‘Baršunastu revoluciju protiv komunizma u tadašnjoj Čehoslovačkoj pokrenuli su kazališni glumci’

Slovački veleposlanik u RH Peter Susko i češki veleposlanik u RH Vladimir Zavázal zajednički u Zagrebu organiziraju seminar ‘Put do slobode, 30 godina kasnije’ kojim obilježavaju početak mirne revolucije, kada su ljudi u Čehoslovačkoj nenasilnim putem izborili slobodu i demokraciju

Slovak Ján Budaj i Čeh Martin Klíma, protagonisti Baršunaste revolucije, bit će posebni gosti seminara pod nazivom „Put do slobode, 30 godina kasnije“ koji u utorak, 12. studenoga, u Kući Europe u Zagrebu zajednički organiziraju Veleposlanstvo Slovačke Republike i Veleposlanstvo Češke Republike u Zagrebu. Događaj će započeti kratkim dokumentarno-igrano-animiranim filmom, a nastavit će se raspravom s dvojicom govornika. Uz program će biti postavljene i dvije izložbe u Kući Europe – jedna češka, a druga slovačka, s fotografijama iz tog vremena.

Seminar se održava u spomen na 17. studenoga 1989., kada su stotine tisuća ljudi u Čehoslovačkoj nenasilnim putem izborili slobodu i demokraciju. Poticaj za mirnu revoluciju bile su promjene koje su se već dogodile u Poljskoj i Mađarskoj, kao i, naravno, pad Berlinskog zida iako je nezadovoljstvo komunističkim sustavom i ruskom dominacijom tinjalo godinama. Prvi su ulicama Praga počeli protestirati nezadovoljni studenti, njima su se pridružili umjetnici, a na čelu pokreta bili su Slovak Aleksandar Dubček i disidentski češki dramski pisac Václav Havel, koji je šest tjedana kasnije postao predsjednik Čehoslovačke. Broj prosvjednika rastao je iz dana u dan i sa 100 tisuća uskoro narastao na pola milijuna ljudi. Jednako mirno i nenasilno kao što je prošla Baršunasta revolucija, tako su se nekoliko godina kasnije, 1. siječnja 1993. godine, baršunasto rastale Češka i Slovačka, što zemljama bivše Jugoslavije nije pošlo za rukom. Dvije susjedne zemlje posljednjih 27 godina odlično surađuju kao članice NATO-a i EU-a i do danas služe kao pozitivan primjer mirne podjele.

Uoči zajedničkog seminara tjednik Nacional razgovarao je s organizatorima – slovačkim veleposlanikom u RH Peterom Suskom i češkim veleposlanikom Vladimirom Zavázalom, koji se i sami dobro sjećaju tih slavnih dana iz povijesti svojih zemalja.

„Ideja o održavanju seminara rodila se prije nekoliko mjeseci, kada smo moj češki prijatelj Vlado i ja prvi put razgovarali o obilježavanju 30. obljetnice Baršunaste ili ‘Nježne’ revolucije, kako je mi zovemo u Slovačkoj. Sjedili smo zajedno u pubu ispijajući češko pivo i razmišljali o tome kako učiniti nešto zajedno, kao što smo lani zajedno proslavili 100. obljetnicu osnutka Čehoslovačke. Složili smo se da je najbolje dovesti dvoje protagonista demonstracija iz tog vremena – jednog iz Praga i drugog iz Bratislave, koji će podijeliti svoja iskustva. Tako smo došli do Slovaka Jána Budaja i Čeha Martina Klíme koji su, na našu sreću, prihvatili poziv“, objasnio je slovački veleposlanik Susko.

„Tako smo zapravo dobili kontrast – Martina Klímu  kao studentskog vođu s jedne strane i političara Ján Budaja s druge. Zanimljivo je da je Ján Budaj još uvijek aktivan u politici, dok je Martin Klíma postao vrlo uspješan poslovni čovjek i njihovi su se putovi nakon Baršunaste revolucije potpuno razdvojili“, dodao je češki veleposlanik Zavázal.

„Treba napomenuti da je nezadovoljstvo komunističkim režimom ključalo godinama ispod površine diljem istočne Europe, puno prije Gorbačovljeve Perestrojke. Zato ne bih Baršunastu revoluciju povezivao isključivo s padom Berlinskog zida i valom koji se prelio u ostale zemlje istočne i jugoistočne Europe. Bili su to paralelni procesi koji su se na različite načine, neovisno jedni o drugima, razvijali u više zemalja“, napomenuo je Susko.

Jednako mirno i nenasilno kao što je bila Baršunasta revolucija, tako su se nekoliko godina kasnije, 1. siječnja 1993. godine, baršunasto rastale Češka i Slovačka, što zemljama bivše Jugoslavije nije uspjelo

Baršunasta revolucija trajala je od 17. studenog do 29. prosinca 1989., a mnogi to razdoblje pamte kao najvažnije u novijoj povijesti istočne i srednje Europe. Danas se možda ne zna da su u njoj, osim studenata, veliku ulogu odigrala kazališta i glumci, koji su prvi počeli štrajkati. Veleposlanik Zavázal smatra da je za to uvelike zaslužan upravo Václav Havel, koji je bio dramski pisac, blizak glumcima i umjetnicima. „Osim toga, većina glumaca bila je protiv komunizma i to je bio pravi trenutak da oni kroz štrajk ili političke tribine koje su organizirali u kazalištima, izraze svoje mišljenje. Mislim da je ta kombinacija studenata i glumaca bila potpuno prirodna“, rekao je Zavázal.

Slovački veleposlanik Susko podsjetio je da taj glumački aktivizam seže u razdoblje puno prije same revolucije, kada su komičari i kazališne predstave predstavljali neku vrstu ispušnog ventila za publiku. Ljudi su odlazili u kazališta zato što su željeli čuti „skrivene poruke“ protiv režima koje su u svojim tekstovima izgovarali glumci. „I u Češkoj i u Slovačkoj postojala je dugogodišnja tradicija takvih burleski, koje bismo danas nazvali ‘talk-showom’ ili ‘stand up’ komedijama“, objasnio je Susko. Prema riječima veleposlanika Zavázala, štrajk u kazalištima vrlo brzo proširio se cijelom zemljom, prije svega zato što su i studenti i glumci putovali s jednog kraja Čehoslovačke na drugi. Václav Havel vrlo brzo je shvatio da nije dovoljno da samo Prag i Bratislava budu uključeni. Iako se demonstracije nisu održavale baš svake večeri, postojao je kontinuitet, a negdje su demonstranti ostajali i preko noći.

Upitana o osobnim uspomenama na te slavne davne, obojica veleposlanika prilično su emotivna. Veleposlanik Zavázal sačuvao je fotografiju studentskih demonstracija na kojoj je njegova supruga, dok je on ostao malo izvan kadra. Sjeća se kako je tada pisao svoj doktorat i slušajući Radio Slobodna Europa shvatio da se tog 17. studenog nešto ozbiljno počinje događati. Iz dana u dan broj sudionika je samo rastao, uskoro su održane i velike demonstracije s preko sto tisuća ljudi na Vjenceslavovu trgu u Pragu, da bi tjedan dana kasnije narasle na 700 tisuća u Letni, velikom praškom parku. „Došlo je dosta ljudi iz emigracije, svima nam je bilo jasno da se radi o sada ili nikada. Drago mi je što sam bio tamo, sudjelovao i bio mali dio povijesti“, ponosan je Zavázal.

Peter Susko prisjetio se kako se prve noći demonstracija u Bratislavi popeo na drvo na trgu na kojem se odigravala manifestacija. Zapravo su se jako bojali, rekao je, poučeni iskustvom od prije godinu dana, kada je takozvana „demonstracija svijeća“ brutalno spriječena vodenim topovima i nasiljem policije i tajnih službi koji su rastjerali ljude. „Tog 18. ili 19. studenoga, kada su održane prve demonstracije, svi smo gledali naokolo i očekivali napad prvog vozila s vodenim topom. Bili smo prilično preplašeni i smrzavali smo se jer je tada bilo već jako hladno, pravi početak zime. Znali smo da se nešto događa, željeli smo biti dio toga, ali nismo bili sigurni kako će završiti. Moji roditelji jako su se bojali za mene jer su se još uvijek sjećali 1968. i Praškog proljeća, kada su ljudi ginuli. Ta prva noć i prve demonstracije koje su trajale oko sat vremena, bile su i prva iskra. Nakon toga počela su okupljanja na Trgu nacionalnog ustanka, kamo su ljudi dolazili u sve većem broju. Glumac Milan Kňažko govorio je među prvima i sjećam se da je nekom pozlilo, a on je zaviknuo ‘Napravite prolaz!’ kako bi se lakše moglo pomoći tom čovjeku. I taj ‘Napravite prolaz!’ postao je jedan od slogana slovačkih demonstracija.

Obojica veleposlanika sjećaju se da su jedini mediji na kojima su u Čehoslovačkoj mogli čuti izvještaje o demonstracijama bili Radio Slobodna Europa i Glas Amerike, dok je državna televizija prvih nekoliko dana te događaje potpuno ignorirala. Na primjedbu da se u današnje vrijeme interneta, mobilnih telefona i društvenih mreža čini nevjerojatnim da su se ljudi po cijeloj Čehoslovačkoj uspjeli tako brzo organizirati, veleposlanik Susko objasnio je da su se vijesti širile usmenim putem, osobito među studentima. „Studenti su živjeli u usko povezanim zajednicama, u studentskim kampusima i domovima, imali su svoj interni radio i međusobno su prenosili poruke i informacije. Studentska vijeća bila su međusobno vrlo dobro povezana i mnogo liberalnija u svom načinu razmišljanja od velikog dijela društva“, rekao je Susko i dodao: „Na slovačkoj državnoj televiziji tri dana nismo vidjeli apsolutno ništa, kao da se ništa nije događalo ni u Pragu ni u Bratislavi. Nakon tri dana vidjeli smo prve snimke policije i demonstranata i, naravno, čuli kritične komentare.“ No ti komentari koji su u početku bili vrlo oštri, prema riječima veleposlanika Zavázala, postajali su sve pozitivniji kako je vrijeme odmicalo i kako je postajalo jasno da je komunizam na izdisaju.

‘Ni Rusija s Gorbačovom nije više mogla reagirati kao u doba Brežnjeva. Iako su policijske snage bile pripremljene u Pragu i u Bratislavi, nitko nije imao hrabrosti izdati naređenje da krenu protiv naroda’

Na pitanje koliko je činjenica da je na čelu pokreta bio karizmatični Václav Havel – disident, filozof i dramski pisac – utjecala na mirno i civilizirano ponašanje prosvjednika, obojica Nacionalovih sugovornika odgovorila su kako nema nikakve sumnje da je to bilo ključno, jer se on, želeći pod svaku cijenu izbjeći prolijevanje krvi, ponašao gotovo kao Ghandi. To je bila njegova filozofija.

„Moram podsjetiti na činjenicu da je revolucija zapravo započela kao pasivni otpor. Studenti su stajali u Narodnoj aveniji nasuprot do zuba naoružanih policajaca, vikali ‘Naše ruke su prazne’ i tako dodatno naglašavali ideju nenasilne revolucije. Zato su i dobili tako široku podršku cijelog društva. Da su zazivali upotrebu oružja, nacija ne bi tako stala uz njih“, uvjeren je veleposlanik Susko.

No Zavázal je napomenuo da je Havel, kao disident kojem je godinama bilo zabranjeno javno nastupanje, osim u Pragu, bio relativno nepoznat u ostalim dijelovima Čehoslovačke. „Čak je i meni, koji sam ga relativno dobro poznavao, bilo u prvom trenu čudno kad se pojavio kao predvodnik demonstracija. Prvih dana svi su nekako očekivali da će to biti Slovak Aleksandar Dubček, jedan od vođa Praškog proljeća, koji je nakon toga smijenjen i izbačen iz Komunističke partije. Međutim, kad se Havel pojavio na balkonu na Vjenceslavovu trgu, bilo je jasno da je on stvarni vođa revolucije. Poželio je dobrodošlicu Dubčeku koji se nakon puno godina pojavio u Pragu. Havel se ponašao kao režiser u kazalištu i imao je situaciju pod kontrolom. On je zapravo, kao deklarirani antikomunist simbolizirao potpunu promjenu režima, dok je Dubček bio skloniji nekoj reformi komunizma u socijalizam s ljudskim licem, što ljudi više nisu željeli. Sjećam se da sam ujutro krenuo tramvajem u svoj kompjutorski centar, a svi tramvaji već su bili oblijepljeni plakatima s Havelovom fotografijom. To je bio trenutak potpunog preokreta“, prisjetio se Zavázal.

No Havel i nije bio sasvim prihvatljiv Bratislavi, priznao je veleposlanik Susko.

„Svi su očekivali da će Dubček biti taj. Pa se i oni koji su bili privilegirani u komunizmu nisu okrenuli protiv demonstracija, jer su očekivali da će nakon neke reforme tog komunizma oni i dalje nastaviti tako živjeti. Havel nije bio toliko poznat Slovacima i kad su se stvari počele mijenjati u Pragu i kad je postalo jasno da će on postati novi predsjednik, i dalje su se u Bratislavi nadali da će Dubček biti barem premijer. Ipak, počeli su prihvaćati Havela kao filozofskog i intelektualnog vođu revolucije, ali ga nikada nisu doživjeli kao stvarno svog političara.“

Postavlja se, naravno, i pitanje zašto tadašnji komunistički režim nije protiv demonstranata upotrijebio silu. Češki veleposlanik smatra da je i njima samima bilo jasno da je taj režim došao do svoga kraja i postaje zapravo apsurdan. Više nitko, po njegovim riječima, nije vjerovao u budućnost komunizma, jer ne samo da je bio ekonomski neuspješan, već je doveo zemlju u međunarodnu izolaciju, a svoje građane držao kao taoce. I njegovoj obitelji, koja se odbila učlaniti u Komunističku partiju, oduzete su putovnice i nisu imali pravo ni na kakva putovanja. Njemu osobno onemogućeno je napredovanje kao matematičaru u kompjutorskom centru u kojem je radio, jer je uvjet bilo članstvo u Partiji.

„No taj režim istovremeno je bio iznenađujuće oslabljen, a ni Rusija s Gorbačovom nije više mogla reagirati kao u doba Brežnjeva. Iako su policijske snage bile pripremljene – ne samo u Pragu, već i u Bratislavi – nitko nije imao hrabrosti izdati naređenje da krenu protiv naroda. Osim toga, i među policijom, pa čak i vojskom bilo je mnogo onih koji su se zapravo solidarizirali sa studentima i suprotstavili režimu i prije 17. studenog“, prisjetio se Zavázal. Veleposlanik Susko dodao je da su snaga i sigurnost demonstranata rasli iz dana u dan – trgovi su bili sve ispunjeniji, a broj policajaca bio je isti. On smatra da je zapravo najvažnije dostignuće Baršunaste revolucije bilo izostanak osvete: „Nije bilo onoga ‘oko za oko, zub za zub’. Kad je promijenjena vlast i kada je novo vodstvo na čelu s Havelom preuzelo zemlju, nije napunilo zatvore komunistima. Nisu razmišljali o ‘krvavoj osveti’, nisu se željeli ponašati kao oni, što je također prouzrokovalo određeno nezadovoljstvo u zemlji.“

‘Jugoslavija je svima bila zastrašujući primjer i nitko, pa čak ni nacionalističke stranke u Slovačkoj, nije želio takav scenarij’, prisjeća se mirnog razdvajanja Čehoslovačke veleposlanik Zavázal

Kao što je poznato, Baršunasta revolucija nekoliko godina kasnije završila je „baršunastim razvodom“ dviju zemalja. Češki veleposlanik Zavázal objasnio je situaciju nakon pada komunizma:

„Václav Havel bio je predsjednik, Marián Čalfa bio je premijer, a Aleksandar Dubček predsjednik parlamenta. Iako su dvojica Slovaka bila u vrhu vlasti, dio političkih stranaka u Slovačkoj počeo je zahtijevati konfederaciju ili odvajanje. Mi smo bili pomalo iznenađeni, no na kraju smo to prihvatili i počeli se dijeliti. S naše češke strane u tome je sudjelovao Václav Klaus, a sa slovačke Vladimir Mečiar. Havel se povukao iz tog procesa i zapravo izbjegao dio odgovornosti. Imam osobno vrlo blisko iskustvo iz tog vremena, jer sam igrom slučaja bio predstojnik ureda posljednjeg federalnog parlamenta. Sjećam se da su mnogi zastupnici tada govorili – moramo to učiniti razumno, pogledajte što se događa u Jugoslaviji! Jugoslavija je svima bila zastrašujući primjer i nitko, pa čak ni nacionalističke stranke u Slovačkoj, nije želio takav scenarij. Klaus i Mečiar tehnički su odradili podjelu, uključujući i podjelu imovine. Mislim da je i mentalitet u tome odigrao određenu ulogu, vi ste ipak južnije, temperamentniji ste, a i Balkan je blizu. To se najbolje vidi po tome kako ljudi ovdje voze“, primijetio je Zavázal.

peter Susko naglasio je da je u tom pogledu Slovačka bila i ostala podijeljena, jer veliki dio Slovaka nije želio rastavu. Smatrali su da država od 15 milijuna stanovnika ima jači glas na međunarodnoj sceni i veće mogućnosti od one s pet milijuna. „I danas ima onih koji su uvjereni da je to zapravo bilo ispunjenje ambicija Vladimira Mečiara i nekih drugih slovačkih političara koji su željeli imati vodeće pozicije u zemlji, do kojih inače ne bi došli na federalnoj razini“, objasnio je Susko i nastavio:

„Jugoslavijom je čvrstom rukom vladao Tito, koji ju je i stvorio. Čehoslovačka je nastala konsenzusom dvaju naroda 1918. Osim toga, devedesetih godina u Jugoslaviji, Srbi nisu željeli dopustiti Hrvatima i Slovencima da se odcijepe. Česi su na to mirno pristali. U mojoj zemlji ponovo se dogodio konsenzus obiju strana. Bio je to dogovor kojem su kumovali političari. Zapravo, bilo je to mirno rješenje spora. Zanimljivo je da smo i nakon rastave i prije ulaska u EU i Schengen ostavili otvorene granice, bez nekih posebno strogih kontrola“, istaknuo je Susko. „I sada usko surađujemo kao dvije članice EU-a i NATO-a, ima puno prijatelja i rodbine s obiju strana, kao i miješanih brakova“, dodao je Zavázal.

Obljetnica Baršunaste revolucije bit će na različite načine svečano obilježena u objema zemljama, a i mnoga veleposlanstva u svijetu učinit će isto. Po Suskovu mišljenju najveća ostavština tog povijesnog perioda svakako je poruka da se mirni prosvjedi, tolerancija te izbjegavanje nasilja i uzaludnog prolijevanja krvi, dugoročno najviše isplate.

„To je ujedno i poruka populistima i krajnjim desničarima koji stalno potiču nacionalnu nesnošljivost, mržnju i ksenofobiju, nastojeći time sakriti svoju nesposobnost rješavanja stvarnih problema europskih građana. Nadam se da će mlade generacije iz našeg iskustva naučiti lekciju. Prema najnovijim istraživanjima u Slovačkoj, oko 36 posto mladih ipak smatra da je Baršunasta revolucija bila ključni događaj koji je sudbinski utjecao na njihov današnji život u Europskoj uniji“, zaključio je slovački veleposlanik Peter Susko.

Komentiraj