kojim dugo surađujemo, dovela je do ideje i realizacije prve drive-in ljekarne. Nastala je puno prije korone, a došla je iz potrebe da se fizički posao skladištenja, sortiranja lijekova te praćenje kad koji rok istječe prebaci s farmaceuta na robota. U ljekarni, iza prostora u kojem se izdaju lijekovi, postoji robot koji izgleda otprilike poput ET-ja, a smješten je u veliki box kontejner u kojem se nalaze lijekovi. Farmaceut kutije s lijekovima doslovno ubaci u kontejner, a robot ih sam slaže po policama, sortira po rokovima, po učestalosti izdavanja i sličnom algoritmu. Kad dođete u ljekarnu automobilom, kao kad dolazite u neki fast food drive-in, i zatražite lijek, farmaceut umjesto da gubi vrijeme na traženje, s vama komunicira i savjetuje vas, a za to vrijeme robot dostavlja lijek farmaceutu. Postigli smo da stroj postane fizička podrška farmaceutu, a da farmaceut ima više vremena za pacijenta.

‘Projektiranje ovakve zgrade spada u najsloženije arhitektonske zadatke. To je zgrada u kojoj su funkcija, medicinski protokoli i silne instalacije prioritet’, kaže Rechner o projektu nove zgrade hitnog prijema i dnevne bolnice u Osijeku. FOTO: Arhiva Bruno Rechner

B&B: Kako dolazite do ideje za realizaciju nekog projekta? Je li to proces ili trenutak? Kakav je osjećaj vidjeti realiziran projekt, kad je nešto što je stavljeno na papir kao skica godinu, dvije kasnije objekt kakav ste zamislili?

Ideja je proces i trenutak. Naime, svaki zadatak na kojem smo angažirani mora provesti neko vrijeme u mojoj glavi. Moram se nekoliko puta probuditi s njim, razmisliti, proanalizirati, napraviti brainstorming s kolegama u uredu, porazgovarati s investitorom, proučiti urbanističke uvjete, pogledati lokaciju, jednostavno od mnogo informacija stvoriti koncept ideje. Sve ovo je proces, a onda ideja nastaje u trenutku. A taj trenutak, taj osjećaj nastanka ideje je vrhunac za koji svaki arhitekt radi. Taj i trenutak realizacije, kad ideja postane stvarnost. To je najjači mogući stimulans i motivacija za dalje.

B&B: Nakon što ste u Osijeku realizirali projekt obnove stare zgrade u kojoj su boravila i terapije imala osječka djeca s poremećajima iz spektra autizma, dobili ste ponudu da i u Dubrovniku napravite sličan projekt. O čemu se radilo u osječkom slučaju? To je jedna lijepa priča koju ste, kao i uvijek, radili uz detaljne razgovore. Koja ste rješenja ponudili da je to toliko dobro odjeknulo?

Kao i brojne javne zgrade, tako je i osječki Centar za autizam bio u staroj derutnoj zgradi koja je bila potpuno neupotrebljiva i jedino moguće rješenje bilo je srušiti je i napraviti novo. Sjećam se kad je jednom prilikom došla ministrica u tu staru zgradu, rasplakala se kad je vidjela uvjete. Nova zgrada nastala je silnim entuzijazmom roditelja i ravnateljice koja je prvenstveno s mojim ocem, a onda i sa mnom razrađivala projektni zadatak i koncept. Istraživali smo primjere iz svijeta te uzimali u obzir sve ono do čega se došlo kroz praksu rada s djecom. Naime, ne postoji obrazac po kojem se projektira ovakva zgrada. Morate ući u temu znatno više nego za neke druge namjene i kroz usporedne analize, broj djece, metodiku rada složiti prostorni raspored idealan potrebama. Jer djeca iz spektra autizma su posebna djeca. Svako od njih zahtijeva individualan pristup što ova zgrada, uz najsuvremeniju opremu i sadržaj, i omogućuje. Centar je postao referentni centar za autizam za cijelu Hrvatsku te mjesto na kojem se izmjenjuju iskustva, usavršavaju mentori te prikazuju postignuća rada i napretka djece. Iz razloga uspješnosti projektiranja i realizacije ove zgrade, angažirani smo u Dubrovniku na projektu velikog Centra za pružanje usluga u zajednici koji osim centra za autizam ima i dodatne sadržaje poput stalnog boravka i rada već odrasle djece.

‘Stavili smo se u oči pacijenata koji u ovakvu zgradu dolaze po pomoć. Prostor mora biti jednostavan, logičan, ali ne sterilan’

B&B: Kako gledate na spoj različitih stilova? To često možemo vidjeti kad je riječ o središtima gradova. Hrvatska ima jako stare jezgre, moraju li se te stare kuće obnoviti da izgledaju kao da su stare ili ih je nužno napraviti da se vidi da je moderna gradnja? Što biste vi napravili u slučaju obnove starih jezgri Zagreba ili Petrinje?

Mnogo je dobrih svjetskih primjera interpolacija novog u „stari“ prostor. Puno mi je draža interpolacija kontrastom nego prilagođavanjem. Druga stvar je ako se radi o rekonstrukciji zgrade kulturne baštine. Ono što bih volio vidjeti u starim jezgrama su rješenja koja su uobičajena u centru Beča ili Budimpešte, a to je zadržavanje fasade zgrade, a potpuna rekonstrukcija unutrašnjosti. Zaboravljamo da i zgrade imaju rok trajanja, tako je u cijelom svijetu, samo su izgleda kod nas vječne.

B&B: Kakvi su vam planovi? Nedavno je otvorena gradska tržnica u Vukovaru koju ste projektirali, mnogo je projekata iza vas, mnogo ispred vas, što biste izdvojili?

Od projekata na kojima radimo izdvojio bih projekt višestambene zgrade, vjerojatno jedne od najvećih koje se trenutačno planiraju u Hrvatskoj, projekt velikog centralnog skladišta u Zagrebu, turistički resort u Šibeniku, trgovački centar u Poreču, hotel u Đakovu.