Pixabay

BALAVCI NASILNICI Facebookom, mobitelom i šipkom udri po nastavniku

Objavljeno u Nacionalu br. 861, 2012-05-15

Razvojem tehnologija spektar nasilja proširio se pa, osim što vrijeđaju, pljuju, gađaju, udaraju, napadaju nožem i pištoljem, učenici snimaju zakonom nezaštićene nastavnice ispod haljina ili lažno optužuju profesore za seksualne napade

“Zanimanje nastavnik postalo je najugroženije, najobezvređenije i najmanje plaćeno radno mjesto s visokoškolskim obrazovanjem u Hrvatskoj. Radost poučavanja preraslo je u borbu za preživljavanje i opstanak”, izjavio je prije nekoliko godina predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske Branimir Mihalinec. Od tada se nabolje nije ništa promijenilo. Vrijeđanje, pljuvanje, gađanje i udaranje metalnim šipkama, napadi nožem pa i prijetnje pištoljem, incidenti su koje nastavnici i profesori sve češće doživljavaju na radnom mjestu i izvan njega – od strane svojih učenika. Problem je to o kojem se posljednjih godina puno govorilo, a malo se poduzelo. Broj takvih incidenata i dalje neprestano raste, a posljednji podaci su začuđujući: prema rezultatima ankete Sindikata hrvatskih učitelja, svaki drugi nastavnik u osnovnoj školi doživio je nekakav oblik nasilja od svojih učenika. Od 2333 zabilježena nasilna događaja u srednjim i osnovnim školama, 400 ih je bilo nad nastavnicima – drugim riječima 20 posto, najmanje dva dnevno. Pretpostavlja se da na jedan evidentirani slučaj dolaze još barem dva zataškana jer nastavnici prijavljivanje izbjegavaju, što zbog vlastite sramote, što zbog pritiska ravnatelja.

“Iako broj nasilnih učenika iz godine u godinu raste, kod nas se za nasilni čin još uvijek krivi nastavnika”, govori Mihalinec. Kažu “‘Tko mu je kriv, zašto nisu pretukli nekog drugog, nego baš njega? Mora da je sam kriv za to’; ili: ‘Zašto mu je dao jedinicu, pa mogao mu je dati dvojku? Što bi ga koštalo? Nije ni čudo da je mali poludio’, komentiraju. A nastavnici koji dožive takvo nešto najčešće zbilja imaju problema s kasnijom socijalizacijom. Oni završe na bolovanju, osramoćeni i nema nikakve stručne pomoći za njih kako bi ih se ponovno osposobilo za rad. A mnogi se od njih, vjerujte mi, nakon takvog događaja doslovno tresu od straha kad uđu u razred i vide djecu”, priča Mihalinec čiji je sindikat zbog toga pokrenuo i SOS telefon za nastavnike.

Osnovnim problemom smatra što škole nemaju educirane ljude koji bi znali kako postupati s takvom djecom. Dapače, svaka škola ne mora imati ni psihologa, dovoljno je da ima sociologa. A oni, tvrdi Mihalinec, nisu kvalificirani za bavljenje s nekim tko ima problem s nasilničkim ponašanjem. “To mogu samo psiholozi, i to oni koji se ciljano time bave”, upozorava. Takvih je vrlo malo. Ovako sve pada na nastavnike koji za to nisu osposobljeni. “Neka je neki nastavnik i razrednik u srednjoj školi metalskog smjera vrhunski strojobravar, odličan u svom poslu. No on nije u mogućnosti rješavati psihološke probleme djeteta, a od njega se to očekuje.”

Kad dođe do nasilja, ili bilo kakvog problema s učenicima, nastavnik zove u pomoć psihologa ili pedagoga, a ako njih nema u školi, ravnatelja. Ako nema ni njega, pomoć može zatražiti od kolege, koji jedino što može učiniti je uzeti dotične učenike u svoje razrede dok se ne smiri. I upravo se to, priča nastavnica u jednoj od zagrebačkih osnovnih škola, najčešće događa. U njezinoj školi nisu rijetka djeca nasilnog ponašanja – samo u njezinom ih razredu ima čak sedmero. Uglavnom su to djeca iz problematičnih obitelji i koji odrastaju uz nasilje. Ona od njih do sada još nije doživjela nasilje, ali njezina kolegica nije te sreće. Često ju tuku, gađaju i vrijeđaju, uvijek isti učenici. Škola nikad nije ozbiljnije reagirala. Kad se takvo nešto desi, u školi je procedura sljedeća: sankcija gotovo da i nema, kao ni pomoći nastavniku. Nastavnik o tom događaju mora obavijestiti školskog pedagoga ili psihologa te ravnatelja, koji dalje reagiraju. “Oni na razgovor pozovu roditelje nasilnika, ali roditelji takve djece se na to uglavnom ne odazivaju. Na razgovor ravnatelju ide i nasilnik, kao i pedagogu, ali njemu to nije kazna nego nagrada – ne mora biti na nastavi i sretan je. Strah od autoriteta ne postoji, ni kad je nastavnik, ni kad je pedagog, ni kad je ravnatelj u pitanju. Jednim dijelom je to zbog njihovog odgoja, ali i zbog nedostatka sankcija kojih bi se takvi učenici bojali. Ukori se više uopće ne daju jer su vidljivi u papirologiji škole i narušavaju joj ugled, a policija se ne zove iz istih razloga. Niti jednom kad je kolegica doživjela nasilje od svojih učenika škola nije pozvala policiju. Dolazak policije uvjetuje dolazak socijalne službe pod čiju kontrolu dolazi obitelj iz koje nasilnik dolazi. Iako se izbjegavanjem prijavljivanja nasilja štiti reputacija škole, djeca koja ne mogu pratiti nastavu ju počinju napuštati – i škola sigurno zbog toga dolazi na loš glas.”
Iako nije još doživjela nasilje, ta nastavnica često s učenicima teško izlazi na kraj i nije u mogućnosti održati nastavu. Svakodnevno se, priča, za vrijeme nastave tuku i urlaju, zbog čega u pomoć često zove sociologinju, zatim ravnatelja, ali od toga u pravilu nikad nema ništa. “Sociologinje i ravnatelj mi, kad ih zovem u pomoć, uglavnom kažu: ‘Ne mogu sada, doći ću’. I nikad ne dođu. A mi toj djeci ne smijemo ništa: jasno da ih ne smijemo udariti, ali ne smijemo ni vikati na njih niti im išta ružno reći. Moram u takvim situacijama ostati smirena i mirnim glasom im objasniti da ne smiju tući učiteljicu ili učenicu.”

Nasilje u školama u Hrvatskoj je, tvrdi predsjednik Nezavisnog sindikata zaposlenih u srednjim školama Hrvatske Branimir Mihalinec, prvenstveno posljedica rata – visoka tolerancija na nasilje prisutna je od tada i to se prenosi dalje. O prevenciji se, kaže, već godinama puno priča, ali se malo radi. S djecom još i da, ali s obiteljima ne – a nasilje uglavnom dolazi od kuće. Kao jedan od osnovnih problem navodi zakone i pravilnike koji se tom problematikom bave.

“Pravilnici traže od nastavnika da rade nešto za što nisu kvalificirani. Kad dijete počini neko nasilno djelo, započinje tzv. tretman produženog stručnog postupka, odnosno svi u školi postaju zaduženi da prate to dijete – a nisu svi za to obučeni. Također, zakon i pravilnici ne dozvoljavaju da se nasilan čin, zbog kojeg bi odrasla osoba završila u zatvoru, ne smije ni kvalificirati kao teško kazneno djelo kada ga počini dijete. Tako se takav čin niti ne sankcionira. Najoštrija sankcija koja se nasilniku u osnovnoj školi može dogoditi je da bude premješten u drugu školu, a srednjoškolcu da bude isključen s nastave te ispite polaže na kraju godine. Smatram da je to pretjerana zaštita djece, koja dovodi u opasnost ostatak društva.”

Rezultat je, kaže, porast broja nasilnika jer se nasilje tolerira, “sve je više in”. Tome doprinose i mediji, koji takve vijesti prenose, zbog čega nasilnici dobiju još i medijsku pažnju, “budu glavne face”. Nasilja učenika nad nastavnicima puno je više u srednjim školama, s tim da je zbog njihovog uzrasta to nasilje i ozbiljnije. Ipak, najmlađi učenik koji je učiteljicu izudarao tupim predmetom imao je sedam godina. Primjeri među svim uzrastima su brojni: jednu su nastavnicu osnovne škole učenici dočekali iza škole i istukli jer je provela nenajavljeni test. Sutradan su joj probušili gume na autu te je gađali zemljom i kamenjem. Jednog je nastavnika učenik napao nožem zbog jedinice, a njegova kolegica iz druge škole dobila je metalnom šipkom po leđima. Ima škola u kojima gotovo redovno nastavnici dobiju pljusku, nogom u stražnjicu ili šakom u glavu, a nerijetko ih i pljuju, gađaju i vrijeđaju. Roditelji često ne vjeruju da je njihovo dijete bilo u stanju napraviti takvo što, ili ih nije briga. “Dijete iz mog razreda, jedno od nasilnih, otvoreno kaže da ga tata svakodnevno mlati remenom, mama kuhačom. Njemu je nasilje zaista svakodnevnica, ne boji se primiti batine, a ne zna drugo nego ih nekome dati”, priča spomenuta nastavnica. Ono na što učitelji i profesori upozoravaju njihove su vezane ruke. Tvrde da učenika ne smiju odgurnuti od sebe čak i kad usred izlijeva bijesa nasrne na nastavnika, jer se to smatra fizičkim nasiljem nad učenikom. Roditelj takvog djeteta, kažu, smiju odbiti razgovor s psihologom kao i bilo koju drugu pedagošku mjeru poput terapije ili liječenja kod psihijatra, dok nastavnici ne smiju poduzeti ništa. “Pravilnici u školstvu su skupovi odredbi o tome što sve nastavnik mora i ne smije i što sve učenik ne mora i smije”, upozoravaju.

Međutim, ni oni nisu ujedinjeni. Međusobno se često ne štite te se one zlostavljane nerijetko izolira i doživljava kao one koji narušavaju ugled škole.
“Nasilja učenika prema nastavnicima puno je više u srednjim školama”, govori Mihalinec. “Kod srednjoškolaca to je već ukorijenjeno ponašanje jer ono kreće od vrtićke dobi. Njih se može udaljiti iz škole na godinu dana, ali ih se u tom slučaju praktički šalje na ulicu. Zato u srednjoj školi efekta imaju samo stručni timovi koji bi radili s takvom djecom, a kakvih kod nas nema. Postoje oni formalno, ja ih zovem Leteći odredima. Kada nasilje u nekoj školi dođe u javnost, oni dolete u tu školu, dva dana nešto rade i odu.” Tako je bilo i u varaždinskoj srednjoj Rudarsko-kemijskoj školi, u kojoj je 2001. zbog zaključene treće jedinice učenik pištoljem ubio profesora, a nakon toga i sebe. Nekoliko godina kasnije, priča Mihalinec, još jedan učenik dolazi s pištoljem u tu istu školu. Prijeti pucanjem, razbija, divlja. Dolazi policija, nastavničko vijeće izglasava njegovo isključenje. No dolazi inspekcija i sprječava isključenje iz škole zbog “nedostatka postupnosti kažnjavanja”. Osim toga, inspektor je pronašao da razrednik opomenu roditelju nije poslao s povratnicom u skladu sa Zakonom o upravnom postupku te donese odluku da se učenik mora na nastavu. “Sustav školstva je previše birokratiziran i svi njegovi sudionici više se moraju baviti papirologijom, nego djecom”, tvrdi.

Osim što zaposlenici škola najčešće nisu educirani za bavljenje takvim slučajevima, i predsjednik Sindikata hrvatskih učitelja Zvonimir Laktašić tvrdi da stručni kadar obrazovan upravo za takve slučajeve ne postoji, kao ni institucije koje bi se time bavile. “Imamo tek ustanove u koje se maloljetni smještaju nakon što naprave kazneno djelo. Osim toga, nastavnici se danas obrazuju na isti način na koji su se obrazovali prije 30 godina, kada ovakvih problema nije bilo.” Za njega je uzrok učeničkog nasilja u raslojavanju društva te u padu društvenog ugleda učitelja. “Novac je danas Bog, tko je slabije plaćen nije ni vrijedan poštovanja, pa ne može ni biti autoritet. Roditelji su zbog radnog vremena istovremeno sve manje s djecom i sve više očekuju od škole u odgojnom kontekstu, dok škola ima sve manje ovlasti i sve manji utjecaj. Naravno, nisu za to krivi samo društvo, zakoni i pravilnici. Ravnatelji također tome često doprinose, vršeći pritisak na zaposlenike da se loše stvari zataškavaju. Ako škola dođe na loš glas, male su šanse da on bude ponovno izabran za ravnatelja – što za njega znači 40 do 80 posto manju plaću, ovisno o broju učenika.”
Ipak, iako onemogućavaju drugoj djeci praćenje nastave, Laktašić nije siguran je li rješenje izoliranje nasilnika iz njihove sredine. Time oni zauvijek postaju označeni kao takvi i uzore pronalaze u još gorima od sebe. Zato u skandinavskim zemljama postoje razredi u koje takva djeca samo privremeno idu, da bi ih se s vremenom vratilo u njihovu sredinu. Rješenjem smatra i preventivne akcije te ciljanu edukaciju nastavnika, školskih psihologa i pedagoga, ali za sve je to, kaže, potreban novac. Novac je često razlog i lošeg kadra. Psiholozi su recimo, kaže, u školama vrlo rijetki, jer zbog niskih plaća nisu za to zainteresirani. Nastavnici su iz istog razloga demotivirani. Tvrdi da su rezultat česta nestručna zastupljenost nastavnika i slučajevi poput jednog iz manjeg hrvatskog mjesta, u kojem je njemački jezik – u nedostatku kvalificiranog kadra – djeci predavao konobar, povratnik iz Njemačke.

Kao dugogodišnji nastavnik matematike Laktašić tvrdi da nasilni učenici nisu više nužno samo loši učenici, ali i da su zahvaljujući razvoju tehnologije spektar nasilja koje provode dodatno proširili. Osim društvenih mreža na kojima huškaju kolege protiv određenih profesora te raznih uvredljivih montaža koje razmjenjuju, danas mobitelima vrebaju svaki iole neugodan trenutak i snimaju ga. Tako nije rijetkost da se, recimo, zavlače pod katedru nastavnicama i snimaju ih ispod haljina pa te snimke potom stavljaju na internet. “Djeca danas zaista imaju puno više prava, ali ne i odgovornosti. I toga su svjesni te to često i zloupotrebljavaju. Sve su češće i djevojke koje ucjenjuju nastavnike pod prijetnjom optužbi za seksualno zlostavljanje, što zaista i naprave. U kratkom smo vremenu imali već nekoliko takvih slučajeva, u kojima su nastavnici optuženi za seksualno zlostavljanje i djevojke su tek kasnije priznale da su lagale. No mrlja se s tih nastavnika nije nikad sprala do kraja, male sredine pogotovo ne zaboravljaju takve stvari makar bile i lažne. Jedan je nastavnik čak i pokušao napraviti suicid zbog toga, a djevojka je tek nakon toga priznala da je lagala.”

Generalnu situaciju Laktašić zaključuje ovako: “Kako političari podilaze biračima, tako škole podilaze djeci i roditeljima. Iako škole nisu na tržištu, roditelji se tretiraju kao kupci usluga i uvijek su u pravu. Roditelji su, pak, u strahu za djecu koja bez dobrog uspjeha u školi neće moći nastaviti školovanje, pa time ni jednog dana doći na neko barem pristojno plaćeno mjesto, zbog čega vrše velik pritisak na nastavnike da im popuštaju. Tako odgajamo djecu koja misle da je lako doći do uspjeha, jer lako dolaze do ocjena, a kad dođu u stvarni život nisu navikli na ulaganje truda. Rezultat je varanje i cvjetanja kriminala, jer se jedino tako može lako i brzo do cilja. Sve je okrenuto naopako: dok je nekada za učenike bila sramota biti neprimjerenog vladanja, danas je za nastavnika sramota priznati da ga učenik zlostavlja.”

Komentiraj

Source:Tanja Simić