BLANKA VLAŠIĆ: ‘Broncu u Riju osvojila sam skačući na jednoj nozi, to je bilo čudo’

Pet Olimpijskih igara, osvojeno srebro 2008. u Pekingu i bronca 2016. u Rio de Janeiru. Blanka Vlašić za Tempo opisuje kroz što je sve prolazila na najvažnijem sportskom događaju svakog sportaša

Prije 21 godinu Blanka Vlašić je, kao 16-godišnjakinja, nastupila na svojim prvim Olimpijskim igrama, onima u Sydneyu. Stigla je u Australiju kao svjetska juniorska prvakinja, ali nije se uspjela kvalificirati u finale, nije preskočila potrebnih 194 cm. Bio je to samo početak fascinantne karijere koja je obilježena s dvije olimpijske medalje osvojene na Igrama i to srebra 2008. u Pekingu i bronce 2016. u Rio de Janeiru, ali i ozljedama i bolešću zbog čega nije na Olimpijskim igrama 2004. u Ateni ostvarila očekivani rezultat, dok je nastup na Olimpijskim igrama 2012. morala otkazati. „Meni Olimpijske igre nikada nisu bile bitne samo zbog sudjelovanja. Tako sam se osjećala samo kada sam imala 16 godina. Tada mi je osobni rekord bio na razini norme za Olimpijske igre i zato mi je važno bilo otići, važno je bilo osjetiti taj šušur kao jednoj od najmlađih sudionica. Sve Olimpijske igre nakon toga bile su borbe za medalju ili borba za zlato“, sumirala je Blanka Vlašić svoja razmišljanja o Olimpijskim igrama na početku razgovora za Tempo. Očekivanja pred Olimpijske igre 2004. godine u Ateni bila su drugačija. Blanka Vlašić preskočila je 203 cm što je bio hrvatski rekord, pa sada kaže: „Prije Olimpijskih igara 2004. godine nastupila na dva, tri natjecanja i već su me svi vidjeli na postolju. A ja 10 dana prije Igara dobijem gripu. Taman sam se oporavila, otišla sam u Atenu, ali sam bila toliko iscrpljena da je to utjecalo na moj nastup“. Taj nastup u finalu bio je takav da je s preskočenih 189 cm bila tek 11. „Tada nisam znala da mi je štitnjača već počela divljati. Zato nisam Atenu odradila na pravi način. Bilo mi je teško to prihvatiti, ali i tu sam nešto naučila. Od tada sam počela paziti na sebe, kao i većina sportaša postala sam polu-hipohondar jer možeš biti u životnoj formi a onda ti se desi neka prehlada“. Opisujući svoju vrstu polu-hipohondrije kao primjer navodi kupanje u moru. „Cijeli život živim kraj mora, rođena sam u Splitu, a tek sam sada počela ulaziti u more bez plastičnih sandala jer što ako se porežem, što ako se ubodem na ježa, onda si gotov, ne možeš ni skakati ni trenirati“.

Venera i Joško Vlašić dali su svojoj kćeri ime Blanka nakon što je njen otac osvojio zlatnu medalju u desetoboju na Mediteranskim igrama, održanima 1983. u Casablanci. PHOTO: Miranda Cikotic/PIXSELL

A onda su došle Olimpijske igre u Pekingu 2008., već treće za tek 24-godišnju Blanku Vlašić. Godinu dana ranije postala je svjetska prvakinja u skoku u vis i pobjednica u Svjetskom atletskom kupu. Te je 2007. godine preskočila 207 cm, pobijedila je na 18 od 19 mitinga na kojima je nastupila te je proglašena najboljom europskom atletičarkom. Bila je najveća favoritkinja za zlato u Pekingu. Kaže kako je tek na trenutke osjećala pritisak. „Sjećam se kada sam izašla na stadion u Pekingu, tu godinu i sljedeću bila sam u izvrsnoj formi te sam pomislila kako će se u sljedeća dva sata sve znati. I sve što sam do tada radila bit će, ili neće biti, vidljivo. U tom trenutku, dok sam pustila da mi se misli maknu s fokusa, osjetila sam stvarnu težinu stresa. Dođeš u selo, razmišljaš kako ćeš se što prije aklimatizirati na vremensku razliku, pa razmišljaš od treninga do treninga, pa razmišljaš od terapije do terapije. Fokusirajući se na stvari na koje možeš utjecati ne razmišljaš o stvarima na koje ne možeš utjecati te štitiš sebe od pritiska. Sjećam se baš tog trenutka kada sam izašla na stadion, na ‘Ptičje gnijezdo’, kako mi je došao taj osjećaj, kako mi je fokus malo pobjegao i onda sam osjetila težinu tog pritiska. Došla sam tamo kao favorit, svi doma navijaju, tko zna što će biti za četiri godine, što se na kraju i pokazalo točnim jer sam za četiri godine u Londonu bila ozlijeđena. Jedan dio tebe jednostavno želi pobjeći. Nadljudska snaga je potrebna da sve to staviš sa strane i da se fokusiraš na bitno. Onog trenutka kada sam krenula obući sprinterice i mjeriti zalet opet sam bila u svom filmu jer sam radila stvari po defaultu. Zagrijavanje, skokovi, tu si kako bi radio ono što cijeli život radiš. I pokušavaš ne razmišljati o težini situacije“, prisjeća se Blanka Vlašić koja i dodaje da je „uvijek bila tip koji bolje skače na natjecanjima nego na treningu, tako da je na kraju taj šušur pozitivno utjecao na mene“.

‘Došla sam u Peking kao favorit, svi doma navijaju, tko zna što će biti za četiri godine, što se na kraju i pokazalo točnim jer sam u Londonu bila ozlijeđena’

Nije uspjela osvojiti zlato već srebro. Preskočila je 205 cm jednako kao i pobjednica Tia Hellebaut koja je tu visinu preskočila iz prvog pokušaja a Blanka Vlašić iz drugog. „Iako nisam pobijedila, to je bilo najbolje žensko finale skoka u vis u povijesti Olimpijskih igara. Bio je to dobar fajt, preskočila sam 205 cm. Nema mi što biti žao iako sam tu noć proplakala jer kada si jednom olimpijski pobjednik onda si cijeli život olimpijski pobjednik. I to je nešto s čime se budiš i s čime liježeš. No to mi je nadoknadila dvostruka titula svjetske prvakinje i osobni rekord od 208 cm tako da ne mogu reći da sada gubim noći jer nisam bila olimpijska pobjednica. Ipak sam bila dva puta na postolju, pogotovo u Rio de Janeiru, kada su okolnosti bile najteže“, tvrdi Blanka Vlašić.

Tia Hellebaut tada je u Pekingu skočila 205 cm, svoj osobni rekord. „Tia ima strašno jaku glavu, ona je uvijek iz sebe izvlačila najviše kada je to bilo najpotrebnije. I to je, naravno, u meni izazivalo respekt. Kada je ona iz prve preskočila 205 cm ja sam na toj visini već jednom rušila. Htjela sam nakon toga propustiti tu visinu i ta dva skoka ostaviti za 207 cm jer sam osjetila da imam tu svježinu da preskočim 207 cm. Vičem sucu ‘propuštam’ a on meni upali sat. I onda sam ja preskočila 205 cm tako da sam otrčala do svoje oznake na zaletištu i skočila u nekoj žurbi. Malo me to izbacilo jer sam u tom skoku dala sve. Žao mi je što taj pokušaj nisam sačuvala za 207 cm ali, s druge strane, bilo je to vrhunsko finale i pitanje je hoće li se ikada ponoviti“.

Iako nije osvojila zlatnu medalju, Blanka Vlašić nastavila je s pobjedama. Sljedeće godine ponovo je bila svjetska prvakinja te je preskočila 208 cm, samo jedan centimetar manje od svjetskog rekorda. „Od tada ni jedna godina nije bila kakva je trebala biti, u svakoj godini morala sam se prilagođavati okolnostima tako da sam mnogo puta odlazila na velika natjecanja bez da sam ispunila predradnje koje sam morala ispuniti“, opisuje tadašnju situaciju Blanka Vlašić. Još je jednu medalju, ovog puta srebrnu, osvojila na Svjetskom prvenstvu 2011., ali nije nastupila 2012. na Olimpijskim igrama u Londonu. Operirala je Ahilovu tetivu i, iako je mislila da će se uspjeti pripremiti za Olimpijske igre, nije bilo tako.

Na Igrama u Rio de Janeiru zlato je osvojila Španjolka Ruth Beitía, srebro je pripalo Bugarki Mireli Demirovoj, a bronca Blanki Vlašić. PHOTO: Igor Kralj/PIXSELL

„Petna kost urasla mi je u Ahilovu tetivu. Okoštavanje se desilo na mjestu na kojem je pri zaletu najveći pritisak na petu. Ne samo da je operacijom uklonjeno deset posto Ahilove tetive, doslovno su mi brusili kost. To je teška operacija jer se radi o kostima koje su slabije prokrvljene i sporije zarastaju. Ja tada nemam štitnjaču pa spadam u grupu koja se zbog toga sporije oporavlja. S druge strane, jako se brzo trebalo početi trenirati za Olimpijske igre. Sve je to utjecalo na moj oporavak, a došlo je i do infekcije. Tako da sam sjedila ispred televizije i gledala Olimpijske igre, nisam ih mogla ne gledati. Morala sam samu sebe dodatno mučiti. I onda sam rekla da se nikada više ne želim ovako bespomoćno osjećati“.

U svemu tome dvije su joj osobe davale ključnu podršku, njen otac i trener Joško Vlašić te trener Bojan Marinović. „Velika mi je prednost bilo to što mi je otac bio trener jer me on jako, jako, dobro poznaje. Došli smo do toga da bi on, kada bih došla na trening, znao kako se osjećam bez da sam rekla i jednu riječ. Sve je znao po govoru tijela. Meni je to bilo jako važno jer, kada nisam trebala, nisam htjela trošiti previše riječi. Ja sam, u svojoj glavi, sama sebi bila najveći neprijatelj. Moja psiha je bila takva da sam ja uvijek, namjerno, zadržavala malo sumnje u sebe. Rekla sam ‘nikada nećeš doći na natjecanje misleći da ćeš pobijediti’. Bez obzira na to je li natjecanje malo ili je konkurencija loša, bez obzira na to koliko pobjeda imala iza sebe. Tako da se oni šale kako sam ja samoj sebi otežavala situaciju. Kako sam veliki perfekcionist, tražila sam da sve bude po pravilima, da se odradi svaki trening, da se ruši rekord u svakoj vježbi, da se dobro skače na treningu, da budem bez ozljeda. Kada bi se sve to poklopilo, kao što mi se poklopilo prije Svjetskog prvenstva u Berlinu 2009., onda sam mogla ići mirna na natjecanje. Ali onda dođu ozljede, onda tempiraš formu, onda se u lipnju i srpnju puno tražiš, znaš da u nogama imaš puno više ali ne nalaziš tehniku jer je tek početak sezone pa si frustriran“, opisuje sebe i svoj odnos s ocem. „Tata je znao da sam ja samoj sebi najveći kritičar nakon natjecanja. Ja bih samu sebe dovoljno satrala. I onda zna da, kada uđem u tu crnu rupu, mora me vaditi. On bi tada došao polako, očinski, on mi je bio otac kada mi je trebalo pružiti utjehu. A onda bi mi bio trener i rekao – mi ćemo to tako i tako“.

Trener Bojan Marinović pratio je Blanku Vlašić cijelu karijeru, kaže kako joj je trebao netko miran poput njega. PHOTO: Miranda Cikotic/PIXSELL

Uloga Bojana Marinovića bila je nešto drugačija. „Sama njegova pojava je dosta mirna. To mi je bilo super jer je on putovao sa mnom na natjecanja. Meni je trebao karakter kraj mene koji je miran i povučen jer ja znam biti eksplozivna. Onda je on mene smirivao sa svojom prisutnošću. Ne bi on previše filozofirao. Rekao bi mi ‘da si to napravila, skočila bi 205’. On mi nikada ne bi govorio nešto što nije. Kad bismo krenuli na natjecanje ja bih ga pitala ‘za koliko sam spremna, jesam li za 205’ a on bi rekao ‘jesi’. Da sam ga pitala jesam li spremna za 210, on bi rekao nisi. Dobro, dodao bi par centimetara, tek toliko da me motivira. Tako da sam ja u njegovu procjenu uvijek vjerovala“.

I onda su došle Olimpijske igre u Rio de Janeiru 2016. godine. Godinu dana ranije osvojila je srebro na Svjetskom prvenstvu u Pekingu. „To je bilo posebno iskustvo, bila sam ozlijeđena. Osjećala sam, znala sam, da su to moje posljednje Olimpijske igre“, sada priznaje i kaže kako na treningu, nakon još jedne operacije u nizu, uopće nije mogla skakati. „Jedno je kada si ti spreman i dolaziš na Olimpijske igre a drugo je kada znaš da si potpuni autsajder i pitaš se zašto si došao. Ja sam se u Rio de Janeiru osjećala kao turist. Gledala sam oko sebe i rekla ‘Jedino ja znam da sam ovdje varalica’. Svi su me gledali kao da sam polufavorit, jedino sam ja znala koliko nisam spremna“.

‘Iako nisam pobijedila u Pekingu, to je bilo najbolje žensko finale skoka u vis u povijesti Olimpijskih igara. Bio je to dobar fajt, preskočila sam 205 cm’

No dogodilo se čudo, tri prvoplasirane preskočile su samo 197 cm, među njima i Blanka Vlašić koja je osvojila broncu. Zašto u Rio de Janeiru nitko nije mogao skočiti više od 197 cm? „Ne znam, tamo je bilo pet cura spremnih da preskoče više od 2 metra. Znala sam da imam psihološku prednost jer one nisu znale kakva ja dolazim. Nisam skakala cijelu godinu. Već sam imala takvu situaciju na Svjetskom prvenstvu u Pekingu 2015. godine kada se to isto desilo, nisu znali kakva dolazim, a skočila sam 201 cm. One su u meni uvijek vidjele neku rivalku, bez obzira na to jesam li bila ozlijeđena ili ne jer bih došla na natjecanje i dala sve od sebe. Ja sam tako ušla na natjecanje, a ne znam kako su one ušle“.

A onda se, na početku natjecanja, dogodilo nešto što je pomoglo Blanki Vlašić. „U jednom trenutku, sjećam se, za vrijeme zagrijavanja počela je padati kišica. A ja kažem ‘pljusni, pljusni’ jer ni jedna od njih nije znala skakati po kiši. I zato sam govorila samoj sebi ‘pljusni i nemoj stati’. Kroz karijeru sam naučila skakati po kiši dok se dosta skakačica izgubi u tim uvjetima. Izgleda da je i to malo kiše bilo dovoljno da ih izbaci iz takta. Po meni, sve one su u tom finalu podbacile“. Objašnjavajući tu situaciju, Blanka Vlašić kazala je „2008. godine 205 cm nije bilo dovoljno za zlato. Plakala sam nakon toga od tuge. Osam godina kasnije ubodeš 197 cm na jednoj nozi, osvojiš broncu i kažeš ‘Ovo je bilo čudo’“.

‘U Rio de Janeiru je bilo pet cura spremnih da preskoče više od 2 metra. Znala sam da imam psihološku prednost jer one nisu znale kakva ja dolazim’

Sljedeće dvije godine nastojala se vratiti u normalan ritam natjecanja, ali već 2017. morala se povući sa svjetskog prvenstva zbog ozljede. Iako je tvrdila da se još ne želi povući, svakim je danom bilo sve jasnije da neće nastupiti na Olimpijskim igrama u Tokiju, čak i da su se održale prošle godine. „Na početku prošle godine naslućivala sam da se bliži kraj i onda sam u lipnju donijela odluku o povlačenju. Tetive mi nisu dopuštale. Tetive mi ni dan-danas ne dopuštaju da radim mnoge stvari koje bih htjela. Karijera sportaša je emotivni tobogan, čak i kada nisi ozlijeđen te je normalno da se umirovimo ranije. To su veliki stresovi, i pozitivni i negativni. I tako svaki tjedan kad je sezona. Ja sam shvatila da više nemam taj kapacitet, taj psihički kapacitet, tijelo mi traži odmor, traži da ga više ne maltretiram“.

Razloga za utjehu ima i više no što se može zamisliti. „Neće ti više doping-kontrola dolaziti u šest sati ujutro, nećeš više morati ispunjavati one formulare, napokon ćeš moći igrati picigin s ekipom, ići na skijanje, raditi stvari koje nisi smjela. Ne moraš više paziti svaki zalogaj, vagati se svako jutro. Imam energije za nove izazove“, s veseljem tvrdi Blanka Vlašić. A Olimpijske igre u Tokiju? „Sada se veselim što ću Olimpijske igre u Tokiju gledati na televiziji, nemam problema s time hoće li netko skočiti svjetski rekord ili ne. Ja sam svoje napravila. Gledajući naše olimpijce nikada nisam rekla ‘i ja bih sad’. Neka im je sretno, ali to više nije moja priča“.

Tia Hellebaut pobijedila je na Olimpijskim igrama u Pekingu 2008. godine preskočivši 205 cm, što joj je bio osobni rekord. Blanka Vlašić preskočila je istu visinu, ali je osvojila srebro jer je imala više pokušaja. PHOTO: Igor Kralj/PIXSELL

Komentiraj