Augustinčić – predvodnik kulturne diplomacije u Jugoslaviji

 

Galerija Antuna Augustinčića u Klanjcu obilježava 50 godina otkako je slavni hrvatski kipar darovao svoje radove rodnom Klanjcu, a 120. obljetnica njegova rođenja obilježava se izložbom ‘Akvizicije Zbirke Galerije Antuna Augustinčića’

Poznati su primjeri muzeja u kojima važno mjesto imaju donacije, ali manje je često da iz donacija izraste cijela jedna kulturna ustanova. Upravo to je slučaj s Galerijom Antun Augustinčić u Klanjcu koja ove godine obilježava 50 godina otkako je Antun Augustinčić, jedan od najvećih hrvatskih kipara, svoja djela darovnicom ostavio rodnom Klanjcu i postavio uvjet da se za njih otvori galerija. A da stvar bude zanimljivija, Augustinčić, koji je nakon smrti 1979. pokopan u galerijskom parku skulptura, nije ostao samo na tomu. Također je davao sugestije arhitektu Anti Lozici za izvedbeni projekt zgrade, izabrao nekadašnji voćnjak današnjeg Franjevačkog samostana za lokaciju Galerije, odredio stalni postav te je izabrao radove za izložbu kojom je 1976. Galerija otvorena za javnost.

Danas se Galerija, koja se od memorijalne galerije kakva je bila na početku razvila u muzej skulpture, povodom 50. obljetnice Augustinčićeve darovnice i 120. obljetnice njegova rođenja predstavlja izložbom “Akvizicije Zbirke Galerije Antuna Augustinčića”, koja je otvorena do 6. rujna. Izložbom se predstavljaju rezultati sabiranja Augustinčićevih djela u Galeriju u kojoj se čuva 84% njegova opusa. Donaciju je činilo tristotinjak jedinica uglavnom gipsanih djela, uz manji broj radova u glini, bronci i plastelinu, a do sada je prikupljeno još 56 djela: 46 skulptura, jedna medalja i devet crteža. Prva akvizicija potječe iz 1980. pa se ovom izložbom obilježava i 40 godina sustavnog prikupljanja Augustinčićevih djela u klanječkoj Galeriji. Galerija je do 1990-ih gotovo udvostručila prostor pa je s parkom skulptura dosegnula površinu od gotovo 1000 metara kvadratnih, a 2016. je dobila i novi, odlično opremljen Studio Galerije Antun Augustinčić.

Antun Augustinčić rođen je 1900. u Klanjcu, a nakon završene gimnazije u Zagrebu upisao se na studij kiparstva gdje su mu između ostalih predavali Rudolf Valdec, Robert Frangeš-Mihanović i Ivan Meštrović. Nakon diplome dvije je godine studirao u Parizu i izlagao u Salonu nezavisnih i Salonu francuskih umjetnika. Uz Krstu Hegedušića, Dragu Iblera, Lea Juneka, Franu Kršinića, Otona Postružnika i druge bio je jedan od inicijalnih osnivača likovne grupe Zemlja, čije je djelovanje imalo naglašeno lijevo angažiranu notu. U tridesetim godinama prošloga stoljeća pojačano se bavio javnom plastikom i često pobjeđivao na brojnim javnim natječajima za spomenike širom svijeta. Pridružio se partizanima 1943., intenzivno surađivao s Titom i kao potpredsjednik AVNOJ-a sudjelovao u stvaranju FNRJ. Bio je profesor na zagrebačkom ALU-u, rektor i redovan član JAZU-a. Vodio je 29 godina Majstorsku radionicu za kiparstvo u Zagrebu gdje je uz pomoć suradnika stvorio niz spomenika koji su, između ostalog, bili u funkciji kulturne diplomacije tadašnje Jugoslavije.

Davorin Vujčić, kustos Galerije Antun Augustinčić, naglasio je da je Augustinčić oduvijek s pravom smatran jednim od najvećih kipara koje smo ikada imali.

“Nakon diplome, kao mlad čovjek boravio je u Parizu dovoljno dugo, tijekom 1925. i 1926., da prosudi o likovnoj situaciji u tada najrelevantnijem umjetničkom središtu u svijetu, odnosno da stvori vlastiti stav prema pravcima, stilovima i umjetničkim praksama. Tada se, primjerice, stvarao art déco. Stvorio je svoj stav, koji se kroz početne stilizacije kristalizirao do početka 1930-ih. Tada je razvio vlastitu inačicu realizma, u kojem je ponekad na površinu izlazila impresionistička modelacija, a ponekad naturalizam. Kako god, Augustinčić je tijekom 1930-ih godina bio vrlo poštovan unutar svoje generacije, a svakako da je jedan od razloga tomu bila njegova zanatska kompetencija, izvrstan smisao za vjerodostojan prikaz anatomije i pokrenutost figure. Što se tiče svjetonazora, Augustinčić je pripadao lijevo orijentiranim intelektualcima, što ga je i dovelo do toga da 1929. postane članom Udruženja umjetnika Zemlja, jedne od najutjecajnijih pojava u našoj umjetnosti XX. stoljeća. Zemljaški program sa svojom socijalnom orijentacijom bio mu je blizak, no i njemu su, kao i Vanji Radaušu, dozlogrdila prestrojavanja nakon Krležina Predgovora Podravskim motivima Krste Hegedušića pa je istupio iz Zemlje 1933. Tada je počeo njegov uspon kao spomeničkog kipara, preciznije kao majstora konjaničkih spomenika”, rekao je Vujčić.

 

 

‘Izložbom se predstavljaju rezultati sabiranja Augustinčićevih djela u Galeriji u kojoj se čuva 84 posto njegova opusa, a obilježava se i 40 godina prikupljanja djela

 

 

Objasnio je da su tridesete godine u Jugoslaviji bile nesretno razdoblje u gotovo svim segmentima života, no za spomeničku su produkciju, dodaje, bile zlatno doba: radili su se spomenici Karađorđevićima, osobito nakon atentata u Marseillesu 1934., u količinama koje su danas nezamislive, što je, naravno, bilo dobro za kipare.

“Augustinčić se nametnuo neobično zrelim i dotad u nas neuobičajenim konjaničkim spomenicima. Tim je spomenicima osigurao svoj ugled majstora. Takva je bila i recepcija. Usto, bio je jedan od naših najboljih portretista, a njegovi su portreti bili vrlo traženi. Taj status imao je i tijekom 1940-ih; kako prije tako i poslije Drugog svjetskog rata. No promijenio se Augustinčićev status: od svojevrsne ilegale do djela vladajuće strukture. Naime, Gestapo ga je svojedobno uhapsio i odveo u Graz, no tijekom rata se priključio partizanima i bio potpredsjednik AVNOJ-a. Oblikovao je zajedno s Đorđem Andrejevićem Kunom grb Jugoslavije i brojna odličja. Njegova su ljudska i politička uvjerenja postala službenom državnom ideologijom. Naravno da su mu nakon rata sva vrata bila otvorena: postao je moćan protagonist poslijeratne Jugoslavije. Njegov ugled kao kipara, majstora spomenika posvećenih revoluciji i kulturnog djelatnika bio je neupitan. Neposredno poslije rata radio je najveći spomenik u Jugoslaviji, Spomenik zahvalnosti Crvenoj armiji na Batini.”

Kako je ispričao Vujčić, tijekom 1950-ih i 1960-ih godina došlo je do promjene paradigme: na scenu su stupili pripadnici nove generacije likovnih umjetnika i povjesničari umjetnosti koji njeguju drugačiji pogled na svijet, pa tako i na umjetnost i njenu ulogu, odnosno autonomiju.

“Uz konfrontaciju na temu figuracija – apstrakcija, sukob je bio i na generacijskoj razini, odnosno borbi za utjecaj na kulturnoj sceni. Sve češće se recepcija Augustinčićevog opusa poistovjećivala s političkom moći koju je imao. Ta on je bio tvorac spomenika koje je tadašnja Jugoslavija koristila u svrhu kulturne diplomacije, osobito u kontekstu Pokreta nesvrstanih! Kipare kao što su bili Augustinčić ili Radauš proglašavalo se anakronim figurativcima, a uistinu im se spočitavala moć koju su imali. Takav slučaj je i s mnogim drugim kiparima koji su ustrajali na tradicionalnim kiparskim zasadama, Sabolićem, primjerice, koji se tih godina žalio da ne može ‘izmodelirati žensko koljeno a da me ne proglase reakcionarnim’. No Augustinčić je ostao ustrajan, tvrdoglavo se držao svojih ljudskih i umjetničkih uvjerenja. Ponekad je to stvorilo megalomanske i anakrone spomenike poput Spomenika palim Krajišnicima iznad Banje Luke, a ponekad su njegove izvrsne figure poput Marina Držića prošle ispod radara.”

Vujčiću se čini važnim naglasiti i jednu nepravdu koja se Augustinčiću pripisuje do danas, a za koju mu se čini da je apsolutno pogrešna:

“Riječ je o njegovom zadnjem velikom spomeniku, Spomeniku seljačkoj buni i Matiji Gupcu, otkrivenom 1973. u Gornjoj Stubici. Do danas slušam optužbe kako je taj spomenik trebao raditi Branko Ružić, a Augustinčić je, kao, svojim utjecajem to spriječio i utjecao na vlastiti angažman. To je apsolutno krivo jer se uvidom u dokumentaciju, među ostalim, došlo do činjenice da je Ružićev prijedlog bio odbačen zbog neprimjerenih dimenzija za mjesto postavljanja. Augustinčić je pametno koncipirao i realizirao spomenik kao pozornicu, usječen u brdo Samci, s prostorom za izvođače u sklopu spomenika i širokim platoom ispred njega, a to se vremenom pokazalo kao pun pogodak. Što se morfologije tiče, svakako da se kiparski leksik na tom spomeniku oslanja na naraciju, no je li to dobro ili loše je zanimljivo pitanje. Naime, spomenici nisu samo skulpture neovisne o mjestu postavljanja, pa i njihov izričaj ne govori samo likovnim jezikom.”

Tijekom Domovinskog rata, nastavlja Vujčić, Augustinčić je ostao percipiran, odnosno receptivno petrificiran, kao protagonist neželjenog doba i tvorac neželjenih spomenika, odnosno tvorac djela neželjenog sjećanja.

“Neki od njegovih spomenika su srušeni, no malo pomalo, a utvaram si da je i to jedan od upliva Galerije i njenog rada, recepcija se počela mijenjati. Prvo se počela javljati svijest o njegovom kiparskom majstorstvu, neovisnom od ideoloških predznaka. Njegova torza, aktovi i portreti uistinu su se mogli nositi, i još uvijek mogu, s bilo kojim kiparom bilo kad i bil o gdje. Onda se počela topiti i simplifikacija Augustinčića kao ‘Titovog kipara’. To je nonsens jer je on bio afirmiran kao kipar puno prije Drugog svjetskog rata. Nije tu riječ o Augustinčiću, nego o neznanju onih koji tako gledaju na stvari. No tako je lakše, jednostavnije je. S druge strane, Augustinčić je stvarno izveo odličan Titov portret. Osobno mi je žao što Tuđman nije imao ‘svog Augustinčića’. Zadnjih petnaestak godina, struka, a čini mi se i šira javnost, percipira Augustinčića kao velikog kipara. Naravno da ga to ne amnestira od tamnih mrlja kojih je znalo biti, osobito u velikoj spomeničkoj produkciji na temu revolucije, gdje je kiparska invencija izostala nauštrb socrealističke masovne proizvodnje likovne heroike. Još je puno posla pred nama.”

Naglasio je da je Galerija, kao muzej čiji je osnivač država, u donekle podređenom položaju prilikom otkupa u odnosu na privatne kolekcionare. Dužni su, kaže, poštovati protokole te etičke i financijske uzuse koji često uzrokuju da im neko djelo na tržištu promakne.

“Promakli su nam tako neki lijepi komadi. Najčešće prodavatelji ne mogu čekati nužnu birokratsku i vremenski dugu proceduru otkupa, njima novac treba brzo pa na kraju djelo završi u privatnoj zbirci. Trudimo se već godinama pratiti stanje na tržištu, imamo svojevrsnu kartoteku Augustinčićevih djela u privatnim zbirkama, no praćenje toga nije nimalo jednostavno. Riječ je i o problematici lijevanja više primjeraka, o problematici skrivanja provenijencije skulpture i slično. Kod nas je pitanje autorskih prava što se kiparskih djela tiče još nedovoljno regulirano, a i one regulacije koje su definirane često se ne poštuju. Prvo i osnovno autorsko pravo u diskursu Augustinčićevog opusa jest činjenica da autorska prava na njegova djela i na bilo kakve transakcije ima njegov unuk. Dakle svatko tko trguje Augustinčićevim djelom mora biti svjestan obveze prema njemu kao nositelju autorskih prava. Ne smije se ni lijevati u broncu bez njegovog odobrenja, to treba jasno reći. I poštovati.”

 

 

‘Njegova su politička uvjerenja postala službena ideologija. Nakon rata sva su mu vrata bila otvorena: postao je moćan protagonist poslijeratne Jugoslavije’, kaže Davorin Vujčić

 

 

Epidemiološka situacija koja je sve zadesila, kriva je, kaže Vujčić, što u izložbu nisu mogli uvrstiti još jedno djelo: riječ je o portretu književnika Joea Matošića, čiji nasljednici žive u Kanadi. Oni su im bili spremni taj portret darovati, no korona ih je zaustavila uoči transporta. Nadaju se da će realizirati i tu akviziciju.

Davorin Vujčić objasnio je da je misija Galerije na početku bila povezana ekskluzivno s Augustinčićevim opusom, a to znači da je obavljala sve temeljne djelatnosti: prikupljanje, skrb, znanstvenu obradu i prezentaciju Augustinčićevog opusa.

“Tijekom godina pokazala se potreba za kontekstualizacijom pa je Galerija započela s izložbama i drugih umjetnika: isprva onih koji su rođenjem, djelovanjem ili nadahnućem bili vezani uz Klanjec i Hrvatsko zagorje, a kasnije onih likovnih umjetnika koji su surađivali s Augustinčićem, bilo kao njegovi učitelji, suradnici ili učenici. Posljednjih petnaestak godina Galerija priređuje kiparske izložbe neovisno o Augustinčiću, a osobito je važna suradnja s Akademijom likovnih umjetnosti u Zagrebu. Svake godine komisijski se odabiru mladi kipari te im se u klanječkoj Galeriji priređuje samostalna izložba. To nam se čini važno jer na taj način i mi u Galeriji vidimo kuda ide skulptura, kakve teme i kiparski procesi mlade zanimaju. Kroz cijelo to vrijeme galerijskog prerastanja u muzej skulpture Galerija je prikupljala dokumentaciju, snimala fundus, digitalizirala ga, ustrojila dokumentacijske fondove, radila izložbe pojedinih segmenata Augustinčićevog opusa i razvila suradnju sa srodnim ustanovama kao što su Galerija Dešković u Bolu na Braču, Galerija Emanuel Vidović u Splitu i Galerija umjetnina grada Slavonskog Broda. Ono na što smo ponosni jest naš časopis Anali Galerije Antuna Augustinčića, pokrenut 1980. da izvještava javnost o učinjenom tijekom godine, a koji je također prerastao u ozbiljan časopis sa znanstvenim člancima, referentan i kao ispitna literatura za područje povijesti umjetnosti”, istaknuo je Vujčić.

Kako kaže, Galerija je tijekom godina ostvarila lijep ugled unutar povijesno-umjetničke zajednice:

“Tomu su svakako pridonijeli simpoziji koje priređuje svakih nekoliko godina u Klanjcu, a koji se referiraju na pojedine strukovno važne diskurse: pitanje originala u skulpturi, problematika spomenika, skulptura u kontekstu muzeja i slično. Nije mimoiđen ni Augustinčić: povodom stote obljetnice rođenja priredili smo simpozij o njegovom životu i radu, a članci o tome se konstantno publiciraju. Ove smo godine priredili izložbu Akvizicije Zbirke Galerije Antun Augustinčić, kako bismo pokazali što smo sve prikupili od ustanovljenja Galerije. Naravno, riječ je o izložbi Augustinčićevih djela. Ono što smo prikupili od drugih autora, a to je osamdesetak radova, nije predmet ove izložbe: oni su objedinjeni u Zbirku Salona Galerije Antuna Augustinčića, a i tu zbirku ćemo predstaviti javnosti nekom izložbom, nadam se uskoro. Ta je zbirka stilski heterogenija, shvatljivo, jer se sastoji od radova autora vrlo različitih umjetničkih koncepcija, od tradicionalne figuracije u tradicionalnim kiparskim materijalima do konceptualnih radova. No to je već druga tema.”

Komentiraj