BORIS RAŠETA: ‘Tito je Otac domovine – samo budalasti Hrvati i Srbi mogu osporavati njegov državotvorni utjecaj’

Autor:

06.11.2023., Zagreb - Boris Raseta, novinar i pisac. 

Photo Sasa ZinajaNFoto

Saša Zinaja/NFOTO

Novinar Boris Rašeta govori kako je tri godine pisao nedavno objavljenu psihologiziranu, portretnu biografiju ‘Tito – povjerljivo i osobno’ o bivšem predsjedniku Jugoslavije, koji i 43 godine nakon smrti izaziva velike kontroverze u Hrvatskoj i susjednim državama

Tito – povjerljivo i osobno” naslov je biografije Josipa Broza Tita koju je, u zajedničkom izdanju Frakture i 24 sata, nedavno objavio Boris Rašeta, jedan od najuglednijih hrvatskih novinara. Rođen 1968. u Bihaću, Rašeta je na Filozofskom fakultetu u Zagrebu diplomirao sociologiju, a novinar je već oko 35 godina u brojnim hrvatskim i inozemnim medijima, među kojima su i Danas, Feral Tribune, Arkzin, HTV, Deutsche Welle, 24 sata, Novosti… Objavio je i uredio brojne knjige, a u intervjuu za Nacional govori o posljednjoj od njih – opsežnoj, sedamsto stranica dugoj biografiji “Tito – povjerljivo i osobno”.

NACIONAL: Vaša je knjiga opsežan rad, očito plod duge fascinacije Titovom ličnošću. Kako samome sebi objašnjavate tu fascinaciju? Mnogo je, naime, zanimljivih političara.

Na našoj sceni u tisućugodišnjoj perspektivi ni jedan političar nije ni približno tako zanimljiv. On je naš Napoleon Bonaparte, s plusevima i minusima kakve je imao i Korzikanac – demokratski revolucionar koji postaje car, samo se nije krunio; prosvjetitelj koji sa sobom na turneje vodi pisce, da vide svijeta, kao što je Napoleon vodio znanstvenike u Egipat, ali osniva i logor na Golom otoku. Tvrdi staljinist koji postaje antistaljinist i planetarni fantom slobode… Napoleon je ubio vojvodu od Enghiena, konkurenta za prijestolje, kao što je Tito likvidirao Andriju Hebranga. Ali Napoleon je dobio sve bitke, a izgubio zadnju, dok je Tito ratne bitke gubio, ali je na kraju izašao kao pobjednik. On je „commediante in fortuna“, da upotrebim jedan Zweigov izraz. Beskonačno gipka, elastična ličnost, nikakav dogmat. Njegova je karijera bila tako velika, u svjetskim razmjerima, da i danas susrećem mnogo školovanih ljudi, pa i doktora znanosti, koji me pitaju: ‘’Je li Tito bio pravi Tito?’’. Čovjek rođen u kumrovečkom blatu, u obitelji deklasiranog lugara, pijanca; zanatlija, postao je Elvis Presley svjetske politike druge polovice prošlog stoljeća, i to izaziva razumljivu nevjericu. Što sve čovjek može postići!? Legenda o njegovu mističnom porijeklu skovana je još prije rata. Englezi koji su vodili poslove po Kraljevini Jugoslaviji na više su mjesta naletjeli na čudnovatu pojavu, na nekakvog sindikalnog Jetija – proletera sa zlatnim satom, upadljivo otmjenog držanja, u shimmy odijelu, skrojenom po posljednjoj modi koji posvuda pobunjuje njihove radnike. Pa ne može to biti neki Balkanac, mislili su, izgleda kao Lawrence od Arabije, mora biti neki fačuk, kopile kakvog aristokrata, mađarskog ili poljskog… Tu je priču onda počela širiti Rebecca West, čuvena engleska književnica. Za vrijeme rata nagađalo se da je Tito žena; jedan je Englez, pisac Evelyn Waugh, na Visu tvrdio da je Tito „lezbijac“, što je odmah i dojavljeno maršalu. Mit o „lažnom Titu“ pojačala je činjenica da je austrougarska vojska, u kojoj je zaradio jednu a vjerojatno i dvije medalje za hrabrost – u borbi protiv Srba i Rusa – Josipa Broza proglasila mrtvim kad je zarobljen na ruskom frontu. On je taj smrtni list navodno i posjedovao i držao ga među važnim spisima sve do kraja života. Josip Broz jedan je od samo tri nositelja ordena Suvorova, uz Staljina i Žukova, počasni doktor niza sveučilišta, akter najvećeg sprovoda u dotadašnjoj a i otadašnjoj povijesti – gledajući u postocima, više je državnika nazočilo beogradskom sprovodu nego onom Kraljice Elizabete, njegove prijateljice koja se, kao i ja, iščuđavala što je sve taj čovjek proživio, preživio i doživio. I postigao. Njegova karijera je jedinstven self help priručnik, on je life coach i to me fasciniralo još više. Kako je, naime, mogao proživjeti tako težak život, a ipak ga, kako je rekao Dedijeru, „živjeti radosno“. Mene je zapravo zanimala tajna Tita kao čovjeka, njegov moralni kodeks, izvorišta optimizma, životne energije, njegovi čudesni ekvilibriji – od staljinista postaje antistaljinist, pa cijelu Partiju, u oba smjera, uvjerljivo vuče za sobom. Od protivnika imperijalizma postaje saveznik Engleza i Amerikanaca. Mnogi misle da su Tita stvorile sovjetske obavještajne službe. One su mu pomogle, ali on se stvorio sam, on je ‘’self made man’’, junak iz popularne američke mitologije. Kad vas, 1941., u nekoj šumadijskoj birtiji opkoli deset pijanih četnika, onda vam nikakav GPU ili NKVD ne može pomoći, a on se iz takvih situacija izvlačio uspješno i umro u krevetu, što vladarima Beograda baš i nije običaj, od Karađorđa do Stambolića i Đinđića.

‘Čovjek rođen u kumrovečkom blatu, u obitelji deklasiranog lugara, pijanca; zanatlija, postao je Elvis Presley svjetske politike druge polovice prošlog stoljeća’

NACIONAL: Kada ste odlučili napisati knjigu i koliko ste je dugo pisali?

Zapravo sam knjigu stvarno mislio napisati kao kraći self help priručnik. Pa izašla je Titova kuharica, zašto ne i to? Njemu je prvo troje djece umrlo u ranoj dobi, ostajao je bez posla svako malo, pješačio je od Mannheima do Münchena, od Ljubljane do Trsta, od finske granice do Peterburga, a uvijek ostajao optimist. U prvom ratu Čerkez ga je nabio na koplje, pa je godinu dana ležao u jednom ruskom manastiru, između života i smrti, ali se opet izvukao. Inače, već je sa šest godina čuo prvu smrtnu kaznu, kad je susjed njegovoj majci kazao kako mali neće preživjeti šarlah. Josip Broz je tu presudu čuo, kao i mnoge kasnije, pa se ipak izvukao. Na Sutjesci mu je izginulo osam tisuća ljudi, u kratkom vremenu, a on je čekao Engleze, preskočio je brijanje samo jedan dan – ja ga preskočim barem dvaput tjedno, jer sam preumoran – i to mi se baš činilo kao građa za neku knjigu a la „20 savjeta za sretan i uspješan život.“ Hoću reći, motiv za pisanje mi uopće nije bio politički. Nietzsche je jednom rekao kako su Napoleona gledali ili kao nadčovjeka ili kao nečovjeka, a Tito, taj naš Napoleon, desetke puta portretiran kao nadčovjek ili nečovjek, posve je zaobiđen kao čovjek, i ja sam se prihvatio te zadaće. Ja njega ne portretiram kao Antun Augustinčić – koji primjećuje da Tito nikad nije mogao biti gladan, tad bi bio posve konfuzan – niti kao David Napoleona, u herojskoj pozi, na bijelom konju, već gledam gdje se znojio, mučio, kako je donosio odluke, je li ga grizla savjest… Ovo je portret kao onaj Winstona Churchilla u „Kruni“. On bi se možda i naljutio. Zapravo, sigurno bi. Zanimljivo, kad smo kod moralnog profila, recimo da ga je godinama proganjala činjenica da je lupio šamar jednom ruskom ratnom zarobljeniku, da je patio jer je ubio dva zeca u parenju, u Kirgistanu, i da je strijeljao dvojicu Talijana kao odmazdu za Radu Končara, ali ga kompleks Bleiburg ili u širem smislu retorzije, nije mučio. „Tako je to u ratu“, govorio je. Kad mu je sin Žarko ostao bez ruke, Tito je rekao: “Tako je to u ratu“. Ili mi ili oni. Ili ja ili Petko Miletić i Hebrang. Tako je promatrao i sebe, hladno, objektivno, bez sažaljenja, ali je bio čvrsto uvjeren da je on čovjek sudbine, hegelijanski agent svjetske povijesti, Naoružani prorok. Eto, tako sam ja krenuo od svakodnevnog brijanja na Sutjesci i self helpa pa došao do poveće knjižurine, nadam se ne dosadne. Materijal me sam po sebi vukao prema sve većim dimenzijama i na kraju me Tito usisao, nametnuo svoju priču, kako je već navikao. Knjigu sam pisao tri godine, svaki dan po dva, tri sata, i u tom sam se materijalu i pogubio, no spasio me urednik Goran Gavranović koji je sa mnom još godinu dana radio na tesanju rukopisa, a onda i Seid Serdarević, koji je uložio veliki trud u oblikovanje konačne verzije knjige. Zahvalan sam im jer bih rukopis pustio van i u znatno manje dorađenom obliku, bio sam iscrpljen.

NACIONAL: Kako biste žanrovski odredili svoju knjigu? Ima li ona elemente romansirane biografije? Ne libite se, naime, spekulirati i o Titovim osobnim, čak psihološkim motivima.

Žanrovski, to je portretna, psihologizirana biografija, naglasak nije na politici, niti na trivijama iz Titova života – imamo cijelo jedno more takve trash literature – već na pokušaju odgonetanja „zagonetke Tito“. Radijski novinar, legendarni Pjer Vukelić, sugerirao mi je naslov „Tko je bio Tito“, i to bi otprilike bio zajednički nazivnik svih poglavlja. Meni u fokusu nije bila politika niti, primjerice, asistencije ruskih tajnih službi u njegovu usponu jer je moja teza obrnuta – da on kao čovjek nije imao izvanserijske manevarske sposobnosti, nikakva mu služba ne bi pomogla. Pažljivo sam iščitao sve dostupne karakteristike koje je pisao u Moskvi u vrijeme Velike čistke. Teza protivnika je da je opstao jer je bio cinker. Stvar je obrnuta – preživio je jer nije cinkario. On je, lukavac zagorski, prepredenjak, pisao nijansirane portrete drugova u kojima je bilo pažljivo odvagnut negativni i pozitivni element. Ni za koga nije napisao „on je trockist“, što bi vodilo pred streljački stroj nego, u najgorem slučaju, „možda naginje trockizmu“. Jer ako napišete da je čovjek trockist, Služba vas pozove i pita: A zašto ti to nama nisi prijavio?. No slutnje i nagađanja nitko nije dužan prijaviti. On u Proleteru, partijskom glasilu, pred rat žestoko napada Miroslava Krležu, ali nigdje ne spominje njegovo ime. Istovremeno šeće s njim od Šestina do Črnomerca i privatno mu priznaje da staljinizam melje ljude, ali da će pobijediti Hitlera… Lucija Bauer, njegova supruga o kojoj je šutio cijeloga života, što je bio znak duboke grižnje savjesti, ima 22 godine, užasno je zaljubljena u Waltera, pa u ljubomori kopa oči na fotografiji njegove žene Pelagije, ali se udaje za Tita kako bi odgajala njegova sina Žarka koji je delinkvent koji se vuče po ruskim popravnim domovima. Kad Luciju uhapse, Tito skrušeno daje izjavu da nije bio dovoljno budan i nije znao da je izdajnica – nije bila, naravno – i to je najdublji pad njegova života. No vrlo brzo u Parizu vodi Hertu na koncert zbora Crvene armije, i ide dalje… U pisanju knjige oslanjao sam se isključivo na pouzdane izvore, ljude iz njegove blizine. Đilasa, Hertu, Jovanku, Rankovića, Kopiniča, potom na njegove memoare, ‘’Sabrana djela’’. Ima u njima čudesnih fotografija i silnih pikanterija, primjerice podatak kako u ustanak ide s ljubavnicom, Davorjankom, a supruga Herta mu za to vrijeme rađa sina u Zagrebu. Tito pred rat dulje vrijeme boravi u najluksuznijem istanbulskom hotelu Pera Palaceu – ondje Agatha Christie piše „Ubojstvo u Orient Expressu“, a u jednom od apartmana odsjeda i Greta Garbo – ali Tita u to doba srećemo i na nekom bijednom sjeniku u Sloveniji kako piše partijske dokumente i ubija zmiju koju potom fotografira! Ta slika je u ‘’Sabranim djelima’’. Tito piše svjetsku povijest i ubija zmiju i sam se fotografira!?I u Pera Palaceu i na štaglju on se osjeća važnim i sretnim. Koji narcizam! Vidio je sebe kao povijesnu ličnost. Samo su on i Erwin Rommel u ratu nosili fotoaparat stalno sa sobom. Leo Mates, njegov zagrebački cimer, kaže kako je Tita uvijek vidio kao čovjeka koji sam sebi govori „Ja hoću, ja želim, ja mogu biti vođa“. No lukavac je drugovima uvijek govorio „ovo je zasluga svih nas“, nije se hvalisao… Detaljno sam ispitao tehnologiju njegovih opsjena koja je majstorska. Bio je rođeni histrion.

‘Tito je Koči Popoviću rekao:’Kad skinu moju sliku, stavit će kralja Petra i Pavelića”, kaže Rašeta. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Dosadašnje knjige o Titu uglavnom su ili znanstvena historiografija ili publicistika, bolja ili lošija, no ne znam ni za jednu poput vaše, u kojoj se autor odvažio o Titu pisati duhovito, ležerno, čak i ironično, ali nikad zlurado. Što mislite, otkud ta aura smrtne ozbiljnosti koja je do vaše knjige neodvojivo pratila sliku o Titu? I kako ste je odlučili razbiti?

Pa nisam to uradio s predumišljajem. Prošlo je dosta vremena od Titove smrti, dovoljno da mu možemo pristupiti kao čovjeku, a ne svecu ili masovnom ubojici. Mene oblije znoj kad dobijem kaznu za krivo parkiranje, a ovaj je prošao kroz dolinu smrti i umro nasmiješen. Mislio sam kako, druže Tito, kako ti je to pošlo za rukom, bogati? Ajde mi malo pomozi. Donekle mi je pomogao, otkrio sam ja te formule, samo je problem u tome da biologiju, genetiku, psihološki stup ličnosti ipak ne možete oponašati jer i self help ima svoje granice. Uostalom, zašto ne duhovit pristup? Titu su svakog jutra pričali viceve o njemu, najprije Moša Pijade, a kasnije i Tomislav Badovinac. Jednom je, spuštajući se na aerodrom, vidjevši odbor za doček kazao drugovima: „Možemo sletjeti, još smo na vlasti, hahaha…” Ali Tito ipak nije bio šeret: već 1945. Stevo Krajačić ozvučio je sve urede u Titovim prostorijama. Stari je znao da su ljudi po naravi dobri, a da su još bolji ako ih se prisluškuje. I sam je Badovinca jednom, šezdesetih, izveo iz kancelarije „jer se tu sve prisluškuje“, a Krleži je, kad je nešto neoprezno pričao u Moskvi, prstom pokazao plafon i kazao: “Ha, baš si našao gdje ćeš se ispovijedati“. Tito je inače već 30-ih znao kakvo je stanje u SSSR-u, ali je drugovima lagao. Bio je pritom silno uvjerljiv. I nije lagao jer je bio makijavelist, već zato što je vjerovao u komunizam. Prati ga glas promiskuitetna lika, ali to je mit – imao je pet dokazanih veza u 88 godina života; brak s Pelagijom trajao je 16 godina, a onaj s Jovankom četvrt stoljeća. Luciju, Hertu i Davorjanku otela mu je povijest. Dakle, nije to puno. No samo je jednoj bio vjeran cijeli život – Partiji. Ipak, kad ga je gradonačelnik jednog njemačkog grada pitao što bi bilo s njim i Jugoslavijom da je 20-ih skupio 200 kruna za kartu za Ameriku, kazao je: “Ne znam što bi bilo s Jugoslavijom, ali ja bih bio milijunaš“. To baš nije dogmatska misao, ali oslikava čeličnu samouvjerenost. Uvjeren sam: da je Josip Broz ostao bravar – a u Hrvatskoj je 20-ih bilo samo 450 svršenih bravara – da bi i tu bio bogat kao Ivan Čermak: jednostavno je bio beskrajno ambiciozan i sposoban čovjek i uspio bi bilo kad i bilo gdje. Ali jedino je, kako odlično primjećuje Đilas, u socijalizmu mogao dotaknuti samo nebo. Njegov je dvor bio skuplji od dvora japanskog cara.

NACIONAL: Kako se razvijao vaš osobni odnos prema tom čovjeku kojega su, nama koji smo odrastali u socijalizmu, predstavljali kao neku vrstu nadnaravne pojave? Sjetite se, primjerice, kako ste o Titu razmišljali kao dječak, kako na faksu, a kako kasnije?

Kao dječak sam bio fasciniran bijelim odijelom i njegovom figurom koja je, kako reče Ćosić, „isklesana, kao za srebrenjake“. Kad je Goran Bregović ušao u HNK svirati Titu – bio je to fijasko, Bijelo dugme je izbačeno za pola minute – osjetio je kako se, kad je Tito ušao, kroz dvoranu prosuo miris erosa… I Brega ga je potom oponašao, od kožnog mantila do bijelog odijela. Tito se, današnjim rječnikom kazano, brendirao već 1928. na Bombaškom procesu. On je hollywoodska pojava i da je skupio pare za Ameriku, ne bi završio u čeličanama ili rudnicima Minnesote, već u Hollywoodu. U knjizi imam tri njegove kazališne epizode. Pred kraj zanata pobjegao je s kazališnom trupom koja je izvodila predstavu ‘’Vesela udovica’’ – taj je komad Franza Lehára bio popularan kao danas film o Barbie – pa u Osijeku nastupao na sceni sve dok ga žandari nisu pronašli i vratili majstoru Karasu, s kojim je radio ograde, gatre i te bravarske stvari. Kasnije je nastupao u ‘’Jesenjim manevrima’’ Imre Kálmána, a onda kao majstor u Trojstvu krenuo režirati ‘’Jazavca pred sudom’’… Čini se kao izmišljotina? Ne, sve je to Tito autorizirao, sve to piše kod Dedijera, samo piše malim slovima, u bilješkama. E, mene je naročito zanimalo to što piše malim slovima, u fusnotama, i od toga sam gradio priču.

‘Papa nije znao kako poboljšati položaj katolika u Kini i Kubi, gdje su od crkava napravili štale, a onda se Šeper sjetio: ‘Znam ja jednog Zagorca koji bi mogao pripomoći…”

NACIONAL: Vi ste iz Donjeg Lapca. Pokušajte usporediti predodžbe o Titu koje prevladavaju ondje, u Lici i na Kordunu, danas i prije četrdesetak godina, s onima koje ste zatekli u Zagrebu.

Tito je u Lici bio ikona, među Srbima u najvećoj mjeri, a među Hrvatima nešto manje. Čini mi se da je Tito, osim u obiteljima koje je zavio u crno, i danas poštovanja dostojan lik, ponegdje i svetac čije ime se u kalendaru piše crvenim slovima. Inače je Tito naspram Drugog svijeta bio agnostik, kako uvjerljivo svjedoči Đilas, nije bio tvrdi ateist, o čemu svjedoči i njegova nadgrobna ploča, bez ikakvih simbola. Tito je između Ovoga i Onoga svijeta bio nesvrstan. Kao Napoleon, još će sto godina izazivati žestoke svađe. Smatram da su sve istine o Titu subjektivne i utoliko ispravne, nekome je omogućio uspon, sretno djetinjstvo, meni, recimo, divno, obožavao sam tu bajku, a nekome je priredio pakao. Žrtve retorzije, etnički očišćeni Nijemci i Talijani imaju ga pravo mrziti. Ali kao Hrvat, on je Otac domovine, unatoč rečenice o Savi koja će poteći uzvodno. Samo budalasti Hrvati (pa i Srbi) mogu osporavati njegov državotvorni utjecaj.

NACIONAL: Literatura o Titu nepregledna je, ali dokazali ste da se o njemu i dalje može pisati inovativno i svježe. Što u literaturi o Titu nedostaje? Kako se njegov povijesni lik može dodatno rasvijetliti?

Meni se čini da je ova knjiga bila jedan kamenčić u mozaiku koji je nedostajao za kompletiranje slike. Vjerujem da će povjesničari naći i novih ulaza, recimo mladi Stefan Gužvica objavio je sjajnu knjigu o frakcijskim sukobima u Partiji prije rata. Bilo bi vrlo zanimljivo dokumentirati kako je Tito spasio od likvidacije Pavla Bastajića, Staljinova ubojicu, Krležina prijatelja, koji je u jednom trenutku shvatio da ubija nevine ljude, pa se odmetnuo, a Staljin dao nalog da ga se likvidira. No nekih većih otkrića koja bi promijenila dosad poznatu sliku o Titu ne vjerujem da će biti.

NACIONAL: Označava li vaša knjiga o Titu konačan kraj ideološkog, kako kažete, “rastezanja kroz formule ‘heroja ili zločinca’”? Je li konačno došlo vrijeme da prestanu zapjenjene svađe za i protiv Tita te da se na njega počne gledati kao na jedinstvenu osobnost koju su ovi narodi imali, uz Teslu, najveću u 20. stoljeću? Nadate li se tome?

Ne nadam. Napoleon danas u Parizu ima jednu pobočnu ulicu iako je dao ‘’Code civil’’, građanski zakonik i niz važnih doprinosa državi, kulturi i civilizaciji, on je uostalom u svemu bio genij, no pod njim je stradao, za njega ili protiv, milijun ljudi. Ima ulicu Rivoli, pored Louvrea. Nema suglasja. Staljin je pobijedio Hitlera, uništio desetke tisuća crkava: danas mu u nekim ruskim bogomoljama slikaju ikone, a drugdje kotira kao veće zlo od Hitlera. Nema nevinog kraljevanja, kako reče Louis Antoine Léon de Saint-Just. Ne mislim da će i kod nas doći do suglasja, ali neporecivo je da je Tito otac Hrvatske, u ovakvim granicama, i to nitko drugi ne bi postigao. Naši se narodi kao David bore praćkama i čuvaju sirotinju, a taj je lola kanio pripojiti Albaniju, Bugarsku, dio Grčke i dio Koruške, Austrije. Alo?

‘Tito je u Lici bio ikona, među Srbima u najvećoj mjeri, a među Hrvatima nešto manje. Čini mi se da je Tito, osim u obiteljima koje je zavio u crno, i danas poštovanja dostojan lik, ponegdje i svetac’

NACIONAL: Dugogodišnji ste novinar, svašta znate, mnoge ste političare upoznali. Pokušajte neke od njih usporediti s Titom. Smatrate li i vi, kao mnogi, da ga je Tuđman volio imitirati? A kako je s Mesićem?

Tuđman mu se divio, kao i Mesić. Mesić je možda i najsličniji Titu, po životnoj filozofiji, po snazi, po spremnosti na rizik. Pa i u politici je Stipe slijedio Titove tragove, silnice: njegovo odbijanje davanja podrške američkim intervencijama po Bliskom istoku pokazivalo je suverenizam, državničku samosvijest, ali i razumnu procjenu nacionalnih interesa. Ivo Sanader mi je jednom rekao: “Ja nikad ne bih micao Trg maršala Tita. A znate zašto? Zbog hrvatskih nacionalnih interesa. Kad god mi je trebala neka podrška u UN-u, ja bih zamolio Leku Lončara za lobiranje, on bi nazvao svoje prijatelje iz Titove ere i stvar bi bila riješena“. Franjo Tuđman bio je puno svjesniji Titove državničke uloge nego današnji lideri. Pazite, izboriti zapadne granice Hrvatske u Parizu, na međunarodnoj konferenciji gdje je na strani Italije bio cijeli Zapad sa svim svojim odvjetničkim barakudama, bilo je čudo. Tito je tamo poslao najbolje stručnjake, a kasnije je isposlovao i Osimske sporazume. Hrvatska danas s malom Slovenijom ne može riješiti spor oko onog lavora između Savudrije i Pirana. Stevo Krajačić, njegov omiljeni obavještajac, s Vatikanom je dogovorio granice zapadnih biskupija. Kad je Tito umro, Franjo Kuharić nije dao da zvone zvona. Uskoro su ga zvali iz Vatikana – Franjo Šeper je intervenirao – i na katoličkim crkvama je zvonilo zvono. Čime je drug Tito tako zadužio Vatikan? Pa papa nije znao kako poboljšati položaj katolika u Kini i Kubi, gdje su od crkava napravili štale, a onda se Šeper sjetio: “Znam ja jednog Zagorca koji bi mogao pripomoći…“ Tuđman je do kraja života držao Titovu bistu u uredu, nikad o njemu nije loše govorio, a po uniformi ga je oponašao. Mika Tripalo bio se spreman zakleti da ga je jednom na Brijunima vidio u Titovim kupaćim gaćama.

NACIONAL: Kako ste sami sebi odgovorili na pitanje: zašto je Tito do kraja života ostao nepopustljivi komunist, žestoki partijac? Teško je vjerovati da taj čovjek, koji je komunizam liberalizirao najviše od svih komunističkih vođa, nije vrlo rano vidio kamo sve to ide.

Dari Janeković je kasnih sedamdesetih kazao: “Ako je to što ti, Daro, pričaš, istina, onda sam ja badava živio…” Znao je sve što će biti. Koči Popoviću je kazao – kad skinu moju sliku, stavit će kralja Petra i Pavelića. Kad je putovao, početkom sedamdesetih, u Mađarsku, rekao je drugovima u kupeu: “Vi biste se užasnuli da znate kako ja vidim našu budućnost“. Znao je, pametan je bio, ali je znao da s puta druga Tita ne smije skrenuti pa dokle ide, ide. Jovanka mu je već 1961. rekla: “Tito, ako siđeš s vlasti, ode nam glava”. Nije sišao do smrti. Izmaglio je, utekao, kao na Sutjesci ili u Drvaru, baš u pravi čas, pred poraz. Umro je kao pobjednik – sa živom Jugoslavijom, socijalizmom i Pokretom nesvrstanih – i to je njegova zadnja, najveća pobjeda.

Komentari

Morate biti ulogirani da biste dodali komentar.

Avatar photo
Lumumba

prije 3 mjeseca

Tita se najbolje može opisati u jednoj jedinoj rečenici. Bio je nada za milijune potlačenih ljudi širom zemaljske kugle.