Songul Yucesoy pažljivo pere posuđe, sapuna tanjure i pribor za jelo prije nego što ispere mjehuriće i stavi ih da se osuše. Naoko neupadljiva scena, osim što je ona vani, sjedi u sjeni svoje uništene kuće. Naginje se pod alarmantnim kutom, okviri prozora vise, a veliki komad zahrđalog željeznog krova sada leži u vrtu.

Prošlo je mjesec dana od razornih potresa u Turskoj i Siriji – dužnosnici procjenjuju da je samo u Turskoj poginulo gotovo 46 tisuća ljudi. U Siriji se zna da je više od šest tisuća ljudi izgubilo živote.

One koji su preživjeli čeka neizvjesna budućnost. Jedan od njihovih najozbiljnijih problema je pronaći sigurno mjesto za život. Najmanje milijun i pol ljudi sada su beskućnici i nije jasno koliko će vremena trebati da im se pronađe odgovarajuće utočište.

Turska agencija za katastrofe Afad u međuvremenu je objavila da je gotovo dva milijuna ljudi napustilo zonu potresa. Neki žive s prijateljima ili obitelji negdje drugdje u zemlji. Letovi i vlakovi izvan regije besplatni su za one koji žele otići.

Ali u gradu Samandagu, blizu obale Sredozemnog mora, Songul je jasno da ona i njezina obitelj ne idu nikamo. “Ovo je jako važno za nas. Što god se sljedeće dogodi – čak i ako se kuća sruši – mi ćemo ostati ovdje. Ovo je naš dom, naše gnijezdo. Sve što imamo je ovdje. Nećemo otići”, rekla je za BBC.

FOTO: EPA/SEDAT SUNA

Dragocjeni komadi namještaja pažljivo su izvučeni iz kuće i postavljeni vani. Na vrhu ulaštenog drvenog pomoćnog stolića nalazi se blagdanski suvenir, slika napravljena od školjki iz turskog ljetovališta Kusadasi. Tu je i zdjela voća s bijelom plijesni koja se širi po velikoj naranči. Stvari koje izgledaju normalno u zatvorenom prostoru čine se čudno i neprikladno kada se nalaze na ulici.

Trenutačno cijela obitelj živi u tri šatora samo nekoliko koraka od njihove oštećene kuće. Tamo spavaju i jedu, dijeleći hranu kuhanu na malom kamperskom štednjaku. Nema pravog WC-a, iako su jedan našli u kupaonici i pokušavaju ga staviti u improviziranu drvenu šupu. Čak su napravili i mali prostor za tuširanje. Sve je to vrlo jednostavno, a nedostatak prostora i privatnosti je očit. Ovi šatori su tijesni i pretrpani.

Ovo je bio mučan mjesec za Songul. Sedamnaest njihovih rođaka poginulo je u potresu. Njezina sestra Tulay službeno je nestala. “Ne znamo je li još uvijek pod ruševinama. Ne znamo je li njezino tijelo još izvađeno ili ne. Čekamo. Ne možemo početi žalovati. Ne možemo čak ni pronaći naše izgubljeno”, ispričala je.

FOTO: EPA/SEDAT SUNA

Songulin šogor Husemettin i 11-godišnji nećak Lozan poginuli su kada se njihova stambena zgrada u Iskenderunu srušila na njih dok su spavali. Novinari BBC-a posjetili su ono što je ostalo od njihove kuće, raširenu hrpu iskrivljenih krhotina. Susjedi su im rekli da su se srušila tri stambena bloka.

“Donijeli smo Lozanovo tijelo ovamo. Odnijeli smo ga iz mrtvačnice i pokopali blizu nas u Samandagu. Husemettin je pokopan na groblju anonimaca, tamo smo pronašli njegovo ime”, dodala je.

Potres stvorio krizu beskućnika

Kriza beskućnika koju je stvorio potres toliko je akutna zbog stvarnog nedostatka sigurnih prostora koji su ostali. Više od 160 tisuća zgrada srušilo se ili je teško oštećeno. Program Ujedinjenih naroda za razvoj (UNDP) procjenjuje da je najmanje 1,5 milijuna ljudi još uvijek u zoni potresa, ali nemaju gdje živjeti. Teško je znati pravu brojku, a mogla bi biti i daleko, daleko veća.

Kućice stižu, ali presporo. Šatori su se pojavili posvuda, od prostranih novih kampova do pojedinačnih razasutih usred ruševina. Još uvijek ih nema dovoljno. Vijest da je turski Crveni polumjesec prodao dio svojih zaliha šatora koje su financirali porezni obveznici dobrotvornoj skupini dovela je do frustracije i bijesa. U nekim gradovima ljudi još uvijek žive unutar javnih zgrada.

U Adani su novinari BBC-a sreli obitelji koje su spavale na dekama i madracima raširenim po odbojkaškom igralištu. U lučkom gradu Iskenderunu smjestili su se u dva vlaka parkirana na željezničkoj stanici. Sjedala su postala kreveti, police za prtljagu pune su osobnih stvari, a osoblje se jako trudi održavati stvari čistima i urednima. Suze pune oči jedne mlade djevojke dok grli jastuk umjesto plišanog medvjedića. Ovo nije dom.

FOTO: EPA/STR

I Songulina djeca se bore. Igračke i igre zaglavljene su u opasnim kućama, a škole nema. “Dosadno im je, nemaju se čime zaokupljati. Samo sjede. Igraju se telefonima, a zatim idu rano spavati kad im ponestane baterije”, rekla je.

Stvari postaju još teže kad padne noć. Sada u Samandagu nema struje. Songul je postavila šarena solarna svjetla preko svog bijelog šatora, odmah iznad podebljanog logotipa UNHCR-a. Beskućnici u vlastitoj zemlji, nisu izbjeglice, ali su svejedno izgubili sve.

“Stavila sam svjetiljke ovdje da se vide. Strah nas je kad padne mrak. Veliki je problem nedostatak struje. Strah je prevelik, a cijelu noć osjećamo naknadne potrese, pa je teško spavati”, kaže kroz suze.

“Mi smo slobodni ljudi, navikli smo na slobodu, nezavisnost, svako u svojoj kući”, rekao je njen suprug Savaš i dodao: “Ali sada smo tri obitelji, jedemo u jednom šatoru, živimo i sjedimo u jednom jedinom šatoru. Sve nam je ovo novo, ne znamo što budućnost nosi. A strah je uvijek prisutan. Kuće su nam se srušile, što će biti dalje? Jednostavno ne znamo.”