Biljana Srbljanović o životu i smrti mitropolita Amfilohija: Pobjeda vraga

Srbijanska dramatičarka Biljana Srbljanović objavila je u nedjelju kolumnu o smrti mitropolita Srpske pravoslavne crkve (SPC) u Crnoj Gori Amfilohija, koji je 30. listopada preminuo od posljedica zaraze koronavirusom. Njegovo tijelo dva je dana stajalo izloženo u Hramu Hristovog vaskrsenja u Podgorici, a tisuće ljudi doticalo je i ljubilo tijelo. Većina nije nosila zaštitnu masku, niti održavala distancu.

Kolumnu Biljane Srbljanović objavljenu na portalu antenam.net u nastavku prenosimo u cijelosti:

“Nepisano pravilo da se o mrtvom čovjeku ne smije loše govoriti, nikada nije bio bolji izgovor za kukavičluk i šutnju intelektualne elite, kao što je to sada. Povodom smrti mitropolita Amfilohija Radovića koji, u trenutku dok ovo pišem, već drugi dan počiva izložen u klimatiziranom sanduku sa staklenim poklopcem u samostanu na Cetinju, oko kojeg neočišćeni poklopac ljube stotine i tisuće vjernika, malo je riječi koje ne veličaju pokojnika.

Praznovjerno vjerovanje ‘o pokojniku samo najljepše’ obilježje je licemjerja i mahnite želje za udovoljavanjem većini, najveći je teret pod kojim posrće naša intelektualna javnost. Ne da nema riječi kritike, nema čak ni hladnih i objektivnih informacija iz života i djela Radovića, koje mogu zasjeniti kratkovidnu opsjednutost nedavnim političkim djelovanjem najmoćnijeg velikodostojnika Srpske pravoslavne crkve. Svi šute, skrivaju se iza lažnog morala, malograđanskog pravila da mrtav čovjek svojom smrću briše svu svoju lošu prošlost, sve grijehe protiv društva i sredine u kojoj je desetljećima štetno djelovao.

Posljednjim političkim angažmanom Radović je postao svojevrsni simbol borbe protiv dugogodišnje vlasti, ne samo u Crnoj Gori, već i u Srbiji, nekakav duhovni oporbeni lider, arbitar najviših političkih događaje. I svi šute, jer je mrtav.

Risto Radović nije bio dobar čovjek. I kao svećenik i kao fizička osoba, u životu je posrtao pod svojom ambicijom da vlada: i crkvom, i državom, i ljudima i narodima. Ta ambicija počivala je na dubokom neslaganju s novim vremenom, s pravom svih ljudi na život, na slobodu misli i vjerovanja, s pravom na vlastiti identitet, bilo rodni, bilo seksualni, bilo nacionalni ili čak vjerski.

Vođen idejom ‘istrage poturica’, opsjednut putem k ‘Novom ljetu’, Crnoj Gori i Srbiji bez Bošnjaka, bez samih Crnogoraca, Radović nikada nije krio svoj prijezir prema drugim narodima i vjerama, i više od toga. Muslimane je nazivao ‘lažnim ljudima lažne vjere’, pravdajući srebrenički genocid. Ostat će zapamćen kao duhovnik koji je Arkana i njegovu paravojsku na Petrovdan doveo u cetinjski samostan, ni manje ni više, kako bi ih blagoslovio prije pohoda na Hrvatsku.

Bit će zabilježeno i to da se javno nudio za jataka Radovana Karadžića, kako je njegovu majku proglasio sveticom, samo zato što je rodila onog što je ‘srpske zemlje čistio od muslimana’, kao čovjek koji je javno plakao samo za Miloševićem, a koji je, nad odrom Zorana Đinđića, pred njegovom majkom, ženom i djecom, praktički proklinjao ubijenog premijera.

Tada nije vrijedilo pravilo ‘sve najbolje o pokojniku’, naprotiv – pred lijesom mučki ubijenog čovjeka, pred njegovim najbližima, pred cijelom ožalošćenom zemljom, pravdao je njegove ubojice i to nimalo metaforično već direktno, govoreći kako je premijer završio kao njegovi politički preci Obrenovići, po mitropolitovom mišljenju, pravedno pokošen ‘mačem kojeg se laćao’, nasljednik politike neprijatelja Amfilohijevih Srba, koji je pružio ruku Zapadu, umjesto da je osakati.

Risto Radović umro je od korone, zbog komplikacija izazvanih njegovim poznim godinama i dubokim višedesetljetnim nerazumijevanjem higijene života. Mjesecima svi mi kao taoci ove pandemije brojimo mrtve, koje obitelji u posljednjim trenucima borbe za život ne mogu ni vidjeti, a kamoli pokopati njihova tijela. Risto Radović bio je izuzet te strašne smrti. Mogao je i imao je sve – svu pažnju i prisustvo svojih, do posljednjeg daha.

Sada njegovo, moguće još uvijek zarazno tijelo, ne samo da nije higijenski pokopano, već je ponuđeno na ljubljenje, na bdijenje pod tim staklenim pokrovom, balzamirano i pripremljeno za idolpoklonstvo.

Ljudi, ljubeći ovu mrtvačku vitrinu jedan za drugim, u stotinama, ponovno stavljaju život običnog čovjeka niže od života crkvenog velikaša, teologa etničke netrpeljivosti, zaštitnika ubojica i krvožednih, propovjednika mržnje i smrti za svoje koji su drugačiji. Kada je držao liturgiju za upokojenje Skupštine Srbije i Vlade Republike Srbije, baš kao i kad je u Beograd slao psovke zbog ‘smrada sodomije’ koju naša vlast ne sprečava silom, kada je uz pomoć vojske postavio limenu crkvu na Rumiji gazeći vječni ekumenski karakter svetog mjesta, kada je vikao da korona ne postoji i da je se ne treba bojati, on nije radio u korist svog naroda.

Sada, kad leži u klimatiziranom sanduku kao da nam se iz groba smije: radostan što i mrtav uspijeva širiti mržnju, zastrašiti slabe i proizvesti kukavičluk, šutnju i poraz gotovo cjelokupne naše inteligencije koja se boji javno reći kakav je to čovjek Risto Radović zaista bio.”

Komentiraj