Umjetnici su čuđenje u svijetu, kaže prva pjesma Antuna Branka Šimića u pjesničkoj zbirci Preobraženja (1920). ‘Oni idu zemljom i njihove oči / velike i nijeme rastu pored stvari’ upravo su stihovi koji opisuju pjesnikov stav da umjetnost nije prosta imitacija prirode, nego je ona prikaz unutarnjega pjesnikova doživljaja koji za riječi koje iz njega izviru pokušava pronaći adekvatan jezik u svojemu prirodnom obliku. Upravo je iz toga razloga svih 48 pjesama u zbirci napisano slobodnim stihom; poigravajući se formom, izraz dovodi do savršenstva i na drugačiji način pobuđuje čitateljevu reakciju.

Jednostavan jezik, grafička preglednost stiha, jasnoća i preciznost čine da njegove pjesme na prvu iščitavamo lako, a zatim im se vraćamo ponovno i ponovno jer u njih svakim novim čitanjem možemo utisnuti novo značenje. Šimić je postigao upravo ono čemu je težio – da se njegovi stihovi pred čitateljem razlistavaju, polagano mu pokazujući da je umjetničko stvaranje po mnogočemu slično božanskomu, te ga uvlače u vlastiti svijet. Od borbe s tijelom i tjelesnošću, lirski se subjekt postepeno rješava opsjednutosti zemaljskim, da bi se u završnoj etapi usmjerio prema visinama – tamo gdje pjesnik teži svojim djelovanjem i razumijevanjem svijeta.

Svoj je kratak život posvećen književnoj umjetnosti proživio na rubu siromaštva i u svojim stihovima, kroz lirski subjekt, predosjećao kraj. Poslije teške upale pluća obolio je od sušice te umire u Zagrebu 2. svibnja 1925. godine u 27. godini života. Njegove su pjesme do danas čitane, a svojom tematikom uvijek aktualne. Šimić je za nas, posredstvom svoga djela, ostao ono čuđenje i vječno treptanje u svijetu; plamen koji cijelo vrijeme tinja, a rasplamsava se svakim našim ponovnim čitanjem.